pišem što osjećam i mislim, možda volim

Meni drage i lijepe, a ............

četvrtak, 17.07.2014.

VI. dio - polako ali sigurno idem dalje

Dan provodim u slušanju pjesama, čitanju pjesama svima koji žele poslušati glas koji voli izgovarati, u izgovoru osjećati, u osjećaju uživati. Promatranjem oblaka ne kao prijetnju suncu i lijepom danu, oblicima i likovima koji me posjećuju od prvog dana, moji dragi i vjerni prijatelji. Nikad me nisu iznevjerili, nikad me ništa ne pitaju više od onog što želim reći. Tek podijelimo uvijek predivne riječi pjesama. Ne čitam ni dnevne ni novine žutim obojane (i zašto tako lijepa boja stopljena zelenom nijansom, u ushitu spajanja s plavetnilom pogleda gore i dodira dolje se veže uz nešto tako zločesto ružno i bezvrijedno), ne trebam i ne želim misli koje mi osmijeh zatiru, ne uzimam što mijenjati ne umijem. Jutarnje žarko sunce zamjenjuje poslijepodnevna svjetlost prelomljenih i izlomljenih zraka sunca sa lišćem i cvijećem, zelenim nitima svježe pokošene trave, simbiozi koraka i zvukova glazbe, u pogledu širine leće oka. Opisujem te riječima jer slikom ne znam. Proživljavam dan bez žurbe, bez napora, ne radeći ništa doli uživanja svijeta koje me okružuje. A misli, što rade? Još jednom krenu na put nepoznat, put istraživanja. Gdje je onaj svijet koji me doveo je tu? Da li da ga tražim ili ostavim drugima koji me tamo nisu htjeli? Sjećam se te prošlosti prije ove jučer, terapije tek pomalo bolne još uvijek. Nisu to boli koje pamtim, to su prolazne samo sadašnjošću upamćene. Nikad ni spomenute više neće biti, u sutra novom svitanju novog jutarnjeg dana. Nož, greškom il' stvarnom željom zarinut tik do kuckanja života, do riječi koje znamo izgovarati drugome u iskazivanju pripadanja. Nož, obilježje i znamen svakog svitanja u dodiru ruke mjesta tog. Nož kao lik tebe, žene kojoj smetnja bez razloga postadoh. I ne, ne želim više misli da idete dalje, vratite se u široko i visoko plavo i smireno zeleno. Jer, sutra je, da sutra je ipak onaj dan novi. Sutra je svitanje možda teško i kvrgavo ali iako sama uvijek u svakom svitanju i zalasku novom, biti će zeleno smirenje koje tek pitati će nešto. Večeras želim još uživati što dulje u danu bez boli, u danu i predvečerju bez teških misli. Još večeras imati ću zalazak novog života, bez grešaka stare prošlosti, bez tmurnih pogleda onih i one, na koju i psići laju. Tek da vidjeti ga večeras možete, bez puno zvijezda koje mjesec krije, udaljenih dodiru ruke ali srce dotiču uvijek. Zalazak u trajanju do jutarnjeg svitanja kojeg prespavati ovaj put neću. Otprati me pjesma u lagani sanak bez pomoći medicine u snivanje i sanjanje nekog ili nečeg, sjetiti ću se sutra.

I sad nakon svega ne mogah (ispravno ili neispravno sviđa mi se riječ) izbjeći nešto za uton u napokon samo moje snove ničim provocirane i izazvane.....

srijeda, 16.07.2014.

Pet stvari za ono malo više o meni

1. KLASIKA – kako jednostavno napisati da volim slušati Ravela kad to i nije istina, ponešto od njega; Strauss i tata i sin, što mogu kad volim plesati; malčice Mozarta (kad i nisam nešto raspoložena) Bach ne njega nikako, ali zato volim Korsakova i Smetana
2. ŠANSONE – ne to ne volim nikako, ili moram biti autistično raspoložena da bih mogla slušati.
3. NEŠTO POP, I ONO UZ TO – sve što mi daje ritam dok slušam, svaka glazba koja čim krene kao da su mi noge vezane nevidljivim nitima za prve taktove i odmah se pokrenu: Marley, AC/DC, Dire Straits, Rolling Stones (u rijetkim trenucima), Pink Floyd – tu i tamo, Whitney Houston, David Bowie – nikako, nikako, nikako; Toni Braxton i nađe se još
4. DOMAĆI KLASICI – Klapa Cambi i prije i sada i uvijek, Klape većim dijelom, Nina Badrić, ponekad Toni Cetinski, Lidija Bauk …….
5. I ne prepisujem ali BALAŠEVIĆ u svim oblicima i naravima……..(nisam prepisivala moja zbirka kao dokaz pružam)


1. Život je more – Đ.Balašević
2. Utjecaj rođaka na moj životni put – Đ.Balašević
3. Spoved (Ak' sem ti srčeko ranil)
4. Let the Sunshine In
5. Bolero – Ravel


1. Grease
2. Top Gun
3. Moje pjesme, moji snovi
4. Dirty Dancing
5. Opereta Šišmiš

Poziv novih 5 jer igra je igra, i lijepo se odazvati, i zašto ne. Otkrivate onoliko koliko želite i što hoćete i koliko volite. Zašto ne? Skeptici neka ostanu kući čisto zbog dobrog vremena, depresivni ili oni koji bi to mogli biti neka se priključe jer zabavno je i liječi, oni škrti slobodno se isto pridružite jer ništa se ne naplaćuje (ili barem ne u prvom krugu).
I kao ona završnica, kao u svim pjesmama a sad refren još jednom za kraj: Jer život je more i ………..

Dio V.

Svakim danom sve ljepše sam izgovarala riječi čitajući sad već neke omiljene pjesnike. Volim pjesme i njihov prizvuk dok ih izgovaram, iz nekog razloga (osim naravno vježbanja i učenja čitanja) svaki put kad primim knjigu u ruku, otvorim prvu stranicu i ugledam riječi nanizane lice mi ozari osmijeh zadovoljstva. Riječi u svom redu, možda meni i drugima neznane, ali prepoznate ruci i mislima pjesnika koji ih je ispisivao. I tako uđem u neki tajnoviti i bajkoviti svijet, ali baš svaki put kad otvorim knjigu i opet i opet očima i usnama prepustim se putovanju. Otvaram knjigu i susret mene i pjesnika započinje i nas dvoje krećemo u svijet njemu znan a meni drag, i on čita glasom mojim:
„U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame
I moja pesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.

