Oganj.blog.hr

„JER HRVATSKU MI MOJU OBJESIŠE, KO LOPOVA, DOK NJENO IME (SE) BRIŠE“.
NA VJEŠALIMA. SUHA KAO PRUT….

Prema popisu stanovništva, 2011 godine, u Hrvatskoj je, od 4.284 869 stanovnika, živjelo 186. 633 pripadnika srpske narodne manjine. Po istom popisu, 52.874 Srba ili 28,3 % se izjasnilo da im je materinji jezik Srpski.
Popis stanovništva protekao je u punoj slobodi, bez ikakvih pritisaka i nagovora.
Zato mi je objava popisivačima i kontrolorima, srpske narodnosti:
Poštovani sunarodnjaci!
„Popis stanovnika u RH 2021. godine sigurno je najvažniji događaj za srpsku zajednicu.
Pojedinačna i kolektivna prava pripadnika srpske zajednice u velikoj meri će ovisiti o kvalitetnom popisu koji nam sledi.
Zato je potrebno da se dobro pripremimo , ohrabrimo pripadnike našeg naroda da se izjasne
-kao srbi.
-da govore srpskim jezikom
- i da pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Organizacije srpske zajednice u Hrvatskoj će tokom cijelog perioda popisivanja provoditi kampanju edukacije članova zajednice vezano uz prava i procedure popisa stanovništva te pozivamo zainteresirane članove zajednice da ostanu u kontaktu s lokalnim odborima naših organizacija
Srpski demokratski forum
Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Srpsko narodno vijeće
Zajedničko veće opština“

Pritisak i nagovaranje pripadnika srpske manjine te ugrožavanje njihovih osobnih sloboda i prava.
A to što su vlasti, na korist srpske narodne manjine, prihvatile prijedlog, predstavnika češke manjine, da isključivo predstavnici narodnih manjina popisuju narodne manjine ukazuje slijedeće:
- Svi predstavnici narodnih manjine vazali su Srpske narodne manjine.
- Narodne manjine nemaju povjerenja u Hrvate, većinski narod Republike Hrvatske.
- Hrvatska vlast nema, glede odabira popisivača i kontrolora, povjerenja u Županijska popisna povjerenstva i Popisno povjerenstvo Grada Zagreba.

- Od vlasti pak prihvaćen amandman Milorada Pupovca, (za kojeg je na parlamentarnim izborima glasalo samo 10.773 srba) na Zakon o popisu stanovništva, kućanstava i ustanova u Republici Hrvatskoj, o potrebi uvođenja pitanja o vjerskim zajednicama, u uvjetima nepriznavanja povijesnih činjenica i neustavno nepriznavanje Hrvatske pravoslavne crkve, čemu pridonašaju laži Srpske pravoslavne crkve, nedostojnost naših dosadašnjih vlasti, anemičnost oporbe i nekršćansko ponašanje našeg Klera, izravno je vrijeđanje 12.600 Hrvatskih pravoslavnih branitelja i većine Srba u Hrvatskoj, kojima je glavni grad, Zagreb i koji poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu.

Hrvatskoj, prema europskim statističkim podacima, u mnogo čemu predzadnjoj zemlji Europske unije, su potrebite radikalne, demokratske, promjene.
Samo Bog zna tko će ih inicirati i provesti.
Većina današnjih političara, po mom mišljenju , ne ulijevaju dostatnu nadu. Bože pomozi.

Branko Smrekar
U Brdovcu; 18. srpnja 2021.


•
•
•

Nakon današnjeg ogromnog uspjeha „institucija sistema“, uhićenjem, bivšeg direktora, Zagrebačkih, Gradskih groblja, Patrika Šegote, zbog sumnje naštimavanja koncesija četiri kućice za cvijeće i svijeće, svakojačkih sorti, a nakon revolucionarnog uspjeha raskrinkavanja, ne i oduzimanja, grobnog mjesta „Hrvatskog uglednika“, bivšeg direktora JANAF-a , Dragana Kogačevića, očekujem antologijski uspjeh našeg samohvalnog sustava: uhićenje grobara, Imbre i Uzeira, jer su, 17. kolovoza prošle godine, zamislite, na radnom mjestu popili po tri pive, čime su izravno ugrozili sigurnost pokojnog, Joze, za što je predviđena zatvorska kazna.

