pišem što osjećam i mislim, možda volim

četvrtak, 10.07.2014.

Bolnica

Otok (I.dio)
.........................................................................
Glazba ritam koji volim gubim se u prostoru i vremenu, sve ovo oko mene nije važno, ne postoji ništa i nitko osim mene i glazbe koja poziva na ples. Pogled u daljinu poznatu plavo zelenu me odvodi i ne osjećam ništa, izvijam tijelo sada već potpuno obnaženo izloženo pogledima zakrvavljenih očiju iz tame, pohotnim uzdasima čak ponekim glasnim uzvicima zbog uzajamnog rada desne ruke i organa kao induktora, uzmičući ispruženim rukama sa samo jednom željom da napokon glazba prestane, da mogu nestati i otići. I dok su mi te misli prolazile glavom čudan nepoznat zvuk u ušima bol u trbuhu kapci pritišću oči pogled zamagljen crvenom bojom. Gubim ritam propadam dodir drveta na tijelu prsti ljepljivi od nečeg neznanog nestvarnog. Opet zvuci nekih sirena galama svijetla čudnih boja svi nešto viču traže kao da se cijeli svijet urotio protiv mene i bacio me u to ludilo. Pokušavam sve to čuti vidjeti oči se bore ipak odjednom mrak i tišina………….


(II.dio)
Soba, asketskog izgleda s krevetom već davno otpisane i bez knjigovodstvene vrijednosti, ormarić uz krevet primjereniji odlagalištu metalnog otpada, linoleum prepun rupa odavno u iščekivanju nekoliko pokreta mokre krpe za podove, bezlično prljavi zidovi, bolnička soba. Napuštena, rijetko posjećena od ikog tko ima više od jedne izgovorene riječi, bilo koga čiji broj titraja kapaka ne znači odgovor. Oči otvorene, htjele bi dalje ali mogu tek toliko da iscrtaju malu crtu omeđenu tek s jedne strane. Izgovaram riječi i rečenice, recitiram pjesme ali ne čujem, rukama gestikuliram toliko jako i snažno da mi vjetar mrsi kosu. Noge u pokretu engleskog valcera u sjajnim cipelicama, haljina koja se obavija oko golih nogu i otkrivenih leđa. Čujem tek neko snažno i uznemireno lupanje, čelo orošeno kapljicama znoja, krik toliko moćan da ruši crijep s krova, reže grane stabala, popucaju sva stakla s prozora. Zašto ja to sve ne čujem, zašto nitko ne dolazi? Živa sam, i opet i opet ponavljam i vičem. Glasa niotkud, očima ne pratim mušicu koja mi dosadno sleti na nos pa na lice, ruke se ne miču, noge ne osjećam. Ili će srce iskočiti iz grudi ili će toliko jako otkucati deset sati da će mi cijelo tijelo poskočiti i uspraviti me na noge. Postojim li ili i ovo samo jedan neodsanjani san?! Sjeća li se itko još ove sobe, njenog broja i mene.
I u toj otuđenosti od svih, u prljavoj sobi čudna i prodorna misao mi zareže gornji dio neosjećajnog i ne-dodirnog dijela mene – TKO SAM TO JA, GDJE SAM TO NETKO JA, ZBOG ČEGA SAM MOGUĆA JA U NEČEMU ŠTO SE ZOVE KAKO?
Sve to prođe mi nečim onim gore ne-moguće dodirnim dijelom, čega upravo htjedoh pomisliti kako ni taj odgovor nemam, i sjetih se: To se zove tijelo, ljudsko tijelo! Kao da netko povlači neke crtice, papiriće, niti ne-ispletenog konca mojim unutarnjim misaonim dijelom glave, na vrhu pronađenog tijela, ili bar njegovog poimanja da je to. Misli neprekidne otkad su oči ugledale prostor u ravnini pogleda veličine male omeđene crte (tek s jedne strane) prolaze, zuje kao neko čudno biće koje prolijeće pred pogledom, ispušta taj neki čudan pomalo naprasan i iritantan zvuk, pa se tek na trenutak izgubi negdje dalje od mojih mogućnosti, ali samo malim letećim tjelešcem ali zvukom neupitnim i stalno prisutnim. Misli, žele dalje žele više, krenuti dalje, izaći iz skučenog prostora glave. Povezati se s nekim, s nečim i promijeniti svoj oblik. Odjenuti se u neko novo ruho. Biti prepoznatljivije i uočljivije. Misli postati izgovorena riječ. Trenutak, pitanje: Možemo li mi to? Kuda krenuti i kome se prepustiti?
Misli krenuše, zastadoše pogledom kratkim unatrag. Da li se vratiti u sigurnost, tamo gdje je sve poznato, gdje jesmo? Ili sa uvijek ali, idemo nepoznatom stazom bez plana s ciljem postati još više nešto. Biti ne samo misli koje nitko ne pozna, već riječ za koju će svi čuti.
Škripa, zvuk koji ne poznam, željela bih vidjeti otkud dolazi, tko remeti tišinu zujanja komarca i lepete krila mušice. Srce mi opet jako lupa, uzbuđenje koje osjećam zbog zvukova, čudnih šumova, glasova. Da, pa to su glasovi to su riječi koje izgovaram i ja, ali na njih nitko ne odgovora. Krik, možda to čuju. Tu sam, osmijeh mi ozari lice. Nisam zaboravljena, udišem i izdišem ovaj ovdje zrak. Čekam odgovore na moja pitanja, oči širom otvorene, usne izgovaraju sve one misli koje se pretaču u riječi. Osmijeh koji ih odijeva u boje plave i zelene, tek poneka žuta.
Utihnem, umirim srce i očekujem…Jedan, dva, tri, četiri o bože evo i peti par očiju koji gleda u mene. Načičkani oko kreveta, svi u bijelom kao stopljeni sa neuglednim bljedilom sobe, očiju uprtih ne u moje lice i ne u moje oči. Pogledi i ruke na mom tijelu, koje ne vidim i koje ne osjećam. Glas dubok, pomalo usporen kao naznaka većeg broja godina i značaja u liječničkoj hijerarhiji, započinje s riječima: Kolege tu pred nama je pacijentica čija budućnost je zbog svih dosadašnjih pokazatelja, tek ovakav krevet i osamljenost poput ove sobe. Nakon što je dovedena s ubodima u donjem dijelu trbuha dubine 8 cm, ubodom sitnih nekoliko milimetara niže od položaja srca te gubitkom krvi u količinama koje su bile dovoljne za ne-preživljavanje, operacijom koja je trajala tek nešto manje od četiri sata. Posljedice prestanka rada srca na putu do bolnice od tri minute su totalna paraliza bez mogućnosti govora. Još uvijek nam je nepoznanica, stanje uma pacijentice jer tek od jučer se nalazi u stanju probuđenosti nakon višemjesečne kome. Kolega dr. Leonardo Lente od danas preuzima svu odgovornost nad pacijenticom po vlastitoj želji.
Osmjehujem se, trepćem i izgovaram riječi, ali to kao da nitko od desetak očiju koje me okružuju niti vidi niti čuje. Krik opet i opet, glasno i još glasnije kako nikad u životu nisam ni znala ni mogla kriknuti. I ništa……. Tek šum glasa dr Lentea kao u nekoj daljini koji objašnjava prve korake, prve terapije a ja opet odlazim, i ne vidim čak ni ona krila koja lete jer oči se sklapaju. Da li je to tek samo na trenutak, da li ipak odlazim ili…………

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv