pišem što osjećam i mislim, možda volim

ponedjeljak, 30.06.2014.

Madridske noći II - Split

.............Aerodromsko pristanište Barajas, ispijam kavu i osluškujem najavu mog leta za Split……..


Zašto tako prokleto volim ovaj pogled, zašto mi srce tuče jače nego dok sam trčala ulicama Pamplone (Irunee baskijske) pred bikovima ljutim na sve crveno ispred njih. Zaljev mog rođenja, zaljev mog djetinjstva, prvi nespretni zaveslaji ručicama dok si me ti tata učio plivati prije prvih koraka, čak i ona izgorena brdašca koja mi se ukazuju kroz prozorčić aviona dok se spušta i nadlijeće pistu u svom uobičajenom krugu. Čak i stjuardesa (domaćica u avionu) koja za cijelo vrijeme leta nije stigla obratiti pažnju na mene (preplanuo izraženih bicepsa i tek pokoje dobro razrađenim tricepsom, a kako je napokon i ustao sa svojeg sjedišta ocjenjujem i guzu slatkom u svojoj okrugloj čvrstini nastaloj kao posljedično uzročna veza utega i rastezanja ruku) sad me već pomalo zabrinuto promatrala, moje ubrzano disanje (koje je podsjećalo na one strastvene uzdisaje koji najavljuju skori dolazak njegove uzvišenosti orgazma) a ja sam sve više osjećala nedostatak zraka, toliko da sam u jednom trenutku sa svom svojom zaboravljenom neobzirnošću odgurnula vlasnika slatke guze te zauzela njegovo mjesto bliže vremenu izlaska. Napokon svjetlost dana miris soli u zraku i onaj predivno dobar osjećaj sunca koje prži. Ljeto je tu a ja sam stigla doma. Sada sa već puno više smirenog udisaja i izdisaja, laganim hodom prateći ostale ali blago buntovnički s fjakom u zraku izvan tog reda stvorenog od mojih letećih suputnika, koji ni u ovom razblaženom zraku ne prolaze one vibracije koje su mene zaposjele i kao da ih nikad nisam napustila.
Putovnica, pregled , prtljaga s mojim imenom još nekoliko koraka i nisam više strankinja s početka dana koja pri kupnji kruha pogrešno s uzlaznim „a“ izgovara pan casero, i zbog pogrešno naučenih brojeva nije uspjela izvrštiti rezervaciju za večeru.
Zastadoh na trenutak, okrenem se oko sebe i uputim prema izlaznim vratima opet u nekom nepisanom redu sa ostalim putnicama. Autobusi, taxi vozila tek poneki automobil s posebnim dopuštenjem na ulazu i izlazu, iz i u aerodromsku zgradu, putnici već kreću prema autobusu onim većim poznatim turističkim ritmom i znanjima stečenim sa mnogobrojnih ovakvih putovanja. Gdje da krenem? Kući, osamljenoj koja me vjerojatno ni ne očekuje, rodbini koju dugo nisam vidjela, djeci koja to više nisu bila i neka od njih se uopće ne sjećaju tamo neke zabludjele tete, a poneki ne znaju ni da postoji.
Krenuti prijateljima, koje sam nenamjerno ili svjesno zaboravila nazvati, opravdavajući se skupim telefonskim pozivima, nedostatkom vremena i razmimoilaženjem u ritmici življenja. Iz kratkog razmišljanja prekine me ugodan muški glas, s riječima: Buenos dias senorita! I dok sam osjećala njegovo premišljanje kako da mi se dalje obrati, na vjerojatno ne toliko dobrom španjolskom, olakšah mu uzvraćanjem pozdrava: Dobar dan gospodine! – na i više nego tečnom hrvatskom jeziku, aktivnim i pasivnim znanjem, češćom uporabom književnog jezika u pisanju i onog najbližeg dalmatinskog dijalekta iz mjesta ili gradića po kojem je i zaljev čiji pogled i sve kad bi htjeli ne možete izbjeći je nazvan. Muškarac sad već grlenog i rječitog glasa, skoro pa i nije prestajao nadoknađivati mi tako znane i drage riječi, čiji dobro poznati prizvuk nisam predugo čula, tako da mi njegovo neprekidno „lamatanje jezika“ i nije smetalo. I u tim trenucima odlučih ne javiti se ni kući koja me ne očekuje, ali isto tako ni mojim najbližima a ni prijateljima, ne objavljivati povratak jer ako želim biti u potpunosti iskrena prema sebi, nema se tu što posebno ni reći.
Pričati nemam što (kao što nikad i nisam imala, jer čemu izricati istine kad su to ionako samo one istine koje se tiču isključivo i samo dvoje ljudi, kada su to samo misli pronikle iz mojih osjećaja prema drugoj osobi, kada je to život o kojem nisam i neću pričati) a povratak može biti bilo koji dan. Prosuđivanja, osuđivanja, razumijevanja i nerazumijevanja i sva ona ina pažljivo izabrana i probrana osjećanja kojima ću biti promatrana nakon dugo vremena. Znam da je to nužnost svakog povratka, i tek sad u tom jednom trenutku shvatih da sam sama. Opijena svim ovim što me je okružilo, što je zaposjelo sva moja osjetila, od vida do sluha, od mirisa pa sve do okusa sladoleda (možda ne tako dobrog kao one malaga mješavine, ali ipak predivno poznatog okusa ledo korneta).
Zašto je sve tako „fucking“ dobro, čak i osmijeh imam na licu iako sam mislila da se još jako dugo neću nasmijati, da ni na trenutak, ni u nekom dalekom podsvijesnom promišljanju nisam poželjela vratiti se vremenu prije obavljanja carinske kontrole, ostati u onoj istoj čekaonici između dviju država i na prvom sljedećem letu za Madrid biti u tom avionu, na sjedalu do prozora. Niti nakon konačnog shvaćanja da sam tu pred šalterom rent a cara sama i da sve formalnosti moram obaviti ja, Nisam se poželjela vratiti jer ovo je moj dom. Dom je ondje gdje ostavljaš svoje srce, a ja ću svoje ostaviti ovdje, jer mi nismo bili nas dvoje i mi, bili smo ja i ti, ti i ja. Jedino mi u našoj priči bila su naša tijela.
Ljeto je stiglo i ja zajedno s njim, u predvečerje prvog dana u povratku krenut ću ovom novom cestom i na prvom raskršću odlučiti o strani kojom će pokazivač smjera vlasniku automobila u koloni iza mene reći u kojem smjeru idem.
Ljeto je pri samom izmaku, dane još uvijek a ponekad čak samo babljem ljetu znanom jačinom grije sunce i na pocrnjelim tijelima zrakama ispiše poneku crvenu točkicu. Dani prolaze koliko toliko zadovoljavajućom brzinom i događanjima koja tjeraju tmurne misli i osjećaj usamljenosti. Noći, o njima bih mogla pričati i ispisivati beskrajnu dugačke riječi i rečenice. Jer upravo takve su i ova noć večeras koja još ne završava, i ona noć od sinoć i sve one noći koje su započele u onom jutru u kojem smo zadnji put vodili ljubav. Da li je svaka sljedeća dulja ili u svakoj sljedećoj nedostaješ mi sve više i više. Nikad ne pričam o tebi i ne pitam za tebe. Prijatelji mi donose informacije, tek u prolazu ispričane jednostavnim riječima, kao da ih ne izgovaraju jer vide (ne zbog toga što kažem da me boli jer moje usne ne izgovaraju bol, nikad nisu i nikad neće) bolni i prečesto izgubljeni pogled u neku samo mojim očima znanu daljinu. Znam da se čuješ s našim prijateljima, oni to jesu i tebi i meni, i da znaš i kad ne pitaš (a ne pitaš puno, jer možda i tebi boli ili jednostavno ne želiš) o meni sve. Sve od onog prvog slijetanja pa to usputnih seksualnih avantura, s mladićima koji čak i podsjećaju na tebe. U uzimanju dočekujem jutra, u pokušajima davanja započinjem noći. Sve češće odričem želji zadovoljstva pravo na ispunjavanje. Oznojeno tijelo zbog ljeta ili pregrijanih prostora, je sve što od traženog zadovoljstva dobijem. Često odlaziš u Pariz, znam i to. Uvijek sam danju, a noću u društvu mladih i lijepih uvijek drugih djevojaka. Ni s jednom nisi dočekao dvije noći a ni jutra zajedničkog buđenja.
I ljubavi, sad nakon ovog vremena, znam. Ja i ti, ti i ja možda jednom ćemo se sresti u Parizu, gradu zaljubljenih, kada ni meni ni tebi taj grad neće biti ništa više od jedne od mogućih turističkih destinacija, ali Pariz nikad neće biti naš grad.

nedjelja, 29.06.2014.

Madridske noći

Uživali smo jedno u drugome, svakom dodiru gole kože, nikad dosta prstiju na tvom trbuhu, usana na mojim bedrima. Noći prerastale u jutra, zore novih poljubaca, vođenja ljubavi, spajanja. Hrana su nam bili sokovi naših tijela, znojna od vrućine ljeta, vlažna od mora koji nam je zamijenio krevet. Nismo voljeli zagušljive automobile, prljave sobe motela bez pogleda nigdje. U postelji plavog mora, madracem od šljunaka, satenskom posteljinom boje plime i oseke. Krijesnice u jagodicama nepogrešivih dodira, mjesec na usnama od baršuna. Uzimao si me sprijeda, mamila te usnama s boka. Nikad se nismo voljeli ali strasti imali za života dva. Odlazila iz grada u grad, stanovali u ulicama pjesnika. Pričao si mi njihove priče, u predvečerje, kako majka uspavljuje svoje dijete. Mamio moje uzdahe ritmom udisaja zraka. Bio moj udisaj a ja tvoj izdisaj.
„Hoćeš me odvesti u Pariz?“- upitah te glasom punim strasti.
„Malena, mi imamo Madrid i Split! Pariz je za zaljubljene!“ odgovorio si mi tihim glasom obuzetog strasti.
I to je bilo sve što smo tu noć, a i mnoge druge noći izrekli riječima. Imali smo svoj jezik i svoje razumijevanje. Riječi su bile nepotrebne, remetile ritam bluesa i uznemiravale otkucaj soula. Jedine riječi koje bi izgovarali jedno drugome bile bi:
„ Malena želiš li me sada? U pogledu bi iščitavao odgovor ali sam znala da voli čuti uzdrhtali glas kako mu odgovora:
„Da, moj dječače!“
Buka ulice Uertas prekrila je uzdahe zadovoljstva, glasna stenjanja para obuzetog drhtajima uzbuđenih tijela. Uzimao si me svaki put prodirući do kraja, kao da nam je posljednji, kao da više nikad se dodirnuti nećemo. Vremenom smo se navikli i na život u Madridu, u boemskoj ulici pjesnika, gdje smo mirno mogli pješačiti bez straha od ludih brzih automobila. Grad užurbanih i uvijek zaposlenih ljudi je bio desno od nas, a lijevo su živjeli radnici crne industrije bez velike nade u bogatiji i sretniji život. Sve sam više izlazila među pjesnike, raspjevane Španjolce i osluškivala zvukove kastanjeta i flamenca. Sve češće su mi prolazili usamljeni dani u iščekivanju tvog povratka. Postajao si moja Madridska noć, a jutra i dane sam ispunjavala ne više tvojim mirisima i tijelom, već glazbom i plesom flamenca učeći od najboljih. I moj španjolski je iz svakog dana bio sve bolji i bolji, ispunjavala praznine nekim drugim sitnicama, radovala se tvom uspjehu. Prolazili su dani, smjenjivala se godišnja doba. Postali smo stanovnici ovog grada. Ljeto se bližilo, osjećala sam pod prstima sol rodnog grada, i dok si ga lizao s mojih bradavica, grickajući ti ušnu resicu šapnula ti pitanje: „Idemo li ovo ljeto u Split?“ Podigao si pogled i kao tužno dijete samo niječno klimnuo glavom. Upijali smo se tu večer jedno u drugo, uzimali se i davali, uzdisali dublje i glasnije nego ikad prije. Tek trenutak pred orgastični uzdah pogledom si rekao zastanimo samo tren u ovom vremenu spojeni, kao jedno. Bez riječi, bez pokreta, i kao da nikad nećemo udahniti zrak. Gledali smo se očima ljubavi, iako nismo bili ni zaljubljeni ni ikada izgovorili volim te riječi, dok je moja utroba gorila tvojim pristustvom. Pokret spojenih tijela i eksplozija razlijevanja tvoje sperme u mojoj utrobi. Tu noć smo vodili ljubav više nego ikad do tada, otplesala sam ti svoj tek naučeni samo za tebe flamenco ples pjevušeći zajedno uz pjesmu s radija.
Pred zoru smo zaspali, ja a ti si ionako morao rano krenuti na put. Čekalo te je danas puno posla i ljudi koji su ovisili o tebi. Poljubac na usne pred odlazak, pritisak tvog tijela na moje grudi probudio je sva moja osjetila, želja je probuđena. Kapci još uvijek spušteni u nekom prividnom snu ali svaki milimetar mog tijela te je želio budan i spreman za sjedinjenje u jedinstvenom užitku vrhunca strasti koju smo osjećali. Ni ja ni ti nismo tad znali da je ovo posljednje jutro u Madridu, u stanu s predivnom terasom s pogledom na ulicu Uertas, posljednje u kojem smo vodili ljubav, ja i ti, ti i ja par koji nikad nije bio zaljubljen.
Aerodromsko pristanište Barajas, ispijam kavu i osluškujem najavu mog leta za Split……..

subota, 28.06.2014.

Olakšanje

....................jebeš predsjednika koji ne zna "by foot" otići u toalet,
uzeti stvar u svoje ruke i dobro zatresti da se sve rasprši...........

Privjesci, sateliti i crvuljci

"Apendektomija je jedna od najčešćih operacija izvedenih u kirurgiji. Još su stari Egipćani znali za crvuljak i na posudama za čuvanje organa pri mumifikaciji nalazimo hijeroglifski opis crvuljka kao crva na crijevima. Prvi poznati crtež crvuljka potiče od Leonarda da Vincia iz 1492. godine.

Apendicitis kao bolest prvi je opisao Heister 1711. godine. Prvu zabilježenu apendektomiju izveo je Claudius Amyand 1735. godine prilikom operacije fekalne fistule koja je nastala radi peforacije crvuljka u jedanaestogodišnjeg dječaka.

Između 1900. i 1925. godine smrtnost od apendicitisa je bila do 50%. Kasnije su McBurney i Sprengler opisali prvu tehniku apendektomije koja se rabi i danas. 1980. godine u Kielu je Kurt Semm izveo prvu laparoskopsku apendektomiju neinflamiranog crvuljka.
Crvuljak je privjesak na početnom dijelu debelog crijeva, dužine 2 do 15 cm, prosječno 7 cm i prosječnog promjera 6 mm, koji slijepo završava. Sluznica crvuljka sadrži limfno tkivo te se stoga crvuljak naziva i "crijevnom tonzilom“.

Na prednju trbušnu stijenku crvuljak se projicira u McBurney-evoj točki koja je na spoju srednje i distalne trećine linije spoja prednje ilijačne spine i pupka. U abdomenu je lociran na spoju triju tenija debelog crijeva. Opskrbljen je vlastitom, apendikularnom arterijom, koju je potrebno podvezati tijekom operacije.Crvuljak izaziva tegobe ako se njegov otvor zatvori ostatkom hrane, ožiljkom ili presavinućem cijelog crvuljka ili kao posljedica crijevne infekcije hiperplazijom limfnog tkiva. Tada se zbog poremećaja pražnjenja pokreće i razvija upalna reakcija koja se manifestira karakterističnim bolovima i simptomima.

Rano prepoznavanje akutne upale crvuljka je bitno, jer razvojem upalne reakcije u konačnici dolazi do puknuća (perforacije) i izlaska crjevnog sadržaja bogatog bakterijama u trbušnu šupljinu, što je životno opasno, a sprječava se jednostavnom operacijom. Što se operacija duže odgađa tj. što se upalni proces više razvija veća je mogućnost nastanka komplikacija koje mogu biti životno ugrožavajuće."

Dr. sc. Andrija Krivić, dr. med.

Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Zagreb, Šalata 3b

Iz skraćenog stručnog članka niže potpisanog dr.sc.A.Krivić ,dr.med. razvidno je da je to jedna od najčešće izvođenih operacija, tzv. rutinske operacije, bez u većim dijelom normalnih okolnosti se obavlja u vrlo kratkom vremenu i s očekivanim rezultatom bez problema. Međutim, isto tako, najčešeće zbog zakašnjele dijagnoze, može doći do velikih pa čak i kobnih posljedica.

Isto tako razvidno je i da već pri prvim početnim simptomima, pri prvim mogućim naznakama upraljenog crvuljka sve ostale metode liječanje neće biti dostatne koliko kiruriški zahvat odstranjivanja upaljenog crvuljka.
Jednako tako počesto ćemo i za neke ljudske privjesčiće više ili manje sličnih promjera ili razmjera koje mogu obuhvatiti, odrediti kao mjeru kojom je najbolje i na najbezbolniji način rješiti ovu bolnu problematiku, koja tek tu i tamo pri samim počecima može izazvati neke simptome slične onima gore navedenim. Primjerica ukoliko se problem "ljudskih crijevnih crvuljaka" ne rješava u trenutku uočavanja, takav problem prerasta u akutno iritirajuću bol (naravno još uvijek izdržljivu ali stalno pristutnu) i pokušavajući je rješavati nekim drugim metodama tipa pregleda, analize ili čak subanalize, samo ćemo odgađati neophodno. Jer uvijek kad osjetim smanjenje pritiska na neko vrijeme, već nakon prvog opuštanja u smislu da je problem riješen, vrlo brzo osjetimo njegov povratak. Povratak koji u svakom trenutku može prerasti u puno veći problem kao što je perforacija čak i ovog nižeg navedenog ljudskog crvuljka, koji tada u svoj svojoj važnosnoj veličini izlijeva sve svoje "bakterije" koje mogu izazvati otrovanja s tragičnim posljedicama. I naravno kako bi se sve ovo gore navedeno spriječilo, zaboravimo sve ostale metode odstranjivanja "ljudskih crvuljaka" jer su prilično otporni i obavimo jedan lijepi kirurški zahvat, nazvan "rez za sva vremena"" ili ono lijepo stručno "APENDEKTOMIJA"!!!!!

petak, 27.06.2014.

Plagijat života.....

"Majstor za plagijate neće ukrasti bilo koji pasus i rečenicu, već samu tezu...." B.D.


Da... oprosti..,ali jednostavno sam morao..,jer jesam stvaran..,ali sam nažalost ‘‘samo‘‘ čovjek koji isto tako treba i cvijet i dlan...
Ali ako se Ti ovako osjećaš sigurnija i sretnija.., onda to sigurno ne želim mijenjati..,ali razgovarati o tome i još puno drugih stvari možemo... zar ne..? :)
Ponekad moramo biti i ozbiljni..,nećemo se uvijek ni složiti oko nekih stvari..,ali razgovarati moramo... bez straha da ne kažemo nešto što druga strana ne bi voljela čuti...
I želim da Ti budeš ona koja će ,kad dođe vrijeme za to..,meni krenuti u naručje... Tako ću biti siguran da oboje to želimo... :)

Sve je O.K... ovo su nezgodne situacije i teško je uvijek znati što reći..,a što ne reći u datom trenutku...
Ne znam što za Tebe znači ‘dati ruku‘... zar ne vidiš da je ispružena...
Za sada vise od toga ne mogu... Ti moraš reći da li je želiš dotaknuti bar i kada to želiš... A tek onda sam opet na redu Ja... :)

Pomoći ću ti M............
Znam da se nećeš ljutiti na mene kad ti kažem da jedno vrijeme odustajem od nas... mislim da i ja ipak trebam vremena...
Lijepo mi je s tobom..,ali razgovor mi nije bas dao neki optimizam...
Ni ti nisi sigurna..,i vjerojatno mi već želiš reći to isto... :)
Slažeš se sa mnom..?

Bilo bi lijepo da si se odmah nakon razgovora javila i bar nešto mi rekla...
Ne volim iščekivanje odgovora na važna pitanja jer mi odnose koncentraciju i čini me nervoznim...
Tvoje nejavljanje može značiti samo jedno... da nisam Taj...
I ne... nisi Ti sigurna samo u to koga želiš ili ne... Ti nisi sigurna da li uopće želiš nečiji cvijet i nečiji dlan...
Ja sam siguran da ga trebam i trebao je biti tvoj... možda bi bio onaj pravi..,možda ne..,ali nikada to nećemo znati...
Zao mi je M.......... počela si mi krasti dan i san...i bilo mi je zadovoljstvo dati Ti i dio dana..,i dio sna...
Želim Ti lijep ostatak večeri... i noć... i jutro... :)

jutro poslije....
nisi šutnjom pomogla ni Ti meni... zašto si mi dala vremena za razmišljanje..,za nagađanje..?...mogao sam još čekati..,ali nisam izdržao... rekla si: vidjet ćemo... i... nestala...

dobro je, sve je u redu... i nećemo se vraćati na to...ti si ionako nedostižna svima ..ma nedostižna , nema mjerila za tebe...ne brini moja si i to

utorak, 24.06.2014.