Da nam pravni sustav nije tako uzorit, mogli bismo zboriti o „prostitucijama sustava“, padanjima puka na niske lopte, zadovoljenju mrvicama, naivnosti, neosviještenosti, kriminalu, korupciji, nepotizmu, klijentelizmu i inim zalima.

Ovako, s punim sladostrašćem možemo krenuti na zasluženi godišnji odmor.
Fenjer naše uspješnosti, osigurava nam punu opuštenost i spokojno čekanje naših novih uspjeha.

Živjet će ovaj narod!

Samo kak i gdje, jedino Bog zna. Da smo mu bliže znali bi i mi.

Branko Smrekar
14.srpnja 2021.

MONS ANDRIJA KIŠIČEK

50 GODINA SLUŽENJA BOGU I ČOVJEKU

Reče jednom Antun Gustav Matoš :
„Postati čovjek ljepše je nego postati kralj“

Blažen je onaj koji istovremeno postane jedno i drugo .

Mons Andrija Kišiček, čovjek je i kralj svog svećeničkog poslanja. Dostojanstvenik koji nije tumačio Božje misli, ali je Gospodina Boga, vazda i svagdje približavao ljudima, olakšavajući nam svakodnevni život. Jer ne zaboravimo da tko se odvaja od Boga, odvaja se od samog sebe.
Jučer, u nedjelju, 11. srpnja 2021. godine, mons. Andrija Kišiček , u rodnoj je župi Presvetog Trojstva u Klenovniku, proslavio pedesetu obljetnicu svećeništva, a u spomen na sva duhovna zvanja župe, ispred crkve postavljen je i blagoslovljen kip kardinala Franje Kuharića.

Zlatnu misu mons. Kišiček slavio je u radosti s brojnim članovima svoje obitelji i prijateljima iz mnogih župa u kojima je surađivao i gradio živu Crkvu tijekom svog svećeničkog djelovanja.
Uz brojne govore, posebno bih izdvojio riječi župnika Župe svetih Fabijana i Sebastijana u Varaždinu, Ivice Cujzek: rodom iz Lepoglave, koji je bio uključen u mnoge pastoralne i osobne aktivnosti mons. Kišičeka:

"Neka vam Gospodin podari dobro zdravlje kako biste se još dugo mogli radovati našim putovima. Ostanite u duhu mladi kao u trenutku kada ste odlučno slijedili Krista. Ne znajući što vas čeka".
Velečasnom Andriji kolega Cujzek čestitao je na "50 godina ustrajnosti, dosljednosti i ustrajnosti u svećeničkom životu. Hvala na vašoj predanosti i požrtvovnosti, hvala što ste imali volje i snage kroz sve ovo vrijeme da budete strpljivi, brižni, uvjerljivi i marljivi pastor i svjedok koji je jak i nadahnuće je crpio iz Isusa Krista - u njemu koji je ona stijena koja vam se nikada ne može otkotrljati iz vida, slijedeći riječi blaženog Alojzija Stepinca, koji je rekao da naš narod treba i da Bog računa na takve „špilje , muževi koji su na mjestu. "Hvala na svemu."
A nas okupljene vjernike vlč. Cujzek je pozvao da otresemo prašinu s nogu, prašinu svake površnosti i prolaznosti, svih nedosljednosti, svih lutanja i zabluda, svih svjetovnih obmana i uzaludnosti i da ustraju - radosno i hrabro - na putu čvrste vjere, neustrašivosti, Kristovih nada i pobjedonosne ljubavi. "Molimo se da nam slavljenik još dugo vremena bude podrška i uzor."

Iz prebogate povijesti mons. Andrije Kišiček naglašavam i njegovo djelovanje u Domovinskom ratu.

