Jutarnje svjetlo i novi dan u sutrašnjem danu, jednom od nebrojenih sutra dana. Okrećem glavu prema prozoru, širom otvorenih očiju i ne dozvoljavajući kapcima da mi uskrate početke u kojima mi zrake sunce daju svoje srce. Budim se već s prvim zracima sunca u vremenu sutra u kojima još ne dotiču nikoga i ništa, čak ni lišće i cvjetove koje mu se raduju. Iščekujem otvaranje vrata i ponovo se osmjehujem bijeloj boji. Ne brojim dane, ni koliko sati je ne znam, ni koji dan u tjednu je. Vrijeme koje prolazi prepoznajem u bojama koje se mijenjaju i znam da se zovu godišnja doba. Ne žurim nikamo, na spavanje uvijek u krevet sa sobom ponesem sutrašnje novo jutro. Jesenske crvene s prelascima u smeđu boju lišća, šuštav pod najavom koraka koje mi dolaze u posjet, četvrti put uskoro stiže nakon što me ljetne zrake budilice sve kasnije počnu jutrom po ruci dodirivati. Tri proljetno zelene travnate livade na kojima sam s travkama pomicala prste, moje prve dodire i osjete u bubravoj jagodici, s pjevom kanarinaca na prozoru, mojim glazbenicima s kojima sam učila zviždukom oplemenjivati usne, moji profesori s kojima sam oblikovala riječi u tekstove pjesama. Naučila sam slova, naučila sam čemu služe ruke i zašto imamo i noge. Učim hodati i spajati riječi u rečenice. Naučila sam i učim govoriti, s udisajem pravilno izgovoreni uzlazni i kao trkač na 1000 m kad izdisajem krene sa starta spojim dvije nove naučene note. Pogledom mogu ispratiti nečiji ulazak i odlazak iz sobe, kao što naučila netom tek da sve ono što koracima pokušavam mjeriti ljudi već davno pišu nekim drugim jedinicama. Jedinica u metru je dobra ne kao možda neka jedinica koju sam u kući koju zovu škola možda neka druga ja nekad dobila. Toga se ne sjećam i ne znam tko je bila i kojim bi se slovima spojenim u riječ netko zvao. Izgovaram i pišem riječi mama i tata, ali ne osjećam što riječi te znače. Imam dr Lentea, i on je moj prijatelj i moj brat, on je moja sigurna luka u kojoj ispuštam vodu koja teče iz očiju mojih, suze zovu ih drugi, kad bol je bila veća od snage moje. Njemu se prvom javljam, s očima njegovim u mislima jutrom se budim. Bez njega ni volje ni sutra dana bilo ne bi. Prvo zaokruženo slovo njegove usne su mi pokazale, olovka u njegovoj ruci ravno i dugo slovo naučila sam pisati, duge i blage prste na njegovoj ruci sam poželjela prve dotaknuti prstima mojim. Suze ni vidjela ni osjećala od boli isplakane, dok njegov miris u nosnicama sam imala. Svaki pokušaj odustajanja zbog bola od neuspjeha neizgovorenog krikom njegov pogled je odagnao u primisli. Moje sutra novog dana i počinak koji je bio samo put prema tom sutra. Otvaranje vrata me prekine u razmišljanju i prisjećanju, okrećem glavu prema njima, osmijehom pozdravljam dr Lentea koji u ruci umjesto stetoskopa i silnih papira koje uvijek nosi sa sobom, ovaj put drži tortu na kojoj se svijetle dvije svjećice. I ostale sestre i liječnici su s njim, osmjehuju se i svi bez nekog reda u glas izvikuju: Sretan ti rođendan! Svjećice dvije neka budu tri i četiri i još njih. Svaka nova da pozove još jednu i još ljepša u novoj boji neka bude. Sjetila sam se dok su mi prilazili sve ovi dragi ljudi koji su mi udahnuli bolja i sretnija sutra-jutra, da danas je točno dvije godine, od buđenja u saznanju da saznanja nema. Prilaze mi i tortu stavljaju na stolić pored mog kreveta, udahnem i ugasim svjećice (iako tek dvije dugačke kao tristo dvije ili tisuće i dvije, kao godine u kojima rat se događa, kao godine koje ne znaju za radost već samo tugu vide, kao godine koje ne znaš da prolaze u kojima nisi a opet jesi). Režem tortu i naravno prvi komad je čovjeku kojeg i kad sam htjela mrziti zbog svih neisplakanih suza, zbog svih krikom nekriknutih boli, zbog odspavanih noći bez snova odnešenih u sedativima za san, zbog svega ružnog što rođenjem se novim zove. I glazba je tu, i s prvim taktovima pjesme što poziva na ples misli mi krenu u dan kad sam se opet rodila. To jutro je bilo jednako i svijetlo i sjajno, poput ovog, zrake sunca su dopirale kroz prozor sve do drugog kraja, ptice su i to jutro pjevale i u daljini su se čule pjesme, ali sve što tada sam bila je bio isprazni pogled osjeta zvanog vid alatom po imenu oči, da ga uperim u bezbojnu crtu tek omeđenu s jedne strane a s druge s mogućnošću odlaska u daljinu beskonačnosti meni beskonačno nedostupne. I tad sam se zapitala što je to moja sudbina, što mi je život dodijelio. Čime zaslužih sve ove nagrade na križu života naslagane? Ni snage u rukama nemam da otvorim sve te silne poklone koje mi život donio je. Ima li smisla, i želim li ja živjeti? I tada su se vrata otvorila i nisam mogla reći tko je, ni mogla ni znala. I ušao je čovjek kojeg sam mučiteljem nazvala. Od tog jutra sve do jutra torte i svjećice dvije, svako novo slovo, svaka nova riječ, saznanje da prstom mogu dodirnuti travu, nosom pomirisati cvijet, u okretu glave i pokretu oka obuhvatiti veliki mali svijet bila je nagrađena uobličenim krikom boli u pogledu oka, orošenim čelom i nečujnim uzdahom ne mogu više. Ali išla sam svaki danom mikronom pokreta naprijed, nedovršenom rečenicom olovke u mojoj ruci danas nastavljeno u poslijepodnevu sutra, prstom na nozi koje nije dodirnulo pod sinoć kako bi sutra večeras pozdravilo petu u istoj ravnini. U smjeni godišnjih doba upoznavala i sebe i druge, u bojama uživala u svijetu koji je bivao sve veći. Od sobe s prozorom i krevetom, udisala mirise bolničkih hodnika, mazila travu u ranu proljeće, njegovala ruže pod prozorom moje sobe. Učila da htjeti živjeti nije ništa loše, slušala stihove nekih davnih pjesnika, naučila da voljeti se može opet iznova, da prošlost nije nešto što se zaboravlja ali da ostaje negdje iza nas. Pisala neke svoje pjesme i plakala u njima, ugledala jednog kišnog jutra dugu iznad grada, zatvorila oči i prošla ispod nje.
Živjela dan za danom, i ne znajući uvijek kad je dan započeo a ni kad je završio. Otvarala oči sve više i više, zaslugom i ljubavlju drugih i tek malim dijelom moga neutrona kojem bi ponekad u pomoć priskočio i elektron onaj. Još uvijek puno toga ne znam, još više toga ne znam što saznati bih i naučiti mogla i htjela. Ima još života ispred mene čak i kad možda htjela ne bih. Ako sebe izostavim bitnom tek sebičnost svoju pretpostaviti drugima ne mogu. I život ide dalje, i borba s istina boli manje još uvijek traje. Prepreka ima i uvijek ćeš ih biti, u riječi nekoj, u pogledu koji osmijeh upoznao nije, u nekom zločestom pokretu ruke. Ali puno više je topline i sunca, ljudskih duša u pregrštu duginih boja. Zbog njih moje noge sigurnije kroče. I nije kraj, vratiti ću se ja k vama da napišem još pokoji redak jer ovo je život i ne znam što sutra u danu novom tu je………..
Post je objavljen 13.07.2014. u 22:38 sati.