Sutra, i dođe kad ga ne zoveš. Kako čudna ta imena su, bez poziva i svjetlucavih kartica, dolaze. I odjednom nestaju, čak i kad ih pozoveš da ostanu. Dobrodošlicu iskazuješ čašom hladne vode, rijeke izvorske privučene k tvojoj kući, nezamislivim ljudskim izumima. Ponuđena je i tek skuhana kava, mirisa neodbijanja, ali sve što kao dobar i nasmiješeni domaćin dobiješ su pristojne riječi žao mi je, žurim. Ne brini, jer upravo stiže gost novi i ne nepoznat, bio je tu jučer, kad je zamijenio sutra i zove se danas i gosti nikad ne ostaju dugo u promjenama vremena koje neumitno sipi uskim grlom pješčanog sata.
Doktorica je tu, strpljivo sluša i iščekuje svako novo sjećanje, preraslo u danas, u izmjenama sa razmišljanjem u sutra. Tek poneki san koji ispričan neće biti, ni u hipnotičkom snu, koji tek sada ne mogu i ne želim prihvatiti. Bolno je iscrtati i srce i dušu, otkriti pluća na živom tijelu. Neizrecivo teško, predati sebe. Lakše je disati, slobodno dišeš – kažu!, kad pričaš, kad svi sve znaju, a ti bez tereta snova, stvarnih i proživljenih udišeš zrak. I poslušam ja ljude što imaju za reći, ponekad usvojim a često tek sam slušam bez potvrde i pamćenja.
Vjerujem u ljude, znanosti se divim, djelima rukama stvorenim opijam oči, riječima pjesama mamim usne, glazbom zavodim korake.
Ali misli moje, ne žele se predati. Poput opkoljenog kamenog grada, čekajući vatru koja uništava i spaljuje, bijelom i nevinom maramicom vida rane djeteta do sebe, moli za pomoć drugima i kao Ivana Orleanska izgara na lomači. Sve, na sve pristaje ali misli pretvoriti u ispovijed, značilo bi poraz same sebe.
Kakva je to kamena gromada, monolit? Zašto ja je nosim u sebi? – riječi u mislima izgovaram. Ne, doktorice to vam neću reći. – i opet samo u mislima izgovaram riječi razgovara.
Oprostite, Anriet kaže. Možemo li za danas prekinuti, osjećam neki čudan umor?
Htjela sam da razgovaramo o još nekim sjećanjima, ali prekinimo onda za danas. – ne baš zadovoljnim glasom pristane doktorica.
Da pozovem nekog drugog od osoblja, ili da se javim dr Lente-u, ako se ne osjećaš dobro. – zabrinuto (ali još uvijek s primjesom onog nezadovoljstva u glasu nedovršenim) upita doktorica?
Ne, nije potrebno. Samo se trebam odmoriti i nije to ništa. – glasom koji naglašava neizrečeno, htjela bih ostati sama, Anriet odgovora.
Uzdah izazvan zatvaranjem vrata, olakšanja zbog tišine. Prilazim prozoru, pogled zelenog smiraja. Nebo plavetnila, u traženju zagrljaja mog mora. Mirisom tišine ispunjena tijelom kao da struji stvarni umor, umor sjećanja i traženja. I ne osjećam sjetu prošlosti, sadašnji život kako da uopće osjećam kada četiri zida i poneka šetnja, iz potrebe kretanja, ispunjavanja dnevnih fizikalnih obveza, to ni nazvati se ne može življenje.
Odlazim do kreveta, uzimam knjigu u ruke i otvaram stranicu napuštenu posljednjim čitanjem, i shvatim da uopće ne znam što sam pročitala jer prošlo je već dugih deset dana od tada. Umorne misle i oči, ni sjetili se ne bi knjige, pomisao i pogled nisu dopirali do dragih riječi, zbog suviše izbačenih misli u razgovorima s doktoricom. I sad osjećam isti umor, pokušavam misli prebaciti na piščeve riječi, stopiti se s njima. Odustajem tako lako, da li još jednom pokušati natjerati se ili jednostavno odustati? Ali toliko puta sam znala odustati, ne i sada. Svi su govorili da sam stijena, jaka i izdržljiva. Ne postoji ništa toliko teško što izdržati ne mogu. Osjeti kako je njoj onoj drugoj teško, i prihvati ti taj teret. Lakše je tebi prepustiti ljubav njoj, ti nećeš plakati, ti nećeš vikati i rezati vene. Ti si razumna i prihvatiti ćeš da je tako bolje. A ona će se slomiti, neće to moći podnijeti. Nismo svi isti. I tako sam ja usvojila osjećaj empatije, naučila kako razumijeti druge i njihove osjećaje.
Razumijem i osjećam empatiju, ne samo zbog navedenih riječi. I stijena osjeća bol kad se kida po sredini, zarivenim kolcem u srce. I monolit može biti srušen snagom izgovorene riječi. Riječi predivne i utješne, riječi ljubavi i razumijevanja, riječi koje dodiruju kao najmekši prsti, riječi koje liječe, riječi u pjesmi izgovorene glasom koji miluje.
Kao i strane svijeta, istoka i zapada, sjevera i juga. Tako i riječi, iz nježnih se preobuku u grube, iz utješnih u uništavajuće, iz mekanih u grube. Umjesto ljekovitih postaju otrovne i od pjesme ostaje tek zaborav.
„…..IMA NEŠTO U TOM ŠTO ME NEĆEŠ
I U TOME ŠTO JA TEBE NEĆU………….“
Jutro je i Anriet se budi. Naspavana jer san je trajao dugo, mirno bez snova, ni lijepih ni ružnih. Otvara oči, u sobu ne dopire jaka svjetlost, nebo je prekriveno oblacima i kiša najavljuje kraj ljeta. Sjeća se Anriet riječi svog tate, kako priča da kad nas kiša posjeti sredinom kolovoza, je naznaka kraja sparnih i ljepljivom vrućinom obdarenih dana. Voljela je i kišu Anriet, zbog sunca koje uvijek dolazi nakon nje, mirisa zemlje koja grli kapljice nebeskog spasa. Zelenih livada i šarenog cvijeća.
Kroz otvoreni prozor ulazi ljetna svježina, unosi miris osvježenog zraka tako poželjnog za udisaj. Jutro koje je vodi u razmišljanja. Ne one misli prošle i proživljenje, ne ovo danas koje će brzo proći, već u sutra. Vrijeme je prekinuti ovo, trgnuti se iz sjećanja i krenuti.
Anriet donosi odluku.
Sivi grad, mokre ulice, prljava soba, bezlični pogled. Sutra ili danas, svejedno je, izmjenjivo, kružno. Bez izlaza i bez ulaza. Tek prolaz u prolaznosti trenutka, vremena koje je a ne postoji. Snovi koje ne želim, jer sada znam da sam sanjala u bojama s dragim uspomenama na crno bijelim fotografijama koje su imale dušu. Buđenje više nije isto, vrijeme nisu godišnja doba. Ja nisam više Jane, ime koje ne znači ništa. Osjećam li radost saznanja, sreću arheloškim lopatama iskopavajući svoju prošlost. Zadovoljstvo novog otkrića davno znanog i zaboravljenog, obznanjenog svijetu u sadašnjosti. Prošlost vraćenu u svijest svoje podsvijesti, onog što sam znala, onog što sam voljela. Razjašnjavanje značenja boja, pogleda širokog i kad zatvorene oči jesu. Anriet spava. Sunce će zrakama ugrijati ruke u pokretu buđenja, i sutra danas svjetlo će očima Anriet poželjeti dobro jutro.
Otvaram oči, jutro je sutrašnjeg dana, ali još uvijek maštam. Volim nedjeljna jutra ili sam ih voljela, jutra produženog sna i snova, kad je moja mašta proizvodila sve ono što java nije mogla pružiti.
Kakva su to putovanja bila, automobil je jurio cestom u 150% brzini od dozvoljene (vozačka dozvola mi je uvijek imala polugodišnji rok trajanja), prtljagu nikad nisam ni pakirala jer ništa osim pokreta važno bilo nije. Mjesta u koja ću stići, u kojima će vrijeme ostanka biti onoliko produljena koliko i traju predivni trenuci koje pogled određuje. Krošnje stabala, tek niknuli tulipani žuti, zelene pokošene livade i dugine boje razbacanog cvijeća, nebo koje plavetnilom grli bijele oblake tek svakim trenutkom na drugom mjestu, jer ruka je jednom tu, lica im nasmiješena a usne pjevaju pjesmu u pozivu koraka na ples.
Da li sam već rekla, kako volim snivati snove smiraja sumraka, u kojem je sve uvijek na svojem mjestu i jutarnje zore neuredne kose pokretom četke uređene!? Čak i kad mjesec se ne ogleda u moru, kad ne osvjetljava lica prolaznika, ljubavnika ili tek nekog usamljenog putnika. Kad mjesec je otišao u posjetu vlakom koji tu noć zakasnio je a zvijezde druge mile i sjajne ostale kući jer same bez mjeseca ne smiju vani. Jutarnja zora suncem izlazećeg istoka obasjana, ptice poput orkestra u najboljem izdanju, kreket probuđenih žaba u skoku s lopoča na lopoč. Maleni vrijedni mravi poput uigrane i uvježbane čete vojnika, cesticom samo njima znanom na putu za rad.
Mašta samo meni znana, ni svijest je uvijek nije upoznala.
I onda buđenja i život moj u očekivanju mene. Anriet bi ustajala, svako jutro jer trebalo je stići u školu na vrijeme, na posao se nije smjelo zakasniti (tako tata kaže), na dogovoreno mjesto stizala bi prva (kasniti nije lijepo i dopustiti drugima da čekaju) jer nije pristojno zakašnjavati. Život je poput jezera bio miran, kao rijeka s brzacima ponekad bio uzburkaniji i nemirniji. Kao more koje se zrcalilo u zrakama sunca visoko na nebu, tekao i ulijevao se u neka druga mora, ona manja i ona veća, oceanima nazvanim. I oluje su se znale naći, suze u kiši izlivene. Griješila i jednom, i dva put, i treći put. Odgurnula što je odgurnuti mogla, krivnju i kad kriva nije bila, zvala je svojom. Branila se nikad nije, jer optuženi (iako papiri i pravila pravnom znanošću zvani kažu da krivnja je stvarna tek kad dokazana je) je kriv i čemu sva biserja ovog svijeta bačena pred noge, osuda donešena i ispisana već je.
Riječi pogrešne, izrečene pogrešnim i uzlaznim i silaznim naglaskom, na predivnom početnom slovu „A“ i povučene prije prve prodaje, ostaju uvijek i zauvijek. Izgovoreno nikad ne nestaje, usnama prenošeno još pridodanim pridjevima i superlativima, nekim usnama drugim i ne prestaje. Kao lavina iz uzavrelog vulkana kad počne teći ne zaustavlja je ništa. Elokventnost i oratorika svjetskih govornika, od starog Rima do modernih PR-a bila bi tek upotrijebljena sjena na beskonačnost osuđenog Sizifa, u njegovoj uzaludnosti.
Mala vesela pričljivica Anriet, žutog cvijeta vladarica u sjenu se pretvorila. Kako je samo pričala, kako se smijala. Oči, ni plave ni zelene rekli su obične smeđe, velike upijale sve. Kosa ponekad kratka kao u malog razigranog dječaka s loptom u ruci, a onda s uvojcima kako djevojčice samo imaju. Anriet nije ljepotica, nikad bila ni nije doli kad su majčine ruke iznijele iz rodilišta, i kad svi kao i za svako dijete kažu da najljepše je na svijetu.