Kad sam imala...imam

Dvanaest lijepih i nevinih, ljeto sa izlascima do 9 navečer, šetnjom do starog hotela Palace i plesnjaka (da bili su plesnjaci) gledanih kroz rešetkaste ograde, slušajući Olivera, Mišu i Indekse, spuštajući se malo niže do hotelske plaže slobodno i bez provlačenja kroz ogradu koja je jutrom štitila goste hotela od domorodaca (malih i velikih, ljetnih galebova…) nasmiješenih dječje nevinih očiju, prstiju na rukama koje su se nevino dodirivale, pogleda u oči u pokušaju prvog poljubca, prekinutog prvim udarom kampanela stare crkve.
Prsti koji se rastaju puno većom brzinom nego su spojene kratkim adio pa trčećim korakom sprintera na 100 m dostičući deveti otkucaj stare ure. Ljeto u kojem su snovi bili nevino zaljubljeni ni ne sluteći što je to ljubav, dani ispunjeni svakodnevnim uživanjima u moru, onako kako to djeca znaju. Poslijepodnevnim tamnim oblacima koji bi donosili ljetni pljusak na ispražnjenu plažu u đardinu mog djetinjstva, i kupanju u moru dok kiša svoje kapi dijeli sa licima nasmiješene i sretne djece. Voljela sam tu ljetnu kišu, dodir vode na tijelu i ne sluteći u tim trenucima, kolike užitke ću u godinama koje dolaze i koje više neće biti ispunjene nevinim razdraganim osmijesima i usklicima radosti, već nekim drugim uzdasima u kojima ću uživati kao žena.
Prolazile su i došle su i šesnaeste predivne, ispunjene prvim ljubavima i suzama nadarenim rastancima mojih prijateljica. Postala sam drugačija, rame za plakanje, savjete. Ponešto drugačija od ostalih, prerano sazrela sa ozbiljnim pogledom u očima, modno neosviještena, uživajući u knjigama i recima koje sam upijala kao suha zemlja škrte kapi kiše, kao da sam obavijena maglom neznanja svijeta kratkih suknjica, visokih neuglednih potpetica, ruža za usne koji me je smetao, prolaznih…….
Uživala u disco matinejama 80-tih zagušljivih i zadimljenih s mirisima zabranjenih cigareta i još ponečeg, odoljevajući iskušenjima prvog i „jedinog“ isprobavanja dobivenih darežljivo besplatnih mirisnih travica školskih poznanika. Večernjih izlazaka s povratkom u sate koje danas nazivaju satima u kojima izlazak tek počinje, prvih ispijenih pića, pogleda koji pozivaju na ono „više od plesa“.
Ljeto se vratilo, ljeto koje će me promijeniti, s nagradom za cijeli niz ispisanih 5 brojkom i slovima, ključevima prvog automobila i polaskom na izlet po scenariju ispisanom vlastitom rukom u danima koji će dolaziti. Prvo iskustvo, prvo uzimanje i prvo davanje, u nevinoj želji nespretno isprepletenih ruku, nogu, bolno, proživljeno u ljubavi ljeta i trajanjem do prvih kolovoških kiša. Zavoljela sam to ljeto, ljeto s tijelom žene koje je uživalo u dugim morem okruženim noćima izvijenog tijela, zbogom s usnama grickajući ušnu resicu, jezikom oslušnutog otkucaja srca, jagodicama prstiju ustreptalog trbuha, nogama obavijenih oko struka.
U sunčanim danima babljeg ljeta upoznavala sam nove školske klupe, s olovkom u ruci bez onih srednjoškolskih torbi punih knjiga, udisala zrak fakultetskog predvorja, pogledom koji je gledao dalje upijala malim sivim ćelijicama prva pravila, paragrafe, točke i točkice. Jednakom strašću kako sam živjela ljeto uživala u prvim hipotetičkim raspravama, suglasjima i nesuglasjima. Kad sam imala……godina za godinom, život nimalo logičan pomalo kaotičan (posuđeno) u putovanjima koja su postala moja svakodnevnica, bez potrebe sa jednim mjestom, živjela i živim život u kojem uživam.
Sve nevino je nestajalo ispunjavajući se zadovoljstvima jedne noći, pamteći samo lijepo. Birana od odabranih posloženih na ljestvici od 1. Odabirala one s lažljivim očima i razigranim prstima, koji odlaze bez nepotrebno izgovorenih riječi, u uzimanju pružali davanje, bez računa za ruže koje bi uvenule, zaboravljajući prije prvog sna poneke pogrešno ocijenjene i odabrane.
I sad ispisujući ove retke sjetim se jedne noći doživljene i proživljene, muškarca onih lažljivih očiju, usana koje ispisuju jesenjinovu kurvu mirisom ispijene votke prelazeći leđima od vrata, sjećam se njegovog nosa izrađenog gepetovom rukom, s prstima koje su dotakle svaki djelić golog tijela pripijenog uz njegovo. S čašom uvijek punom votke trošili noć, hranili se sladostrašću požude, prvom mamurluku negdje oko ponoći, izmjenjujući strane kreveta, trijeznili se pod mlazom hladne vode. Na kauču se približavali drugom mamurluku isprepletenih nogu.
Sjećam se riječi izgovorenih u glasnom orgastičnom uzdahu ljepljivih prstiju: „Nisam više mamuran, oporavljam se polako, i sve sam pročitao, i moram priznat da mi se sviđa, elokvencija, tok misli, tehnička savršenost, a i ono što se skriva iza svega toga. Imaš moju pažnju i naklonost :)“
Jutrom obasjana soba očima nenaviknutim na svijetlo, rukom u prazno dodirnuto uzglavlje sjetim se………a poželjela sam to jutarnje buđenje i još uvijek ga ponekad poželim, u iščekivanju godota pisati ću i živjeti one druge noći ……….

ponedjeljak, 23.06.2014.

Zaključak

Baš kad sam pomislila kako su svi likovi u trakavici seriji nazvanoj "Progon" (i naravno automatizmom postavljeno pitanje tko, koga, zašto, čega, ili da li uopće) preživjeli i zadovoljno odmaraju svoja umorna i bljedunjava lica u uvalama nikakvim pravom na samoodređenja prisvojena, kad vidi ti to ipak kraj još uvijek nije moguć, Pred nekoliko sati sam već jednom napisala ove riječi ali ću ih sad i ponoviti, i kad ostali misle da znaju da nije potrebno nešto izreći ili napisati, a druga strana to ipak napravi. Prihvatite da je to sebična potreba ove druge strane. A mi smo ipak uvijek i prvo mi, pa onda svi ostali. I upravo zbog toga sebi sam dužna ovo napisati. I ovo nije post napisan za potrebe čitanja drugih. Ovo je samo jedna strana dnevnika kojeg smo "once upon a time" svi imali u ladicama radnog stolića, tamo negdje među udžbenicima iz povijesti i matematike.
Ni ovom prilikom neću ispisivati rečenice svoje obrane (iako optužena lažima, kako bi neki blogeri rekli pod kojim imenom i koga bi vi to optužili, i koji samozadovoljno trljaju svoje prstiće u pripremi novih samodopadnih tekstova koje ispisuju po raznoraznim blogovima, i čekaju strpljivo u zasjedi tko će se zgodno uhvatiti na bačeni mamac). Ne želim i neću imenovati blogericu koja me je optužila za progon njene osobnosti, za višegodišnje uporno i dosljedno praćenje njenih skuta. Čak je pri tome sebi i dozvolila poneke uvredljive riječi, ali to sad već spada u neke druge analize, i nesebičnu pomoć mi je ponudila u dobivanju liječničke pomoći jer ja sam bolesna osoba i spremna za liječenje. Draga i samodopadna blogerice, dozvolili ste sebi i preslik najistinskije istine ikad objavljene na stranicama bloga od kada je osnovan. Istinu znam ja i ne sramim je se, ali je upitno da li vi znate istinu o sebi. Ponavljati vaše riječi koje se polako kao bumerang okreću prema vama, ne žeim ali kao što rekoh bumerang je čudna i čudesna sprava. Uvijek se spretno vrati rukama iz kojih je otišao. Poput vlastitih riječi koje odjekuju u ušima.
Htjela sam isprikom zaključiti sapunicu, ali to nije bilo moguće. Da čitate s malo više razumijevanja onda bi vjerojatno i znali pronaći prave riječi. Ali nije za čuđenje (poljubac predivnim očima milog djeteta). Ovako u samosvijetu vlastite nadmoćnosti i superiornosti, s glavom visoko podignutom gdje pogled koji bi išao niže od pijedestala na kojem ste se postavili, nije dozvoljen. Zaustavite se..
Svjesni ste i znate da ste prvi pokrenuli ovu farsu, ove pričice koje mogu zadovoljavati samo duše koje imaju potrebu živjeti u laži.
Vaš problem. Nitko ništa što si prisvajate ne želi niti vam se dira u ono što mislite da je vaše. "Hugo bi rekao, izaberite jedan broj i sigurno ćete pogriješiti." Samo što je to rečenica za nekog drugog koji je pogriješio i žao mi je zbog toga.
.........i contemplated an awful thing,
i hate to admit
i just thought those would be such
appropriate last word
but i'm still here!..........
sorry, never been too good at happy endings.!.......

nedjelja, 22.06.2014.

volim te

Volim te dok te gledam
Volim te dok me ližeš
Volim te dok mi umiljato šapućeš
Volim te u svakoj zraci sunca
Volim te čak i u kapima kiše
Volim te u otkucaju sata
Volim te u svakom dahu
Volim te u vjetru
Volim te u mirisu soli
Volim te u treptaju oka
Volim te
Jednostavno te volim................

Jednostavnost riječi

Zanimljivo mjestašce i zanimljivi ljudi. Na onaj prvi pogled, kratak i još pomalo plah ne bih nikad dala ocjenu koju s protekom nekog vremena (većina bi naravno rekla prekratkog i nedovoljnog, i vjerojatno bi imali i mali djelić prava kada bi to rekli, ali ipak dopustite….) predajem kao konačan odgovor. Preuranjen, to ni u kom slučaju. Uvažila bih poneku recenziju ali ne znam da li bi to promijenilo ovaj ocjenjeni pogled mjestašca i stanovnika koji imaju samo prebivalište a ne i trajno boravište.
Stanovnici s pregršt zanimljivih riječi, pogleda na ovu ili onu sliku, slike pretvorene u priče, priče u bajke, pjesme isprepletenih i nerazumljivih riječi, znanih tek onom tko ih je perom prenosio na papir, a opet u njima pronađeno toliko mnogo istina, misli, prošlosti koju treba inventurno pospremiti, sadašnjost puna razumijevanja i poštovanja. Tek u svemu tome budućnost uglavnom neznana ali čekana sa puno lijepih želja.
Naizgled idilično, predivno mjestašce s još ponekim tek oslobođenim mjestom za prebivanje, dobrosusjedskim osmijesima koji kao da kažu: „Ne razmišljajte, dođite s veseljem kako to samo dolikuje dočeku novog člana ćemo proslaviti vaš ulazak u naše malo skriveno bajkovito mjesto!“
Upravo tako, pred tek nekih točno dva mjeseca i ja sam ušla kroz širom otvorena vrata s ispruženim rukama koje su mi susjedskom ljubaznošću olakšale otvaranje prvih uredno zapakiranih kutijica, na iznenađenje kako svoje tako i ponekih starosjedilaca, brzinom dostojnom nestanka space shuttle iz dosega oka gledatelja. I tako kao kad bi bogati englezi odlazili na ladanje ili rusi u ono vrijeme careva i prinčeva, u svoje ladanjske kućice (velike kao naše manje stambene zgrade, ali naravno male prema njihovim dvorcima) na neko vrijeme, kad bi se sav društveni život preseljavao iz gradova u mirna mjestašca stvorena za uživanje, tako sam i ja počela se opuštati polako otvarajući svoje kutijice koje su bile sljepljene vrpcom i papirom kako iz njih ne bi izletjele uredno složene ili tek samo pobacane stvarčice u jednom od onih poslije plesnih večeri.
Udisala zrak punim plućima, oživljavala neka sjećanja više ili manje ugodna, ponirala u prošlost davnu ili tek proživljenu, sadašnjost prihvaćala a budućnost skoro pa očekivala.
Ali kao što ni Ivan Krstitelj nije očekivao da samo par pokreta ženskih nogu, nekoliko okretaja bokova i blago doziranih titraja ramena će ga koštati glave, tako ni ja u svojoj uljuljkanosti i od silne dnevne kakafonije koja ti glavu puni kao šušur splitskog pazara i sportski povici sa bačvica, tako ni ja nisam spremno dočekala neočekivanu navalu interesa za riječima ispisanim na mojim stranicama u književnom izričaju nazvanim „jezikoplet umolomnih misli u beskraju kraja“. I odjednom se, ne želeći na takav način našla u nekom centru zbivanja, bez posebnih zasluga. Okružena svim silnim susjedima (do jučer prekrivenih osmijesima dobrosusjedske dobrodošlice), za koje počeh bez potrebe da to znam otkrivati njihovo porijeklo, zemlje iz kojih dolaze. Ni na trenutak prije toga ne pomislih da je mjestašce prepuno dragih i neutralnih švicaraca (onih istih ljudi koji pojma nemaju što se oko njihove male državice događa), veliki broj starosjedilaca koji su svoja prebivališta zamijenili sa boravištem i osnovali klub starosjedilaca, do onih koji su htjeli mi reći čime zaslužih tolike silne pohvale.
Glavna glumica (iako s predznakom negativke, koju do tada nikad nisam dobila te su male šanse da budem kandidirana za oscara) a ponajmanje upoznata sa scenarijem i stvarnim događanjem. Na kraju svi su poprilično toga imali za reći, svi su dobili nagrade za obiman istraživačko novinarski rad, za otkrivanje neke prave istine u kojoj su kao što to i priliči dobrim i pravim naivcima bili uvučeni u zakulisne igrice vlastitog scenarija, a neki tapšaj po ramenu kao izraz podrške za isprike ne znam kome i zašto upućene.
Ladanjsko mjestašce na radost svojih koloritnih stanovnika, utonulo u ljetni smiraj poslijepodnevne omare, noći osvjetljenje mjesecom uz glazbu plime i oseke u iščekivanju srpanjskih glazbenih predvečerja i kolovoških plesnih noći sniva miran san pravednika.

