Oganj.blog.hr

POČECI ORGANIZIRANOG VATROGASTVA U HRVATSKOJ


Naša su područja, uz sve one uobičajene dragosti i veselja, vjekovno pogađale i brojne neugode, nezgode, kobnosti i strahote, uzrokovane ratnim zbivanjima, ali i mirnodobskim, prirodnim te puno puta i s ljudskom rukom izazvanim, nepogodama.

Bilo je vodenih bujica, poplava, požara malih, ali i onih velikih, koji uništavahu i cijele gradove, te vatrenih stihija što iza sebe ostavljahu pustoš ne štedeći ni ljude ni njihova dobra.
Tako je, primjerice, 27.svibnja 1582. u Varaždinu izbio katastrofalni požar koji je spalio cijeli grad, da bi (u nizu drugih, po posljedicama ipak manjih vatrogasnih napasti) u jednom od njih izgorjelo 119 kuća i još više gospodarskih zgrada. Grozote vatrenih stihija zbile su se i 1776., 1808., 1827… gorjelo je svuda….

U proljeće, 29. ožujka 1645. godine, u 10 sati navečer, u Zagrebu je došlo do požara koji se brzo širio i u kojem je izgorjelo pola grada. Nije stradao samo Grič, gdje su uz brojne kuće nagorjele crkve sv. Marka i Katarine, nego je vatra prešla i na Kaptol te zahvatila i Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i Svetih Stjepana i Ladislava, koja se pritom dijelom i zarušila. O jačini požara govori i predaja da su se čak i zvona od vrućine dobrim dijelom rastopila.

Naravno da se takvim i svim drugim požarima, trebalo suprotstaviti. Činilo se to pojedinačnim, ali i skupnim pokušajima gašenja, rabeći ručne posude za vodu. Prečesto to nije pomoglo. S toga se prešlo i na administrativne, preventivne i kaznene mjere, na uredovanje zaštite od požara, kako u sprečavanju njegova nastanka tako i u samom gašenju.

Pisani su Statuti, požarnički redovi, naputci, propisi, osnove za sprječavanje požara, naredbe za gašenje požara, zaduživani obrtnički cehovi i drugo, no ništa, baš ništa nije znakovito poboljšalo stanje. Kako god bijahu uredovane mjere za sprječavanje neželjene vatre, određivani načini i obveze gašenja, utvrđivane kazne ali i nagrade za zasebno požrtvovne gasitelje, požara bijaše i bijaše i nikako se najčešće ne mogahu valjano utrnuti.

Uvidjevši to i u bijelom svijetu, kojeg mučiše iste teškoće, pa se stoga 1846. godine u njemačkom gradiću Durlachu, po idejama Karla Metza, osnovalo prvo priznato, čvrsto, dobro organizirano dobrovoljno vatrogasno društvo.
Tako je vatrogastvo dobilo organiziranu masovnu osnovu kakvu se ranije nije moglo ni zamisliti. I nije se radilo samo o masovnosti. U vatrogastvo se postupno uvode metode suvremene organiziranosti, osposobljavanja, opremanja, zapovijedanja. Naravno, novi način dobrovoljnog organiziranja vatrogastva, sa svim svojim pogodnostima i prednostima, naglo se počeo širiti, preskačući sve granice. Dobrovoljno je vatrogastvo odmah bilo prihvaćeno u Nizozemskoj i Francuskoj, Italiji i Engleskoj, a uskoro i u Austriji,

da bi nepunih dvadeset godina nakon osnutka prvog dobrovoljnog vatrogasnog društva u svijetu, i unas 17. lipnja 1864.godine, Varaždinci osnovali „Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor“, koji je već pri osnutku imao 156 izvršujučih članova. Ideju slijediše i drugi.

Dobrovoljna vatrogasna društva osnivaju redom: 1865. Sisak, 1868. Otočac, 1869. Ludbreg, 1870. Zagreb, 1871. Karlovac i Nova Gradiška, 1872. Đakovo, Hrženica, Okučani, Osijek-Gornji grad, Podravska Slatina, Semeljci i Slavonski Brod, da bi 1883. bilo osnovano i prvo dobrovoljno vatrogasno društvo u Dalmaciji-Split. 1886. godine počinje radom i DVD Opatija, 1890. Šibenik, 1899. DVD Sušak, u red onih koji zarana započeše s dobrovoljstvom u vatrogastvu bijaše i DVD Harmica.

Razvitak svekolikog hrvatskog vatrogastva, kako dobrovoljnog tako i pozivnog, koje je počelo ustrojavanjem prve profesionalne straže u Zagrebu 1910. godine, rezultiralo je danas brojnim vatrogasnim vozilima i letjelicama, naročitom tehnikom, opremom i sredstvima za gašenje, učinivši vatrogastvo, uz dobru organiziranost i osposobljenost, uspješnim u čuvanju ljudi i njihovih dobara, ne samo u požarima već i u drugim neugodama i nepogodama gdje se vatrogastvo pokazalo najbržim, najefikasnijim a zasigurno i najekonomičnijim djelovanjem.

