pišem što osjećam i mislim, možda volim

četvrtak, 31.07.2014.

X. – Ne to nisam ja…., tek prsti koji pričaju Anriet, ali moje ime je ljepše

Sutra, i dođe kad ga ne zoveš. Kako čudna ta imena su, bez poziva i svjetlucavih kartica, dolaze. I odjednom nestaju, čak i kad ih pozoveš da ostanu. Dobrodošlicu iskazuješ čašom hladne vode, rijeke izvorske privučene k tvojoj kući, nezamislivim ljudskim izumima. Ponuđena je i tek skuhana kava, mirisa neodbijanja, ali sve što kao dobar i nasmiješeni domaćin dobiješ su pristojne riječi žao mi je, žurim. Ne brini, jer upravo stiže gost novi i ne nepoznat, bio je tu jučer, kad je zamijenio sutra i zove se danas i gosti nikad ne ostaju dugo u promjenama vremena koje neumitno sipi uskim grlom pješčanog sata.

Doktorica je tu, strpljivo sluša i iščekuje svako novo sjećanje, preraslo u danas, u izmjenama sa razmišljanjem u sutra. Tek poneki san koji ispričan neće biti, ni u hipnotičkom snu, koji tek sada ne mogu i ne želim prihvatiti. Bolno je iscrtati i srce i dušu, otkriti pluća na živom tijelu. Neizrecivo teško, predati sebe. Lakše je disati, slobodno dišeš – kažu!, kad pričaš, kad svi sve znaju, a ti bez tereta snova, stvarnih i proživljenih udišeš zrak. I poslušam ja ljude što imaju za reći, ponekad usvojim a često tek sam slušam bez potvrde i pamćenja.

Vjerujem u ljude, znanosti se divim, djelima rukama stvorenim opijam oči, riječima pjesama mamim usne, glazbom zavodim korake.
Ali misli moje, ne žele se predati. Poput opkoljenog kamenog grada, čekajući vatru koja uništava i spaljuje, bijelom i nevinom maramicom vida rane djeteta do sebe, moli za pomoć drugima i kao Ivana Orleanska izgara na lomači. Sve, na sve pristaje ali misli pretvoriti u ispovijed, značilo bi poraz same sebe.
Kakva je to kamena gromada, monolit? Zašto ja je nosim u sebi? – riječi u mislima izgovaram. Ne, doktorice to vam neću reći. – i opet samo u mislima izgovaram riječi razgovara.

Oprostite, Anriet kaže. Možemo li za danas prekinuti, osjećam neki čudan umor?
Htjela sam da razgovaramo o još nekim sjećanjima, ali prekinimo onda za danas. – ne baš zadovoljnim glasom pristane doktorica.
Da pozovem nekog drugog od osoblja, ili da se javim dr Lente-u, ako se ne osjećaš dobro. – zabrinuto (ali još uvijek s primjesom onog nezadovoljstva u glasu nedovršenim) upita doktorica?

Ne, nije potrebno. Samo se trebam odmoriti i nije to ništa. – glasom koji naglašava neizrečeno, htjela bih ostati sama, Anriet odgovora.
Uzdah izazvan zatvaranjem vrata, olakšanja zbog tišine. Prilazim prozoru, pogled zelenog smiraja. Nebo plavetnila, u traženju zagrljaja mog mora. Mirisom tišine ispunjena tijelom kao da struji stvarni umor, umor sjećanja i traženja. I ne osjećam sjetu prošlosti, sadašnji život kako da uopće osjećam kada četiri zida i poneka šetnja, iz potrebe kretanja, ispunjavanja dnevnih fizikalnih obveza, to ni nazvati se ne može življenje.
Odlazim do kreveta, uzimam knjigu u ruke i otvaram stranicu napuštenu posljednjim čitanjem, i shvatim da uopće ne znam što sam pročitala jer prošlo je već dugih deset dana od tada. Umorne misle i oči, ni sjetili se ne bi knjige, pomisao i pogled nisu dopirali do dragih riječi, zbog suviše izbačenih misli u razgovorima s doktoricom. I sad osjećam isti umor, pokušavam misli prebaciti na piščeve riječi, stopiti se s njima. Odustajem tako lako, da li još jednom pokušati natjerati se ili jednostavno odustati? Ali toliko puta sam znala odustati, ne i sada. Svi su govorili da sam stijena, jaka i izdržljiva. Ne postoji ništa toliko teško što izdržati ne mogu. Osjeti kako je njoj onoj drugoj teško, i prihvati ti taj teret. Lakše je tebi prepustiti ljubav njoj, ti nećeš plakati, ti nećeš vikati i rezati vene. Ti si razumna i prihvatiti ćeš da je tako bolje. A ona će se slomiti, neće to moći podnijeti. Nismo svi isti. I tako sam ja usvojila osjećaj empatije, naučila kako razumijeti druge i njihove osjećaje.