I baš me briga i sve me se tiče
jer pesma koja dolazi iz tame
i reči njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.

U ruci koja maše ili preti
u noći kad su zvezde tužno same
u suncu koje nikad neće umreti
u svemu tome ima nešto za me.“
I onda pomilujem zvijezde, upoznam ih sa suncem i promatram ih i radujem se. Kao što se ratari raduju zlatnim poljima pšenice, ribar svjetlucavim odsjajima razigranih ljuski riba, vinogradar slatkim tek dozrelim plodovima žute žlahtine. Ali pjesnici dođu i odu u zalazak u koji ne odlazim još uvijek, u izgovoru posljednjih ponekad sretnih, ponekad sjetnih a ponekad tužnih suzama ispričanih riječi. Perom zlatnih latica pišem i vježbam, tek poneke riječi složene rimom. Uspješno ili neuspješno, jednom u nekom zlaćanom jutru suditi će oči nečije. Pa onda brojkama udaram u glavu, zemljopisnim širinama i duljinama, potezima kista po papiru bijelom. Da li sam nekad ovo znala, da li sam netko ja pisati i čitati znala? Sve to još ne znam ja, ali ni ostali svi. Pitala sam, da li je vrijeme da sjetiti bih se mogla, prije svjećica postavila jesam? Doći će i to, bilo je sve što o tome rekao je moj dr Lente!
Bila sam radoznala, i pitanja sam imala odmah nakon buđenja kao da cijelu noć sam smišljala što je prvo i što je to sve što sutra moram novo naučiti. Često kad ne bi imali vremena da odgovaraju na sva moja pitanja koja ponekad su padala poput ljetne kiše, donijeli bi mi pregršt knjiga i malu crnu knjigu (koja je imala samo jednu stranu i svijetlila je, ali je imala znanja za sve one donesene i puno drugih knjiga). Tek nedavno sam naučila da se zove računalo, a ja sam moje nazvala „nasmiješena i vesela sveznalica tab1“. Upravo zbog te male crne knjige sam imala pojačanu glad za još više novih saznanja. Sve više su me mučile misli o meni, o tome tko sam, otkuda sam stigla? Zašto sam bila i još uvijek jesam u bolnici, tko mi je to nešto (ono o čemu čujem samo šuškanja, ono o čemu ispred mene pričaju) napravio? Što sam ja napravila da izazovem tu neku reakciju, jer tko iole moralan i u redu može poželjeti bez ikakvog razloga i povoda nekome zlo? Negdje u podsvijesti moje svijesti, skriveno ali prisutno, sve više je zaokupljalo moje misli, sve više su zamišljene bore na mom čelu bile tu. Sve češće sam tonula u neka razmišljanja koja kao da su me odvodila dalje od ovog mjesta, koje je moj dom.
Pokušavala sam skrivati moje misli, moja razmišljanja od dragog dr Lentea, ali me je već jako dobro poznavao da je to postalo nemoguće. Nisam htjela biti veći teret od onog koji već jesam, i nisam htjela tražiti ono što nisam smjela ili mogla još uvijek dobiti. I jednog jutra, običnog i uobičajenog jutra kao i sva ostala posljednjih dvije godine, stigao je moj Lente, sjeo pored kreveta, zagledao se u moje oči (koje jesu prozor moje duše, pored svih vježbi i svekolikog truda u očima nikad nisam mogla skriti svoje osjećaje i sve svoje misli) i rekao mi:
- Možda još uvijek nije vrijeme, po liječničkim i znanstvenim pravilima da kreneš u bitku saznanja o sebi i o onome tko si bila, i o onome svemu ostalome što uz tebe dolazi. Ali vjerujem da odgađanje i onako neminovnog procesa koji bi došao ako ne danas, a ono sutra u jutru poput ovog, za tebe bi bilo samo štetno. Reci mi, da li si spremna za sve ono što te čeka?
Prepustila sam se riječima koje sam upravo čula, pogleda zagledanog u njegove oči ali pogledom koji ne vidi. Pogled moj je bio negdje, gdje je ponekad znao odlutati i kad bi se vratio nije znao gdje je to bio. U posljednje vrijeme gubila bih se u trenucima nepoznatih krajeva, nekog zelenila meni tako bliskog i dragog, koje se u krajevima stapalo s plavetnilom koje nikad nisam vidjela. I ne, nije to bilo nebo (ono čudesno plavo, u pogledu oka prema gore, ponekad pomiješano s čudesnim i čudnovatim bijelim bićima koja su mijenjala svoje oblike u pokretu i migu oka) bilo je to neko i nešto drugo plavo. Prislonio mi je ruku na rame, i trgnuh se iz razmišljanja i odlutale misli vratim u pogled očiju njegovih (zelene, meke i prepoznatljive).
- Ne znam da li spremna jesam, kao što ne znam da li to ikada biti ću ponovo?! Ne znam što me čeka, ni što saznati ću?! Možda sam bila neka tmurna i ružna žena, djevojka i možda se tada voljeti neću. Možda sam nekog voljela tko nije mene volio, i zbog toga prolijevala suze!? Možda mi sve to ne treba i možda to što sam sve zaboravila trebam i ostaviti u tom zaboravu!? Sve to skupa ne znam. Ali znam da nikad ni više ni manje neću biti spremna, i znam da želim to i neka bude..!
Sjećanja, nekad draga, nekad i ne baš evo me k vama.

ponedjeljak, 14.07.2014.

Tužan dan

Tužan je i suzan moj dr Lente.
Nesretan i plačan prijatelj moj drag.
Ja htjela bih biti netko drugi
Netko ja prošlih vremena
Znam da moj dr Lente zna da sam tu
Osjeća da smo u boli zajedno
Ipak htjela bih biti ona netko druga ja.
Svaki tužni ispraćaj
za mene je ponavljanje ispraćaje mog tate.
I danas u oprostu od dragog barbe
tate mog dr Lentea
u riječima za oproštaj tkajem riječi pozdrava.
Tako tužan je dan
prijatelju dragi moj
a ja bih samo htjela
biti opet ona ja iz prošlih vremena.

nedjelja, 13.07.2014.

