Sivi grad, mokre ulice, prljava soba, bezlični pogled. Sutra ili danas, svejedno je, izmjenjivo, kružno. Bez izlaza i bez ulaza. Tek prolaz u prolaznosti trenutka, vremena koje je a ne postoji. Snovi koje ne želim, jer sada znam da sam sanjala u bojama s dragim uspomenama na crno bijelim fotografijama koje su imale dušu. Buđenje više nije isto, vrijeme nisu godišnja doba. Ja nisam više Jane, ime koje ne znači ništa. Osjećam li radost saznanja, sreću arheloškim lopatama iskopavajući svoju prošlost. Zadovoljstvo novog otkrića davno znanog i zaboravljenog, obznanjenog svijetu u sadašnjosti. Prošlost vraćenu u svijest svoje podsvijesti, onog što sam znala, onog što sam voljela. Razjašnjavanje značenja boja, pogleda širokog i kad zatvorene oči jesu. Anriet spava. Sunce će zrakama ugrijati ruke u pokretu buđenja, i sutra danas svjetlo će očima Anriet poželjeti dobro jutro.
Otvaram oči, jutro je sutrašnjeg dana, ali još uvijek maštam. Volim nedjeljna jutra ili sam ih voljela, jutra produženog sna i snova, kad je moja mašta proizvodila sve ono što java nije mogla pružiti.
Kakva su to putovanja bila, automobil je jurio cestom u 150% brzini od dozvoljene (vozačka dozvola mi je uvijek imala polugodišnji rok trajanja), prtljagu nikad nisam ni pakirala jer ništa osim pokreta važno bilo nije. Mjesta u koja ću stići, u kojima će vrijeme ostanka biti onoliko produljena koliko i traju predivni trenuci koje pogled određuje. Krošnje stabala, tek niknuli tulipani žuti, zelene pokošene livade i dugine boje razbacanog cvijeća, nebo koje plavetnilom grli bijele oblake tek svakim trenutkom na drugom mjestu, jer ruka je jednom tu, lica im nasmiješena a usne pjevaju pjesmu u pozivu koraka na ples.
Da li sam već rekla, kako volim snivati snove smiraja sumraka, u kojem je sve uvijek na svojem mjestu i jutarnje zore neuredne kose pokretom četke uređene!? Čak i kad mjesec se ne ogleda u moru, kad ne osvjetljava lica prolaznika, ljubavnika ili tek nekog usamljenog putnika. Kad mjesec je otišao u posjetu vlakom koji tu noć zakasnio je a zvijezde druge mile i sjajne ostale kući jer same bez mjeseca ne smiju vani. Jutarnja zora suncem izlazećeg istoka obasjana, ptice poput orkestra u najboljem izdanju, kreket probuđenih žaba u skoku s lopoča na lopoč. Maleni vrijedni mravi poput uigrane i uvježbane čete vojnika, cesticom samo njima znanom na putu za rad.
Mašta samo meni znana, ni svijest je uvijek nije upoznala.
I onda buđenja i život moj u očekivanju mene. Anriet bi ustajala, svako jutro jer trebalo je stići u školu na vrijeme, na posao se nije smjelo zakasniti (tako tata kaže), na dogovoreno mjesto stizala bi prva (kasniti nije lijepo i dopustiti drugima da čekaju) jer nije pristojno zakašnjavati. Život je poput jezera bio miran, kao rijeka s brzacima ponekad bio uzburkaniji i nemirniji. Kao more koje se zrcalilo u zrakama sunca visoko na nebu, tekao i ulijevao se u neka druga mora, ona manja i ona veća, oceanima nazvanim. I oluje su se znale naći, suze u kiši izlivene. Griješila i jednom, i dva put, i treći put. Odgurnula što je odgurnuti mogla, krivnju i kad kriva nije bila, zvala je svojom. Branila se nikad nije, jer optuženi (iako papiri i pravila pravnom znanošću zvani kažu da krivnja je stvarna tek kad dokazana je) je kriv i čemu sva biserja ovog svijeta bačena pred noge, osuda donešena i ispisana već je.
Riječi pogrešne, izrečene pogrešnim i uzlaznim i silaznim naglaskom, na predivnom početnom slovu „A“ i povučene prije prve prodaje, ostaju uvijek i zauvijek. Izgovoreno nikad ne nestaje, usnama prenošeno još pridodanim pridjevima i superlativima, nekim usnama drugim i ne prestaje. Kao lavina iz uzavrelog vulkana kad počne teći ne zaustavlja je ništa. Elokventnost i oratorika svjetskih govornika, od starog Rima do modernih PR-a bila bi tek upotrijebljena sjena na beskonačnost osuđenog Sizifa, u njegovoj uzaludnosti.
Mala vesela pričljivica Anriet, žutog cvijeta vladarica u sjenu se pretvorila. Kako je samo pričala, kako se smijala. Oči, ni plave ni zelene rekli su obične smeđe, velike upijale sve. Kosa ponekad kratka kao u malog razigranog dječaka s loptom u ruci, a onda s uvojcima kako djevojčice samo imaju. Anriet nije ljepotica, nikad bila ni nije doli kad su majčine ruke iznijele iz rodilišta, i kad svi kao i za svako dijete kažu da najljepše je na svijetu.
Sanjala je možda u odrastanju svom da jednom će opet biti lijepa u noći kad je žena najljepša u svojoj bjelini. Kad svi se dive onom paru kao stvorenom jedno za drugo.
Da li sam već rekla možda, ne sjećam se, da Anriet voli maštati!?
Znala je Anriet i živjeti i disati punim plućima. A ima lijepo razvijena pluća. Velika društva, poneka putovanja, rođendanske i novogodišnje proslave. Život kao život, netko je rekao kaos s pravilima ponašanja, prolazi i nikad ne stoji tek ponekad malo zastane. Anriet je, rođena u pogrešnom stoljeću možda i svemiru koje nije njeno. Zalutala iz nekih visina ili dubina, ogrnuta plavim plaštem strahova, zelenilom bojazni i žutom bojom ponosa koje odbija.
Anriet sada zna, jer prošlosti se sjetila i sjeća se još uvijek. Sjetila se crvenog traga na nožu, ljepljive tekućine koja je curila niz ruku i tijelo. Sjećam se u mutnom pogledu prema gore nekih očiju, preplašenih zbog straha od posljedica, zlurado nasmiješenih očiju lažne plavuše i njenog ukrasnog perja oko vrata (kao paun u širenju svog lažnog ponosa).
Anriet zna da je činila pogreške, da je griješila. Ni oprost nije tražila, jer kako se usuditi tražiti. Ispričati se nakon što moraš unaprijed znati da je pogrešno. I pitati se, i danas i sutra ili u nekom jučer, pitati i propitivati, ima li pravo za sutra?!
Živim kao da se ispričavam što postojim!
Post je objavljen 29.07.2014. u 21:37 sati.