Sanjala je možda u odrastanju svom da jednom će opet biti lijepa u noći kad je žena najljepša u svojoj bjelini. Kad svi se dive onom paru kao stvorenom jedno za drugo.
Da li sam već rekla možda, ne sjećam se, da Anriet voli maštati!?
Znala je Anriet i živjeti i disati punim plućima. A ima lijepo razvijena pluća. Velika društva, poneka putovanja, rođendanske i novogodišnje proslave. Život kao život, netko je rekao kaos s pravilima ponašanja, prolazi i nikad ne stoji tek ponekad malo zastane. Anriet je, rođena u pogrešnom stoljeću možda i svemiru koje nije njeno. Zalutala iz nekih visina ili dubina, ogrnuta plavim plaštem strahova, zelenilom bojazni i žutom bojom ponosa koje odbija.
Anriet sada zna, jer prošlosti se sjetila i sjeća se još uvijek. Sjetila se crvenog traga na nožu, ljepljive tekućine koja je curila niz ruku i tijelo. Sjećam se u mutnom pogledu prema gore nekih očiju, preplašenih zbog straha od posljedica, zlurado nasmiješenih očiju lažne plavuše i njenog ukrasnog perja oko vrata (kao paun u širenju svog lažnog ponosa).
Anriet zna da je činila pogreške, da je griješila. Ni oprost nije tražila, jer kako se usuditi tražiti. Ispričati se nakon što moraš unaprijed znati da je pogrešno. I pitati se, i danas i sutra ili u nekom jučer, pitati i propitivati, ima li pravo za sutra?!
Živim kao da se ispričavam što postojim!
Voljela sam RIJEČI s pjesmom ispjevane
Voljela te DOZIVATI tek probuđenim glasom
Nikad mi dosta bilo nije
JEDNOSTAVNO ne poznajem
Moje ime je kompliciranost
IGRATI se volim
Ali igrice ne želim.
Život je igra od ljudi pretvorena
U lego kockice.
PLAVETNILO u tvojim očima
Kao more grlilo me je.
Kad VRATA si mi zatvorio
Prozor ni primjetila nisam.
Tek suzom u oku zapitala
Da li LJUBAV zove se to.
Oči kako prepoznati čije su, stopljene jedne u drugima. Pogled postaje jedan, misli tek da se sretnu, jednake ili različite. Spojene, djevojčica lica prekrivenog osmijehom i usana koje ispuštaju odu radosti, žena odraslih očiju i bez glasa. Srce koje tek što ne iskoči iz tijela kojeg nema, ostalog tamo u sadašnjosti naznačene budućnosti i okrutne prošlosti. Osjećaji koji izriču vriskom nečujnim prepoznatljivo lijepe uspomene sretnog djetinjstva. Dani čudesne ljepote življenja s blagoslovom beskrajnog plavetnila kao da roka trajanja nema, udahom i izdahom, tek potrebnim zbog novog udisaja. Mirisi beskrajne ljubavi nekog i nekih, neznano znanih i bližih, leptirima krilima u preletu nad travama i cvijećem, kao družica bumbara i bubamara. Slobodna letim nogama visoko u zrak, rukama čvrsto stisnutih oko ljuljačke, živim. Sjećanja, slutim li ih? Osjećam li povratak? Ništa doli nas dvije u letu nad zelenim poljima i livadama.
Jane, koga si vidjela? – glas izvan glazbe dopire do svijesti. Gdje si, što vidiš? – pitanja jedno za drugim se nižu. Podsjetnik u mojoj glavi, i riječi počinju teći. Kao voda potoka, brze rijeke prelivene preko kamenja u smiraju ulaska u jezero. Jednom nekad davno, ili mi se to tek tako čini, bila sam sretna djevojčica. Rođena na predivnom otoku, prepunom zelenom lišća na visokim stablima, livadama zelenih trava prošaranih cvijećem duginih boja. Vesela i omiljena, voljena od roditelja, i čuvana od sestrica. Slobodna kao što ptica leti beskrajem divnog neba, nošena zrakom i vjetrom koje miluje lice. Očima s pogledom daljina u stalnom traženju otkrivala mali svijet čudesnog otoka. U svakom koraku istraživala glazbu, usnama izgovarala osjećaje, snovima ispisivala nova jutra i dahom upijala noć. Sreću dijelila u drugima, pjesmom bez rime i stiha upijala znanja. S cvrkutom ptica, kreketom žaba, šuljanjem ježeva budila se, bosonoga trčala kamenom stazom u zagrljaj najdražeg prijatelja. More, vidim ga i osjećam ga, vraćam mu se. I ono je tu i čeka me, da ga opet zagrlim i ono zagrli mene. Moj najdraži prijatelj. To je moje plavo, veliko i duboko upravo toliko koliko mi je ljubavi dalo. Prerasla sam otok i nešto drugo me je zvalo, da ga vidim, da ga saznam i upoznam. Učiti sam htjela, upoznavati sam htjela. Nekamo ići ali ne otići. Suzama skrivenim u krajičku oka, na valovima prijatelja otplovila sam u svijet neznan. Kao ubrani cvijet u vazi, s rokom trajanja produženim zbog potrebe drugih s kojima sam živjela, u internatu ženskog društva. Kao ispovjednik, iscjeljitelj slomljenih srca, maramica za uplakane oči. Dobri duh školskih zadaća i zabavljač rođendanskih zabava. I život, i gorak i sladak, otpratio me na kolodvor, otrgnuo iz sigurnog svijeta kamenih zidova zgrade i izbacio na prvoj stanici. Tek naučena na život izvan malog otoka gurnuta u ralje samotnog života. Korak nekad razigran i bezbrižan, zamijenila za nesigurni snježni pokrivač, prestrašen jedan po jedan u pokušaju preživljavanja krenuo negdje. U sivilo tuđine, bez zagrljaja i riječi koje vole, u dane koje tek naučiti sam trebala kako se zovu. Iz godišnjeg doba proljeća i ljeta, koje živjela su skladno u sinergiji svojih različitosti, zaljubljeni i pružajući najbolje od sebe, izbačena u jesen i zimu, koje pokazuju samo najgori dio sebe. Kao da je jesen zaboravila topli dio svojih smeđe-crvenih boja, a zima nevinost svoje bijeline. Jedan po jedan, svaki su većem strahu od drugog, korak u preživljavanje usamljenog života. Htjeti, moći i željeti, ili čekati sutra koje dolazi sutra, u novom sutra sutrašnjeg dana. Misliti sutra, ne živjeti danas.
Jane, (to sam bila ja od prvog dolaska u bolnicu) kasno je i trebala bi se odmoriti. - izgovara doktorica.
Ne zovem se Jane, moje ime je Anriet.
Meni osobno su ova pitanja i zanimljiva i ove igre - pitanja (u jednom komentaru sam napisala da djevojčica u meni još je tu, ne volim „igrice“ jer su dio dijela 7.pitanja, meni nepotrebne i izvlače iz ljudi ono najgore i najzločestije u njima, jer svi imamo pored cijelog opusa dobrog i taj mračni dio sebe) doživljavam na isti način kao i kad sjednem ispred ekrana, bijelo i prsti po tipkovnici ponekad jednostavno krenu. Post se napiše, ne čitam ga, tek poslije nekog vremena pročitam ono što jesam napisala. Pozvana jesam, zahvaljujem blogerici koju sve više uvažavam i kao osobu i kao blogericu, @valcer, i zadatak i poziv za koji znam da je istinski poziv uvijek se potrudim i prihvatim.
1. kako, čemu, zašto ili na koji način ste se prvi puta susreli s blogom i započeli taj čudesni put bloganja?
Pred nekoliko godina čitala sam neke blogove, nikad aktivno komentirala, svidjelo mi kako ljudi pišu o svemu i svačemu što ih interesira, komentiranje drugih ali nisam bila u prilici pisati, jer za sebe uvijek kažem da sam više tipo-usmenjak nego li tipo-pismenjak. Napisala sam i kako su mi pisma i školske zadaće (iz nekih davnih dana ako ih se više i tko sjeća) bili poput noćnih mora jer kako ispuniti jednu stranu, doći do kraja stranice. Pisala ogromno velika slova samo da nekako ono svoje kratko izvještavanje na zadanu temu popunim. Izvlačila se na gramatičku točnost i to je bilo to. Zadnjih godinu dana moj život se nekim okolnostima izmijenio, više vremena za razmišljanje i promišljanje, potreba da negdje izgovorim (iako ne glasom već riječju na bjelini) sve ono što izgovoriti ne mogu (iako i sama tvrdim da ne postoji ništa što živo biće ne može, već samo ne želi). Mogućnost da nešto svoje sa čudnom mogućnošću beskraja riječi ispišem, ponekad samo meni znano što htjedoh izreći sve više i više me uvuklo u čudesnu (to je moje mišljenje i na njega svi imamo pravo prema svom nahođenju) blogosferu.
2. kakve blogove volite pratiti i koje teme su vam najzanimljivije?
Volim poeziju, volim prozu. Lijepo je i sviđa mi se pročitati nešto što sama nikad ne bih otkrila, nešto što ne znam. Volim riječi koje blogeri slažu u predivne stihove, primamljive tekstove. Pratiti putopise uz fotografije iz kojih zrači toplina proživljenog i viđenog. Fotografije koje me fasciniraju razmišljanjem ljepote oka onog koji ih je fotografirao.
3. da li bi prihvatili ulogu urednika bloga i što biste tada prvo napravili?
Na ovo uopće nema smisla da odgovorim, jer ja sam tu tako kratko da ne znam što bih odgovorila. Volim raditi, nikad mi nije bio problem. Sve zadano obavim i više od zadanog, prije zadanog vremena, bez pitanja kako i da li ću moći! I ne bih bila dobra u tome iz razloga što bih sebi bila najveći kritičar, strah od pogrešne odluke.
4. kako birate teme kojima se bavite i što vas sve može inspirirati?
Život oko mene i sam blog me inspiriraju. Ali ono što me najviše i istinski inspirira su ljudi, njihovo ponašanje, razmišljanje, promišljanje, postupci. Uvijek ono zašto, zbog čega, kako, gdje i kada? Inspirativno mi je da ne moram „crtati“ riječima, već više ispisano između redaka jer tako i čitam. Povjerenje i nepovjerenje, sposobnost kritike bez samokritike, izrečene riječi bez razmišljanja, vrijeđanje bez razloga, optuživanje bez dokaza. Ja, kao nekad, kao sada bez sutra iako o svemu ću misliti sutra.
5. kada biste kuhali " večeru za blogere " što bi bilo na meniju?
Kuhanje i kuhinja za mene su nužno zlo, jer do pred godinu-dvije nisam nikad bila odgovorna i obvezna kuhati. Uvijek je netko kuhao za mene. Ali kao i sve ostalo, i ovo bih primila kao zadatak i obavila, uz traženje pomoći kako bih to obavila kako treba. Bila bih dobra domaćica, ako ne toliko sa hranom ponuđenom a ono kao zabavljač (dodatak nakon deserta). I naravno živjeli gotovinski proizvodi. Ali zato mjesto za druženje imam idealno. hahaha
6. jeste li na blogu doživjeli neke neuobičajene, zanimljive trenutke, bilo pozitivne ili negativne?
