Otvorene oči, kao da se nešto ponovo ponavlja. Deja vu, viđeno, proživljeno ali da li i poznato? Bijelo je ono što poznajem, ono posljednje čega se sjećam. Sjećanja, što je to i tko se nečega sjeća? Tko sam ja? Osjetila, nešto osjećam, trebam li nešto ali tko i što? Usne, otvaram usne, izgovaram riječi, riječi se pretvaraju glas. Smijem li, mogu li? Ne čujem ništa, nikakav zvuk. Zar ne bih trebala nešto čuti, svoje riječi, glas koji ih prenosi izvan mene? Ne, to su samo suhe usnice. Žedna sam. Podižem ruke, one koje osjećam uz svoje tijelo, ali ni uz sav napor ne mogu ih pomaknuti. Tek trenutak netom začujem otvaranje vrata ali ograničeni pogled mi ne dozvoljava da vidim da li netko dolazi, ili tek greškom vjetra su otvorena. Osluškujem, jer to i onaj pogled koji tek crtu netom omeđenu s jedne strane može pratiti su sve što imam. Odlazak u plavetnilo nebo, negdje među oblake u onom trenutku kad ni svijest nije postojala, dok se crvenilo razlijevalo mojim nepokretnim tijelom, zar ne bi bio bolji. Bože, zar odlučio si da je nositi ovaj križ lako i jednostavno? Razmišljanja zbog sreće udisaja i izdisaja, kao što plima i oseka donosi i odnosi, tako i ja živim. Samo pokret plahte netom ispod brade mi kaže, nisi gore među oblacima i ne gledaš svijet s visine. Odjednom misli mi prekine glas pored mene, čujem ga i vidim.
- Dobar dan, ja sam dr Lente. – čovjek u bijelom mi se obrati.
- Da li me se sjećate?
- Ne, pokretom zatvaranja kapaka – odgovaram.
- Ja sam vaš liječnik, pratiti ću vaše liječenje, terapiju. Pred više od šest mjeseci, nakon nesretnog slučaja, i sa više ubodnih ozljeda….-započinje priču liječnik, a sve što u ovom trenutku mogu razumjeti, želim vidjeti su njegove zelene oči, ono zeleno u njima koje me na neki čudan način privlači, vuče kao da se stapam i cijela ulazim u njih.
Odvlači me njihovo zelenilo dalje iz ove nestvarne bjeline, iz ovog međuprostora života (ako se ovo život zove). Ne razaznavam njegove riječi, ne dopiru do mjesta razumijevanja. Gledam u usne koje izgovaraju riječi koje ne razumijem, ne čujem. Tek su pokret koji pokušavam oponašati, ali glas koji oblikuje moje misli ne dopire iz mojih usta. Prestajem s naporom, misli zaustavljam u trenutku tek toliko da čujem završetak započete priče u riječima glasa zelenih očiju: započinjemo s terapijom već od sutra. Još jednom pređe pogledom po bolesničkom kartonu obješenom na dnu kreveta. Sada se odmarajte jer sutra je novi dan, dan novog i zdravijeg sutra. Ne, ne želim da zeleno ode od mene, ne znam što bi to trebalo značiti, ni gdje sam to vidjela, da li sam ikad i vidjela, ali trebam ih. Kao što list treba zraku suncu, mjesec pokretu plime, korijenje kapi kiše, osmijeh duši ljubavi. Kapci me pozdravljaju, oči gube pogled crte tonem u noć, miran neizmučen mislima izgubljen, tek samo san. Samo pomisao tek kratka smješta se u onaj osmijeh krajičkom usana u pozdravu sutra. Što je to sutra? Znam, sutra je novi dan i sutra ću, da sutra ću………
Post je objavljen 11.07.2014. u 23:02 sati.