četvrtak, 19.06.2014.

Naznaka

Ljeto u naznakama u odjeći koja u sve manjim količinama se odijeva na sebe. Sunce skriveno oblakom kapi kiše u cvijetu jasmina, mirisu zakašnjelih trešanja velikih srcem obrubljenih. Maestral da je i htio nije mogao ostavljen za neko drugo vrijeme, omare budućih ljetnih predvečerja.
Istina skrivena otkrivena znana i neznana, jedna više njih. Uvijek jedna skrojena po posljednjoj modi. Draga njima mila tebi smiješna njemu opisana njoj. Vjerovana u riječima i stihu, gledana u slici i filmu. Sve je to istina. U koju ćemo povjerovati? Uvijek i jedino u jednu.
Ne postojiš dok se istina ne priča o tebi jednom dva put sve dok istina ne postane istina. Želiš li je čuti čujem je pjevam je. Odlazim s istinom o sebi ostajem još jednom da je čujem. Bilo je tek proljeće trava zelena tek procvjetala ti još nasmijan bez krinke oči znatiželjno otvorene neiskvaren ruke pružene u vremenu koje dolazi.
Jučer nije bilo sutra je danas a danas jučer u davanju stvarao mjesto primanju. Dođi tko rekao je nekad sam rado viđen još bolje primljen. Bajka je ovo ne postoji moguće je samo u čudnoj zemlji znanoj a nazvanoj imenom tim.
Istina pitanja odgovori da ili opet ne Istina istrganih stranica, praznih od riječi života misli onog što je moglo biti. Istina igra preko granice u mjeri otkucanog sata. Istina moja nećeš nju hoćeš onu biranjem odabranih.
Vrijeme pomoći koje stiže svima povrijediti će mnoge. Vrijeme istine bez nježnosti razotkrivanje kamenom zarasle zemlje. Posljednji zvuk istina moja njihova suzama uznemirenih duša.

srijeda, 18.06.2014.

Pjesmice – pjesmuljci

saveznički odnosi

sljubljeni
priljubljeni
dok traje
raj
adio tebi
adio meni
kad bi bar moga
još je'n put.



dobrosusjedski odnosi

vazela sam ča san mogla
s trećin stađunon partila
ostavila ti i poruku
sve zbog dobrog susjeda.


odnosi de facto

objavio si de facto
pročitala te de iure
kneževina
ili republika
na putu do mora.

Voljela je svoj mali otok, ni zeleni ni plavi. S pregršt sitnih dobroćudnih tajni. Lijanama spremnim na ples, sa svakim naslućenim zvukom vjetrića. Voljela je svoj mali otok, bez zločestih i zlih, bez oluja i nevera, smijeha od jutra do mraka.

Voljela je život na svom malom mirnom otoku ali svijet je zvao. Upisali su je u školu, u jednu od onih gdje su samo djevojčice boravile. I plave i crne, i niske i nešto malo više. Starije i one mlađe od nje. Jedan od onih internata u kojima se s pravilima budiš i s pravilima ideš na spavanje. Mjesto toliko zatvoreno samo za sebe, da ni kod proslava nisi mogao ugledati neko nepoznato lice, uvijek u onoj uštirkanoj i do grla zakopčanoj školskoj odori.
Dani, mjeseci, čak i godine su prolazile, neumitno, bez pamćenja bez iscrtanih boja i tetovaža. Imala je sve što je novac mogao kupiti. Novca je bilo i u ničem potrebitom oskudijevala nije. Odjeću, hranu, knjige krevet za spavanje, bez mora i plavo zelenog otoka. Bila je prijateljica rame za plakanje u noćima suza za izgubljene ljubavi, s razumijevanjem teksta slušala ispovijedi dnevnika jedne tinejdžerice, pružena ruka za poruku u boci sve potrebno i nepotrebno, za vrijeme u kojem sati nema, za prijelaz dana u noć, iz tjedna u mjesec. Nije bilo ništa ni teško ni nemoguće, sve za trenutak adio i zbogom jednom, evo me opet zelenilo moje, smiraju plavi.
Vijest nesreća nema voljenog otoka, plavetnilo je zamijenila crvena boja, zelenilo prešlo u crno crniju nijansu slijepih boja. Opustošene duše i oskvrnjena tijela, u dubinama i širinama, da se ne sretnu da se ne pronađu. Očima otvorenim prije svitanja dana, izgubljenim u svjetlosti sunca i mirisu naranče negdje pred samo poniranje sunca u dolinu plesa u kojoj noge više ne caruju i ruke ne grle. Ni suze nisu htjele dok uši su slušale, mozgom nisu prolazile njihove riječi samo je pogled negdje daleko krenuo da se nikad više ne vrati, negdje tamo gdje kući koje više nema bi htio poći.
Nijedna vijest ne putuje sama, u vlaku s kupeom s mjestom do prozora i upaljenim svjetlom, pospremi tek toliko da preživjeti može u društvu svojih tenisica i krene u svijet nazvan bijeli. Ni misli ni boli, ni tugu ni jal ne ponese u ruksak budućeg vremena. Nastane se tik pored srca da disati može, pumpati zrak i snagu do dana i jutra kad vratiti će se ona.
Stanica nepoznati ljudi galama zvukovi zvižduk sirene oči širom otvorene na prelijepom licu mlade žene. Život je tu ispred nje tek dohvatiti ga mora ispruženih ruku kao pripravnik prvi posao.
Dan na izmaku svjetlost tek upaljene rasvjete na ulicama grada koji je trebao biti njen dom, privremena luka do povratka. Trebala je potražiti neki smještaj, tek ležaj jeftinog motela kako bi mršavi smotuljak novčanica sačuvanih slučajnošću kišom zalivenog dana za izlazak iz internata. Pogledom obuhvatih ulice ispred sebe ne bih li ugledala natpis ne blještav već dovoljno prljav izvana, kako bih odmah znala da je to mjesto koje tražim. Uličicu jednu, dvije i slabo osvijetljeni ulaz s vrećicama smeća na ulazu, neobrijani s podočnjacima do usana čovjek za pultom koji bi trebao se zvati recepcija, riječi upućene meni bez uobičajenog pozdrava za dobro veče:
- Koliko ostajete?
- Molim vas sobičak ležaj jedan, kolika je cijena boravka?
- Sitnih 50$, bez posteljine i bez doručka naravno. Plaćanje unaprijed. Primamo samo gotovinu! –uzvratio je odgovor na pitanje od cigareta tvrd i hrapav muški glas.
- Molim vas onda, uzela bih sobu na tri noći. Izvolite novac i dokumente. – odgovorih skoro sretna što ću napokon moći negdje pronaći mir i biti sama.
- Dokumente ne trebam, izvoli ključ. I bez podvođenja i muškaraca u sobi. – uzvraća grubi glas.
Uzimam ključ ruksak je na ramenu i stepenicama do novog doma pa bilo to i nekoliko dana. Ne očekujući ništa, znajući da lijepo ne može biti, ipak…………..
Ni u najmračnijim mislima zamisliti nisam mogla užas prljavštine i smrada koji osjetih i ugledah nakon otvaranja vrata doma svog. Pobjeći nazad u uličicu mračnu, u nemoć noći koja bi me obgrlila ili zaustaviti pogled i vratiti ga u plavo i zeleno, na moj mali otok koji sam voljela. Prevladah nemoć zadržah dah i brzinom pređoh preko sobe do prozora do zraka mogućeg za ponuditi plućima koje život znače. Ni takav zrak ne bih birala ali od goreg izabereš nešto bolje.
Prva noć nepoznati grad neznani ljudi sama bez ikoga i ičega, drugi život. Nema više djeteta izgubljeno nestalo, ustupljeno mjesto ženi bez očekivanja ali s ciljem uvijek samo jednim, zaroniti i pronaći. Ugašeno svjetlo pritajeni mrak izvana i sobičak i nije izgledao tako loše. Zbog one nespretno postavljene reklame na mjesto s kojeg je na pravi način osvjetljavala krevet odluka je pala na stolicu polupristojnog izgleda, kao mjesto na kojem ću dočekati jutro.
Dočekano jutro, čak i sunce novog dana i sve izgleda skoro pa lijepo. Okupati se je bila misao pri buđenju, brzo protjerana kao nemoguća nestvarna, čak i mašta je u tom trenutku stvarnija. Pomak usnica u ritmu glazbe s ulice, nekoliko step by step pokreta prema vratima, ruksak imovine na rame i zagonetni osmijeh, sasma dovoljno i više od potrebnog za uspjeh.
Dobro jutro, ostavljeni ključ sobe na pultu nalik ideji nazvanoj recepcija, nekom novom čovječuljku nalik onom od sinoć, nešto više bora sijedih u kosi s još manje želje za osmijehom. Kao da su zaposleni po nekom istom obrascu.
Prvim korakom s kojim sam ostavljalo to mračno prljavo i otužno predvorje jeftinog motela, zaboravila sam sve ono što će me još iste večeri dočekati na povratku, ali daleko je do tada a ja idem dalje u vrevu gradu u gužvu.
Volim pjevati plešem od salse do fokstrota, vrtim se valcerom na splavi plavog dunava, mišići na trbuhu se uvijaju od bubnjeva trbušnog plesa, prsti na nogama vibriraju ritmom cha i ska, ramena se izvijaju kao opijena soulom.
Ima nešto za mene ljudi će htjeti me slušati i gledati, ponavljala sam misli slijepljene jedna s drugom u plus.
Od jednog do drugog otvarala sam vrata, pitala i molila, za priliku neku za trenutak pokreta i trenutak glasa. Njihov pogled i sluh. Dođite sutra danas šef nije tu, vidjet ćemo ako opet navratite što bi mogli učiniti za vas, iz sata u sat ponavljale su se iste riječi kao da nitko ništa drugo ne zna reći. Umanjih htjenja, traženja i čaše nositi znam, i oprati ih mogu ako trebate. Opet sutra i to ono drugo ne sutra sutra. Suton oglas na vratima, pomalo čudno mračnim odbijajućim crvenim svjetlom koje ulijeva strah, ipak bliže zbog sitnih slova: „Traži se žena mlađa smislom za ples radno vrijeme po dogovoru, plaća dobra!“
Glas neki ga zovu unutarnji spasilački tim, oprezan upozoravajući ali želudac koji je krulio, usne ispucale od žeđi i žulj na umornim stopalima bili su puno jači od glasa, šef vučijih usana očiju deve i usana ribe u akvariju. Mala dobila si posao, počinješ odmah! – odvratno zapovjednički glas koji nije ni mogao biti ništa drugačiji. Zadovoljna da sam dobila posao koji bar u jednom djeliću ima i ono što volim i što radim tako dobro. Oblačim odoru jer to je posao koji zahtjeva nošenje odjeće na zadanu temu, nekoliko sitnih uputa kolegica koje su me prihvatile s kiselim osmijehom dobrodošlice klimanjem glave bez riječi i pokreta usana, vjerojatno zbog velikih nanosa šminke na umorna i istrošena lica. Ohrabrena dodirom ruke na mojoj stražnjici više otkrivenoj nego pokrivenoj rukom šefa ribe skoro sam potrčala na daske koje ples u noći znače, kao da ne mogu dočekati trenutak u kojem ću obnažiti svoje tijelo pijanim i ružnim licima muškaraca koji ni ne znaju u što i koga gledaju, već iz puke navike zvižde pružaju novčanice i ruke kako bi možebitno uspjeli dodirnuti tijelo.
Glazba ritam koji volim gubim se u prostoru i vremenu, sve ovo oko mene nije važno, ne postoji ništa i nitko osim mene i glazbe koja poziva na ples. Pogled u daljinu poznatu plavo zelenu me odvodi i ne osjećam ništa, izvijam tijelo sada već potpuno obnaženo izloženo pogledima zakrvavljenih očiju iz tame, pohotnim uzdasima čak ponekim glasnim uzvicima zbog uzajamnog rada desne ruke i organa kao induktora, uzmičući ispruženim rukama sa samo jednom željom da napokon glazba prestane, da mogu nestati i otići. I dok su mi te misli prolazile glavom čudan nepoznat zvuk u ušima bol u trbuhu kapci pritišću oči pogled zamagljen crvenom bojom. Gubim ritam propadam dodir drveta na tijelu prsti ljepljivi od nečeg neznanog nestvarnog. Opet zvuci nekih sirena galama svijetla čudnih boja svi nešto viču traže kao da se cijeli svijet urotio protiv mene i bacio me u to ludilo. Pokušavam sve to čuti vidjeti oči se bore ipak odjednom mrak i tišina………….

ponedjeljak, 16.06.2014.

................

nikad više
budalama
ljudima
zloći
genetskoj
vinovoj
lozi.........!?

Izdaja

Na onom kauču od crvenog baršuna
po posljednji put slušajući tvoje laži
bezočne kako samo varalica poput tebe to zna.
uzdisala pod tvojim tijelom i poljubcima
i zaklinjući se sebi da je to zadnji put.

nisu mi smetale sve silne bludnice iz noći u noć.
značile su ti koliko i plahta na krevetu.
nisu mi smetale žene tvojih bogatih prijatelja
kao mrlja su bile na tvojoj košulji.

sve sam ti opraštala
dok sam znala da
tuđe usne ne smiju
izgovoriti moje ime.

a ti si me prodao
za čašu vina i
dvije kapi krvi.

nedjelja, 15.06.2014.

............

Tama
Sjaj
u noći
u travi
Crno
Bijelo
u slikama
u očima
Osjećaj
Razum
u stilu
u životu.
Laž
Laž
dvostruka istina.

petak, 13.06.2014.

U SUGLASJU S VALOM

Znam ja,
Ali znam i da ti znaš.
Znam da ne možeš,
Dosta ti je i tvojih s…..!
Znam da možda ni ja ne bih,
Ali znaj da bih.
Znam da možda čak
Ni u redu ne bi bilo,
Ali htjela sam ne znati.
Ali htjela sam prijateljsku riječ, dvije
Na onim „otvorenim“ vratima.
Znam da znaš,
Kao što ti znaš da znam.
Ali nadala se jesam.
Znaš i ti,
Ali znam i da znaš da ja znam.

Medaja za Šarka

"Spretniji od mene pisac moga bi o Šarku romane napisat. Strašan pas! Čudan pas! Sve zna. Enciklopedist u pasjemu rodu. Druge pase dresiraju, a on je prave visoke skule svršija.
Kad je bija sitan, pokupila su ga dica iz siromaške familije. Vražja dica su ga štucigavala, jidila, a spize je falilo. Pobiga jin je. I otad, od mali nog, biži od sitne dice i sirotinje.
Posta je skitnica, klošar sa štacijon u gradskome portu. Sprijatejija se sa ribarima, mesarima, butigerima, prodavačican, konobarima, i naučija je razlikovat jude. Dobri će ti uvik šta dat oli te bar pomilovat a zli gledaju kako će te probit nogon.

U cili svoj dugi vik Šarko jedva ako je ugriza desetak Supetrani. Kako je Supetar za otočne pojmove velo misto, Šarko nije ujija njajci 0,5 posto stanovnika.
A moj mali kompanjo nikad, nikad nije ujija ni jednoga Njemca. Ma ne Njemca, nego ni jedno furešto čejade!
Vaja priznat da nije nikad ugriza ni dite, A znali su mu dica činit dišpete, vatat ga za repicu, otimat mu kosti, itat se stinan. Kad bi se puno infota zagriza bi jin postol, izdera jin bičvice oli gaće, ali uvik bez kapje krvi.
A na furešto dite nikad nije njanci zareža.
I tako se ponavja ti njegov ustaljeni godišnji raspored sve dok jednoga lita nije otkrija u bungalovu dvi stare pizde - mene i nju. Zapravo, mene je upozna i ranije, ali dolazi bi samo u vižitu, kratko bi osta. Nisan kuva.
Ali kad se jednoga dana pojavila i ona, pa kad je zavonjala spiza, počele šuškat teće i škrovade, sta je na vrata od bungalova, pogleda mene, pa diga uši i študira nju. Možjani su mu proradili i kurbin sin, pokvarenjak, glumac, odigra je veličanstveno svoju ulogu.
Skočija je na nju ka da je čeka cili život, bacija jon se u prsi, izjubija je, izliza, cvilija jon oko nog. Isto ka da jon oće reć:
- A di si, koliko te ja čekan?
Pala mu je na lipak.
Pogladila ga je po čelu i rekla:
- Ma vidi pametnoga pasa! I kako je lip i dobar.
Omar je otvorila frižider i dala mu fetu mortadele. Natočila mu je i tećicu mlika.
Malo je popija, a onda se sitija. Ništo jon je reka, ali ona ga ni razumila.
Doša je k meni.
- Ča je?
- Ne moran ja pit mliko, mogu i vodu.
- Pija ča oćeš!
- Znaš, kompanjo, ne triba ti na me ništa trošit.
- Ma je li?
- Ne triba mi kupovat ni odiću, ni obuću, ni deke, ni lancune, ni intimele. I za spizu ćemo lako. Ča jite vi, dat ćete malo i meni. Nisan ja veliki zahtjevi. Nisan probirljiv.
- Ajde, vidit ćemo.
- Ništa te neću zapast, a čuvat ću te.
- A pelcovanje i medaja, je li?
- Ja to ne tražin.
- A jesan li te već kupa i rane maza?
- Zareslo bi meni i bez toga.
- A šamponi i puderi?
- Nemoj me činit smijat! Znaš da mi je to najmrže.


Nije se više mica od nje, Di ona tot i on. Slidija je na pazar, čeka je isprid butige, pratija u "Kaktusa" kad bi išla telefonirat.
Kad bi se vraćali, on bi izdaleka laja da me obavisti:
- Evo ti je vodin! Kad je ona s menon, onda ti je sigurna.
Omar je izabra i misto di će spavat - ispod moga pisaćeg stola. On se nabuba i slatko spava, a ja tučen po makinjeti. Zna bi naslonit mi glavu na papuče i zaerkat................................"

M.Smoje "Pasje novelete"

Bokun plavog neba i mrvu lipe riče............

Kad ljudi odluče da znaju!?

- Mikulice moj premedeni,
jope imam komentar dana ;)))))
Jal će prestanem da komentaršem
Jal da sise izbacim iz dizajna,hahhahah!
P.S.Šteta da mi uredništvo nije zalipilo onaj pravi, mogu ga ovdje kod tebe stavit?
Tematski je, pa eto...(mayday 13.06.2014. 10:02)
- Evo ga, sinoćnji je...dakle, meni je prije dopizdila njena preserancija nego tebi ;D

Tianice, koraljčice, plavog vala jahačice, da ne nabrajam sva tvoja imena i prezimena...ili možda ipak... ;))))
Nisam znala da ti toliko falimo
(mada znam da se šuljaš zamnom otkako sam otvorila još onaj prvi blog, ups, zaklela se zemlja raju da se u boxu svi prepoznaju)
pa došli bi mi i prije, nismo pizde k'o ti, hihihi...
kissi kissi, pozzi pozzi ;P
P.S. Znam, znam da imaš velikih problema sama sa sobom, nije lako imati toliko živopisnih likova u glavi, ali
ima to svoj latinski naziv
ima dobrih barba doktora i lijekova
ima nade, nisi sama, pomoći će ti već netko... (mayday 12.06.2014. 23:41)