U kratkom izrazito kratkom vremenu uspjela sam doživjeti sve od navedenog. Izdvajam pozitivne trenutke prošle i one koji još uvijek traju i koji me na neki divan način vezuju uz drage ljude tu. Jednu predivnu osobu sam počela doživljavati bliskom. Divna osoba koja mi je pružila ruku kad su poneki odbili i bila podrška. Ta osoba će znati a to je najvažnije. O onim ružnijim nije potrebno, jer su istinski bile nepotrebne (ja sam „teška“ osoba za ispriku, ali veličina nije u izgovoru „JA“ i stalnom ponavljanju te zamjenice već u onom drugom, ali sve to neka ide na dušu tih istih duša.
7. znaju li vaši bližnji za vaš blog ili je on samo vaše mjesto?
Samo poneki, oni kojima ne pričam već znaju što je to što trebaju pročitati.
8. da na jedan dan možete biti neki drugi bloger kojeg biste odabrali i zašto?
Nema odgovora jer jednom je moj odgovor izazvao pogrešne zaključke.
9. koliko ste najduže izdržali bez bloga i da li ste pokušali prestati?
Jednom u onoj sutra budućnosti možda i budem imala što odgovoriti.
10. ima li života bez bloga, te ima li bloga u svemiru?
Vjerujem da pozitivno zarazna energija bloga ovlada svima koji jednom se iskušaju. Meni pruža dio nepoznate mene, i pruža mi upoznavanje puno toga. Naravno da izvan svega čega nemamo ili čega se moramo odreći mi ili se nas odreknu iz nečega, života nekog drugog ima. Ali kad negdje pronalaziš puno toga zašto se odreći toga. U svemiru, da li ima života, jer blog je isto dio života.
Džoker pitanje: koje vam je najdraže sigurnosno pitanje?
Toliko su osebujna ova džoker pitanja da mi je ovo jedna od težih odluka.
Pa izbor neka padne upravo na ovo koje je sada dok pišem ovaj posta.
Koje je boje trava ...? (pa sad odgovori ako znaš!?)
Jutarnjim svitanjem dozivam i iščekujem dan novi, novo sutra danas. Jednom je i ono moralo doći, nikad to nisam htjela ali za htjeti i krenuti trebam ga dočekati i živjeti, bez odgađanja sutra opet i opet. A krenulo me je baš lijepo, i tako sam dobro naučila i izvježbala i zatvorenih očiju, u snu izgovarala uvijek kao odgovor.
Ljubav je istinska umjetnost, ne svakom dana i ne svakom pružena. Voljeti je potrebno znati, voljeti je čak potrebno htjeti. Uživati u umjetnosti se može naučiti, ali užitak osjećanja umjetnosti je u nama. Oduvijek i zauvijek. Voljeti srcem, voljeti tijelom, voljeti i uživati u ljubavi i zaljubljenosti. Prepustiti se i otvoriti sebe za ljubav, umijeće, znanje ili tek nešto treće ili četvrto? Zar se u ljubavi i zaljubljenosti uopće treba pitati ovako nešto? Iako pitam se, propitujem znam da ne.
Uzimati od ljubavi koliko se nudi, onoliko koliko možeš ili čekati sanjanu ljubav. Umjetnost u bojama, rukama, riječima, notama i koracima. Užitak pogledom dodira, očima glasa, mirisom usana. Nakon upoznavanja sa doktoricom psihijatricom, prvih riječi, stjecanja povjerenja (povjerenje u ljude sam uvijek imala, barem na riječima koje izgovarah svima, nepovjerenje je bilo istinskom mojom zbiljom)mene u sebe, ja da povjerujem da joj mogu ispričati sve bez zadrške, pripovijedati ali ne priče već sebe iskazati u riječima, jednostavnim bez ironije i sarkazma. Prestati pričati dugo i bez suštine, kratko (onako kako notica novinska izgleda, vijest i ništa više) i sa što više bitnosti i detalja. Pričati sjećanja koja imam, pokušaj prisjećanja sjećanja kojih nemam a postoje, prolaziti vremenskim vratima bez ključa i šifre, vratiti život prije u sada kao podsjetnik prošle mene, kako bih bila ja sada i koracima tek naučenim, novim koje nisu upoznale greške, pogreške sigurnije hodala u sutra. Sutra, moje srednje ime krštenjem novog jutra upisano u svitanju zore. Danas, upoznajemo se. Doktorica psihijatar me upoznaje s mogućim metodama psihoanalize, s kojima bismo mogle ostvariti poneka postignuća. Pitanja, sjećam li se nečega, sanjam li snove jutrom neobjašnjive, lica nepoznata?! Kročim li mjestima za koja ne znam da postoje, u kojima se ne sjećam da sam ikada bila? Razgovaram li s ljudima koje nikad nisam upoznala, događaje prije prvog buđenja u ljeto, mog prvog godišnjeg doba novog vremena?! Spoznajem li boje bojama one prošlosti za koju ne znam kakva je bila?! Slušam je, tek poneko pitanje pamtim. Prebirem snove kojih nije bilo u godišnjim dobima ljeta, jeseni, zima i proljeća, pa opet sve ispočetka. Kao da ne vidim izlaz iz kružnog toga. Sjećam li se ičega?! – pitanje koje postavljam sama sebi. Ne, za početak odgovaram. Ne sjećam se, ni snove nisam imala. Gusjenica preobražena u leptir bijele boje, letom tik do duge, od straha vraća se cvijetu sigurnosti.
Da pokušamo s hipnozom, tek jednom? – prekida mi misli glas doktorice.
Strah od otkrivanja, previše rečenog bez mogućnosti samokontrole izrečenih sjećanja. Odgovor negativan izlazi iz mojih usta i prije nego je misao sazrela u mojoj glavi, svijest ustupa mjesto podsvijesti.
Što bi voljela prvo saznati, pokušati se sjetiti? – novo pitanje.
I opet bez razmišljanja, pri samom završetku pitanja doktorice odgovor mog glasa: „Zašto volim zelenu boju, i što je to tako lijepo plavo a nebo nije?“
Zagledana u oči doktorice iščekujem odgovor, kao da mi od toga život ovisi. Tišina pomalo neobična, čudno dugo traje, prolaze minute. Gledamo se a nijedna od nas ne izgovara više riječi, i odjednom u trenutku u kojem htjedoh izreći nešto, odgovor doktorice: Boje života si me pitala! Posao koji već prilično dugi niz godina obavljam, sa jako puno iskustva u raznoraznim oblicima amnezija i ljudima koji su doživjeli raznorazna iskustva zbog kojih je došlo do takovih stanja. Ali nikad do sada prvo pitanje koje su postavili nije bilo tako jednostavno a tako teško za odgovoriti. To su osnovne životne boje. Zelena boja je početak, vlat trave, list na grani, stabljika cvijeta. Plavo lijepo i veliko, a nebo nije?! More i vode, oceani i rijeke, jezera. Život izvan tvrde zemlje na kojom hodimo, na kojom živimo. Sloboda pokreta i izražavanja osjećaja.
Što tebi znače te boje? Što je to tako posebno da želiš znati o njima i što izazivaju one u tebi? – upitala me je doktorica nakon svojih riječi.
Zamišljena s pogledom sad već negdje izvan ove sobe, leptir u meni raširio krila i nosi ne mene tijelom, ali moje misli i moj pogled, moja svijest i podsvijest izdvojeni iz tijela. Krenuli su na put prema bojama života. Osjećam prožimanje s nečim, kao da misao nečemu ide. San na javi, sjećam se. Razdvojena od tijela ali glasom tu, riječi počinju teći. Nesvjesna ili svjesna ne znam, ali pričam jer trenutak prije nego se pogled odvoji od doktorice vidim joj u očima da me sluša.
I odletim, misli krenu, mislim zeleno i vidim stabla, zelena lišća. Maleno cvijeće tek izniklo iz trave, glavica okrenutih prema zrakama sunca. Izvijaju svoje male vratiće i zovu zrake prema sebi. Krošnje stabala kao da se razmeću svojom novosezonskom odjećom i propituju koja je ljepša i koja je sjajnija. Sunce miluje ih, a vjetar lagano iz razmiče za zrake koje će dotaknuti ono malo tek niklo cvijeće. Ali još se nešto čuje, nije to samo priroda, glasovi puni smijeha. Pucketanje grana, dozivanje i odjednom ugledam najprije jednu glavu žutu kao sunce, pa odmah drugu kovrčavo smeđu i treću i četvrtu. Mali ljudi, ni djeca ni odrasli poput mojih pazitelja. Djevojčice i dječaci u igri među zelenim lišćem, na granama tek nešto poviše zemlje pa sve do vrhova stabala. Jedno po jedno lice se pokazuje, i tada ugledam djevojčicu kestenjaste kose sa dvije pletenice zavezane gumicama različite boje, zelene i plave. Lice djevojčice poznato i već viđeno. Otkud bih ja poznavala tu djevojčicu? Sjedi na ljuljački s nogama u zraku, prepušta lice vjetru i suncu. Spuštam se malo niže, zagledati se u lice želim i susrećem se s očima njenim. Pogledi nam se sretnu i shvatih zašto se poznajemo. To lice sretne djevojčice, širom otvorene oči, glas koji pjeva. Stablo i ljuljačka, madež na listu lijeve noge, dvije jamice na obrazima. Sretne noge koje su odgurivale zrak i gurale ljuljačku visoko, kao da su već tada znala da će voljeti ples. To je djevojčica koja voli zeleno i udiše plavo, ta djevojčica jesam ja.
Kad bi vjerovala u reinkarnaciju onda bih u sljedećem životu bila muškarac. Ali ne kao razlog jer je to ljepše ili što bih ja to više voljela, već iz čisto praktičnih razloga. Život puno jednostavniji, sa puno manje nepotrebnih pisanih i nepisanih pravila, bez nepotrebnog trčanja u krug. I zbog još jednog razloga. Voljela bih biti četvrti igrač u kartama (naravno da se radi o briškulama i trešetama, napomena da ne bih slučajno bila pozvana za igrati belu ili slično tome), punokrvno muško društvo, zabranjen pristup ženama i poslušati jednom one njihove priče kad ih ženska bića ne mogu čuti.
Proživjeti taj reinkarnirani život muškarca u svoj punini, i sve bih isprobala. Igrala nogomet, tukla se nogama u bazenu, kapi znoja cijedila na teniskom terenu a u igri pod koševima rukama dodirivala zajedno s loptom mrežicu i obruč koša. Ispijala od ljekovitih mađarskih unicuma do domaće orahovice, jeftinog badelovog konjaka krajem mjeseca do u ruci utopljenog francuskog martela i divljezapadnog američkog whiskija s dvije kockice leda nakon uspješno odigrane kladionice u hokeju na ledu. Trošila noći držeći u zagrljaju mlade nevine cure i iskusne slasne žene. Mijenjala njih dok bi mi to dopuštale i koliko bi njima odgovaralo. Sve bih živjela i nijedan užitak u kojem muškarac se budi s osmijehom zadovoljstva ne bih propustila. Jedino što ne bih nikad napravila kao muškarac, a to je da se zaljubim.
Jedino u čemu muškarac, nakon potrošene ljubavi, nakon nestanka ljubavnog žara, u vremenu zbogom i rastanka, pati više od žene je upravo to vrijeme.
Vrijeme nakon. Zbog nedostatka suza, zbog muškog nečeg. Muškarac ostavljen, muškarac koji živi vrijeme nakon ljubavi sam je čovjek koji trpi puno veću i dublju bol od ostavljene žene......
I ovo je bilo za moj gušt.......
Sve osim jednostavnosti bilo bi suludo izreći,
odgovaramo si jedno drugome i gotovo.
