Razmišljanja nas uvuku u čudne a ponekad i zakulisne igre naših misli, naših osjećaja. Ni ne želeći uvede sami sebe u dualizam, trilizam i sve moguće -izme, koji kad bi im se na kraju umjesto na početku dodavala slova pretvarali u riječi pojmovne ni u sjeni onih koje smo htjeli. Razmisliti da, ali razmišljanjem opteretiti, razmišljanjem uvući nepotrebne i oni koji to ne žele, nazvali bi kako? Nazvala bih kako?
Za sve Vas ne mogu reći, a ni ne želim više pretpostaviti. Ostajem ja, i ja bih to nazvala sebičnost u primanju dara. Naravno za sve ovo ću vam navesti primjer koji je istinski pokazao taj ljudski egoizam ili barem u ovom slučaju moj. I da prije nego sve to napišem i riječima tim istim pokušam vama predočiti, samo unaprijed da se zna. Nije ovo nikakav "napadaj trenutka" samokritičnosti, pa ću nakon uvida u sve ovo i sama najednom postati odmah bolja i u svakom pogledu razumnija.
Razmišljanje, kako sam i krenula odnosilo se na kupnju novog posuđa. I tako prvi trenuci slobodnog vremena (a naravno kod mene ga "fala bogu" u posljednje vrijeme ima da ne pretjerujem dosta), ali naravno kako su već ljetne vrućine baš ono ljetne, i fjaka dalmacije traje negdje najmanje do 18.00 sati tako ja poslije toga krenem u razgledavanja i pregledavanja svih mogućih prodavaonica prepunih navedenim traženim artiklima, u svim mogućim bojama, veličinama, kvalitetama i kvantitetama. Pri tome mi se još i dogodilo da sam sortirana u kategoriju "out" jer nisam znala da i posuđe ima neke svoje "modne kreatore" za koje ni u kom slučaju ne smije pokazati ne-znanje njihovog postojanja i njihovih nazivlja. E, kad bih se vratila kući glave ne pune svih izgleda, boja, odsjaja i sjaja već i od onih skromnih i primamljivih cijena do onih vrištećih poput vatrometa sa posta (e sada da ne pogriješim a nadam se da neću jer ću biti izložena na stupu srama) "blue vekki". Ali da se opet i opet (e taj moj brbljavi jezik u reali iliti razigrani prsti tipkovnice u virtuali, pa odlute, odlutaju) vratim na temu i tematiku posta, vratim se kući i upalim tv (jer sad će moja "mala nevjesta", koju zašto i kako gledam ću jednom opservirati pa vas to interesiralo ili ne, htjeli pročitati ili ne, ovo je moj blog i mogu na njemu što i kako ja hoću, pa čak i zadržati neke neugledne i neukusne komentare jer me je to volja) i naravno reklame za posuđe "Delimano cerafit" - tave, velike i male, dublje i pliće (kao da opisujem kako se spustiti do one vale kada produžite prema Marini - Trogirskoj). Tamo negdje kod mrijestilišta, da upravo tu gdje pitka voda se ulijeva u more....Sada već i sami zamišljate da znate što se dogodilo od silnog razmišljanja, uključivanja zainteresiranih i onih manje zainteresiranih pa čak i onih koji nemaju pojma o čemu pričate. Vjerujte mi, (i nije rubrika "Vjerovali ili ne"?) ne znate. Kad sam upravo bila donijela odluka koje posuđe, koje boje, kakvog i da li uopće sjaja i odsjaja te kako mu se tata i mama zovu "kreatori oni in mode ljeto-jesen 2014", zvono na vratima, posjeta, otvaram vrata ne vidim nikoga osim velike kutije umotane u žuti tulipan papir (ekološki, onaj koji se već i prije nego ga baciti počne pretvarati u atome novo-iskoristive energije) bez mašnice (to nikad nisam voljela). Čuda majko moja, što je ovo, ima li uopće netko iza ove kutije ili su to oni telekineznična čuda samoletić i daljinsko upravljajućih kutija. Glas, smijeh i povici. I onda osmijeh i na mom licu, pa to je moj dragi prijatelj. Onaj kojeg da sam htjela ili mogla birati nikad ne bih ovakvog izabrala. Sretna zvijezdica, pun mjesec malo mamurluka i susret gdje ni sebe nisam očekivala ni susresti ni upoznati. Sada bih vam mogla pisati o svom prijatelju ne jedan post, ne jedan-dva-...........-deset listova već ne prestajati dok sve to skupa ne bi se lijepo zalijepilo u nastavke 1-2-3 knjiga pod zajedničkim nazivnikom (svedenim matematičkom operacijom za razlomke, naravno da sam htjela napisati koja i kako ali zaboravih) "JA I TI, TI I JA - PRIJATELJI , SADA I UVIJEK". Pisati ću jer ljeto je i kad me more izmori, kad mi sunce pocrveni na nosu i kad moram se ići depilirati, ponesem i moju malu elektroničku knjižicu i pišem.
Uvijek je znao, čak i prije nego bih sama znala, zrakom čitao želje koje moje srce još nije ni ispustilo, hvatao maštu prije mog sna. Znao je a ja uvijek htjela još više. To je ono žensko u meni (naravno nađe se još ponekih ženskih osobina na i u meni), izgrebi i iskušavaj koliko može još. Koliko još friži može utisnuti cement koji se stisnuo?
Prijatelju, ti znaš da i pored toga ne želim ti friže: Hvala ti za posuđe, jer upravo je one boje koju sam zamislila, jer upravo je onoliko "in" koliko će nam trebati da "pofrigamo patate" i baš koliko treba dugo-trajno bez iskušavanja, bez uvjeta i vrijedno.....
....moreš li? moreš!!!!! i ja mogu.....
Post je objavljen 07.07.2014. u 15:08 sati.