P.S. I daj više Koraljčici tu đvaku, a možda i lilihip, opet ga je željna;))) (mayday 12.06.2014. 23:49)



tiana F.,koliko imaš lica i godina

neću dole elaborirati,jer dole sam predugo bio,,
kako bi čačić rekao:
a)nisam robijao,,nego okajavao grijehe u ilegali,,
b)kviska sam zalud potrošio,,mogao sam i bez njega
c)kajem se što sam vam (ovo-vam,,je da pojača agoniju)dakle što sam vam misli usmjeravao da ih u riječi pretačete,što sam ih vagao,mjerio,,secirao,,,
i vaša bedra su bila ocrtana crvenom glinom,,
plesali smo na rubu litice taj famozni bolero,,ja kakademik,sonetist,lovac koji je uvijek imao antilopu,,kamenje i busije,,stezao sam vaša oslikana bedra prema onoj napravi poluuzdignutoj,čvrsto držao za bokove,,bolero,izmješan s štajerskom,bavarskom "erikom,,koja je dopirala iz daljine,,
i dok sam zaneseno,dječački pazio da -opet.vas ne nagazim,vi ste preko mojih ramena bili zagledani u tog štajerskog konjokradicu i trgovca rabljenim satovima,,moju liriku ste prodali za tri poluizgorena ćevapa,šnicle od moje antilope izjeo je on,a vi ste se hihotali,,,ležao sam to subotne veče u bunilu,u temperaturi,i isčekivao toplu juhu koju ste mi kuhali,,žlica dvije,,toliko mi je trebalo,,no trgovac rabljenih satova isrka do zadnje kapi,,
poželio sam to veče staviti vas u barku i voziti daleko do mjeseca,,
a onda vas baciti u more,,među koralje i koraljke,,
ljutim li se,,ubih li vas,,,vi ste me jako voljeli i tako je moralo biti,,
moj dida mi je dao savjet-kad hoćeš jahati prvo provjeri kopita,,sedlo je nebitno,,ako sedlo nije pričvršćeno past ćeš i proći će,al za kopita ispravke nema,,
kamen i busije,,moje antilope,,sve za tri polunagorena ćevapa,,,
bolero više nije u modi,,
sterani ste u rub sobe,ostaje samo da pružim ruku i strgnem opravu sa vas,,no neću,,ja sam ipak sonetist,,sotonist čak

- Prepoznao sam vas po imenu prvi dan,, nudio đvakicu,,vratio se antilopi,prefinjeno,,zamotano u maglu,,postrojeni ormari puni duhova,,ako ikad poželiš da te u barci provozam u suton dana-reci,,no bacit ću te čim trajekti zamaknu na obzor,,bacit ću te u dubinu među koralje, pa na ćevape otići….(mikula mali 13.06.2014. 06.41)

četvrtak, 12.06.2014.

Žena za poželjeti

Kako sam svojim zdravo razumskim razmišljanjem, i skoro pa vrhunskim logičkim poimanjem stvari zaključila da sam ako ne među deset najboljih kandidata za napisati nešto o ovome, a ono sam sigurno broj 1 bez dostojnog protivnika. Naravno da se radi o meni pobjednici na navedenom natjecanju na kojem osim mene je bilo prijavljeno još točno brojkom i slovima – kandidata 0 (nula). I tako nakon iscrpljujućeg natjecanja krećem u unaprijed neizgubljenu bitku sa predstavnicima suprotnog bloka.
Poželjna žena ili žena kakvu bi svaki muškarac poželio, svaka majka navedenog muškarca voljela imati pokraj svog sina (radi svog napokon ostvarenog mira) i svaki drugi potencijalni ocjenjivač ove žene, sam upravo ja.
S veliko, vjerojatnošću nakon ovog izbora uslijediti će salve što smijeha i to onog zdravog i poželjnog, do onog zlobno zločestog iz raznih drugorazrednih blokova.
U svakom slučaju to bih bila ja sa malim sitnim doradama i dodacima. Dodacima i poželjnim prilozima vrlih osobina drugih predstavnica prvog bloka, koje su odabrani nakon stručno provedenog istraživanja, nikako slučajnim odabirom.
Zamislite sliku poželjne žene (mene) koja je poboljšana predivnom slikom žene @nisa, tajnovite i uvijek i svaki put bolje i bolje kao reinkarnirajuća božica. Putenost i misterioznost nadopunjena inspirirajućim i intrigirajućim riječima, za koje nikad pa čak ni onda niste sigurni u njihov značaj čak ni kad ih okrenete sa svih strana, a sve to proizašlo iz žene @maydaymay. Sigurnost, nježnost, vjernost u svim mogućim i nemogućim situacijma a opet sve to optočeno ženstvenošću žene zvane @križar, borac za svoje. Priložimo gore navedenom izuzetnu osjećajnost, nutrinu duše i britki um na kojem bi pozavidjeli i mnogi suvremenici opjevani u inim pjesmama i poemama, osobnošću bez premca žena cvijet, čije ime i sve navedeno poput svjetlosti i bjeline te obuzmu i ne želiš ih nikada ispustiti @white lilith. Za kraj ostavljam jedno biće dva predivna imena, čija toplina i čistoća misli te uznesu do samih vrhunaca ljudskog bitka, same najveće vrijednosti bivanja, biti čovjekom je jedino moguće u njenoj blizini, žena predivnog srca i lijepog imena @ana maria.
Kako sad netko može reći da nisam žena za poželjeti.!? Skoro da zaboravih na jednu od manje bitnih vrlina mene poželjne žene, a to je žena kuharica. E, tu sad ja i samo ja stupam na scenu. Za pohvaliti se mogu i nije to neskromnost, vjerujte svi vi nevjernici, glumica u meni može tako dobro zaluditi muškarca da i dok bude kušao kao i uvijek samo blijedu sliku uspješnog jela, ili recimo to još jasnijim riječima (jer slika nije uvijek baš jednako vrijedna tisući riječi) uvijek izgoreno pečenje ili preslana juha i još niz neuspješnih pokušaja izrade dobrog jela, da je uvjeren da u životu nikad nije a ni neće jesti bolje skuhano jelo. Inovativnosti nikad kraja.
Žena za poželjeti sam dakle ja. Ne da samo mislim ja to znam……..

I bi žena

Kao prvi bio muškarac, pa da ne bude sam i da sve one kućanske poslove ne bi morao obavljati sam, pa poslovi za unapređivanje čovječanstva, civilizacije i tako to slično, bi i žena. I već tada podjele oni poslove kako se ne bi stalno sudarali, i muškarac odredi da žena bude u kući a on kao snalažljiviji, sposobniji će lutati svijetom, ponešto pametno napraviti i vratiti se kući.
Već tada nisu shvatili da je žena mudro izabrala da je ipak puno jednostavnije spavati ujutro malo dulje, ne žuriti se u gužvu po autobusima i tramvajima, ali kao svaka mudra i pametna žena dopustila je svom muškarca da živi u uvjerenju kako je to njegova odluka.
Kako je vrijeme prolazilo, a i zbog sve većeg kaosa koji je počeo vladati u prostorima gdje je suvereno vladao gospodin muškarac, žena je malo po malo počela zalaziti na teritorije isključivo povjerene muškarcu.
I tada dođe do te tzv. okupacije od strane žene, iako je sasvim opće prihvatljivo poznata činjenica da je i pojam okupacija isključivo riječ koja se vezuje za muškarca.
Žena kao okupatorica ormara, polica u kupaonicama, slika po uredima i za što sve ne još onako krhka i nježna ne bi optužena, to nikad nije činila shodno navedenom pojmu. Kad i ako je to činila, osnovni pokretač je bila jedino želja za usrećiti svog ljubljenog muškarca.
Zamislite kako je prazan i nezainteresiran pogled muškarca kad otvori ormar koji bi bio samo njegov. Ormar prepun košulja, odijela, poneke kravate i marame i to je to. Nepregledni red veće količine identičnih pregleda.
A sad zamislite pogled muškarca koji kad otvori taj isti ormar ugleda negliže u crnoj boji svoje jednako ljubljene družice žene, uredno na polici složene tangice u svim bojama, s čipkom i bez nje (istina ne rukotvorina zvana "paška čipka"), na vješalicama obješene kratke haljinice s povećim dekolte izrezom. Pogled prepun iščekivanja trenutka u kojem će njegova žena okupatorica izići iz kupaonice (koju je na neki način isto tako okupirala pomadicama i mirisima, ponekim prepisanim lijekom za sprečavanje nepoželjne trudnoće, ili testa za utvrđivanje iste ako se to ipak dogodi) mirisna u tangicama, prići tom sporno predmetnom ormaru, uzeti omiljenu crvenu haljinicu (koja na leđima više otkriva nego skriva) i zamoliti svog muškarca da joj pomogne je zakopčati.
Sve moguće primisli i misli koje bi u tom trenutku mogle prelijetati glavom okupiranog muškarca prepuštam čitatelju.
Očiti i logički zaključak je da se okupacijski proces događa samo zbog tebe. I bi muškarac!!!

utorak, 10.06.2014.

Ni sutra neću znati

....neka obična želja roditelja mog, dovede me na ovaj svijet. nepotrebno, jer ni to ispunila nisam. od kakvog čudnog materijala neslomljivog materijala me istesalo. napravljena bez kalupa, bez mogućnosti da se ikad vratim. čak ni suze ne znam spojiti da teku iz očiju duše. bol stopiti u jauku i kriku nemoćnosti. bože i ti stvori stvora, ni nalik prilici i slici tvojoj. kao stijena o koju se more razbija i bježi, natrag da potraži novu snagu. Razbiti je ni bol, ni tuga, ni samoća ništa ne može. Postojana bez čvrstine u nepregledu života.
Bila je jedna a sada su četiri..............oprosti mi svijete što nisam ista.................

ponedjeljak, 09.06.2014.

Odgovor

Kad bih te.........

Kad bih te pitala,
......................................
......................................
Da li bi mi odgovorio!?



Podijeli svoje tijelo sa mnom i ja ću svoje sa tobom i za vrijeme sexa, dok budem duboko u tebi, možemo čitati Jesenjina ali i Voltaire-a kojeg obožavam.
Doživljavat ćemo orgazme, najiskreniji i najiskonskiji trenutak je orgazam, koji je i razlog opstanka, svega.


I da me sretneš,
Da li bi ti mene pitao?

Hoćeš li biti moja?

Imala je

Nekad davno u zemlji zločestih ljudi, izraste iz malog zrnca, čudom vjetra bačenim na zemlju, ona.
Ni lijepa, ni umiljata, ni nježna ni povjetarcem svinuta. Bila je jednostavno, jedna obična ona.
Lijepih očiju i bistra uma, ali ne tako tananog struka, podsmijehom, ironijom obasipana od svih, živjela iz dana u dan.
Ni nadala se ničemu nije, ni maštala o ničemu nije. Po danu spuštenog pogleda, skrivala je suzne oči.
U sobičku malom bez prozora, bez boje na zidovima živjela je, čak pomalo sretna jer za drugo znala nije.
Sluškinja svima, uvijek u naklonu prema naprijed, u srcu je nosila nešto što ni sama nije znala što je. Prolazili su dani, na koljenima je provodila jutra, s krpom i metlom u ruci.
Nevidljiva ne, neprimjetna da.
Samo vjetar je imao pogled na njoj. Samo vjetar je znao.
Povjeri se vjetar suncu, i zamoli za pomoć. Zađe sunce za oblake, nebo prošaraju munje, gromovi joj osvijetle put. Bosa, vlažnom blatnom cestom, mokra, rukama je pokrivala lice, od vjetra od kiše. Pred vratima sobička, bez svijetla rukama pred sobom tražila je zidove. Doticala je kao i mnogo puta do tada, zidove svoje, tvrde i bez boje.
Tko je?- tišinu bez svjetlosti prekine glas.
Podigne pogled i ugleda. Muškarac mokar od kiše stajao je pred njom. Naslonjen na njene zidove, kao da čeka nju.
Tko si ti? - upitao je isti glas.
Ona! - ni sama nije znala kako je uspjela izreći slova spojena u njeno ime.
Noć je trajala dugo, i nikad završiti neće. Uvijek će trajati ta noć, dok vani pada kiša, vjetar raznosi zrnca negdje daleko od grada zločestih ljudi.
Kao da je oduvijek sve to znala, kao da je oduvijek bio tu. Neće dati snu da uđe, ostaviti će ga noćas i sve noći poslije pred vratima. Očima će ga uvijek gledati visoko podignute glave.
Nisam više sama, njegovi prsti miluju njenu kosu, njegove usne dotiču njene.
Sedam godina, ne dugih ne laganih ali predivnih. Puno i suza i radosti. Ljeto je, čekam te pred školom. Čekam te jer svaki trenutak bez tebe, nije život.
Izlaziš i trčiš prema meni, ti dječače najljepših očiju. Dijete ljubavi jedne noći.
Nikad nisi bio moj, nisam te imala.
Imam sina, imamo sina. Ja ga imam a ti nikad nećeš znati......
Nikad nije onako kako izgleda!