Poput neke nevine ovozemaljske čudesnosti
Kao da je svemir i poznati i nepoznati
Ujedinjen i sjedinjen samo sa jednom mišlju
Razbacao sve zvijezde u vidljivost ljudskog oka
Mjesec unajmio sve čistače da mu vrate stari sjaj
Sunce pojačalo grijanje i produljilo zrake svoje
Samo za tebe i mene.
Imali smo mi svojih epizoda i serija s drugima.
Neke su bile u više nastavaka, neke trajale tek
jedno ljeto.
Voljeli te druge, zaljubljeni bili ili tek njima to govorili.
I nikad ni nećemo biti skupa zauvijek
Da ne pokvarimo ovo što imamo
Jer ovo je za više od jednog života.
Ni kavu uvijek ne popijemo do kraja
Neka čeka do nekog sljedećeg ponovnog susreta.
Tako smo si "pasent" da dok šetamo obalom
u suton novog svitanja plima i oseka se poljube
u zanosu našeg pripadanja.
Još u vrtiću dok si me povlačio za kosu,
kad sam ja tebe prolijevala s vodom,
na rođendanima na koje smo uvijek skupa dolazili.
I vrapci na česmini pred školom su već imali pjesmicu za nas.
Onda smo otišli svatko u svoj grad
Na studije koje smo voljeli i htjeli.
Upoznavali druge ljude,
Pričali neke nove priče, ispisivali neka nova imena.
I susreli se opet jednog ljeta,
Rukama ispisivali zalaske sunca
I očima doživljavali jutarnja svitanja.
Tog ljeta sve je bilo moguće
Iako znali da nikad skupa zauvijek biti nećemo.
Vidjela sam i pozivnice za vjenčanje.
Slušala glazbu prvog plesa mladenaca.
Htjela sam negdje u zagrljaju drugom ispisati nešto
Ali nisam mogla a ni željela lagati njemu.
Jednostavno odgovaramo jedno drugome
Sve ostalo samo je pijesak pješčanog sata.
1. Prst koji pokazuje i prokazuje sve i svašte, i ono što a još bolje ono što ne vidi. Kad nema drame, postoji plan F i dramaturzi svih zemalja internacionalno se ujedinite and show must go on! - e to tek nikako ne volim.
2. Ne volim kad ne volim (jednom sam htjela započeti rečenicu u komunikaciji sa jednom osobom i to rječju "Mrzim". I tada sam dobila jednu lijepu, i duboko i iskreno sam zahvalna za tu packu - lekciju, poduku iz značenja te riječi. Od tada riječ mrzim mogu iskoristiti jednu kao riječ koja ide u otpad.) jer to drugi traže od mene, ili me unaprijed žele uvjeriiti u nešto njima samo znano. U to što je njihova istina, koja bi ujedno trebala biti i moja istina. E, tada ja tvrdoglavo (onako kako znam i želim) kažem da istinu uvijek uzimam svoju u saznanju da ne volim ili volim to što ne volim ili volim.
3. Lice bez osmijeha, čak i bez krinke, samo lice kao ogoljeno do mesa, bez kože i samo s nekom čudnom grimasom, znanom pod imenom ili nazvanom imenom koje ne priliči ni tom licu a još manje grimasi. Kako svašta pod riječi ide, riječi upijaju i poprimaju oblik vlasnika. U izgovoru tražimo istinu riječi. Što kad izgovora uzlaznih, kratkosilaznih, palatala, sve-vremenskih metafora i onomatopeja dragih malih šumskih bića i ljudskih likova (puko nabrajanje tek u brzom ritmu prisjećanja nekih učeničkih petica osnovne škole). Lice bez osmijeha je lice koje u procjepu vremena ispred i iza nas, u vremenu života i življenja preživljava sva oluje i neverine, sve gromove i munje bez ožiljka. Bez onog kojeg vidimo i bez onog kojeg ne vidimo. Uvijek i sudac i izvršitelj osude nikad osuđenik na stupu srama, pod giljotinom koja krikom ispušta ne-jecaj tek kratak silazni uzdah.
4.Oprosti bez razloga, ispričavam se u ime svih, žao mi je zbog tebe i svega učinjenog. Ne volim riječi koje u pokušaju umanjivanja učinjenog presjecaju površinu kao pravci koji stati i kad bi htjeli ne bi mogli. Kocke i romboidi a nikad trokut istostranični. Što umanjujemo? Ništa, doli pokušaj da nečiju povrijeđenu svijest još više uzburkanim valovima prelijemo i bez zraka prodremo dublje u poništavanju podsvijesti za život košmara.
Kao da umjesto upotrebe psovke riječima još okrutnijim kroz privid umilnosti i blagosti glasa dok izgovara riječi opraštanja. Oprost u opraštanju tako svetom i tek u neznano rijetkim trenucima korišteni, postadoše komercijalizirani u civilizacijsko diplomatskom okruženju svakodnevice.
5. Iako tek pri dnu, najvažnije je i zato ostavljeno kao šlag na dnu kolača ili kolač kojeg treba okrenuti da bi bio pravi. Ne volim kad mi netko tuče po zdravom i neiskvarenom razumu, svojim slatkoćama šipka, trešnje i soka od naranče. Sitnim bobicama kupina, u većoj čaši pod pritiskom ruke bez šećera tek iscijeđenog soka. Ostavite ga, kao što ostavljam blato na otiraču pred vratima, vratima koje vode u moj dom i blato čak i kad opet izaći moram, i otići negdje drugdje. Prvo, blato na otirač pred moja vrata i onda čistih cipela krenuti u svijet..........
Kad mi se dogodi da na pitanje što bih htjela, voljela ili što želim i ne znam odgovor! Kad to ne mogu uobličiti u jednostavne pitke riječi, čak i tada odgovor mogu dati. Odgovor, ne u maniri klasika: otresitog Bacha, neponovljivog Wagnera, proljetnog Vivaldija i riječnog Smetane. Taj odgovor nikad nije bio moj. Moj odgovor je ponekad, riječ sjetan mogla bi biti, ipak najbolje bi bilo reći da odgovor moj je u maniri društvo neprilagođenog, rođenog izvan vremena shvaćanja kao suncokreti na polju u blagom savijanju tek tijela neprilagođenog glavi jednog mudraca. Odgovor kroz uvijek znam što ne želim, što ne bih htjela i što je to što ne volim.
Bez riječi zamjenice ja biti svoja, neprilagođena i čak ekskomunicirana zbog nepočinjenih zločina i grešaka.....
Vrijeme je uvijek ono što nas oblikuje. Imati vremena i posjetiti svoje prijatelje, družiti se, popričati, sjetiti se nečeg ili jednostavno izmjenjivati riječi u ovom vremenu u kojem se sada družimo. Nikad nećemo moći reći zašto nisam onaj dan otišao/la da se vidimo, jer to smo napravili. Vrijeme za posjet roditeljima da se ne osjećaju sami i napušteni, a onda poslije plačemo (ustvari žalimo sami sebe a ne vrijeme koje nismo iskoristili) jer nismo to i to, i ono i ono. Izreći riječi u vremenu ispravne ili neispravne, ali izreći ih. Vrijeme prije starosti i vrijeme poslije. Vrijeme za i vrijeme za, obilježavamo svoje življenje s riječju "vrijeme za" ili "u vrijeme". Živimo vrijeme bio bi zaključak prema onom pitagorinom poučku (i ovo je jednako ovom pa je ovom jednako onom onda kažu stari filozofi logičnom slijedu je da je ovo jednako onom). I naravno toliko jesam zapamtila da je sve to izraženo za strane trokuta i obilježene stranice sa malim slovima a, b i c; ali meni je bilo puno poetičnije izraziti se ovim riječima kojima jesam. I kako bi meni dragi (ne uvijek ali većim dijelom) pjesnik, a počesto i prozaist rekao: Moj blog, moja pravila (a ne zadiru u ničija prava i ne remete ih), moje slobodno prozaično izražavanje (i opet kao osnovna misao vodilja i života i vremena u kojem živim život ne na štetu ili uštrb nečijeg života ili vremena njegovog življenja) i onda to i koristim. Lijepo, ne-čitljivo, ne-poželjno ili sve ono ne-moguće za nabrojati ne bih unaprijed pod paskom svoje pretpostavljačke sposobnosti ovaj put upotrijebila. Kao što jutarnje sunčane zrake u presjeku se izvuku da podare životni sjaj, tako ovaj trenutak želja se pojavi (bljesak, splash ili flush ili tek nešto obično) potaknuta putovanjima i presjecima prošlih i lijepih i možda manje lijepih vremena blogerice @valcer i odlučih si ovaj put udovoljiti toj (vjerojatno ću za nekih dva sata shvatiti ili pomisliti da to i nije trebalo) želji i ne zaustavljam se razumom uvijek sveprisutnim, čak i onda kad bi trebao ostati kao tihi pozadinski igrač......
I k tome slijede, ne bistre i ne jasne slike jer skener - nije u posjedu, fotografije su još kad riječi nisam ni poznavala, poneke dok učila sam plivati ali takve su. Najbolje dah od sebe.......
Pet najboljih:
1. Moja štrada i moji roditelji, mladi i život i vrijeme je bilo ispred njih a ja tek malo veća od štruce:
Dan provodim u slušanju pjesama, čitanju pjesama svima koji žele poslušati glas koji voli izgovarati, u izgovoru osjećati, u osjećaju uživati. Promatranjem oblaka ne kao prijetnju suncu i lijepom danu, oblicima i likovima koji me posjećuju od prvog dana, moji dragi i vjerni prijatelji. Nikad me nisu iznevjerili, nikad me ništa ne pitaju više od onog što želim reći. Tek podijelimo uvijek predivne riječi pjesama. Ne čitam ni dnevne ni novine žutim obojane (i zašto tako lijepa boja stopljena zelenom nijansom, u ushitu spajanja s plavetnilom pogleda gore i dodira dolje se veže uz nešto tako zločesto ružno i bezvrijedno), ne trebam i ne želim misli koje mi osmijeh zatiru, ne uzimam što mijenjati ne umijem. Jutarnje žarko sunce zamjenjuje poslijepodnevna svjetlost prelomljenih i izlomljenih zraka sunca sa lišćem i cvijećem, zelenim nitima svježe pokošene trave, simbiozi koraka i zvukova glazbe, u pogledu širine leće oka. Opisujem te riječima jer slikom ne znam. Proživljavam dan bez žurbe, bez napora, ne radeći ništa doli uživanja svijeta koje me okružuje. A misli, što rade? Još jednom krenu na put nepoznat, put istraživanja. Gdje je onaj svijet koji me doveo je tu? Da li da ga tražim ili ostavim drugima koji me tamo nisu htjeli? Sjećam se te prošlosti prije ove jučer, terapije tek pomalo bolne još uvijek. Nisu to boli koje pamtim, to su prolazne samo sadašnjošću upamćene. Nikad ni spomenute više neće biti, u sutra novom svitanju novog jutarnjeg dana. Nož, greškom il' stvarnom željom zarinut tik do kuckanja života, do riječi koje znamo izgovarati drugome u iskazivanju pripadanja. Nož, obilježje i znamen svakog svitanja u dodiru ruke mjesta tog. Nož kao lik tebe, žene kojoj smetnja bez razloga postadoh. I ne, ne želim više misli da idete dalje, vratite se u široko i visoko plavo i smireno zeleno. Jer, sutra je, da sutra je ipak onaj dan novi. Sutra je svitanje možda teško i kvrgavo ali iako sama uvijek u svakom svitanju i zalasku novom, biti će zeleno smirenje koje tek pitati će nešto. Večeras želim još uživati što dulje u danu bez boli, u danu i predvečerju bez teških misli. Još večeras imati ću zalazak novog života, bez grešaka stare prošlosti, bez tmurnih pogleda onih i one, na koju i psići laju. Tek da vidjeti ga večeras možete, bez puno zvijezda koje mjesec krije, udaljenih dodiru ruke ali srce dotiču uvijek. Zalazak u trajanju do jutarnjeg svitanja kojeg prespavati ovaj put neću. Otprati me pjesma u lagani sanak bez pomoći medicine u snivanje i sanjanje nekog ili nečeg, sjetiti ću se sutra.