Razumijem i osjećam empatiju, ne samo zbog navedenih riječi. I stijena osjeća bol kad se kida po sredini, zarivenim kolcem u srce. I monolit može biti srušen snagom izgovorene riječi. Riječi predivne i utješne, riječi ljubavi i razumijevanja, riječi koje dodiruju kao najmekši prsti, riječi koje liječe, riječi u pjesmi izgovorene glasom koji miluje.
Kao i strane svijeta, istoka i zapada, sjevera i juga. Tako i riječi, iz nježnih se preobuku u grube, iz utješnih u uništavajuće, iz mekanih u grube. Umjesto ljekovitih postaju otrovne i od pjesme ostaje tek zaborav.

„…..IMA NEŠTO U TOM ŠTO ME NEĆEŠ
I U TOME ŠTO JA TEBE NEĆU………….“

Jutro je i Anriet se budi. Naspavana jer san je trajao dugo, mirno bez snova, ni lijepih ni ružnih. Otvara oči, u sobu ne dopire jaka svjetlost, nebo je prekriveno oblacima i kiša najavljuje kraj ljeta. Sjeća se Anriet riječi svog tate, kako priča da kad nas kiša posjeti sredinom kolovoza, je naznaka kraja sparnih i ljepljivom vrućinom obdarenih dana. Voljela je i kišu Anriet, zbog sunca koje uvijek dolazi nakon nje, mirisa zemlje koja grli kapljice nebeskog spasa. Zelenih livada i šarenog cvijeća.
Kroz otvoreni prozor ulazi ljetna svježina, unosi miris osvježenog zraka tako poželjnog za udisaj. Jutro koje je vodi u razmišljanja. Ne one misli prošle i proživljenje, ne ovo danas koje će brzo proći, već u sutra. Vrijeme je prekinuti ovo, trgnuti se iz sjećanja i krenuti.
Anriet donosi odluku.

31.07.2014. u 01:37 • 18 KomentaraPrint#

utorak, 29.07.2014.

IX. – Spavanje postoji samo zbog snova

Sivi grad, mokre ulice, prljava soba, bezlični pogled. Sutra ili danas, svejedno je, izmjenjivo, kružno. Bez izlaza i bez ulaza. Tek prolaz u prolaznosti trenutka, vremena koje je a ne postoji. Snovi koje ne želim, jer sada znam da sam sanjala u bojama s dragim uspomenama na crno bijelim fotografijama koje su imale dušu. Buđenje više nije isto, vrijeme nisu godišnja doba. Ja nisam više Jane, ime koje ne znači ništa. Osjećam li radost saznanja, sreću arheloškim lopatama iskopavajući svoju prošlost. Zadovoljstvo novog otkrića davno znanog i zaboravljenog, obznanjenog svijetu u sadašnjosti. Prošlost vraćenu u svijest svoje podsvijesti, onog što sam znala, onog što sam voljela. Razjašnjavanje značenja boja, pogleda širokog i kad zatvorene oči jesu. Anriet spava. Sunce će zrakama ugrijati ruke u pokretu buđenja, i sutra danas svjetlo će očima Anriet poželjeti dobro jutro.

Otvaram oči, jutro je sutrašnjeg dana, ali još uvijek maštam. Volim nedjeljna jutra ili sam ih voljela, jutra produženog sna i snova, kad je moja mašta proizvodila sve ono što java nije mogla pružiti.
Kakva su to putovanja bila, automobil je jurio cestom u 150% brzini od dozvoljene (vozačka dozvola mi je uvijek imala polugodišnji rok trajanja), prtljagu nikad nisam ni pakirala jer ništa osim pokreta važno bilo nije. Mjesta u koja ću stići, u kojima će vrijeme ostanka biti onoliko produljena koliko i traju predivni trenuci koje pogled određuje. Krošnje stabala, tek niknuli tulipani žuti, zelene pokošene livade i dugine boje razbacanog cvijeća, nebo koje plavetnilom grli bijele oblake tek svakim trenutkom na drugom mjestu, jer ruka je jednom tu, lica im nasmiješena a usne pjevaju pjesmu u pozivu koraka na ples.

Da li sam već rekla, kako volim snivati snove smiraja sumraka, u kojem je sve uvijek na svojem mjestu i jutarnje zore neuredne kose pokretom četke uređene!? Čak i kad mjesec se ne ogleda u moru, kad ne osvjetljava lica prolaznika, ljubavnika ili tek nekog usamljenog putnika. Kad mjesec je otišao u posjetu vlakom koji tu noć zakasnio je a zvijezde druge mile i sjajne ostale kući jer same bez mjeseca ne smiju vani. Jutarnja zora suncem izlazećeg istoka obasjana, ptice poput orkestra u najboljem izdanju, kreket probuđenih žaba u skoku s lopoča na lopoč. Maleni vrijedni mravi poput uigrane i uvježbane čete vojnika, cesticom samo njima znanom na putu za rad.