Promišljajući koliko je ljudi u našoj povijesti utkalo dobra za vatrogastvo, koliko su dali sati rada, prolili znoja koliko probdjevenih noći, navrijeme nepokošenog sijena, okopanih vinograda, propuštenih obiteljskih obaveza, a sve zbog želje da bi pomogli bližnjem, da bi spasili ono što spasiti mogu, svakom od njih trebalo bi skinuti kapu. A koliko ima takvih kojima ni ta skinuta kapa ne bi mogla bit dostatno priznanje! Mnogima bi iz štovanja trebalo učiniti više, jer su obilježili svoje vrijeme dajući pečat povijesnog nezaborava.
Puno i puno je takvih velmuža, ali dvojica nekako odskaču od svih ostalih. To su Gjuro S. Deželić i Mirko Kolarić. Gjuro S. Deželić (1838-1907) i Mirko Kolarić(1850-1938) bijahu sinovi koji preporodiše hrvatsko vatrogastvo, dajući mu ton, dušu i srce, dajući mu snagu, znanje i osnove djelovanja. Bili su prvi predsjednik ( Deželić) i tajnik (Kolarić) Hrvatsko-Slavonske vatrogasne zajednice, osnovane 1876.godine. Izborili su se za uporabu hrvatskog jezika u vatrogastvu, pisali propise, pravila rada, djelovanja i organizacije, organizirali tečajeve za vatrogasce, radili na ozakonjenju vatrogasnog djelovanja i mnogo što drugog.

Listajući danas njihov „Vatrogasni viestnik“, koji je počeo izlaziti 1896. godine, pronalazimo u njemu visoko strukovne članke kojih se ni danas ne bi postidio nijedan naš vatrogasni strukovnjak, a koji su svakako tog časa bili dio suvremenog europskog vatrogastva.
I tako, iz godine u godinu s više ili manje uspješnim pojedincima, jake volje i velikog htijenja, uz blagonaklonost puka kojeg i štitiše, hrvatsko je vatrogastvo tijekom godina doživljavalo veće ili manje uspone, a gdjekad ponegdje i manje padove. No, u svojoj se ukupnosti stalno razvijalo, došavši svojom organiziranošću do svake stope lijepe nam domovine.
Mnogobrojna su njegova dobra djela i to ne samo strogog strukovnog određenja, već i mnoga druga, te tako postadoše neraskinuti dio gotovo svih društvenih zbivanja ne samo zbog svoje dobrotvornosti , rodoljublja, humanosti i ljubljenja bližnjeg, već i zbog očigledne sposobnosti djelovanja po svakom pitanju.

Živeći danas u punom ostvarenju hrvatske samobitnosti, nezavisnosti te slobode misli i djelovanja naše vatrogastvo predstavlja, brojnošću dobrovoljnih vatrogasnih društava, te izvršujućih i svakih drugih dobro došlih članova, veliku snagu.

No pred njim je upravo danas izoštravanje osnovne svrhe svoje opstojnosti: jačanje operativne sposobnosti djelovanja, strukovno i uvježbavanje članova, simbioza dragovoljnog i pozivnog djelovanja, spoznavanje suvremenih vatrogasnih zakonitosti, podizanje znanja vatrogasaca, jačanje njihovih tjelesnih sposobnosti i vještina , poboljšanje organizacijskih postavki i zakonitog uredovanja i veća nazočnost u javnosti.

Naročitu pozornost treba posvetiti mlađim naraštajima upoznavajući ih s mjerama zaštite i animirajući za rad u dobrovoljnom vatrogastvu. Treba pomladiti članstvo i učiniti za struku cijeli niz potrebitih pojedinosti. Kako to postići? Nesumnjivo jačanjem općenito družbenog vatrogasnog bića, uz financijsku potporu države i nižih struktura vlasti, ali i naklonosti svekolikog pučanstva. Jer ne zaboravimo sve ono što se u vatrogastvo ulaže gotovo se istog trena i višestruko vraća.

A za nas vatrogasce i sve one koji će to tek postati navijek vrijede riječi što ih je otac hrvatskog vatrogastva Gjuro Deželić davno spoznao i u svom „Obučevniku za dobrovoljne vatrogasce“ 1882. godine obznanio:

„Tko reče da se rodoljubom smatra a nije član vatrogasnog društva, svoje obćine, tome ne vjeruj. Pravi rodoljub želi svom narodu ne samo prosvjetni napredak nego i blagostanje materijalno, pače onako, kako može, radnjom ili novčanim prihodom i to pripomagati da se blagostanje naroda i pomnoži i nesmanjeno uzdrži.“
Mnogo je naših uglednika bilo u dobrovoljnom vatrogastvu,a med njima posebno je i za istaknuti Zagrebačkog nadbiskupa, kardinala, danas Blaženog , a uskoro i Svetog, Alojzija Viktora Stepinac, koji je bio tajnik, obnovitelj i pokrovitelj Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić.

Uz vatrogasne pozdrave: „Pomoz Bog“, „Vatru gasi, brata spasi“ i „Boga slavi bližnjega izbavi

Branko Smrekar
U Brdovcu, 27. travnja 2023.