I sad nakon svega ne mogah (ispravno ili neispravno sviđa mi se riječ) izbjeći nešto za uton u napokon samo moje snove ničim provocirane i izazvane.....
Svakim danom sve ljepše sam izgovarala riječi čitajući sad već neke omiljene pjesnike. Volim pjesme i njihov prizvuk dok ih izgovaram, iz nekog razloga (osim naravno vježbanja i učenja čitanja) svaki put kad primim knjigu u ruku, otvorim prvu stranicu i ugledam riječi nanizane lice mi ozari osmijeh zadovoljstva. Riječi u svom redu, možda meni i drugima neznane, ali prepoznate ruci i mislima pjesnika koji ih je ispisivao. I tako uđem u neki tajnoviti i bajkoviti svijet, ali baš svaki put kad otvorim knjigu i opet i opet očima i usnama prepustim se putovanju. Otvaram knjigu i susret mene i pjesnika započinje i nas dvoje krećemo u svijet njemu znan a meni drag, i on čita glasom mojim:
„U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame
I moja pesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.
I baš me briga i sve me se tiče
jer pesma koja dolazi iz tame
i reči njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.
U ruci koja maše ili preti
u noći kad su zvezde tužno same
u suncu koje nikad neće umreti
u svemu tome ima nešto za me.“
I onda pomilujem zvijezde, upoznam ih sa suncem i promatram ih i radujem se. Kao što se ratari raduju zlatnim poljima pšenice, ribar svjetlucavim odsjajima razigranih ljuski riba, vinogradar slatkim tek dozrelim plodovima žute žlahtine. Ali pjesnici dođu i odu u zalazak u koji ne odlazim još uvijek, u izgovoru posljednjih ponekad sretnih, ponekad sjetnih a ponekad tužnih suzama ispričanih riječi. Perom zlatnih latica pišem i vježbam, tek poneke riječi složene rimom. Uspješno ili neuspješno, jednom u nekom zlaćanom jutru suditi će oči nečije. Pa onda brojkama udaram u glavu, zemljopisnim širinama i duljinama, potezima kista po papiru bijelom. Da li sam nekad ovo znala, da li sam netko ja pisati i čitati znala? Sve to još ne znam ja, ali ni ostali svi. Pitala sam, da li je vrijeme da sjetiti bih se mogla, prije svjećica postavila jesam? Doći će i to, bilo je sve što o tome rekao je moj dr Lente!
Bila sam radoznala, i pitanja sam imala odmah nakon buđenja kao da cijelu noć sam smišljala što je prvo i što je to sve što sutra moram novo naučiti. Često kad ne bi imali vremena da odgovaraju na sva moja pitanja koja ponekad su padala poput ljetne kiše, donijeli bi mi pregršt knjiga i malu crnu knjigu (koja je imala samo jednu stranu i svijetlila je, ali je imala znanja za sve one donesene i puno drugih knjiga). Tek nedavno sam naučila da se zove računalo, a ja sam moje nazvala „nasmiješena i vesela sveznalica tab1“. Upravo zbog te male crne knjige sam imala pojačanu glad za još više novih saznanja. Sve više su me mučile misli o meni, o tome tko sam, otkuda sam stigla? Zašto sam bila i još uvijek jesam u bolnici, tko mi je to nešto (ono o čemu čujem samo šuškanja, ono o čemu ispred mene pričaju) napravio? Što sam ja napravila da izazovem tu neku reakciju, jer tko iole moralan i u redu može poželjeti bez ikakvog razloga i povoda nekome zlo? Negdje u podsvijesti moje svijesti, skriveno ali prisutno, sve više je zaokupljalo moje misli, sve više su zamišljene bore na mom čelu bile tu. Sve češće sam tonula u neka razmišljanja koja kao da su me odvodila dalje od ovog mjesta, koje je moj dom.
Pokušavala sam skrivati moje misli, moja razmišljanja od dragog dr Lentea, ali me je već jako dobro poznavao da je to postalo nemoguće. Nisam htjela biti veći teret od onog koji već jesam, i nisam htjela tražiti ono što nisam smjela ili mogla još uvijek dobiti. I jednog jutra, običnog i uobičajenog jutra kao i sva ostala posljednjih dvije godine, stigao je moj Lente, sjeo pored kreveta, zagledao se u moje oči (koje jesu prozor moje duše, pored svih vježbi i svekolikog truda u očima nikad nisam mogla skriti svoje osjećaje i sve svoje misli) i rekao mi:
- Možda još uvijek nije vrijeme, po liječničkim i znanstvenim pravilima da kreneš u bitku saznanja o sebi i o onome tko si bila, i o onome svemu ostalome što uz tebe dolazi. Ali vjerujem da odgađanje i onako neminovnog procesa koji bi došao ako ne danas, a ono sutra u jutru poput ovog, za tebe bi bilo samo štetno. Reci mi, da li si spremna za sve ono što te čeka?
Prepustila sam se riječima koje sam upravo čula, pogleda zagledanog u njegove oči ali pogledom koji ne vidi. Pogled moj je bio negdje, gdje je ponekad znao odlutati i kad bi se vratio nije znao gdje je to bio. U posljednje vrijeme gubila bih se u trenucima nepoznatih krajeva, nekog zelenila meni tako bliskog i dragog, koje se u krajevima stapalo s plavetnilom koje nikad nisam vidjela. I ne, nije to bilo nebo (ono čudesno plavo, u pogledu oka prema gore, ponekad pomiješano s čudesnim i čudnovatim bijelim bićima koja su mijenjala svoje oblike u pokretu i migu oka) bilo je to neko i nešto drugo plavo. Prislonio mi je ruku na rame, i trgnuh se iz razmišljanja i odlutale misli vratim u pogled očiju njegovih (zelene, meke i prepoznatljive).
- Ne znam da li spremna jesam, kao što ne znam da li to ikada biti ću ponovo?! Ne znam što me čeka, ni što saznati ću?! Možda sam bila neka tmurna i ružna žena, djevojka i možda se tada voljeti neću. Možda sam nekog voljela tko nije mene volio, i zbog toga prolijevala suze!? Možda mi sve to ne treba i možda to što sam sve zaboravila trebam i ostaviti u tom zaboravu!? Sve to skupa ne znam. Ali znam da nikad ni više ni manje neću biti spremna, i znam da želim to i neka bude..!
Sjećanja, nekad draga, nekad i ne baš evo me k vama.
Tužan je i suzan moj dr Lente.
Nesretan i plačan prijatelj moj drag.
Ja htjela bih biti netko drugi
Netko ja prošlih vremena
Znam da moj dr Lente zna da sam tu
Osjeća da smo u boli zajedno
Ipak htjela bih biti ona netko druga ja.
Svaki tužni ispraćaj
za mene je ponavljanje ispraćaje mog tate.
I danas u oprostu od dragog barbe
tate mog dr Lentea
u riječima za oproštaj tkajem riječi pozdrava.
Tako tužan je dan
prijatelju dragi moj
a ja bih samo htjela
biti opet ona ja iz prošlih vremena.
Jutarnje svjetlo i novi dan u sutrašnjem danu, jednom od nebrojenih sutra dana. Okrećem glavu prema prozoru, širom otvorenih očiju i ne dozvoljavajući kapcima da mi uskrate početke u kojima mi zrake sunce daju svoje srce. Budim se već s prvim zracima sunca u vremenu sutra u kojima još ne dotiču nikoga i ništa, čak ni lišće i cvjetove koje mu se raduju. Iščekujem otvaranje vrata i ponovo se osmjehujem bijeloj boji. Ne brojim dane, ni koliko sati je ne znam, ni koji dan u tjednu je. Vrijeme koje prolazi prepoznajem u bojama koje se mijenjaju i znam da se zovu godišnja doba. Ne žurim nikamo, na spavanje uvijek u krevet sa sobom ponesem sutrašnje novo jutro. Jesenske crvene s prelascima u smeđu boju lišća, šuštav pod najavom koraka koje mi dolaze u posjet, četvrti put uskoro stiže nakon što me ljetne zrake budilice sve kasnije počnu jutrom po ruci dodirivati. Tri proljetno zelene travnate livade na kojima sam s travkama pomicala prste, moje prve dodire i osjete u bubravoj jagodici, s pjevom kanarinaca na prozoru, mojim glazbenicima s kojima sam učila zviždukom oplemenjivati usne, moji profesori s kojima sam oblikovala riječi u tekstove pjesama. Naučila sam slova, naučila sam čemu služe ruke i zašto imamo i noge. Učim hodati i spajati riječi u rečenice. Naučila sam i učim govoriti, s udisajem pravilno izgovoreni uzlazni i kao trkač na 1000 m kad izdisajem krene sa starta spojim dvije nove naučene note. Pogledom mogu ispratiti nečiji ulazak i odlazak iz sobe, kao što naučila netom tek da sve ono što koracima pokušavam mjeriti ljudi već davno pišu nekim drugim jedinicama. Jedinica u metru je dobra ne kao možda neka jedinica koju sam u kući koju zovu škola možda neka druga ja nekad dobila. Toga se ne sjećam i ne znam tko je bila i kojim bi se slovima spojenim u riječ netko zvao. Izgovaram i pišem riječi mama i tata, ali ne osjećam što riječi te znače. Imam dr Lentea, i on je moj prijatelj i moj brat, on je moja sigurna luka u kojoj ispuštam vodu koja teče iz očiju mojih, suze zovu ih drugi, kad bol je bila veća od snage moje. Njemu se prvom javljam, s očima njegovim u mislima jutrom se budim. Bez njega ni volje ni sutra dana bilo ne bi. Prvo zaokruženo slovo njegove usne su mi pokazale, olovka u njegovoj ruci ravno i dugo slovo naučila sam pisati, duge i blage prste na njegovoj ruci sam poželjela prve dotaknuti prstima mojim. Suze ni vidjela ni osjećala od boli isplakane, dok njegov miris u nosnicama sam imala. Svaki pokušaj odustajanja zbog bola od neuspjeha neizgovorenog krikom njegov pogled je odagnao u primisli. Moje sutra novog dana i počinak koji je bio samo put prema tom sutra. Otvaranje vrata me prekine u razmišljanju i prisjećanju, okrećem glavu prema njima, osmijehom pozdravljam dr Lentea koji u ruci umjesto stetoskopa i silnih papira koje uvijek nosi sa sobom, ovaj put drži tortu na kojoj se svijetle dvije svjećice. I ostale sestre i liječnici su s njim, osmjehuju se i svi bez nekog reda u glas izvikuju: Sretan ti rođendan! Svjećice dvije neka budu tri i četiri i još njih. Svaka nova da pozove još jednu i još ljepša u novoj boji neka bude. Sjetila sam se dok su mi prilazili sve ovi dragi ljudi koji su mi udahnuli bolja i sretnija sutra-jutra, da danas je točno dvije godine, od buđenja u saznanju da saznanja nema. Prilaze mi i tortu stavljaju na stolić pored mog kreveta, udahnem i ugasim svjećice (iako tek dvije dugačke kao tristo dvije ili tisuće i dvije, kao godine u kojima rat se događa, kao godine koje ne znaju za radost već samo tugu vide, kao godine koje ne znaš da prolaze u kojima nisi a opet jesi). Režem tortu i naravno prvi komad je čovjeku kojeg i kad sam htjela mrziti zbog svih neisplakanih suza, zbog svih krikom nekriknutih boli, zbog odspavanih noći bez snova odnešenih u sedativima za san, zbog svega ružnog što rođenjem se novim zove. I glazba je tu, i s prvim taktovima pjesme što poziva na ples misli mi krenu u dan kad sam se opet rodila. To jutro je bilo jednako i svijetlo i sjajno, poput ovog, zrake sunca su dopirale kroz prozor sve do drugog kraja, ptice su i to jutro pjevale i u daljini su se čule pjesme, ali sve što tada sam bila je bio isprazni pogled osjeta zvanog vid alatom po imenu oči, da ga uperim u bezbojnu crtu tek omeđenu s jedne strane a s druge s mogućnošću odlaska u daljinu beskonačnosti meni beskonačno nedostupne. I tad sam se zapitala što je to moja sudbina, što mi je život dodijelio. Čime zaslužih sve ove nagrade na križu života naslagane? Ni snage u rukama nemam da otvorim sve te silne poklone koje mi život donio je. Ima li smisla, i želim li ja živjeti? I tada su se vrata otvorila i nisam mogla reći tko je, ni mogla ni znala. I ušao je čovjek kojeg sam mučiteljem nazvala. Od tog jutra sve do jutra torte i svjećice dvije, svako novo slovo, svaka nova riječ, saznanje da prstom mogu dodirnuti travu, nosom pomirisati cvijet, u okretu glave i pokretu oka obuhvatiti veliki mali svijet bila je nagrađena uobličenim krikom boli u pogledu oka, orošenim čelom i nečujnim uzdahom ne mogu više. Ali išla sam svaki danom mikronom pokreta naprijed, nedovršenom rečenicom olovke u mojoj ruci danas nastavljeno u poslijepodnevu sutra, prstom na nozi koje nije dodirnulo pod sinoć kako bi sutra večeras pozdravilo petu u istoj ravnini. U smjeni godišnjih doba upoznavala i sebe i druge, u bojama uživala u svijetu koji je bivao sve veći. Od sobe s prozorom i krevetom, udisala mirise bolničkih hodnika, mazila travu u ranu proljeće, njegovala ruže pod prozorom moje sobe. Učila da htjeti živjeti nije ništa loše, slušala stihove nekih davnih pjesnika, naučila da voljeti se može opet iznova, da prošlost nije nešto što se zaboravlja ali da ostaje negdje iza nas. Pisala neke svoje pjesme i plakala u njima, ugledala jednog kišnog jutra dugu iznad grada, zatvorila oči i prošla ispod nje.
Živjela dan za danom, i ne znajući uvijek kad je dan započeo a ni kad je završio. Otvarala oči sve više i više, zaslugom i ljubavlju drugih i tek malim dijelom moga neutrona kojem bi ponekad u pomoć priskočio i elektron onaj. Još uvijek puno toga ne znam, još više toga ne znam što saznati bih i naučiti mogla i htjela. Ima još života ispred mene čak i kad možda htjela ne bih. Ako sebe izostavim bitnom tek sebičnost svoju pretpostaviti drugima ne mogu. I život ide dalje, i borba s istina boli manje još uvijek traje. Prepreka ima i uvijek ćeš ih biti, u riječi nekoj, u pogledu koji osmijeh upoznao nije, u nekom zločestom pokretu ruke. Ali puno više je topline i sunca, ljudskih duša u pregrštu duginih boja. Zbog njih moje noge sigurnije kroče. I nije kraj, vratiti ću se ja k vama da napišem još pokoji redak jer ovo je život i ne znam što sutra u danu novom tu je………..
Otvorene oči, kao da se nešto ponovo ponavlja. Deja vu, viđeno, proživljeno ali da li i poznato? Bijelo je ono što poznajem, ono posljednje čega se sjećam. Sjećanja, što je to i tko se nečega sjeća? Tko sam ja? Osjetila, nešto osjećam, trebam li nešto ali tko i što? Usne, otvaram usne, izgovaram riječi, riječi se pretvaraju glas. Smijem li, mogu li? Ne čujem ništa, nikakav zvuk. Zar ne bih trebala nešto čuti, svoje riječi, glas koji ih prenosi izvan mene? Ne, to su samo suhe usnice. Žedna sam. Podižem ruke, one koje osjećam uz svoje tijelo, ali ni uz sav napor ne mogu ih pomaknuti. Tek trenutak netom začujem otvaranje vrata ali ograničeni pogled mi ne dozvoljava da vidim da li netko dolazi, ili tek greškom vjetra su otvorena. Osluškujem, jer to i onaj pogled koji tek crtu netom omeđenu s jedne strane može pratiti su sve što imam. Odlazak u plavetnilo nebo, negdje među oblake u onom trenutku kad ni svijest nije postojala, dok se crvenilo razlijevalo mojim nepokretnim tijelom, zar ne bi bio bolji. Bože, zar odlučio si da je nositi ovaj križ lako i jednostavno? Razmišljanja zbog sreće udisaja i izdisaja, kao što plima i oseka donosi i odnosi, tako i ja živim. Samo pokret plahte netom ispod brade mi kaže, nisi gore među oblacima i ne gledaš svijet s visine. Odjednom misli mi prekine glas pored mene, čujem ga i vidim.
- Dobar dan, ja sam dr Lente. – čovjek u bijelom mi se obrati.
- Da li me se sjećate?
- Ne, pokretom zatvaranja kapaka – odgovaram.
- Ja sam vaš liječnik, pratiti ću vaše liječenje, terapiju. Pred više od šest mjeseci, nakon nesretnog slučaja, i sa više ubodnih ozljeda….-započinje priču liječnik, a sve što u ovom trenutku mogu razumjeti, želim vidjeti su njegove zelene oči, ono zeleno u njima koje me na neki čudan način privlači, vuče kao da se stapam i cijela ulazim u njih.
Odvlači me njihovo zelenilo dalje iz ove nestvarne bjeline, iz ovog međuprostora života (ako se ovo život zove). Ne razaznavam njegove riječi, ne dopiru do mjesta razumijevanja. Gledam u usne koje izgovaraju riječi koje ne razumijem, ne čujem. Tek su pokret koji pokušavam oponašati, ali glas koji oblikuje moje misli ne dopire iz mojih usta. Prestajem s naporom, misli zaustavljam u trenutku tek toliko da čujem završetak započete priče u riječima glasa zelenih očiju: započinjemo s terapijom već od sutra. Još jednom pređe pogledom po bolesničkom kartonu obješenom na dnu kreveta. Sada se odmarajte jer sutra je novi dan, dan novog i zdravijeg sutra. Ne, ne želim da zeleno ode od mene, ne znam što bi to trebalo značiti, ni gdje sam to vidjela, da li sam ikad i vidjela, ali trebam ih. Kao što list treba zraku suncu, mjesec pokretu plime, korijenje kapi kiše, osmijeh duši ljubavi. Kapci me pozdravljaju, oči gube pogled crte tonem u noć, miran neizmučen mislima izgubljen, tek samo san. Samo pomisao tek kratka smješta se u onaj osmijeh krajičkom usana u pozdravu sutra. Što je to sutra? Znam, sutra je novi dan i sutra ću, da sutra ću………
Otok (I.dio)
.........................................................................
Glazba ritam koji volim gubim se u prostoru i vremenu, sve ovo oko mene nije važno, ne postoji ništa i nitko osim mene i glazbe koja poziva na ples. Pogled u daljinu poznatu plavo zelenu me odvodi i ne osjećam ništa, izvijam tijelo sada već potpuno obnaženo izloženo pogledima zakrvavljenih očiju iz tame, pohotnim uzdasima čak ponekim glasnim uzvicima zbog uzajamnog rada desne ruke i organa kao induktora, uzmičući ispruženim rukama sa samo jednom željom da napokon glazba prestane, da mogu nestati i otići. I dok su mi te misli prolazile glavom čudan nepoznat zvuk u ušima bol u trbuhu kapci pritišću oči pogled zamagljen crvenom bojom. Gubim ritam propadam dodir drveta na tijelu prsti ljepljivi od nečeg neznanog nestvarnog. Opet zvuci nekih sirena galama svijetla čudnih boja svi nešto viču traže kao da se cijeli svijet urotio protiv mene i bacio me u to ludilo. Pokušavam sve to čuti vidjeti oči se bore ipak odjednom mrak i tišina………….
(II.dio)
Soba, asketskog izgleda s krevetom već davno otpisane i bez knjigovodstvene vrijednosti, ormarić uz krevet primjereniji odlagalištu metalnog otpada, linoleum prepun rupa odavno u iščekivanju nekoliko pokreta mokre krpe za podove, bezlično prljavi zidovi, bolnička soba. Napuštena, rijetko posjećena od ikog tko ima više od jedne izgovorene riječi, bilo koga čiji broj titraja kapaka ne znači odgovor. Oči otvorene, htjele bi dalje ali mogu tek toliko da iscrtaju malu crtu omeđenu tek s jedne strane. Izgovaram riječi i rečenice, recitiram pjesme ali ne čujem, rukama gestikuliram toliko jako i snažno da mi vjetar mrsi kosu. Noge u pokretu engleskog valcera u sjajnim cipelicama, haljina koja se obavija oko golih nogu i otkrivenih leđa. Čujem tek neko snažno i uznemireno lupanje, čelo orošeno kapljicama znoja, krik toliko moćan da ruši crijep s krova, reže grane stabala, popucaju sva stakla s prozora. Zašto ja to sve ne čujem, zašto nitko ne dolazi? Živa sam, i opet i opet ponavljam i vičem. Glasa niotkud, očima ne pratim mušicu koja mi dosadno sleti na nos pa na lice, ruke se ne miču, noge ne osjećam. Ili će srce iskočiti iz grudi ili će toliko jako otkucati deset sati da će mi cijelo tijelo poskočiti i uspraviti me na noge. Postojim li ili i ovo samo jedan neodsanjani san?! Sjeća li se itko još ove sobe, njenog broja i mene.
I u toj otuđenosti od svih, u prljavoj sobi čudna i prodorna misao mi zareže gornji dio neosjećajnog i ne-dodirnog dijela mene – TKO SAM TO JA, GDJE SAM TO NETKO JA, ZBOG ČEGA SAM MOGUĆA JA U NEČEMU ŠTO SE ZOVE KAKO?
Sve to prođe mi nečim onim gore ne-moguće dodirnim dijelom, čega upravo htjedoh pomisliti kako ni taj odgovor nemam, i sjetih se: To se zove tijelo, ljudsko tijelo! Kao da netko povlači neke crtice, papiriće, niti ne-ispletenog konca mojim unutarnjim misaonim dijelom glave, na vrhu pronađenog tijela, ili bar njegovog poimanja da je to. Misli neprekidne otkad su oči ugledale prostor u ravnini pogleda veličine male omeđene crte (tek s jedne strane) prolaze, zuje kao neko čudno biće koje prolijeće pred pogledom, ispušta taj neki čudan pomalo naprasan i iritantan zvuk, pa se tek na trenutak izgubi negdje dalje od mojih mogućnosti, ali samo malim letećim tjelešcem ali zvukom neupitnim i stalno prisutnim. Misli, žele dalje žele više, krenuti dalje, izaći iz skučenog prostora glave. Povezati se s nekim, s nečim i promijeniti svoj oblik. Odjenuti se u neko novo ruho. Biti prepoznatljivije i uočljivije. Misli postati izgovorena riječ. Trenutak, pitanje: Možemo li mi to? Kuda krenuti i kome se prepustiti?