Nakon iskustva gradskog pastorala u Zagrebu, nadbiskup Kuharić, 1984. godine imenovao ga je župnikom Župe Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Novoj Gradiški
Poduzevši brojne aktivnosti u organizaciji župe te evangelizacijske i karitativne aktivnosti, u Novoj Gradiški je sa svojim župljanima doživio napade srpsko-četničkih agresora i ozbiljna oštećenja na vjerskim objektima tijekom Domovinskog rata. Uz brigu o svojim župljanima, posjećuje Hrvatske branitelje na prvim crtama bojišnice, od Male Gorice do Cerničke Šagovine i Cernika, posebno na Božić i Uskrs, pružajući im duhovnu potporu i sakramente pomirenja i zajedništva. Za potporu Hrvatskim braniteljima, 121. brigada Hrvatske vojske dodijelila mu je priznanje.
Mnogi su naši svećenici u Domovinskom ratu jačali ljubav, nadu i vjeru, jačajući naše domoljublje i snagu u otpora velikosrpskoj fašističkoj agresiji i, značajno pomogli našoj junačkoj pobjedi i vidanju duševnih rana ožalošćenima.
Pitam se da li je naša Država, Republika Hrvatska u dostatnoj mjeri valorizirala neprispodobiv doprinos našeg svećenstva u Domovinskom ratu i ublažavanju njegovih teških duševnih posljedica nakon pobjede, sve do današnjih dana.

U Novoj Gradiški velečasni Kišiček ostaje do 1994. godine, nakon čega je imenovan župnikom Župe sv. Vida u Brdovcu, gdje je zamijenio legendarnog Mirka Cigrovski, pri čemu mu je pomogao voditelj Crkvenog zbora Župe Svetog Vida Brdovec, Mato Dukić, čega se velečasni Andrija, uz ostale, rado sjetio u svojoj emotivnoj besjedi zahvale.
Odlukom zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, 1999. godine imenovan je bogoslovom u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu i na toj je dužnosti ostao do 2002. godine, kada prelazi u Varaždinsku biskupiju, a biskup Marko Culej imenuje ga župnikom Župe Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi.

U ovom nekad poznatom pavlinskom centru bio je zauzet i na duhovnoj i na materijalnoj razini. O duhovnoj s raznim oblicima duhovne obnove za roditelje prvopričesnika, krizmanicima, obiteljima, bračnim vikendima, susretima poduzetnika i o materijalnoj obnovi župne crkve i kompleksa nekadašnjeg pavlinskog samostana u kojem Varaždinska biskupija želi ponuditi novi sadržaj vjernicima. Kao župnik i dekan Bednjanskog dekanata rado je dočekivio brojne hodočasnike koji su došli pogledati svetu i kulturnu baštinu Lepoglavske župe, ali i produbiti znanje o životu i mučeništvu blaženog Alojzija Stepinca koji je bio zatvoren u Lepoglavskoj kaznionici od 1946 do 1951. godine.
U čast Stepincu, u njegovo je vrijeme postavljen je brončani kip Blaženog Alojzija Stepinac, a mons. Kišiček projektirao je i Stepinčev križni put, od zatvorskih zidina do kapelice sv. Ivana na brdu Gorica.
Uz navedeno velečasni Kišiček je neprocjenjivu duševnu pomoć, za svog služenja u Lepoglavi , pružao i zatvorenicima Kazneno popravnog doma Lepoglava, zadobivši njihovo veliko poštovanje, povjerenje i zahvalnost. U opservaciji ponašanja zatvorenika Andrija kaže: „I među zatvorenicima je bilo više dobrih ljudi“

Na prijedlog i zahtjev varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, papa Franjo imenovao ga je početkom 2014. godine zaslužnim svećenikom Varaždinske biskupije, kapelanom Njegove Svetosti, s titulom monsinjora.

Nakon 18 godina službe u župi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, mons. Andrija Kišiček se 15. ožujka 2020. oprostio od lepoglavske župne zajednice i u dogovoru s varaždinskim biskupom Božom Radošem povukao se i nastanio u Svećeničkom domu u Varaždinu. Kao i u Lepoglavi i Bednjanskom dekanatu, kao i u svim ostalim službama i mjestima na kojima je radio, kao svećenik, čovjek i prijatelj, ostavio je značajan trag u duhovnom, društvenom i kulturnom životu.