IV. dio

Jutarnje svjetlo i novi dan u sutrašnjem danu, jednom od nebrojenih sutra dana. Okrećem glavu prema prozoru, širom otvorenih očiju i ne dozvoljavajući kapcima da mi uskrate početke u kojima mi zrake sunce daju svoje srce. Budim se već s prvim zracima sunca u vremenu sutra u kojima još ne dotiču nikoga i ništa, čak ni lišće i cvjetove koje mu se raduju. Iščekujem otvaranje vrata i ponovo se osmjehujem bijeloj boji. Ne brojim dane, ni koliko sati je ne znam, ni koji dan u tjednu je. Vrijeme koje prolazi prepoznajem u bojama koje se mijenjaju i znam da se zovu godišnja doba. Ne žurim nikamo, na spavanje uvijek u krevet sa sobom ponesem sutrašnje novo jutro. Jesenske crvene s prelascima u smeđu boju lišća, šuštav pod najavom koraka koje mi dolaze u posjet, četvrti put uskoro stiže nakon što me ljetne zrake budilice sve kasnije počnu jutrom po ruci dodirivati. Tri proljetno zelene travnate livade na kojima sam s travkama pomicala prste, moje prve dodire i osjete u bubravoj jagodici, s pjevom kanarinaca na prozoru, mojim glazbenicima s kojima sam učila zviždukom oplemenjivati usne, moji profesori s kojima sam oblikovala riječi u tekstove pjesama. Naučila sam slova, naučila sam čemu služe ruke i zašto imamo i noge. Učim hodati i spajati riječi u rečenice. Naučila sam i učim govoriti, s udisajem pravilno izgovoreni uzlazni i kao trkač na 1000 m kad izdisajem krene sa starta spojim dvije nove naučene note. Pogledom mogu ispratiti nečiji ulazak i odlazak iz sobe, kao što naučila netom tek da sve ono što koracima pokušavam mjeriti ljudi već davno pišu nekim drugim jedinicama. Jedinica u metru je dobra ne kao možda neka jedinica koju sam u kući koju zovu škola možda neka druga ja nekad dobila. Toga se ne sjećam i ne znam tko je bila i kojim bi se slovima spojenim u riječ netko zvao. Izgovaram i pišem riječi mama i tata, ali ne osjećam što riječi te znače. Imam dr Lentea, i on je moj prijatelj i moj brat, on je moja sigurna luka u kojoj ispuštam vodu koja teče iz očiju mojih, suze zovu ih drugi, kad bol je bila veća od snage moje. Njemu se prvom javljam, s očima njegovim u mislima jutrom se budim. Bez njega ni volje ni sutra dana bilo ne bi. Prvo zaokruženo slovo njegove usne su mi pokazale, olovka u njegovoj ruci ravno i dugo slovo naučila sam pisati, duge i blage prste na njegovoj ruci sam poželjela prve dotaknuti prstima mojim. Suze ni vidjela ni osjećala od boli isplakane, dok njegov miris u nosnicama sam imala. Svaki pokušaj odustajanja zbog bola od neuspjeha neizgovorenog krikom njegov pogled je odagnao u primisli. Moje sutra novog dana i počinak koji je bio samo put prema tom sutra. Otvaranje vrata me prekine u razmišljanju i prisjećanju, okrećem glavu prema njima, osmijehom pozdravljam dr Lentea koji u ruci umjesto stetoskopa i silnih papira koje uvijek nosi sa sobom, ovaj put drži tortu na kojoj se svijetle dvije svjećice. I ostale sestre i liječnici su s njim, osmjehuju se i svi bez nekog reda u glas izvikuju: Sretan ti rođendan! Svjećice dvije neka budu tri i četiri i još njih. Svaka nova da pozove još jednu i još ljepša u novoj boji neka bude. Sjetila sam se dok su mi prilazili sve ovi dragi ljudi koji su mi udahnuli bolja i sretnija sutra-jutra, da danas je točno dvije godine, od buđenja u saznanju da saznanja nema. Prilaze mi i tortu stavljaju na stolić pored mog kreveta, udahnem i ugasim svjećice (iako tek dvije dugačke kao tristo dvije ili tisuće i dvije, kao godine u kojima rat se događa, kao godine koje ne znaju za radost već samo tugu vide, kao godine koje ne znaš da prolaze u kojima nisi a opet jesi). Režem tortu i naravno prvi komad je čovjeku kojeg i kad sam htjela mrziti zbog svih neisplakanih suza, zbog svih krikom nekriknutih boli, zbog odspavanih noći bez snova odnešenih u sedativima za san, zbog svega ružnog što rođenjem se novim zove. I glazba je tu, i s prvim taktovima pjesme što poziva na ples misli mi krenu u dan kad sam se opet rodila. To jutro je bilo jednako i svijetlo i sjajno, poput ovog, zrake sunca su dopirale kroz prozor sve do drugog kraja, ptice su i to jutro pjevale i u daljini su se čule pjesme, ali sve što tada sam bila je bio isprazni pogled osjeta zvanog vid alatom po imenu oči, da ga uperim u bezbojnu crtu tek omeđenu s jedne strane a s druge s mogućnošću odlaska u daljinu beskonačnosti meni beskonačno nedostupne. I tad sam se zapitala što je to moja sudbina, što mi je život dodijelio. Čime zaslužih sve ove nagrade na križu života naslagane? Ni snage u rukama nemam da otvorim sve te silne poklone koje mi život donio je. Ima li smisla, i želim li ja živjeti? I tada su se vrata otvorila i nisam mogla reći tko je, ni mogla ni znala. I ušao je čovjek kojeg sam mučiteljem nazvala. Od tog jutra sve do jutra torte i svjećice dvije, svako novo slovo, svaka nova riječ, saznanje da prstom mogu dodirnuti travu, nosom pomirisati cvijet, u okretu glave i pokretu oka obuhvatiti veliki mali svijet bila je nagrađena uobličenim krikom boli u pogledu oka, orošenim čelom i nečujnim uzdahom ne mogu više. Ali išla sam svaki danom mikronom pokreta naprijed, nedovršenom rečenicom olovke u mojoj ruci danas nastavljeno u poslijepodnevu sutra, prstom na nozi koje nije dodirnulo pod sinoć kako bi sutra večeras pozdravilo petu u istoj ravnini. U smjeni godišnjih doba upoznavala i sebe i druge, u bojama uživala u svijetu koji je bivao sve veći. Od sobe s prozorom i krevetom, udisala mirise bolničkih hodnika, mazila travu u ranu proljeće, njegovala ruže pod prozorom moje sobe. Učila da htjeti živjeti nije ništa loše, slušala stihove nekih davnih pjesnika, naučila da voljeti se može opet iznova, da prošlost nije nešto što se zaboravlja ali da ostaje negdje iza nas. Pisala neke svoje pjesme i plakala u njima, ugledala jednog kišnog jutra dugu iznad grada, zatvorila oči i prošla ispod nje.
Živjela dan za danom, i ne znajući uvijek kad je dan započeo a ni kad je završio. Otvarala oči sve više i više, zaslugom i ljubavlju drugih i tek malim dijelom moga neutrona kojem bi ponekad u pomoć priskočio i elektron onaj. Još uvijek puno toga ne znam, još više toga ne znam što saznati bih i naučiti mogla i htjela. Ima još života ispred mene čak i kad možda htjela ne bih. Ako sebe izostavim bitnom tek sebičnost svoju pretpostaviti drugima ne mogu. I život ide dalje, i borba s istina boli manje još uvijek traje. Prepreka ima i uvijek ćeš ih biti, u riječi nekoj, u pogledu koji osmijeh upoznao nije, u nekom zločestom pokretu ruke. Ali puno više je topline i sunca, ljudskih duša u pregrštu duginih boja. Zbog njih moje noge sigurnije kroče. I nije kraj, vratiti ću se ja k vama da napišem još pokoji redak jer ovo je život i ne znam što sutra u danu novom tu je………..

petak, 11.07.2014.

Sanatorij - III.dio

Otvorene oči, kao da se nešto ponovo ponavlja. Deja vu, viđeno, proživljeno ali da li i poznato? Bijelo je ono što poznajem, ono posljednje čega se sjećam. Sjećanja, što je to i tko se nečega sjeća? Tko sam ja? Osjetila, nešto osjećam, trebam li nešto ali tko i što? Usne, otvaram usne, izgovaram riječi, riječi se pretvaraju glas. Smijem li, mogu li? Ne čujem ništa, nikakav zvuk. Zar ne bih trebala nešto čuti, svoje riječi, glas koji ih prenosi izvan mene? Ne, to su samo suhe usnice. Žedna sam. Podižem ruke, one koje osjećam uz svoje tijelo, ali ni uz sav napor ne mogu ih pomaknuti. Tek trenutak netom začujem otvaranje vrata ali ograničeni pogled mi ne dozvoljava da vidim da li netko dolazi, ili tek greškom vjetra su otvorena. Osluškujem, jer to i onaj pogled koji tek crtu netom omeđenu s jedne strane može pratiti su sve što imam. Odlazak u plavetnilo nebo, negdje među oblake u onom trenutku kad ni svijest nije postojala, dok se crvenilo razlijevalo mojim nepokretnim tijelom, zar ne bi bio bolji. Bože, zar odlučio si da je nositi ovaj križ lako i jednostavno? Razmišljanja zbog sreće udisaja i izdisaja, kao što plima i oseka donosi i odnosi, tako i ja živim. Samo pokret plahte netom ispod brade mi kaže, nisi gore među oblacima i ne gledaš svijet s visine. Odjednom misli mi prekine glas pored mene, čujem ga i vidim.
- Dobar dan, ja sam dr Lente. – čovjek u bijelom mi se obrati.
- Da li me se sjećate?
- Ne, pokretom zatvaranja kapaka – odgovaram.
- Ja sam vaš liječnik, pratiti ću vaše liječenje, terapiju. Pred više od šest mjeseci, nakon nesretnog slučaja, i sa više ubodnih ozljeda….-započinje priču liječnik, a sve što u ovom trenutku mogu razumjeti, želim vidjeti su njegove zelene oči, ono zeleno u njima koje me na neki čudan način privlači, vuče kao da se stapam i cijela ulazim u njih.
Odvlači me njihovo zelenilo dalje iz ove nestvarne bjeline, iz ovog međuprostora života (ako se ovo život zove). Ne razaznavam njegove riječi, ne dopiru do mjesta razumijevanja. Gledam u usne koje izgovaraju riječi koje ne razumijem, ne čujem. Tek su pokret koji pokušavam oponašati, ali glas koji oblikuje moje misli ne dopire iz mojih usta. Prestajem s naporom, misli zaustavljam u trenutku tek toliko da čujem završetak započete priče u riječima glasa zelenih očiju: započinjemo s terapijom već od sutra. Još jednom pređe pogledom po bolesničkom kartonu obješenom na dnu kreveta. Sada se odmarajte jer sutra je novi dan, dan novog i zdravijeg sutra. Ne, ne želim da zeleno ode od mene, ne znam što bi to trebalo značiti, ni gdje sam to vidjela, da li sam ikad i vidjela, ali trebam ih. Kao što list treba zraku suncu, mjesec pokretu plime, korijenje kapi kiše, osmijeh duši ljubavi. Kapci me pozdravljaju, oči gube pogled crte tonem u noć, miran neizmučen mislima izgubljen, tek samo san. Samo pomisao tek kratka smješta se u onaj osmijeh krajičkom usana u pozdravu sutra. Što je to sutra? Znam, sutra je novi dan i sutra ću, da sutra ću………

četvrtak, 10.07.2014.

Bolnica

Otok (I.dio)
.........................................................................
Glazba ritam koji volim gubim se u prostoru i vremenu, sve ovo oko mene nije važno, ne postoji ništa i nitko osim mene i glazbe koja poziva na ples. Pogled u daljinu poznatu plavo zelenu me odvodi i ne osjećam ništa, izvijam tijelo sada već potpuno obnaženo izloženo pogledima zakrvavljenih očiju iz tame, pohotnim uzdasima čak ponekim glasnim uzvicima zbog uzajamnog rada desne ruke i organa kao induktora, uzmičući ispruženim rukama sa samo jednom željom da napokon glazba prestane, da mogu nestati i otići. I dok su mi te misli prolazile glavom čudan nepoznat zvuk u ušima bol u trbuhu kapci pritišću oči pogled zamagljen crvenom bojom. Gubim ritam propadam dodir drveta na tijelu prsti ljepljivi od nečeg neznanog nestvarnog. Opet zvuci nekih sirena galama svijetla čudnih boja svi nešto viču traže kao da se cijeli svijet urotio protiv mene i bacio me u to ludilo. Pokušavam sve to čuti vidjeti oči se bore ipak odjednom mrak i tišina………….


