Oganj.blog.hr

Nakon što sam u posljednje vrijeme, vrlo brzo, napunio alikvot informacija o Trumpu, Bidenu, koronavirusu, hospitaliziranim respiratiziranim, Andreju, Viliju, Krunoslavu, brojnim, često oprečnim, mišljenjima znanstvenika, a onda o cjepivima i načinima njihove distribucije--- uz svu zahvalnost i poštovanje prema svima koji na bilo koji način doprinose borbi protiv opake nemani, posebno zdravstvenim junacima, ta mi je tortura postala dosadna pa sam radije, uz ostalo, u ugodi toplog obiteljskog gnijezda, na brojnim programima, gledao ljubiće, s puno romantike, često prinčeva i budućih princeza, bajkovitih dvoraca, glamura, svile i kadife.
Pritom se sjetih i brojnih znamenitih dvoraca i njihovih prekrasnih okoliša, koje imah prigodu vidjeti.
Već s 10 godina bijah u obilasku, baroknog Bavarskog dvorca Nimfenburg, Njemačkog kralja Ludviga II. Potom sam uz brojne naše, obišao dvorac kralja Nikole, kraljice Jelene, u Crnoj Gori, Versaj u Francuskoj, vidio Westminstersku palaču…
Svugdje se, turisti divimo ugođaju, arhitekturi, unutarnjem uređenju, blještavilu, prekrasno uređenom okolišu. Zlatu i sjaju, svili i kadifi, ali kad sam ušao u konjušnicu Engleskog dvorca Warwick, uz simulirani blagi miris stajskog amonijaka, vidio izbe za služinčad, prošao skladišta, kuhinju i nusprostorije velebnog dvorca Neuschwanstein, ekscentričnog, tragično preminulog Njemačkog kralja Ludviga II, pomislih koliko je znoja, krvi, suza i tužnih sudbina utkano u ljepotu kojoj se tako divimo.
Nisam našao na podatak koliko je pri izgradnji ljudi ozlijeđeno. koliko smrtno stradalo, ali je, primjerice, znano da je pri izgradnji Sueskog kanala, iz raznoraznih razloga, umrlo čak 20. 000 ljudi.
Navijek postoje dvije strane. Jedna manja, privilegiranija, bogatija uzvišenija, slavnija, i ona druga, veća, iskorištena, jadna, besperspektivna, bespomoćnošću indoktrinirana masa, čestitih ljudi.
Da li se od srednjeg vijeka što promijenilo? U to se ne bih kladio.
Neki s ushićenjem gledaše otvorenje gradonačelnikove, „rastegene stalaže“ ispred derutnog Paromlina. Dobiše čak i blagoslov najviše razine, no nisam siguran da li su se svi ti uglednici jednako tako založili za, postpotresno, tužno stanje obitelji, u kontejneru na Markuševcu.
Navijek će biti: quod licet Iovi, non licet bovi, ali samo o nama ovisi u kojoj će mjeri postojati ta, danas, brutalna razlika.
Uz vatrogasni pozdrav: Boga slavi, bližnjega izbavi, želim nam malo promišljanja o svemu što se, unas, zbog naše indolentnosti događa.

Branko Smrekar
U Brdovcu,28. prosinca 2020.