2

Znaš.

Nevidljiva

Možeš.

nedjelja, 08.06.2014.

Zadivi me

Hajde, zadivi me!
Ti, predivno moje tijelo prepuno
bicepsa i tricepsa.
Ti, užitku moj i jutarnji i večernji.
Ti, moja nepotrebna diskrecijo.
Zadivi me, jer vremena je sve manje.
Zadivi me i ne pitaj kako.
Zadivi me da doživim kemiju.
Zbližila nas je fizika, i više nego
dostatna za početak.
Zadivi me, da ne pomislim da si
samo plavuša u duši.
Predobro smo geografiju savladali,
nema više ni čara ni istraživačkog šarma.
Prepoznajem svaku planinu i svaki vrh,
s nebrojenim penjanjima.
Prepoznaješ svaki otok i pećinu sa skrivenim
blagom na njemu.
Nema više magičnih zemljovida, sve je poznato.
Hajde zadivi me, da potrajemo još malo.

Kad bih te.........

Kad bih te pitala, da li bi mogao bez trunke
gađenja na licu, bez grčenja umjesto leptirića u
trbuhu, da li bi mogao!?
Ne tražim sažaljenje, ne izazivam.
Invalid u duši, bogalj u srcu.
Kad bih te pitala, da li bi mogao ovaj put
bez gledanja pogledom izreći.
Kad bih te pitala, da li bi htio
Kad bih te pitala, sada i bez ikakvih
igra riječi.
Kad bih te pitala
Da li bi mi odgovorio!?




I da me sretneš,
Da li bi ti mene pitao?

subota, 07.06.2014.

Razgovor

Nisi tražila ništa više od onog što sam ti htio dati, nisi očekivala, nisi pitala. - nakon dugo vremena njegove izgovorene riječi.
Nisam ni pomislila da je to zbog toga, uvijek mi je bilo u redu da ljudi kažu i pružaju jedno drugome ne zbog traženja već zbog želje. - odgovorim iako hrapavim glasom (ali ipak je to od cigareta).
Sve što sam od tebe htjela na kraju, za kraj je bila istina. Bez objašnjenja jer to nikom nije trebalo. Bez imena, jer ni to nikome ništa nije značilo. Znam da bila sam tajna, ali ti zbog toga nisi bi usamljen. Ti bio si moja istina, ali bila usamljena.
U svim onim danima i noćima, onim čudnim brojkama koje su ti određivale način života (12, 24, 48) a onda i moj, kojima sam se prilagođavala kako bih ti olakšala, nikad ni pomislila nisam da će kraj biti takav. Puno toga sam te možda pitala, ali nikad ono što sam uistinu i htjela. I zbog toga ni sad te pitati ništa neću, čak ni pretpostavljati jer znam da to nikad nisi volio. Uzeti ću i ovaj put samo ono što ćeš mi dati, samo onoliko koliko je moje.
Čak i ništa biti će puno više od prije, i sasvim dovoljno da ti zbogom za uvijek reći mogu.
Sjećaš li se M.......... kako smo prije bez riječi znali jedno drugome ispunjaviti želje iz pogleda? - upitao si me za kraj
Pogledala sam te i znao si odgovor.
Kao da smo M........ osjećali kraj, ili još više ti, ni dok smo ljubav vodili nismo se gledali u oči. Izbjegavali si moje oči, kao da si znala da ćeš u njima pročitati sve. Ljubav smo duljili zbog navike, i nisam ti mogao održati obećanje.
Samo jedno si me molila, da ti nikad ne sklanjam pogled iz kojeg ćeš vidjeti istinu. Da ne želiš ljubav iz milosti i sažaljenja.
Znam P......, ovaj put je moja pretpostavka bila točna.
Tišina, kao da više nemamo što reći. Toliko sam toga htjela ali onda, a ne sada. Poljubac, dodir prstiju
Ustaješ, zakopčavaš košulju, tražiš hlače i cipele. Oblačiš se, poljubac i zvuk zatvorenih vrata.............

Plagijat

Pronicljivost ili imaš ili nemaš. Ne traži je u godinama, u iskustvima. Kad si luzer iz D - mola nikad ne traži da te opjevaju u C - duru. Sve su to planovi s kojima kreneš negdje poslije +40 (s temperaturom ili bez), u svakom slučaju uvijek poslušaj (koliko god sumnjičavo nepotreban bio) glas u unutrašnjosti srednjeg uha. Više slušaj manje pričaj, ne otkrivaj nikad čak ni ono što dobro bi bilo, ne dijeli letke s imenom svojim. Nikad a najmanje danas ljudi nisu ono što jesu. Vjerovati je dobro dok ne prevariš sebe.
Nakon što sve dobro posložiš, posebnu pozornost obrati da nikad ne ostavljaš prostora više nego što si prije svih onih dana izrečenih u pjesmama u tvojoj svijesti. Kad si već krenula, ne zastaj prije nego ti bude lijepo, zatvori vrata otvori prozor. Navuci zavjese prekrij rešetke. Dobitke dijeli s dobitnicima jer njima nikad dosta nije.
Osvijesti se kapitalizam je došao, s dušom robovlasnika, tijelom feudalca i očima plagijatora.

petak, 06.06.2014.

Novi početak

Prepusti se, opusti se!
Događa se i bit će još bolje.
Zamisli se u nekim dubinama,
pronađi ga u nekim visinama
da mu Osjetiš bilo u daljinama.
Zadovoljavati ću se okusima tvojima,
dok mi trag tebe ne ostane u meni,
dugo nakon što boje izbljede.
Tugovala nisam, plakala još i manje,
onog dana kad nisi došao.
Čekala jesam vrijeme još neko,
uzalud nikako bilo nije.
Naučila nisam od tebe ništa,
tražila te to nisam a ti nudio nisi.
Prolaznici ljubavnici, u dijetama
uživali nismo.
Uzimali jedno od drugog dok je bilo,
produžili sami dalji kad više ništa ostalo nije.
Ljubav je osjećaj svilenih boja dudovog svilca,
sa srcem tkaocem.
Meni i tebi srce je mišić kojeg smo stezali
dok se umorilo nije...........



..i vratit ću ja tratinčicu, osluhnuti će glazbu, riječi će čuti, ljepše je tu u plesnoj dvorani ljeta, gdje spavanja nema, udišemo punim plućima. Okupljaju se znani i neznani, ljeto nas zove.....

četvrtak, 05.06.2014.

Jesenjin

Pij, kurvo noćas iz moje čaše,
nek' žudnja oko ti zamuti
da osjetim te svu
i miris tvoje, pićem uprljane puti,
a vi cigani prokleti bili,
što me gledate tako?
kao da nikada niste vidjeli
kako je neko kao malo dijete plak'o.

A ti me gledaš, kurvo!
Misliš uzećeš mi pare
ne dam ti ništa, uzeću ti sve.
Da vidiš kurvo, kako se kurva vara.

A vi, cigani, tiho svirajte
ja plaćam vas i vašu pjesmu
da vidiš kurvo, kakva je pjesma
koja se o tebi pjeva -
ja propao čovjek, ti propala žena
mi više nikada nećemo šetati,
niti dijeliti nježnost i smiraj sutona

ona je otišla vlakom od jednog vagona
ona je otišla da se ne vrati
njen odlazak je otvorio flaše
pjevam i ja tebi ljepoto mojih
propalih dana

i možda nekad, a slutim
da će biti kasno.
Za ženu priznajem samo kurvu,
poštene neka mi oproste,
pjevam jer prošlost mi neka
i nečija treba,
da zaboravim i prebolim
jer bio sam čovjek kavanski,
ne sanjiv kao grobar,
ja samo želim da me noćas neko voli.

.......jer život je pored mora i kurva.........

Oglas

Traži se po sića ustajale vode,
po slova abecede,
očala sa caklom ka u demijane,
gluv i slip.
Dentjera zalipljena,
bi al' ne more......

srijeda, 04.06.2014.

Haiku

Tražila sam te u zelenilu,
žutoj boji tulipana.
Iako Đurđica (Bjedov) u plavetnilu mora
utapala se u algama dubina.
Ni pojas mi nisi bacio,
kako se spasila ne bih.
Ipak genetski predodređena
da tvrdoglavost je nijema.
Potkradala u snovima dnevnim,
zaustavljala disanje u noćima besanim.
Nikad riječ čula nisam
a čekala te na pješčanim plažama.
Čašu s vinom nikad do kraja ispila
u borovnicama i malinama šumskim
trešnju pronalazila.
Još uvijek oprostila nisam
sebi nikako a tebi jednom............

Abrazija....

Vratila bih se jutrom u noći prije jutra. Vratila bih se opet sebi, jer jedino što izgubila sam putem ovog života bila sam ja. Ponekad bih se pronašla u svijetlu svjetionika, u obali mora, maloj žutoj latici tulipana.
Jutrom bi svjetlo prestalo bacati svijetlo, oseka bi povukla more, a latice tulipana otpale vjetrom odnešene. Nestalo bi me tada do nove noći i plime, do nekog proljeća u kojem je tulipan ponovo procvjetao. Da me nije bilo, ne bih se vraćati morala. Ne bih svoje tijelo prepuštala abrazijama seksa noći, koji ništa do li toga bio nije. Prirodno ispuštanje nakupljenog bijesa tijekom danjeg svijetla u kojem me nikad nije bilo, poput vampira bez prstena.
Naučila sam uzimati u svijetu u kojem davanje se tražilo nije, za drugi svijet ne znam i ne želim znati. Poput plime i oseke pornografske noći su se smjenjivale, noći pohote bez strasti, noći „abrazije kože“ (tako mi se sviđa riječ) u kojoj jedini traga u jutru koje će doći je bila zgužvana posteljina, zamjenjiva poput tebe. Ali to nisi bio ti, jedan i jedini, bio si samo jedan od mnogih, čija imena nisam ni htjela a ni znala nisam. Bili ste i jeste poput pornografskih uradaka. Prvog kojeg si vidio bio je svaki sljedeći kojeg ćeš vidjeti. Pronalazila sam vas u noćima, kao escort seksualnih htjenja.
Ponekad se poželim vratiti u svijet prije sebe, ali čemu..., da pred sebe pobacam biserje........