(II.dio)
Soba, asketskog izgleda s krevetom već davno otpisane i bez knjigovodstvene vrijednosti, ormarić uz krevet primjereniji odlagalištu metalnog otpada, linoleum prepun rupa odavno u iščekivanju nekoliko pokreta mokre krpe za podove, bezlično prljavi zidovi, bolnička soba. Napuštena, rijetko posjećena od ikog tko ima više od jedne izgovorene riječi, bilo koga čiji broj titraja kapaka ne znači odgovor. Oči otvorene, htjele bi dalje ali mogu tek toliko da iscrtaju malu crtu omeđenu tek s jedne strane. Izgovaram riječi i rečenice, recitiram pjesme ali ne čujem, rukama gestikuliram toliko jako i snažno da mi vjetar mrsi kosu. Noge u pokretu engleskog valcera u sjajnim cipelicama, haljina koja se obavija oko golih nogu i otkrivenih leđa. Čujem tek neko snažno i uznemireno lupanje, čelo orošeno kapljicama znoja, krik toliko moćan da ruši crijep s krova, reže grane stabala, popucaju sva stakla s prozora. Zašto ja to sve ne čujem, zašto nitko ne dolazi? Živa sam, i opet i opet ponavljam i vičem. Glasa niotkud, očima ne pratim mušicu koja mi dosadno sleti na nos pa na lice, ruke se ne miču, noge ne osjećam. Ili će srce iskočiti iz grudi ili će toliko jako otkucati deset sati da će mi cijelo tijelo poskočiti i uspraviti me na noge. Postojim li ili i ovo samo jedan neodsanjani san?! Sjeća li se itko još ove sobe, njenog broja i mene.
I u toj otuđenosti od svih, u prljavoj sobi čudna i prodorna misao mi zareže gornji dio neosjećajnog i ne-dodirnog dijela mene – TKO SAM TO JA, GDJE SAM TO NETKO JA, ZBOG ČEGA SAM MOGUĆA JA U NEČEMU ŠTO SE ZOVE KAKO?
Sve to prođe mi nečim onim gore ne-moguće dodirnim dijelom, čega upravo htjedoh pomisliti kako ni taj odgovor nemam, i sjetih se: To se zove tijelo, ljudsko tijelo! Kao da netko povlači neke crtice, papiriće, niti ne-ispletenog konca mojim unutarnjim misaonim dijelom glave, na vrhu pronađenog tijela, ili bar njegovog poimanja da je to. Misli neprekidne otkad su oči ugledale prostor u ravnini pogleda veličine male omeđene crte (tek s jedne strane) prolaze, zuje kao neko čudno biće koje prolijeće pred pogledom, ispušta taj neki čudan pomalo naprasan i iritantan zvuk, pa se tek na trenutak izgubi negdje dalje od mojih mogućnosti, ali samo malim letećim tjelešcem ali zvukom neupitnim i stalno prisutnim. Misli, žele dalje žele više, krenuti dalje, izaći iz skučenog prostora glave. Povezati se s nekim, s nečim i promijeniti svoj oblik. Odjenuti se u neko novo ruho. Biti prepoznatljivije i uočljivije. Misli postati izgovorena riječ. Trenutak, pitanje: Možemo li mi to? Kuda krenuti i kome se prepustiti?
Misli krenuše, zastadoše pogledom kratkim unatrag. Da li se vratiti u sigurnost, tamo gdje je sve poznato, gdje jesmo? Ili sa uvijek ali, idemo nepoznatom stazom bez plana s ciljem postati još više nešto. Biti ne samo misli koje nitko ne pozna, već riječ za koju će svi čuti.
Škripa, zvuk koji ne poznam, željela bih vidjeti otkud dolazi, tko remeti tišinu zujanja komarca i lepete krila mušice. Srce mi opet jako lupa, uzbuđenje koje osjećam zbog zvukova, čudnih šumova, glasova. Da, pa to su glasovi to su riječi koje izgovaram i ja, ali na njih nitko ne odgovora. Krik, možda to čuju. Tu sam, osmijeh mi ozari lice. Nisam zaboravljena, udišem i izdišem ovaj ovdje zrak. Čekam odgovore na moja pitanja, oči širom otvorene, usne izgovaraju sve one misli koje se pretaču u riječi. Osmijeh koji ih odijeva u boje plave i zelene, tek poneka žuta.
Utihnem, umirim srce i očekujem…Jedan, dva, tri, četiri o bože evo i peti par očiju koji gleda u mene. Načičkani oko kreveta, svi u bijelom kao stopljeni sa neuglednim bljedilom sobe, očiju uprtih ne u moje lice i ne u moje oči. Pogledi i ruke na mom tijelu, koje ne vidim i koje ne osjećam. Glas dubok, pomalo usporen kao naznaka većeg broja godina i značaja u liječničkoj hijerarhiji, započinje s riječima: Kolege tu pred nama je pacijentica čija budućnost je zbog svih dosadašnjih pokazatelja, tek ovakav krevet i osamljenost poput ove sobe. Nakon što je dovedena s ubodima u donjem dijelu trbuha dubine 8 cm, ubodom sitnih nekoliko milimetara niže od položaja srca te gubitkom krvi u količinama koje su bile dovoljne za ne-preživljavanje, operacijom koja je trajala tek nešto manje od četiri sata. Posljedice prestanka rada srca na putu do bolnice od tri minute su totalna paraliza bez mogućnosti govora. Još uvijek nam je nepoznanica, stanje uma pacijentice jer tek od jučer se nalazi u stanju probuđenosti nakon višemjesečne kome. Kolega dr. Leonardo Lente od danas preuzima svu odgovornost nad pacijenticom po vlastitoj želji.
Osmjehujem se, trepćem i izgovaram riječi, ali to kao da nitko od desetak očiju koje me okružuju niti vidi niti čuje. Krik opet i opet, glasno i još glasnije kako nikad u životu nisam ni znala ni mogla kriknuti. I ništa……. Tek šum glasa dr Lentea kao u nekoj daljini koji objašnjava prve korake, prve terapije a ja opet odlazim, i ne vidim čak ni ona krila koja lete jer oči se sklapaju. Da li je to tek samo na trenutak, da li ipak odlazim ili…………

ponedjeljak, 07.07.2014.

Posuđe

Razmišljanja nas uvuku u čudne a ponekad i zakulisne igre naših misli, naših osjećaja. Ni ne želeći uvede sami sebe u dualizam, trilizam i sve moguće -izme, koji kad bi im se na kraju umjesto na početku dodavala slova pretvarali u riječi pojmovne ni u sjeni onih koje smo htjeli. Razmisliti da, ali razmišljanjem opteretiti, razmišljanjem uvući nepotrebne i oni koji to ne žele, nazvali bi kako? Nazvala bih kako?
Za sve Vas ne mogu reći, a ni ne želim više pretpostaviti. Ostajem ja, i ja bih to nazvala sebičnost u primanju dara. Naravno za sve ovo ću vam navesti primjer koji je istinski pokazao taj ljudski egoizam ili barem u ovom slučaju moj. I da prije nego sve to napišem i riječima tim istim pokušam vama predočiti, samo unaprijed da se zna. Nije ovo nikakav "napadaj trenutka" samokritičnosti, pa ću nakon uvida u sve ovo i sama najednom postati odmah bolja i u svakom pogledu razumnija.
Razmišljanje, kako sam i krenula odnosilo se na kupnju novog posuđa. I tako prvi trenuci slobodnog vremena (a naravno kod mene ga "fala bogu" u posljednje vrijeme ima da ne pretjerujem dosta), ali naravno kako su već ljetne vrućine baš ono ljetne, i fjaka dalmacije traje negdje najmanje do 18.00 sati tako ja poslije toga krenem u razgledavanja i pregledavanja svih mogućih prodavaonica prepunih navedenim traženim artiklima, u svim mogućim bojama, veličinama, kvalitetama i kvantitetama. Pri tome mi se još i dogodilo da sam sortirana u kategoriju "out" jer nisam znala da i posuđe ima neke svoje "modne kreatore" za koje ni u kom slučaju ne smije pokazati ne-znanje njihovog postojanja i njihovih nazivlja. E, kad bih se vratila kući glave ne pune svih izgleda, boja, odsjaja i sjaja već i od onih skromnih i primamljivih cijena do onih vrištećih poput vatrometa sa posta (e sada da ne pogriješim a nadam se da neću jer ću biti izložena na stupu srama) "blue vekki". Ali da se opet i opet (e taj moj brbljavi jezik u reali iliti razigrani prsti tipkovnice u virtuali, pa odlute, odlutaju) vratim na temu i tematiku posta, vratim se kući i upalim tv (jer sad će moja "mala nevjesta", koju zašto i kako gledam ću jednom opservirati pa vas to interesiralo ili ne, htjeli pročitati ili ne, ovo je moj blog i mogu na njemu što i kako ja hoću, pa čak i zadržati neke neugledne i neukusne komentare jer me je to volja) i naravno reklame za posuđe "Delimano cerafit" - tave, velike i male, dublje i pliće (kao da opisujem kako se spustiti do one vale kada produžite prema Marini - Trogirskoj). Tamo negdje kod mrijestilišta, da upravo tu gdje pitka voda se ulijeva u more....Sada već i sami zamišljate da znate što se dogodilo od silnog razmišljanja, uključivanja zainteresiranih i onih manje zainteresiranih pa čak i onih koji nemaju pojma o čemu pričate. Vjerujte mi, (i nije rubrika "Vjerovali ili ne"?) ne znate. Kad sam upravo bila donijela odluka koje posuđe, koje boje, kakvog i da li uopće sjaja i odsjaja te kako mu se tata i mama zovu "kreatori oni in mode ljeto-jesen 2014", zvono na vratima, posjeta, otvaram vrata ne vidim nikoga osim velike kutije umotane u žuti tulipan papir (ekološki, onaj koji se već i prije nego ga baciti počne pretvarati u atome novo-iskoristive energije) bez mašnice (to nikad nisam voljela). Čuda majko moja, što je ovo, ima li uopće netko iza ove kutije ili su to oni telekineznična čuda samoletić i daljinsko upravljajućih kutija. Glas, smijeh i povici. I onda osmijeh i na mom licu, pa to je moj dragi prijatelj. Onaj kojeg da sam htjela ili mogla birati nikad ne bih ovakvog izabrala. Sretna zvijezdica, pun mjesec malo mamurluka i susret gdje ni sebe nisam očekivala ni susresti ni upoznati. Sada bih vam mogla pisati o svom prijatelju ne jedan post, ne jedan-dva-...........-deset listova već ne prestajati dok sve to skupa ne bi se lijepo zalijepilo u nastavke 1-2-3 knjiga pod zajedničkim nazivnikom (svedenim matematičkom operacijom za razlomke, naravno da sam htjela napisati koja i kako ali zaboravih) "JA I TI, TI I JA - PRIJATELJI , SADA I UVIJEK". Pisati ću jer ljeto je i kad me more izmori, kad mi sunce pocrveni na nosu i kad moram se ići depilirati, ponesem i moju malu elektroničku knjižicu i pišem.
Uvijek je znao, čak i prije nego bih sama znala, zrakom čitao želje koje moje srce još nije ni ispustilo, hvatao maštu prije mog sna. Znao je a ja uvijek htjela još više. To je ono žensko u meni (naravno nađe se još ponekih ženskih osobina na i u meni), izgrebi i iskušavaj koliko može još. Koliko još friži može utisnuti cement koji se stisnuo?
Prijatelju, ti znaš da i pored toga ne želim ti friže: Hvala ti za posuđe, jer upravo je one boje koju sam zamislila, jer upravo je onoliko "in" koliko će nam trebati da "pofrigamo patate" i baš koliko treba dugo-trajno bez iskušavanja, bez uvjeta i vrijedno.....



....moreš li? moreš!!!!! i ja mogu.....

nedjelja, 06.07.2014.

Bezobrazno zelene

Točke na zadnje, točke na prve stavljene poslije punog trbuha nakon ručka, baš kako i treba biti. Sita upravo koliko treba, malo više tekućine (ljudi ljeto je i vrućine su i pije se od vode do ........) duša i srce mirni, i vrijeme za novo. Možda baš ne za novu ljubav, ali ma i kakva ljubav to je za našu djecu, mladost. Ma ostavimo se tih gluposti, zaljubljivanje, ma umrit ću od smijeha. Nisu snovi, već čista matematika koja me prati od 2004. godine, a uvijek sam bila u dobro s matematikom. Jako dobre čak mogu reći i odlične, za razliku od recimo materinjeg jezika i mene. Tu sam se više kao švercala (sa ostalima sam više manje bila ili u vrlo dobrim ili čak odličnim odnosima) i onda kako maloj kvariti ostale, progledati ćemo kroz prstiće. Slavne školske zadaće, to su bile dnevne blok sat more. Kako ispisati toliko riječi pa da to bude dovoljno da sa pristojnom veličinom slova ispisanih olovkom kemijskom (nalivpero nije bilo u upotrebi, a olovke grafitne zbog mogućnosti špijunskog mjenjanja teksta je bila zabranjena) nekako popunim prvu stranu od naslova naniže. I naravno koristila sam uvijek i vizualne efekte budućeg teksta nazvanog školska zadaća, sa temama na zadani naslov. Tako bih ja krenula sa ispisivanjem slova jedva ih spajajući u neke smislene riječi, i sad zamislite još povrh svega toga trebalo je postići da sve te riječi se slože u rečenice, koje će oblikom i sadržajem zadovoljiti najvažniji i cilj ovog zadatka. Sve napisano da bude u smisleni niz koji se proteže od samog naslova pa naniže do kraja zlokobno dugačke prve stranice lista br. 1. Pogled bi mi znao odlutati do moje cimerice iz školske klupe, koja je dok bi pisali test iz kemije buljila u plafon i prstićima mi davala signale da obradim zaokruživanje i rješavanje njenih slova i zadataka, sada bez dizanja pogleda sa svoje slavne plave školske zadaće ispunjavala stranu, pa drugu čak prelazeći na list br. 2 bez ikakve muke i zastajkivanja. Priznajem, moj pogled je krajičkom oka bio i ljubomoran. Vrijeme nikako nije prolazilo, kao da sam zatvorena i nikad neću biti puštena, a onda u nekom trenutku bi se začuo glas profesorice koja je najavljivala da je ostatak vremena za dovršavanje: 10,9,8..........0! Zatvorite svoje zadaće i predajte ih tu na stol. Uspjela sam, i skoro da sam uzviknula: Pobjeda!! I naravno, više mi nije ni bilo važno kakav će rezultat biti, Očekivanja nisu bila bog zna što, te će svaki matematički rezultat biti više od....
Prošlo je i to vrijeme školskih zadaća, i prošla su i neka druga vremena. Vremena življenja i neka malo manje. Točke napisane, podebljane i vrijeme je (ne baš kao ono kad sam s osmijehom gledala u ono nešto plavo pa malo poslije zeleno do bezobrazluka), idem dalje. Ne previše daleko, tek tu iza ugla (kantuna moje stare kuće, na kojem sam brojila dok smo se kao djeca skrivali iza tek procvalih šipaka). U budućnost, za ugrijati stare kosti, kad sunčeve zrake nisu tako jake da te griju same po sebi, kad ona desna strana leđa nije pokrivena jer iza nje nema nikoga. Turizam, bazeni, zabave, ljetne terase. Zašto ne? Pogled na beskraj dva plavetnila, ljepotu koju ti samo priroda može pružiti. Pogled od kojeg ne samo što bi dah zastao već i kolona automobila u dolasku na more. Idemo na feštu, ima novih godišnjih ako smo sve stare potrošili.
Za početak može ovo:

pa onda:

slijedi bez stajanja:

nešto kao:

vino bijelo, vino crno, pivo...............i život je samo jedan.....

Nekrolog-zi

...svim zabludama
...ponekim nesmotrenim riječima
...sitnim i pomalo nevidljivim bjelinama
...kapljicama zaokruženih pogrešaka
...suznim izljevima kišnih drhtaja
...maestralu pruženih ispisanih listova
...briškulama bez asa i trice
...pokeru bez četiri kralja
...svemu što mislimo a ne znamo
...praznini izvađenog zuba
...svim ljubavima koje to nisu bile
...tebi i meni, jer samo to smo i bili
...nama, to neka ostane jer nikad nije ni postojalo
...željama neostvarenim, jer nema žala
...svima koji trebaju tamo otići,
...i tebi ljubavi, bili smo ali više nismo.......
22.04.2009-22.04.2014.


U okretu i povratku, u ciklističkom zaokretu, ne onom već novom.

subota, 05.07.2014.

Ono kada

Ono kada je plavo, toliko plavo da me oči bole.
Ono kada me oči bole, i kada te ne vidim.
Ono kada te ne vidim, i koga to ne vidim.
Ono tko je taj, kada ne znam.
Ono kada ne znam, zašto to spominjem.
Ono kada tko to iole pametan zašto spominje
Ono kada zašto spominje a ne zna što spominje
Ono kada ne zna što spominje sjeti se da je to bio
Netko koga ne zna, i što ne zna.
Ono kada podigne opet oči i ugleda plavo
Ono kada ugleda plavo i vidi da je to baš ono plavo
Ono kada to je baš ono plavo kakvo treba biti plavo.
Ono kada osjeti zrake sunce i shvati da je trenutak
Zaroniti u ono dolje plavo koje je upravo tako plavo……….

četvrtak, 03.07.2014.

Volim bloganje

Od kada spoznah sebe, voljela sam riječi. Slova ona mala tek naučena, mala pisana pa velika pisana, štampana da idu od crte gore do crte dolje, što urednija kako bi bila lijepa. Nikad nisam imala neki lijepi odmah uočljiv i vidljiv rukopis (to je dok smo još dnevno znali potrošiti i olovku grafitnu i olovku kemijsku) ali uredan. Dosta o rukopisu, jednostavno volim riječi od spoznaje spajanja slova u riječi do prelamanja riječi u rečenice. Matematičar dušom, poeta glasom, opijena već od pola ispijene čaše uhu glazbenih stihova. Pjevala strofe, recitirala stihove dok se ljubav dijelila ručicama nevinim. Udisala noćne opsjene plime, izdisala osekom oblutke razgolićene.
Volim riječi ne ljetne, tek laganom maramom zaogrnute. Volim riječi zatvorene, tajnovite, pod teretom kaputa pomalo zgrbljene. U rečenicama obrnutim redoslijedom napisane, vidljivom tintom obojane, tek ponekad nekom drugom bojom doli plava i zelena. Riječi koje te hrane i ispucale usnice liječe.
Jednostavno volim riječi, kao što volim slušati njegov glas koji tek što nije rekao riječi volim tebe m........
Posljednjih mjeseci udarcima života otkrivena, kapitalistima ustupljena kao nosač križa vlastitog, uzdržana i suzdržana pronađoh u sebe u riječi. Ne onoj izgovorenoj, ne onoj ispjevanoj, napisanoj.
I otkrih neku drugu sebe. Ili pronađoh sebe onu koja ne razmišljala unaprijed, pita i odgovara. Otkrih sebe sa olovkom novom i poput djevojčice očiju otvorenih od radosti, pišem. Kako bih voljela napisati tek stih dva, one lijepe rimane riječi složene upravo tako kako treba. Sluhu mile, srcu drage.
Riječi su predivne. Volim ih jednostavno.
Smiješe mi se riječi, a možda mi se s osmijehom onim kojeg srce pokazuje smiješka i ljubav. Ili mi se samo želja čini.
Pričali smo o snovima, oni koji nas usmjere na nešto, tek događanjem sjetimo se takvih snova. Imala sam neke ali ne upečatljive, ne neke pričljive. Ali imam nešto drugo. Kao da mi se od život ciklično prelama svakih pet godina. Od jednog događaja, od jednog rođendana. Nešto ružno, pa onda nešto lijepo. I ovo je godina nove ljubavi. Volim riječi, one komplicirane i one koje ne čita svatko.........

srijeda, 02.07.2014.

Repriza

I spomenuh reprizu, a da premijeru nismo ni odgledali. Čudno, što bi to bilo tako dobro odigrano u reprizi, toliko bolje od premijere?! I malo bolje prolistam današnje novine, kad ono članak na duplerici dnevnih novina sa najavom na prvoj strani. I opet čuđenje (toliko da bih ovaj tekst mogla nazvati „ISČUĐAVANJE!!!!!!!?“, a kako nisam smisla dobar naslov a PR mi je na godišnjem odmoru za koji je naravno dobio slavni regres ili naknadu za odmaranje, za razliku od državnih službenika) „predstavica“ i to tamo neka reprizica (primjećujete opet ali sad vi sa čuđenjem u vašim očima do mozga nešto malo kasnije, nešto malo učestaliju uporabu deminutivića ili hrvatskih umanjenica) pa naslovnica, pa duplerica!?
I upravo kad se spremih pisati o bitku ovog posta bez obzira na smislenost, ne-objavljenost i ne-PR-om uzvišen , prije svega toga se dovedoh u razmišljanje uručenja rješenja o otkaznom roku, pravima za vrijeme trajanja tok roka i svih ostalih prava i obveza koje se pojavljuju tijekom tog navedenog vremena. Naravno to bi se trebalo odnositi na mog PR-a privremeno nedostupnog zbog korištenja jednog od svojih prava iz ugovora o radu, te zapošljavanja gore navedenog uspješnika u svom djelokrugu rada. Izuzetne nad-sposobnosti i što drugo reći, već da netko samim rođenjem ispod zvjezdanog neba vile i vilenjaci upale „sretnu zvjezdicu“ neobično dugotrajnog sjaja i sve uspjehe pa i teškoće i prepreke jednostavnošću puta dobre namjere (bez posutog trnja) i lakoćom umijeća, eksplozijom totalnog praska prelazi i zaobilazi. Bjelina neispunjena, izborom pravog vremena, suzicom tek jedva vidljivu u skrivenom kutku oka. Ipak, na početku smo rekli a dnevni tisak najavio, sve je to samo predstava i što je još važnije repriza.
Taksativna nabrajanja, to znam. Čista petica, bez predznaka! Životno logično ispravnim rasporedom, ne dozvoljavajući izostavljanje pa čak i do najmanje čak i neke ne-važne stvarčice (jer da se radi o činjenici onda se ni u kom slučaju ne bi mogla nazvati ne-važna, već se forenzičkoj znanosti prepustilo utvrđivanje stvarnosti, dokazljivosti i svim znanim istinama) nabrojeno je s ugrađenom kapaljkom u oku lijevom bližem početnim marginama, i ugrađenim tajmerom za unaprijed određen ritam iskapavanja kapljica vode nazvanih suze.
Napokon ono o čemu sam htjela napisati nekoliko redaka. Nisam poeta, nisam pezajžista. Nisam čak ni duša topline, tek ljudski bitak čudom ljudskog ljubavnog spoja, trenutka nepripremljenosti, ali sada tu. Neizbježna čak i kad poželite, jer jedan je svod za sve, istočnije ili zapadnije jednog dana će opet biti tamo gdje upravo sad nije, južnije ili sjevernije pri okretu preko glave okrenut za 180 ili 360 došao sam gdje nije bio. Svi smo mi korisnici istog zraka, kupci kisika za udisaj života. Riječi nam različito zvuče samo u prividu glasa, pokretima plesom nazvanim očima obojanim gledani. Neki na kiši s rukama u zraku visine dodirivali, a drugi po zelenoj travi mravcima put oslobađali. Isti smo ispod gole kože, krv ista crvena venama i žilama teče. Tek komadić platna razliku napravi, toliko veliku da ni prepoznati se više ne možemo.
Ipak, istina je jedna pa kojim riječima pisana. Istina je istina tvoja ili moja. Bolna ili radosna, tek jedna i jedina. Imena može pregršt imati ali prezime je samo jedno, i zove se istina.
Jednom sam davno čula od nekog, da ljudi su kombinacija kokoši i ovce. Uzalud potrošene riječi u stavu mirno za šišanje, vođo samo naprijed. I tako predstava je u našem gradu, i kartu su kupljene. Repriza će biti gledanija i nazvat ćemo je premijera……………