Kad bi vjerovala u reinkarnaciju onda bih u sljedećem životu bila muškarac. Ali ne kao razlog jer je to ljepše ili što bih ja to više voljela, već iz čisto praktičnih razloga. Život puno jednostavniji, sa puno manje nepotrebnih pisanih i nepisanih pravila, bez nepotrebnog trčanja u krug. I zbog još jednog razloga. Voljela bih biti četvrti igrač u kartama (naravno da se radi o briškulama i trešetama, napomena da ne bih slučajno bila pozvana za igrati belu ili slično tome), punokrvno muško društvo, zabranjen pristup ženama i poslušati jednom one njihove priče kad ih ženska bića ne mogu čuti.
Proživjeti taj reinkarnirani život muškarca u svoj punini, i sve bih isprobala. Igrala nogomet, tukla se nogama u bazenu, kapi znoja cijedila na teniskom terenu a u igri pod koševima rukama dodirivala zajedno s loptom mrežicu i obruč koša. Ispijala od ljekovitih mađarskih unicuma do domaće orahovice, jeftinog badelovog konjaka krajem mjeseca do u ruci utopljenog francuskog martela i divljezapadnog američkog whiskija s dvije kockice leda nakon uspješno odigrane kladionice u hokeju na ledu. Trošila noći držeći u zagrljaju mlade nevine cure i iskusne slasne žene. Mijenjala njih dok bi mi to dopuštale i koliko bi njima odgovaralo. Sve bih živjela i nijedan užitak u kojem muškarac se budi s osmijehom zadovoljstva ne bih propustila. Jedino što ne bih nikad napravila kao muškarac, a to je da se zaljubim.
Jedino u čemu muškarac, nakon potrošene ljubavi, nakon nestanka ljubavnog žara, u vremenu zbogom i rastanka, pati više od žene je upravo to vrijeme.
Vrijeme nakon. Zbog nedostatka suza, zbog muškog nečeg. Muškarac ostavljen, muškarac koji živi vrijeme nakon ljubavi sam je čovjek koji trpi puno veću i dublju bol od ostavljene žene......
I ovo je bilo za moj gušt.......
Post je objavljen 20.07.2014. u 21:33 sati.