Erotska jutra

Mijenjam erotska jutra za ljubavne noći, uz jutarnju kavu i cigaretu čitam oglas na posljednjoj stranici dnevnih novina. Subotnje jutro, koje se najavljuje dok sunce protjeruje ostatke sinoćnjeg mjeseca vukodlaka i zvijezda vampira. Subotnje jutro nekad ne tako davno, čekano sa željom poput ljubavnika koji ispunjava želje zlatne ribice, sad samo jedno od mnogih istih jutarnjih buđenja.
Sve je izgubilo neku draž, onu koju sam samo u snovima prizivala i maštala o njihovom dolasku. Pazi ženo što želiš?!
Zar nije bogohuljenje tražiti više od onog što imaš, onog što do pred neko vrijeme je isto tako bilo kao nemoguće i neostvarive želje.
Bogohuljenje je ne uživati u onome što imaš, nego ostaviti to u nekom kutku da pričeka dok dobiješ nešto novo.
Ostavaljam sam erotska jutra u kojima više dobiješ nego što daješ. Jutra koja nikad nisu ista, jer sve poželjeno ostvarivo je tu. Ostavljam erotska jutra uvijek različita, s glumcima koji ne glume u serijama. Jednom viđeno nikad ponovljeno.

I zato mijenjam sve ono što nemam za ono što sam imala.............

utorak, 03.06.2014.

............p kao i p kao

Volim te.
Sve do tada bila je šala.
Zvao si me ljubav moja.
Pjevao mi zagorsku himnu.
U njoj sam tražila skrivene riječi,
a ti si govorio da pjesma je samo.
Naučio me što je govor tijela,
kako prepoznati like u tvom udisaju i
želju u tvom izdisaju.
Spavali smo smo kad nas kapci više slušati nisu htjeli.
Jer voljeti smo se htjeli i kad nismo smjeli,
za vrijeme nedjeljne mise.
Umor tijela poznavala nisu, kao da smo
znali da kraj je blizu.
Volim te i danas, ne kao onda i ne kao što bih te
voljela.
Ali volim pomisao na tebe i ne želim te zaboraviti..............

Sve samo ne bljesak

Ljubav mene da sruši na koljena, da pokleknem pred jednom rječju usitnjenih broja slova. K tome, riječ koja još sadrži slovo koje niti samo ne zna biti pa se sljubilo i priljubilo, kao u onim serijalima o kuhanju. I dobro sam se sjetila, vratiti ću se na ljubav, o kojoj su napisane pjesme, romani, scenarija za kazališne predstave i filmove. Sve ono što su čovjek i žena, svaki ponaosob, pa onda opet i još sve ono što zajedno njih dvoje su mogli smisliti i osmisliti.
Ipak da završim s ljubavlju, kad sam već počela (kuhanje za neku drugu prigodu, jer u tom žanru sam kao riba u jezeru misao, nakon uragana i bez vode). Ljubav bi mogla ići pod upit što je to, ali bez onog nekog ili neke nema ni tog upita, pa onda može ići i pod tko je to?
I miješa se sa svim i svačim, i sa čistoćom nevinog srca, koje prije nego ga dotakne ta nevidljiva nit satkana od svilenih poljubaca, I sad bih kao trebala nastaviti pisati nakon što me je, a lijepo sam upozorena od 20 do asa, da smo špijunirani, da nam se otimaju i riječi i slova. I neka mi kad ne vjerujem. Izgubila sam i nit i pola teksta...........
U svakom slučaju, manje nabacanih slovaca će biti za čitanje.
Mene ljubav nije mogla srušiti, jer jača sam od nje. Jednom sam joj dala šansu i uspjela nije. Poslije nikad više, jer čemu ponavljati greške, rekli su pametniji od mene.
I pila bih ja kad bih znala i kad bih mogla. Ali ni piće me neće......

Plan C

Sreli smo se u podnožju stepenica na drugom katu trgovačkog centra. Koje sreće, naravno s tvoje strane što voljena žena nije bila u blizini, na moju žalost, koja se samo djelomično ocrtavala na mom licu (pomno sređenom upravo onako kako je nalagao plan A). Ovakav susret sam tisuću puta premotala u svojoj glavi dok sam čekala autobus koji kasni, ili u snovima kad sam to još bolje mogla do u najsitnije detalje razraditi.
Ali dobro, ako je već propao plan A i B, mudra žena (naravno poput mene, nadam se da ni na trenutak niste posumnjali u to) uvijek ima do svih potrebnih detalja razrađen plan C.
Iako u sasvim dovoljno potrebitim količinama, moj izgled, moje držanje i osmijeh zadovoljstva na predivnom licu, pokretne stepenice su dodatno pojačale dojam dostojanstveno poželjne žene.
Kao da sam sama izabrala dan susreta nakon povećeg broja godina (koje naravno ni u kom slučaju ne brojim, jer jedino što znam je da prošlo okvirno gledajući, a ni u kom slučaju prema točno provedenoj analizi iz dobro poznatih činjenica; 5 godina 1 mjesec 11 dana). Društvo mu je pravilo jedno predivno djetešce, pretpostavljam njegovo , jer moje pronicavo oko bi reklo da je djetešce za koje sve više, što me stepenice približavaju njemu, mogu potvrditi da se radi o sinu od nekih 5 godina. Kao da bi ovih dana trebao proslaviti svoj rođendan.
Četiri, tri, dvije i posljednja stepenica se skrila u svoje skrovište kako bi opet negdje na vrhu se ukazala, noga jedna a potom druga na čvrstom tlu, pogled očiju uperen u njegove usne (zbog visinske razlike) s udaljenošću za duljinu njegove ruke. Prije nego je uspio izreći previše riječi o tome koliko mu je drago da smo se sreli nakon toliko dugo vremena, preduhitrila sam ga pokretom glave u znak pozdrava, pomilovala djetešce u prolazu i svoj korak usmjerila u pravcu osobe koja me je čekala u dnu pokretnih stepenica u trgovačkom centru i čije usne su šapatom izgovarale mi riječi: volim te.................

ponedjeljak, 02.06.2014.

Opet za 4 godine

Tratinčice, hajde vrati se. Ovdje je zabava, rumba, samba, ožujsko ma može i karlovačko. Festa je tek krenula, zabava u nogama, što plesa što baluna. Pokreće se, točnije okreće se malo po malo, tu i tamo. Jutro je postalo deset sati, koje driblingom pred šesnaestercem prelazi u podne, sad već opasno očekujući na peti okretaj zadnjih par sati lagano se upucava otkucaju 20 na zidnom satu barba Pelea. Noć još samo malo će šetati ispred vratara protivničke momčadi, lijevo i desno s okretajem oko sebe u otkucaju ponoći te iste večeri postigli smo zgoditak nazvan ljubav.
Pokreni se i ne čekaj, još jedan isti takav trenutak novog dana, jer propušteno sutra neće biti isto. Vrati se pjesmama i plesu, pogledaj kako dobro izgledaju, nogu tako prpošnih ručice koje se obavijaju oko vrata gitare. Sve je raspjevano, veselo skoro pornografski.
Ne čekaj više u kutu zaboravljenih.......

Šetnja

Mjesec novi, ni slovca od mene. Samo kao bubamarica s točkicama letim od teksta do teksta, i tako zorno prikazujem svim onim nevjernicima "pokretačku snagu svijeta". Fetiva dalmatinka na djelu. Pa vi sad ne vjerujte našem stihoslovcu cyranu. Osim srodnosti po dijalektu i onoj sanjarskoj dnevno-noćnoj poveznici, nismo ni u kakvoj drugoj rodbinskoj vezi, pa čak ni po tazbinskoj ne. Napomena je bila zbog onih opsesivno-kompulzivnih likova koji će odmah nagrnuti tražiti razlog podržavanja teorije pokretljivosti.
Upravo zato što ovih nekoliko dana nisam zamarala kolege blogere, svojim izgubljenim ljubavima imala sam prilike, i opet kao bubamarica slijediti u stopu našu dragu "svugdje sretneš may". E, sad da li je razloga tog učestalog sretanja bio jer je ima "malo tamo i puno ovdje" ili zbog moje slijepe sljedbe nje osobno; to je ono što u svoj ovoj šetnji letenjem nisam to stigla analizirati. U toj svojoj šetnjici nikako ne smijem odnosno ne želim izostaviti fotke koje me prate (ne želim lagati, ali skoro od samog saznanja sebe ovdje na ovim meridijanima), fotografije prepune eksplozije koja se ne vidi na prvu, smirenost vidljiva odmah a iza nje nešto što skužit ću ja, jer ih u svakom slučaju volim više puta pogledati i oslušnuti krajnjim i zakrivljenim desnim kutom lijevog oka. Nisa, ja dok čitam tvoje fotke nemam potrebu izabrati pobjednicu, ne znam zašto ni kako; ali je tome tako. Jedino u meni nedostaje onog možebitnog senzibiliteta da prodrem u pozadinu. I nemoj mi reći da je nema.
Uspješno je zavržio đir po Trebišću našeg uspješnog blogera neverina, sa svim potrebnim povijesnim saznanjima, pa se nadam da će pronaći vremena za nas obične smrtnike kako bi pomogao Tratinčici.
I nakon velikog broja obilazaka osjetila sam umor nožica i krila, odlučih odmoriti malo i iskoristiti to vrijeme za sažetak proteklog vikenda. Znam reći će neki zlobnici (nikad unaprijed prosuđivati i osuđivati) i to je vikend za pamćenje, ali sve u svemu i nije bio tako loš. Više je samo vrijeme (klimatske prilike i neprilike) bilo lošije u određenom trenutku.
I za sami kraj, jedna obavijest za sve. Pojavio se aparat za ispunjavanje želja. Prije nego se krene sa upotrebom istog, ostavite svoje želje pod naznakom komentari. Koliko je aparat dobar, i sama mogu potvrditi. Od zatražene dvije želje u postotku ispunjenja aparat je bio 100% neuspješan.
Znam da bi sad bilo mudro pročitati što sam napisala i odustati od objave, ali nikad nisam marila za takvu vrstu mudrosti.

nedjelja, 01.06.2014.

Prvo iskustvo

Zora tek što je počela pomicati zvijezde,
oči još potpuno neotvorene.
Prsti prelaze po kosi,
rukama obuhvaća lice.
Čekaj nije još vrijeme.
Uzdah dubok prepun sna.
Jutarnje ustajanje, protezanje puno želje
Napokon sam dočekala i taj dan.
Predivan novi osjećaj.
Nikad više neću moći reći
da ne poznajem to iskustvo.
Moja prva berba trešanja..............

Za moju dušu

"U ovoj noći triban
Prilomit ja
Priplovit more stida
Svatit šta san izgubija
Išporkane ruke
Dušu mi pituraju
Pinelom bile boje
Ali maće ostaju
Po' života svojega
Nisan pa na kolina
Nisan nikad ka i sad
Tako kleknija
A sad da kažem!?
milijun riči
šta je nekad tribala
ja je ne bi vratija
Spava bi na dračama
Da bi se iskupija
Do jutra bi boga molija
Malo vridi kajanje
kad se tako falije
Cviće se ne zalije
Kad iščupaš korijenje"

KLAPA CAMBI "U OVOJ NOĆI"

Za moju dušu, za svaku noć..
Onu koja je bila i onu koja će doći..
Noć bez suza ali punu kajanja........

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv