Sutra, i dođe kad ga ne zoveš. Kako čudna ta imena su, bez poziva i svjetlucavih kartica, dolaze. I odjednom nestaju, čak i kad ih pozoveš da ostanu. Dobrodošlicu iskazuješ čašom hladne vode, rijeke izvorske privučene k tvojoj kući, nezamislivim ljudskim izumima. Ponuđena je i tek skuhana kava, mirisa neodbijanja, ali sve što kao dobar i nasmiješeni domaćin dobiješ su pristojne riječi žao mi je, žurim. Ne brini, jer upravo stiže gost novi i ne nepoznat, bio je tu jučer, kad je zamijenio sutra i zove se danas i gosti nikad ne ostaju dugo u promjenama vremena koje neumitno sipi uskim grlom pješčanog sata.
Doktorica je tu, strpljivo sluša i iščekuje svako novo sjećanje, preraslo u danas, u izmjenama sa razmišljanjem u sutra. Tek poneki san koji ispričan neće biti, ni u hipnotičkom snu, koji tek sada ne mogu i ne želim prihvatiti. Bolno je iscrtati i srce i dušu, otkriti pluća na živom tijelu. Neizrecivo teško, predati sebe. Lakše je disati, slobodno dišeš – kažu!, kad pričaš, kad svi sve znaju, a ti bez tereta snova, stvarnih i proživljenih udišeš zrak. I poslušam ja ljude što imaju za reći, ponekad usvojim a često tek sam slušam bez potvrde i pamćenja.
Vjerujem u ljude, znanosti se divim, djelima rukama stvorenim opijam oči, riječima pjesama mamim usne, glazbom zavodim korake.
Ali misli moje, ne žele se predati. Poput opkoljenog kamenog grada, čekajući vatru koja uništava i spaljuje, bijelom i nevinom maramicom vida rane djeteta do sebe, moli za pomoć drugima i kao Ivana Orleanska izgara na lomači. Sve, na sve pristaje ali misli pretvoriti u ispovijed, značilo bi poraz same sebe.
Kakva je to kamena gromada, monolit? Zašto ja je nosim u sebi? – riječi u mislima izgovaram. Ne, doktorice to vam neću reći. – i opet samo u mislima izgovaram riječi razgovara.
Oprostite, Anriet kaže. Možemo li za danas prekinuti, osjećam neki čudan umor?
Htjela sam da razgovaramo o još nekim sjećanjima, ali prekinimo onda za danas. – ne baš zadovoljnim glasom pristane doktorica.
Da pozovem nekog drugog od osoblja, ili da se javim dr Lente-u, ako se ne osjećaš dobro. – zabrinuto (ali još uvijek s primjesom onog nezadovoljstva u glasu nedovršenim) upita doktorica?
Ne, nije potrebno. Samo se trebam odmoriti i nije to ništa. – glasom koji naglašava neizrečeno, htjela bih ostati sama, Anriet odgovora.
Uzdah izazvan zatvaranjem vrata, olakšanja zbog tišine. Prilazim prozoru, pogled zelenog smiraja. Nebo plavetnila, u traženju zagrljaja mog mora. Mirisom tišine ispunjena tijelom kao da struji stvarni umor, umor sjećanja i traženja. I ne osjećam sjetu prošlosti, sadašnji život kako da uopće osjećam kada četiri zida i poneka šetnja, iz potrebe kretanja, ispunjavanja dnevnih fizikalnih obveza, to ni nazvati se ne može življenje.
Odlazim do kreveta, uzimam knjigu u ruke i otvaram stranicu napuštenu posljednjim čitanjem, i shvatim da uopće ne znam što sam pročitala jer prošlo je već dugih deset dana od tada. Umorne misle i oči, ni sjetili se ne bi knjige, pomisao i pogled nisu dopirali do dragih riječi, zbog suviše izbačenih misli u razgovorima s doktoricom. I sad osjećam isti umor, pokušavam misli prebaciti na piščeve riječi, stopiti se s njima. Odustajem tako lako, da li još jednom pokušati natjerati se ili jednostavno odustati? Ali toliko puta sam znala odustati, ne i sada. Svi su govorili da sam stijena, jaka i izdržljiva. Ne postoji ništa toliko teško što izdržati ne mogu. Osjeti kako je njoj onoj drugoj teško, i prihvati ti taj teret. Lakše je tebi prepustiti ljubav njoj, ti nećeš plakati, ti nećeš vikati i rezati vene. Ti si razumna i prihvatiti ćeš da je tako bolje. A ona će se slomiti, neće to moći podnijeti. Nismo svi isti. I tako sam ja usvojila osjećaj empatije, naučila kako razumijeti druge i njihove osjećaje.
Razumijem i osjećam empatiju, ne samo zbog navedenih riječi. I stijena osjeća bol kad se kida po sredini, zarivenim kolcem u srce. I monolit može biti srušen snagom izgovorene riječi. Riječi predivne i utješne, riječi ljubavi i razumijevanja, riječi koje dodiruju kao najmekši prsti, riječi koje liječe, riječi u pjesmi izgovorene glasom koji miluje.
Kao i strane svijeta, istoka i zapada, sjevera i juga. Tako i riječi, iz nježnih se preobuku u grube, iz utješnih u uništavajuće, iz mekanih u grube. Umjesto ljekovitih postaju otrovne i od pjesme ostaje tek zaborav.
„…..IMA NEŠTO U TOM ŠTO ME NEĆEŠ
I U TOME ŠTO JA TEBE NEĆU………….“
Jutro je i Anriet se budi. Naspavana jer san je trajao dugo, mirno bez snova, ni lijepih ni ružnih. Otvara oči, u sobu ne dopire jaka svjetlost, nebo je prekriveno oblacima i kiša najavljuje kraj ljeta. Sjeća se Anriet riječi svog tate, kako priča da kad nas kiša posjeti sredinom kolovoza, je naznaka kraja sparnih i ljepljivom vrućinom obdarenih dana. Voljela je i kišu Anriet, zbog sunca koje uvijek dolazi nakon nje, mirisa zemlje koja grli kapljice nebeskog spasa. Zelenih livada i šarenog cvijeća.
Kroz otvoreni prozor ulazi ljetna svježina, unosi miris osvježenog zraka tako poželjnog za udisaj. Jutro koje je vodi u razmišljanja. Ne one misli prošle i proživljenje, ne ovo danas koje će brzo proći, već u sutra. Vrijeme je prekinuti ovo, trgnuti se iz sjećanja i krenuti.
Anriet donosi odluku.
Post je objavljen 31.07.2014. u 01:37 sati.