Uz želju za dobrim zdravljem, najljepše mu zahvaljujemo . Neka ga čuva Dragi Bog.

Branko Smrekar
U Brdovcu;12. srpnja2021.

SREBRENICA

Danas 11.srpnja 2021. godine, je u krugu memorijalnog kompleksa u Potočari, uz kolektivnu dženazu, pokopano novih 19 žrtava genocida u Srebrenici.
Do sada je u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari pokopane 6.652 žrtve genocida počinjenog u srpnju 1995., dok je na drugim mjestima, prema željama obitelji žrtava, pokopano još 237 žrtava genocida.
Još uvijek se traga za oko 1.000 žrtava genocida.
U povodu 26. obljetnice genocida u Srebrenici, ljeta, 1995. godine u kojem je ubijeno 8 372 bošnjačkih muškaraca i dječaka, svim ožalošćenima izražavam iskrenu sućut, a žrtvama Mir Božji.

U četvrtak 11. srpnja 2021. godine premijerka Škotske Nicola Sturgeon, na Nacionalnoj je ceremoniji obilježavanja "Dana sjećanja na Srebrenicu" u Velikoj Britaniji, poručila da je Srebrenica bila konačna vrhunac genocidnog plana usmjerenog na bosanske muslimane, a među žrtvama ovog plana bilo je na desetine tisuću žena i djevojaka.
Tokom ovogodišnje ceremonije sjećanja na 11. srpanj, Sturgeon je govorila je o patnjama žena i djevojaka tokom rata u BiH, a posebno jedne žene koja se borila za pravdu žrtava silovanja.
Dodala je da sve žrtve genocida u Srebrenicu imaju imena, koja su upisana u Memorijalnom centru Potočari.
"Ispravno je da se prisjećamo ovih izgubljenih života na dan sjećanja na Srebrenicu. Pritom, nikada ne smijemo zaboraviti da je Srebrenica bila konačna kulminacija genocidnog plana usmjerenog na bosanske muslimane. Među žrtvama ovog plana bilo je 20.000 do 50.000 žena i djevojaka širom Bosne koje su bile izložene seksualnom nasilju", poručila je Sturgeon.
“Pomirenje na dnevnoj osnovi mora postati realnost u politici, školama, gradskim vijećnicama, u svakodnevnom životu. Čelnici su svugdje odgovorni osigurati da javne poruke, kao i kipovi, spomenici i imena javnih mjesta, ulica i trgova, podupiru potragu za pomirenjem”, stoji u zajedničkom priopćenju.
Nazivajući genocid u Srebrenici jednim od “najmračnijih poglavlja suvremene europske povijesti”, europski čelnici kažu da je obljetnica “bolan podsjetnik neuspjeha Europe koja nije ispunila obećanje da se na njezinu tlu neće ponoviti takva tragedija.
'Dvadeset i pet godina poslije, naša je dužnost sjećati se. Moramo se časno suočiti s prošlošću i gledati na budućnost s odlučnošću da se pomogne sljedećim generacijama, poglavito mladim sa zapadnog Balkana, u izgradnji bolje zajedničke budućnosti'.
Čelnici europskih institucija potvrdili su privrženost Europske unije potpori BiH i zapadnom Balkanu za jačanje pomirenja i prevladavanje nasljeđa prošlosti jer je njihova budućnost u EU 'bliža no ikad'.
„Nastavak mira i pomirenja, put prema naprijed mora uključivati priznanje patnje, uzajamno poštovanje i dostojanstvo“.


Jako lijepo, ali ni slova o tome da su genocid počinili vojnici Vojske Republike Srpske i specijalne srpske vojne postrojbe Škorpioni, da je enklava Srebrenica bila pod zaštitom Ujedinjenih Naroda, i da su je Nizozemski vojnici prepustili zločincima.

O priznanju krivnje i isprici zločinaca, obeštećenju obitelji žrtava ni spomena.

Hoće se netko od Brussels- ovih poslušnika toga „sjetiti“?

Europo ljubavi moja.
Ja sam nate ponosan.
I Moj narod također. Potvrđeno na izborima!

Branko Smrekar

Opetovano povodom godišnjice rođenja Nikole Tesle

NEMA NARODA BEZ POVIJESTI

Srbi vječno lažu. Čitam da poslije Nikole Tesle, prisvajaju i Petra Preradovića, Marina Držića, Ivana Gundulića…
Gdje će stati?
Možda na Prvom Hrvatskom Predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu? Živio je u Beogradu. Kam ćeš jačeg dokaza. Uostalom oni svoje laži ni ne potkrepljuju argumentima. Izmišljaju.

Postoje pisani dokazi povijesnih činjenica. S nekima od njih upoznah se u kontaktu s arhiepiskopom Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandrom. Crkve koju naše dosadašnje vlasti, SDP i HDZ, poput komunista u propaloj Jugoslaviji, nisu htjele svjetovno priznati, a i danas ju, preferirajući „prijateljsku“ Srpsku pravoslavnu crkvu, ignorira i naša crkvena vlast, pod, lažnom tvrdnjom da je Hrvatska pravoslavna crkva osnovana 1942.godine (NDH), a zapravo je te godine, nakon 200 godina postojanja i odluke kralja Aleksandra Karađorđevića, 1920. godine, o posrbljenju svih pravoslavnih crkava, pravedno, samo obnovljena.

Poučna je slijedeća arhiepiskopova objava:

NIKOLA TESLA ILI KAKO SE HRVATSKA ODRIČE VLASTITE POVIJESTI

Nikola Tesla je rođen na današnji dan 1856. u Hrvatskoj.
Evo kako se suvremena Hrvatska i službeno odriče svojih ljudi i pravoslavnog djela svoje povijesti:

Nikola Tesla (Smiljan, 10. srpnja 1856. – New York, 7. siječnja 1943.) bio je hrvatski i američki znanstvenik i izumitelj srpskoga podrijetla. Rođen u Lici, ali je gotovo cijeli život radio u SAD-u, gdje je i ostvario sve izume.(Gledajući ponuđene činjenice kao i način njihovog predstavljanja čitateljstvu, s pravom se možemo zapitati je li to hrvatska ili jugoslavenska (velikosrbska) enciklopedija? Srbskog podrijetla (za to nema dokaza)…rođen u Lici (zar se ne smije napisati npr: u Hrvatskoj?). Enciklopedija i njezino uredništvo, dragovoljno ili prisilno, zapravo slijedi standarde, ratom i propašću druge Jugoslavije očito nenarušene velikosrbske obrazce.

Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koju neki smatraju u suštini srpskom crkvom bankrotira 1766. i njena dijeceza, u kojoj Hrvatska Lika nikad nije bila prelazi izravno pod Carigradsku patriarhiju, koja je otplatila njezine dugove(2). Ipekska (Pećka) arhiepiskopija po nazivu države bi morala biti TURSKA pravoslavna crkva. Nikad nije obnovljena.
Sljedećih 113 godina ne postoji nikakva srpska crkva . Na početku tog razdoblja nema niti Srbije.
U sborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. na popisu autokefalnih crkava.(3). Nema nikakve srpske crkve. Da bi tad u Knjaževini Srbiji (do 1879. dio Turskog carstva) postojala neka autokefalna crkva (a nije postojala) ona bi po nazivu države bila Turska pravoslavna crkva.
U javnosti je u svezi s Nikolom Teslom poznat dokument, koji je izvod iz rodnog lista(4). Pisan je čirilićnim pismom, ali jezik je crkveno-slavenski, nije srpski. Na vrhu piše koja je crkva – 2>AB>G=>-?@02>A;02=0O F5@:>2L – istočno-pravoslavna crkva. Po nazivu države (Trojedina kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija) to je Istočno-pravoslavna crkva u Hrvatskoj, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva tada nazivana Karlovačka arhiepiskopija.
Nije moguće da je otac Nikole Tesle, u 1856. godine bio svećenik u tad nepostojećoj SPC. Bio je svećenik u Karlovačkoj arhiepiskopiji, koja je po svojoj suštini bila Hrvatska pravoslavna crkva, jer je njena dijaceza bila baš na teritoriju Trojedne kraljevine (Hrvatska).
Ministar vanjskih poslova Knjaževine Srbije Ilija Garašanin napisao je 1844. knjižicu pod naslovom Načertanije (u stvari prepisao od Čeha Zaha Františeka). Na početku daje objektivnu sliku kakvi narodi žive na Balkanu. Zanimljivo je da nije primjetio niti Šope, niti Makedonce, niti Bošnjake…
Nije primjetio ni Srbe bilo gdje izvan granice tadašnje Knjaževine Srbije (Smederevski sandžak). Garašanin daje mišljenje kako se Srbija mora širiti na račun susjednih naroda, a ne tako da priključi sebi neke Srbe, koje bi živjeli izvan granice Srbije, jer takvih nema!
Oko 1860. navodno zbog političkih razloga Austrijanci počinju nazivati sve južne slavene srbima (5) što ide na ruku nositeljima velikosrbske ideje – svi oni pravoslavni Hrvati, Bugari, Grci, Stratioti, Morlaki (Torlaci), Cincari, Vlasi(6) … nestaju, jer su kao pravoslavci, proglašeni Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji!
Kralj Leopold donosi odluku o stvaranju pravoslavne (grčko-iztočne) crkve za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi)(7), U Austrijskom carstvu godine 1791. pravoslavci stječu „jus civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod nadzorom državnim. Člankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršavanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (8)
Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877., 1884. godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24. ožujka 1887.(8)
U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednoj kraljevini nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – sve je pod nadzorom Njegova Veličanstva.
U Austro-Ugarskoj postojale su tri pravoslavne crkve i sve tri imale su naziv Pravoslavna (Grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve(9) najviše ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.
Na temelju toga možemo zaključiti da je Milutin Tesla (1819-1879) bio svećenik Hrvatske pravoslavne crkve, koja se tada zvala Karlovačka arhiepiskopija (Mitropolija). Nakon njegove smrti 1879. autokefalnost dobiva Beogradska arhiepiskopija (ne naziva se „srpska”), ali Smiljan je na hrvatskom teritoriju – udaljen više od 500 kilometara.
Prvi dokument koji sadrži naziv SPC je Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1. kolovoza 1947(10). Smiljan je na teritoriju Socijalističke republike Hrvatske, ali najzad u dijacezi Srpske pravoslavne crkve. Milutin Tesla nije mogao biti svećenik u ovoj crkvi jer je umro 68 godina prije njenog nastanka.
Novac se može zaraditi i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest, vrijednost koja se ne može izraziti cijenom.

Nema naroda bez povijesti.
Hrvatski arhiepiskop † Aleksandar


Branko Smrekar
U Brdovcu;16.veljače 2021.

Jučer je u Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, u Zagrebu, Domjanićeva 5, arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandar, održao Božansku liturgiju za svete mučenike Hrvatske pravoslavne crkve, nakon koje su, na gradskom groblju Miroševac, položeni vijenci i paljene svijeće na kenotahu, ubijenih pravoslavnih mučenika.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, jugokomunisti su ubili 28 , a po njegovom službenom završetku, 70 svećenika Hrvatske pravoslavne crkve i mnoštvo Hrvata pravoslavne vjeroispovijedi.

Pod nevjerodostojnom optužbom Vojnog suda u Zagrebu, prije svega zbog velikosrpske politike Srpske pravoslavne crkve, koja je pravoslavne kršćane, državljane drugih država, smatrala Srbima i nastojala stvoriti snažnu srpsku državu, koja bi obuhvaćala sva područja drugih država gdje su živjeli pravoslavni kršćani, osuđeni su i 30. lipnja 1945. godine streljani te zakopani na nepoznatoj lokaciji: Sveti, Patrijarh Germogen Maksimov, Sarajevski episkop Spiridon Mifka, brojni protojereji i drugi.

Tim je zločinima, jedini put u svijetu, ubijen cjelokupni Kler jedne Crkve.