Misli krenuše, zastadoše pogledom kratkim unatrag. Da li se vratiti u sigurnost, tamo gdje je sve poznato, gdje jesmo? Ili sa uvijek ali, idemo nepoznatom stazom bez plana s ciljem postati još više nešto. Biti ne samo misli koje nitko ne pozna, već riječ za koju će svi čuti.
Škripa, zvuk koji ne poznam, željela bih vidjeti otkud dolazi, tko remeti tišinu zujanja komarca i lepete krila mušice. Srce mi opet jako lupa, uzbuđenje koje osjećam zbog zvukova, čudnih šumova, glasova. Da, pa to su glasovi to su riječi koje izgovaram i ja, ali na njih nitko ne odgovora. Krik, možda to čuju. Tu sam, osmijeh mi ozari lice. Nisam zaboravljena, udišem i izdišem ovaj ovdje zrak. Čekam odgovore na moja pitanja, oči širom otvorene, usne izgovaraju sve one misli koje se pretaču u riječi. Osmijeh koji ih odijeva u boje plave i zelene, tek poneka žuta.
Utihnem, umirim srce i očekujem…Jedan, dva, tri, četiri o bože evo i peti par očiju koji gleda u mene. Načičkani oko kreveta, svi u bijelom kao stopljeni sa neuglednim bljedilom sobe, očiju uprtih ne u moje lice i ne u moje oči. Pogledi i ruke na mom tijelu, koje ne vidim i koje ne osjećam. Glas dubok, pomalo usporen kao naznaka većeg broja godina i značaja u liječničkoj hijerarhiji, započinje s riječima: Kolege tu pred nama je pacijentica čija budućnost je zbog svih dosadašnjih pokazatelja, tek ovakav krevet i osamljenost poput ove sobe. Nakon što je dovedena s ubodima u donjem dijelu trbuha dubine 8 cm, ubodom sitnih nekoliko milimetara niže od položaja srca te gubitkom krvi u količinama koje su bile dovoljne za ne-preživljavanje, operacijom koja je trajala tek nešto manje od četiri sata. Posljedice prestanka rada srca na putu do bolnice od tri minute su totalna paraliza bez mogućnosti govora. Još uvijek nam je nepoznanica, stanje uma pacijentice jer tek od jučer se nalazi u stanju probuđenosti nakon višemjesečne kome. Kolega dr. Leonardo Lente od danas preuzima svu odgovornost nad pacijenticom po vlastitoj želji.
Osmjehujem se, trepćem i izgovaram riječi, ali to kao da nitko od desetak očiju koje me okružuju niti vidi niti čuje. Krik opet i opet, glasno i još glasnije kako nikad u životu nisam ni znala ni mogla kriknuti. I ništa……. Tek šum glasa dr Lentea kao u nekoj daljini koji objašnjava prve korake, prve terapije a ja opet odlazim, i ne vidim čak ni ona krila koja lete jer oči se sklapaju. Da li je to tek samo na trenutak, da li ipak odlazim ili…………
Razmišljanja nas uvuku u čudne a ponekad i zakulisne igre naših misli, naših osjećaja. Ni ne želeći uvede sami sebe u dualizam, trilizam i sve moguće -izme, koji kad bi im se na kraju umjesto na početku dodavala slova pretvarali u riječi pojmovne ni u sjeni onih koje smo htjeli. Razmisliti da, ali razmišljanjem opteretiti, razmišljanjem uvući nepotrebne i oni koji to ne žele, nazvali bi kako? Nazvala bih kako?
Za sve Vas ne mogu reći, a ni ne želim više pretpostaviti. Ostajem ja, i ja bih to nazvala sebičnost u primanju dara. Naravno za sve ovo ću vam navesti primjer koji je istinski pokazao taj ljudski egoizam ili barem u ovom slučaju moj. I da prije nego sve to napišem i riječima tim istim pokušam vama predočiti, samo unaprijed da se zna. Nije ovo nikakav "napadaj trenutka" samokritičnosti, pa ću nakon uvida u sve ovo i sama najednom postati odmah bolja i u svakom pogledu razumnija.
Razmišljanje, kako sam i krenula odnosilo se na kupnju novog posuđa. I tako prvi trenuci slobodnog vremena (a naravno kod mene ga "fala bogu" u posljednje vrijeme ima da ne pretjerujem dosta), ali naravno kako su već ljetne vrućine baš ono ljetne, i fjaka dalmacije traje negdje najmanje do 18.00 sati tako ja poslije toga krenem u razgledavanja i pregledavanja svih mogućih prodavaonica prepunih navedenim traženim artiklima, u svim mogućim bojama, veličinama, kvalitetama i kvantitetama. Pri tome mi se još i dogodilo da sam sortirana u kategoriju "out" jer nisam znala da i posuđe ima neke svoje "modne kreatore" za koje ni u kom slučaju ne smije pokazati ne-znanje njihovog postojanja i njihovih nazivlja. E, kad bih se vratila kući glave ne pune svih izgleda, boja, odsjaja i sjaja već i od onih skromnih i primamljivih cijena do onih vrištećih poput vatrometa sa posta (e sada da ne pogriješim a nadam se da neću jer ću biti izložena na stupu srama) "blue vekki". Ali da se opet i opet (e taj moj brbljavi jezik u reali iliti razigrani prsti tipkovnice u virtuali, pa odlute, odlutaju) vratim na temu i tematiku posta, vratim se kući i upalim tv (jer sad će moja "mala nevjesta", koju zašto i kako gledam ću jednom opservirati pa vas to interesiralo ili ne, htjeli pročitati ili ne, ovo je moj blog i mogu na njemu što i kako ja hoću, pa čak i zadržati neke neugledne i neukusne komentare jer me je to volja) i naravno reklame za posuđe "Delimano cerafit" - tave, velike i male, dublje i pliće (kao da opisujem kako se spustiti do one vale kada produžite prema Marini - Trogirskoj). Tamo negdje kod mrijestilišta, da upravo tu gdje pitka voda se ulijeva u more....Sada već i sami zamišljate da znate što se dogodilo od silnog razmišljanja, uključivanja zainteresiranih i onih manje zainteresiranih pa čak i onih koji nemaju pojma o čemu pričate. Vjerujte mi, (i nije rubrika "Vjerovali ili ne"?) ne znate. Kad sam upravo bila donijela odluka koje posuđe, koje boje, kakvog i da li uopće sjaja i odsjaja te kako mu se tata i mama zovu "kreatori oni in mode ljeto-jesen 2014", zvono na vratima, posjeta, otvaram vrata ne vidim nikoga osim velike kutije umotane u žuti tulipan papir (ekološki, onaj koji se već i prije nego ga baciti počne pretvarati u atome novo-iskoristive energije) bez mašnice (to nikad nisam voljela). Čuda majko moja, što je ovo, ima li uopće netko iza ove kutije ili su to oni telekineznična čuda samoletić i daljinsko upravljajućih kutija. Glas, smijeh i povici. I onda osmijeh i na mom licu, pa to je moj dragi prijatelj. Onaj kojeg da sam htjela ili mogla birati nikad ne bih ovakvog izabrala. Sretna zvijezdica, pun mjesec malo mamurluka i susret gdje ni sebe nisam očekivala ni susresti ni upoznati. Sada bih vam mogla pisati o svom prijatelju ne jedan post, ne jedan-dva-...........-deset listova već ne prestajati dok sve to skupa ne bi se lijepo zalijepilo u nastavke 1-2-3 knjiga pod zajedničkim nazivnikom (svedenim matematičkom operacijom za razlomke, naravno da sam htjela napisati koja i kako ali zaboravih) "JA I TI, TI I JA - PRIJATELJI , SADA I UVIJEK". Pisati ću jer ljeto je i kad me more izmori, kad mi sunce pocrveni na nosu i kad moram se ići depilirati, ponesem i moju malu elektroničku knjižicu i pišem.
Uvijek je znao, čak i prije nego bih sama znala, zrakom čitao želje koje moje srce još nije ni ispustilo, hvatao maštu prije mog sna. Znao je a ja uvijek htjela još više. To je ono žensko u meni (naravno nađe se još ponekih ženskih osobina na i u meni), izgrebi i iskušavaj koliko može još. Koliko još friži može utisnuti cement koji se stisnuo?
Prijatelju, ti znaš da i pored toga ne želim ti friže: Hvala ti za posuđe, jer upravo je one boje koju sam zamislila, jer upravo je onoliko "in" koliko će nam trebati da "pofrigamo patate" i baš koliko treba dugo-trajno bez iskušavanja, bez uvjeta i vrijedno.....
....moreš li? moreš!!!!! i ja mogu.....
Točke na zadnje, točke na prve stavljene poslije punog trbuha nakon ručka, baš kako i treba biti. Sita upravo koliko treba, malo više tekućine (ljudi ljeto je i vrućine su i pije se od vode do ........) duša i srce mirni, i vrijeme za novo. Možda baš ne za novu ljubav, ali ma i kakva ljubav to je za našu djecu, mladost. Ma ostavimo se tih gluposti, zaljubljivanje, ma umrit ću od smijeha. Nisu snovi, već čista matematika koja me prati od 2004. godine, a uvijek sam bila u dobro s matematikom. Jako dobre čak mogu reći i odlične, za razliku od recimo materinjeg jezika i mene. Tu sam se više kao švercala (sa ostalima sam više manje bila ili u vrlo dobrim ili čak odličnim odnosima) i onda kako maloj kvariti ostale, progledati ćemo kroz prstiće. Slavne školske zadaće, to su bile dnevne blok sat more. Kako ispisati toliko riječi pa da to bude dovoljno da sa pristojnom veličinom slova ispisanih olovkom kemijskom (nalivpero nije bilo u upotrebi, a olovke grafitne zbog mogućnosti špijunskog mjenjanja teksta je bila zabranjena) nekako popunim prvu stranu od naslova naniže. I naravno koristila sam uvijek i vizualne efekte budućeg teksta nazvanog školska zadaća, sa temama na zadani naslov. Tako bih ja krenula sa ispisivanjem slova jedva ih spajajući u neke smislene riječi, i sad zamislite još povrh svega toga trebalo je postići da sve te riječi se slože u rečenice, koje će oblikom i sadržajem zadovoljiti najvažniji i cilj ovog zadatka. Sve napisano da bude u smisleni niz koji se proteže od samog naslova pa naniže do kraja zlokobno dugačke prve stranice lista br. 1. Pogled bi mi znao odlutati do moje cimerice iz školske klupe, koja je dok bi pisali test iz kemije buljila u plafon i prstićima mi davala signale da obradim zaokruživanje i rješavanje njenih slova i zadataka, sada bez dizanja pogleda sa svoje slavne plave školske zadaće ispunjavala stranu, pa drugu čak prelazeći na list br. 2 bez ikakve muke i zastajkivanja. Priznajem, moj pogled je krajičkom oka bio i ljubomoran. Vrijeme nikako nije prolazilo, kao da sam zatvorena i nikad neću biti puštena, a onda u nekom trenutku bi se začuo glas profesorice koja je najavljivala da je ostatak vremena za dovršavanje: 10,9,8..........0! Zatvorite svoje zadaće i predajte ih tu na stol. Uspjela sam, i skoro da sam uzviknula: Pobjeda!! I naravno, više mi nije ni bilo važno kakav će rezultat biti, Očekivanja nisu bila bog zna što, te će svaki matematički rezultat biti više od....
Prošlo je i to vrijeme školskih zadaća, i prošla su i neka druga vremena. Vremena življenja i neka malo manje. Točke napisane, podebljane i vrijeme je (ne baš kao ono kad sam s osmijehom gledala u ono nešto plavo pa malo poslije zeleno do bezobrazluka), idem dalje. Ne previše daleko, tek tu iza ugla (kantuna moje stare kuće, na kojem sam brojila dok smo se kao djeca skrivali iza tek procvalih šipaka). U budućnost, za ugrijati stare kosti, kad sunčeve zrake nisu tako jake da te griju same po sebi, kad ona desna strana leđa nije pokrivena jer iza nje nema nikoga. Turizam, bazeni, zabave, ljetne terase. Zašto ne? Pogled na beskraj dva plavetnila, ljepotu koju ti samo priroda može pružiti. Pogled od kojeg ne samo što bi dah zastao već i kolona automobila u dolasku na more. Idemo na feštu, ima novih godišnjih ako smo sve stare potrošili.
Za početak može ovo:
pa onda:
slijedi bez stajanja:
nešto kao:
vino bijelo, vino crno, pivo...............i život je samo jedan.....
...svim zabludama
...ponekim nesmotrenim riječima
...sitnim i pomalo nevidljivim bjelinama
...kapljicama zaokruženih pogrešaka
...suznim izljevima kišnih drhtaja
...maestralu pruženih ispisanih listova
...briškulama bez asa i trice
...pokeru bez četiri kralja
...svemu što mislimo a ne znamo
...praznini izvađenog zuba
...svim ljubavima koje to nisu bile
...tebi i meni, jer samo to smo i bili
...nama, to neka ostane jer nikad nije ni postojalo
...željama neostvarenim, jer nema žala
...svima koji trebaju tamo otići,
...i tebi ljubavi, bili smo ali više nismo.......
22.04.2009-22.04.2014.
U okretu i povratku, u ciklističkom zaokretu, ne onom već novom.
Ono kada je plavo, toliko plavo da me oči bole.
Ono kada me oči bole, i kada te ne vidim.
Ono kada te ne vidim, i koga to ne vidim.
Ono tko je taj, kada ne znam.
Ono kada ne znam, zašto to spominjem.
Ono kada tko to iole pametan zašto spominje
Ono kada zašto spominje a ne zna što spominje
Ono kada ne zna što spominje sjeti se da je to bio
Netko koga ne zna, i što ne zna.
Ono kada podigne opet oči i ugleda plavo
Ono kada ugleda plavo i vidi da je to baš ono plavo
Ono kada to je baš ono plavo kakvo treba biti plavo.
Ono kada osjeti zrake sunce i shvati da je trenutak
Zaroniti u ono dolje plavo koje je upravo tako plavo……….
Od kada spoznah sebe, voljela sam riječi. Slova ona mala tek naučena, mala pisana pa velika pisana, štampana da idu od crte gore do crte dolje, što urednija kako bi bila lijepa. Nikad nisam imala neki lijepi odmah uočljiv i vidljiv rukopis (to je dok smo još dnevno znali potrošiti i olovku grafitnu i olovku kemijsku) ali uredan. Dosta o rukopisu, jednostavno volim riječi od spoznaje spajanja slova u riječi do prelamanja riječi u rečenice. Matematičar dušom, poeta glasom, opijena već od pola ispijene čaše uhu glazbenih stihova. Pjevala strofe, recitirala stihove dok se ljubav dijelila ručicama nevinim. Udisala noćne opsjene plime, izdisala osekom oblutke razgolićene.
Volim riječi ne ljetne, tek laganom maramom zaogrnute. Volim riječi zatvorene, tajnovite, pod teretom kaputa pomalo zgrbljene. U rečenicama obrnutim redoslijedom napisane, vidljivom tintom obojane, tek ponekad nekom drugom bojom doli plava i zelena. Riječi koje te hrane i ispucale usnice liječe.
Jednostavno volim riječi, kao što volim slušati njegov glas koji tek što nije rekao riječi volim tebe m........
Posljednjih mjeseci udarcima života otkrivena, kapitalistima ustupljena kao nosač križa vlastitog, uzdržana i suzdržana pronađoh u sebe u riječi. Ne onoj izgovorenoj, ne onoj ispjevanoj, napisanoj.
I otkrih neku drugu sebe. Ili pronađoh sebe onu koja ne razmišljala unaprijed, pita i odgovara. Otkrih sebe sa olovkom novom i poput djevojčice očiju otvorenih od radosti, pišem. Kako bih voljela napisati tek stih dva, one lijepe rimane riječi složene upravo tako kako treba. Sluhu mile, srcu drage.
Riječi su predivne. Volim ih jednostavno.
Smiješe mi se riječi, a možda mi se s osmijehom onim kojeg srce pokazuje smiješka i ljubav. Ili mi se samo želja čini.
Pričali smo o snovima, oni koji nas usmjere na nešto, tek događanjem sjetimo se takvih snova. Imala sam neke ali ne upečatljive, ne neke pričljive. Ali imam nešto drugo. Kao da mi se od život ciklično prelama svakih pet godina. Od jednog događaja, od jednog rođendana. Nešto ružno, pa onda nešto lijepo. I ovo je godina nove ljubavi. Volim riječi, one komplicirane i one koje ne čita svatko.........
I spomenuh reprizu, a da premijeru nismo ni odgledali. Čudno, što bi to bilo tako dobro odigrano u reprizi, toliko bolje od premijere?! I malo bolje prolistam današnje novine, kad ono članak na duplerici dnevnih novina sa najavom na prvoj strani. I opet čuđenje (toliko da bih ovaj tekst mogla nazvati „ISČUĐAVANJE!!!!!!!?“, a kako nisam smisla dobar naslov a PR mi je na godišnjem odmoru za koji je naravno dobio slavni regres ili naknadu za odmaranje, za razliku od državnih službenika) „predstavica“ i to tamo neka reprizica (primjećujete opet ali sad vi sa čuđenjem u vašim očima do mozga nešto malo kasnije, nešto malo učestaliju uporabu deminutivića ili hrvatskih umanjenica) pa naslovnica, pa duplerica!?
I upravo kad se spremih pisati o bitku ovog posta bez obzira na smislenost, ne-objavljenost i ne-PR-om uzvišen , prije svega toga se dovedoh u razmišljanje uručenja rješenja o otkaznom roku, pravima za vrijeme trajanja tok roka i svih ostalih prava i obveza koje se pojavljuju tijekom tog navedenog vremena. Naravno to bi se trebalo odnositi na mog PR-a privremeno nedostupnog zbog korištenja jednog od svojih prava iz ugovora o radu, te zapošljavanja gore navedenog uspješnika u svom djelokrugu rada. Izuzetne nad-sposobnosti i što drugo reći, već da netko samim rođenjem ispod zvjezdanog neba vile i vilenjaci upale „sretnu zvjezdicu“ neobično dugotrajnog sjaja i sve uspjehe pa i teškoće i prepreke jednostavnošću puta dobre namjere (bez posutog trnja) i lakoćom umijeća, eksplozijom totalnog praska prelazi i zaobilazi. Bjelina neispunjena, izborom pravog vremena, suzicom tek jedva vidljivu u skrivenom kutku oka. Ipak, na početku smo rekli a dnevni tisak najavio, sve je to samo predstava i što je još važnije repriza.
Taksativna nabrajanja, to znam. Čista petica, bez predznaka! Životno logično ispravnim rasporedom, ne dozvoljavajući izostavljanje pa čak i do najmanje čak i neke ne-važne stvarčice (jer da se radi o činjenici onda se ni u kom slučaju ne bi mogla nazvati ne-važna, već se forenzičkoj znanosti prepustilo utvrđivanje stvarnosti, dokazljivosti i svim znanim istinama) nabrojeno je s ugrađenom kapaljkom u oku lijevom bližem početnim marginama, i ugrađenim tajmerom za unaprijed određen ritam iskapavanja kapljica vode nazvanih suze.
Napokon ono o čemu sam htjela napisati nekoliko redaka. Nisam poeta, nisam pezajžista. Nisam čak ni duša topline, tek ljudski bitak čudom ljudskog ljubavnog spoja, trenutka nepripremljenosti, ali sada tu. Neizbježna čak i kad poželite, jer jedan je svod za sve, istočnije ili zapadnije jednog dana će opet biti tamo gdje upravo sad nije, južnije ili sjevernije pri okretu preko glave okrenut za 180 ili 360 došao sam gdje nije bio. Svi smo mi korisnici istog zraka, kupci kisika za udisaj života. Riječi nam različito zvuče samo u prividu glasa, pokretima plesom nazvanim očima obojanim gledani. Neki na kiši s rukama u zraku visine dodirivali, a drugi po zelenoj travi mravcima put oslobađali. Isti smo ispod gole kože, krv ista crvena venama i žilama teče. Tek komadić platna razliku napravi, toliko veliku da ni prepoznati se više ne možemo.
Ipak, istina je jedna pa kojim riječima pisana. Istina je istina tvoja ili moja. Bolna ili radosna, tek jedna i jedina. Imena može pregršt imati ali prezime je samo jedno, i zove se istina.
Jednom sam davno čula od nekog, da ljudi su kombinacija kokoši i ovce. Uzalud potrošene riječi u stavu mirno za šišanje, vođo samo naprijed. I tako predstava je u našem gradu, i kartu su kupljene. Repriza će biti gledanija i nazvat ćemo je premijera……………
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što bih poželjeti više mogla
tribute to dorothy of oz
otpustila sam noćas sve moje godine
i one u kojima me srna rodila
i one u kojima me otac napustio
sve moje godine
u kojima sam lobotomiju izvršila
i središte svoga srca
štiklom gnječila
godine
u kojima sam ljubav u navodnike obukla
i bila
i svetica
i grješnica
otpustila sam noćas sve moje godine
u kojima sam sebe crnim akvarelom
slikala
i glumu svojim izborom
nazivala
sve moje godine
na rashodovanje predane
usputnim protuhama
sve godine
praznih nabora haljine u kojima
sam nekad
kupine skupljala
i prečula
majčine molitve
opsjednuta
raspoređivanjem suza vlastitih po
dlanovima – košaricama
(ponedjeljkom)
jer
ustrebati bi mogle
(u petak opet)
sve
baš sve
moje godine
da bih izjutra ponovojavascript:%20void(0);
da dušo
ponovo
u crvenim cipelama
žutom cestom prošetala
nije li to
sasvim dovoljno
da te probudim
i u oči pogledam
moja
malena
dorothy of oz
Ana Maria: poklanjam ovu pjesmu mojoj t.f.-sis i mojem cy-braci - tek da ih podsjetim da ništa nije uzalud, da ih podsjetim (jer znaju oni to) - da ponajprije treba voljeti sebe, da bi mogli voljeti druge, da ponajprije treba oprostiti sebi, da bi mogli oprostiti drugima i da ponajprije treba probuditi dijete u sebi da bi se susreli s dorothy....ili s petrom panom braco, ako hoćeš:)
u prijevodu - da bi se susreli sa samima sobom:)
voli vas vaša sister:) (18.08.2014. 09:48)I
tianaf@net.hr
Datum i vrijeme kreiranja bloga:21.04.2014. (22:36)
JL&JC