Hrvatsko je kraljevstvo više od 2oo godina imalo vlastitu, autokefalnu, pravoslavnu crkvu. Bila je to poznata Srijemsko-Karlovačka arhiepiskopija, koju je 1690. godine uspostavio katolik, Ugarsko-hrvatski kralj Leopold I, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, a koja je 1707. .godine proglasila autokefalnost.
Srbija nema nikakve veze sa Srijemsko-Karlovačkom patrijaršijom.

Hrvatsku pravoslavnu crkvu, 1920. godine, ukinuo je Jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević. Obnovljena je 1942. godine, da bi je 1945, godine, Jugoslavenski komunist Maršal Tito, opet zabranio.

Nažalost, pod utjecajem laži, Srpske pravoslavne crkve. Srpske akademije nauka i umetnosti, Srpskih vlasti i njihovih jataka u Republici Hrvatskoj, naših dosadašnjih vlasti i oporbi, uz podaničku politiku našeg Klera, pod izmišljenim opravdanjem da je Hrvatska pravoslavna crkva osnovana 1942. godine Hrvatska pravoslavna crkva, do danas, uprkos kršenju Ustava Republike Hrvatske, unas nije priznata.

Dakle od kralja Aleksandra i Maršala Tita, kod nas se, po tom pitanju , ništa nije promijenilo. Jedino se, javno ne pjeva pjesma: „Druže Tito , mi ti se kunemo“.

Dao Bog da se to , ipak , promijeni, jer priznanje Hrvatske pravoslavne crkve i poništenje ništavnog Račanovog ugovora sa, nepostojećim pravnom osobom, “SPC u Hrvatskoj“, 2002. godine, jedan su od bedema obrane od velikosrpskog hegemonizma.

Nažalost, kao da ni mi katolici, a u Hrvatskoj nas, deklarativno, ima 86% , ne slijedimo pouku Gospodina Isusa Krista: Samo nas istina može osloboditi.
Pasivno promatramo sve nepravde koje se događaju našem narodu.

Bože pomozi.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 1. srpnja 2021,

Naša je nogometna reprezentacija na ovom Europskom prvenstvu u nogometu postigla uspjeh. Čestitam.

Biti među 16 najboljih i, knap, izgubiti, u časnoj borbi s renomiranom reprezentacijom države koja ima 9 puta više registriranih nogometaša od Hrvatske i koja je osjetno gospodarski bogatija od nas, nije neuspjeh.

Kamo sreće da smo i prema drugim pokazateljima uspješnosti na tako solidnom mjestu.
Nažalost po gospodarskom stanju i brojnim drugim datostima življenja i perspektive, mi smo 26., predzadnji.

I zato, prije predstojećeg svjetskog prvenstva, puna potpora Hrvatskom izborniku i našim nogometašima.

Svi oni, u klubovima, imaju riješenu financijsku situaciju i ljubav prema domovini iskazuju djelatno, znojem, zalaganjem, odricanjem od obiteljskog života, dok sada „veliki“ kritizeri našeg ispadanja iz natjecanja za naslov prvaka, misle da je domoljublje samo radost i navijanje uz prikladnu ikonografiju, a kad treba dati javnu potporu borbi protiv mnogobrojnih zala u našem društvu, onda naglo utihnu.

I na kraju nije prikladno mijenjati kopačke za vrijeme igre. Nadam se da nisu bile nove. Ni na svadbu se ne ide u novim cipelama, ali samo igrač zna da li se moglo počekati. Nekad smo za zavezivanje žnirancov ili nakon zezuvanja, u nogometnoj igri, zakričali „for“ i to smo svi poštivali ko Božji zakon, ali natjecanje je ipak nešto drugo.

Mogu razumjeti i pijenje vode, ali naravno paziš kad je to najmanje pogibeljno.

Imamo još podosta sjajnih igrača koji , koji još nisu bili u prigodi pokazati svoj raskošni potencial, poput Oršića, Vlašića, Pašalića, Gvardiola, Majera...i u cijelosti, pokazati sav svoj raskošni potencijal.
Oni su uz današnje, u svijetu dokazane velike igrače, poput legendarnog Luke Modrića, garancija naši novih nogometnih uspjeha.

Treba im samo puna potpora, mir, zajedništvo i više kuraže.

Bog i Hrvati.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 29. lipnja 2021.