Mašta samo meni znana, ni svijest je uvijek nije upoznala.
I onda buđenja i život moj u očekivanju mene. Anriet bi ustajala, svako jutro jer trebalo je stići u školu na vrijeme, na posao se nije smjelo zakasniti (tako tata kaže), na dogovoreno mjesto stizala bi prva (kasniti nije lijepo i dopustiti drugima da čekaju) jer nije pristojno zakašnjavati. Život je poput jezera bio miran, kao rijeka s brzacima ponekad bio uzburkaniji i nemirniji. Kao more koje se zrcalilo u zrakama sunca visoko na nebu, tekao i ulijevao se u neka druga mora, ona manja i ona veća, oceanima nazvanim. I oluje su se znale naći, suze u kiši izlivene. Griješila i jednom, i dva put, i treći put. Odgurnula što je odgurnuti mogla, krivnju i kad kriva nije bila, zvala je svojom. Branila se nikad nije, jer optuženi (iako papiri i pravila pravnom znanošću zvani kažu da krivnja je stvarna tek kad dokazana je) je kriv i čemu sva biserja ovog svijeta bačena pred noge, osuda donešena i ispisana već je.
Riječi pogrešne, izrečene pogrešnim i uzlaznim i silaznim naglaskom, na predivnom početnom slovu „A“ i povučene prije prve prodaje, ostaju uvijek i zauvijek. Izgovoreno nikad ne nestaje, usnama prenošeno još pridodanim pridjevima i superlativima, nekim usnama drugim i ne prestaje. Kao lavina iz uzavrelog vulkana kad počne teći ne zaustavlja je ništa. Elokventnost i oratorika svjetskih govornika, od starog Rima do modernih PR-a bila bi tek upotrijebljena sjena na beskonačnost osuđenog Sizifa, u njegovoj uzaludnosti.

Mala vesela pričljivica Anriet, žutog cvijeta vladarica u sjenu se pretvorila. Kako je samo pričala, kako se smijala. Oči, ni plave ni zelene rekli su obične smeđe, velike upijale sve. Kosa ponekad kratka kao u malog razigranog dječaka s loptom u ruci, a onda s uvojcima kako djevojčice samo imaju. Anriet nije ljepotica, nikad bila ni nije doli kad su majčine ruke iznijele iz rodilišta, i kad svi kao i za svako dijete kažu da najljepše je na svijetu.
Sanjala je možda u odrastanju svom da jednom će opet biti lijepa u noći kad je žena najljepša u svojoj bjelini. Kad svi se dive onom paru kao stvorenom jedno za drugo.

Da li sam već rekla možda, ne sjećam se, da Anriet voli maštati!?
Znala je Anriet i živjeti i disati punim plućima. A ima lijepo razvijena pluća. Velika društva, poneka putovanja, rođendanske i novogodišnje proslave. Život kao život, netko je rekao kaos s pravilima ponašanja, prolazi i nikad ne stoji tek ponekad malo zastane. Anriet je, rođena u pogrešnom stoljeću možda i svemiru koje nije njeno. Zalutala iz nekih visina ili dubina, ogrnuta plavim plaštem strahova, zelenilom bojazni i žutom bojom ponosa koje odbija.

Anriet sada zna, jer prošlosti se sjetila i sjeća se još uvijek. Sjetila se crvenog traga na nožu, ljepljive tekućine koja je curila niz ruku i tijelo. Sjećam se u mutnom pogledu prema gore nekih očiju, preplašenih zbog straha od posljedica, zlurado nasmiješenih očiju lažne plavuše i njenog ukrasnog perja oko vrata (kao paun u širenju svog lažnog ponosa).
Anriet zna da je činila pogreške, da je griješila. Ni oprost nije tražila, jer kako se usuditi tražiti. Ispričati se nakon što moraš unaprijed znati da je pogrešno. I pitati se, i danas i sutra ili u nekom jučer, pitati i propitivati, ima li pravo za sutra?!



Živim kao da se ispričavam što postojim!

29.07.2014. u 21:37 • 31 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.07.2014.

Nisam nigdje, ne sudim i ne kažnjavam, ne znam i ne trebam znati-tek igra

Voljela sam RIJEČI s pjesmom ispjevane
Voljela te DOZIVATI tek probuđenim glasom
Nikad mi dosta bilo nije
JEDNOSTAVNO ne poznajem
Moje ime je kompliciranost
IGRATI se volim
Ali igrice ne želim.
Život je igra od ljudi pretvorena
U lego kockice.
PLAVETNILO u tvojim očima
Kao more grlilo me je.
Kad VRATA si mi zatvorio
Prozor ni primjetila nisam.
Tek suzom u oku zapitala
Da li LJUBAV zove se to.

28.07.2014. u 20:39 • 18 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.07.2014.

VIII. – Doktorica psihijatar i ja u traženju

Oči kako prepoznati čije su, stopljene jedne u drugima. Pogled postaje jedan, misli tek da se sretnu, jednake ili različite. Spojene, djevojčica lica prekrivenog osmijehom i usana koje ispuštaju odu radosti, žena odraslih očiju i bez glasa. Srce koje tek što ne iskoči iz tijela kojeg nema, ostalog tamo u sadašnjosti naznačene budućnosti i okrutne prošlosti. Osjećaji koji izriču vriskom nečujnim prepoznatljivo lijepe uspomene sretnog djetinjstva. Dani čudesne ljepote življenja s blagoslovom beskrajnog plavetnila kao da roka trajanja nema, udahom i izdahom, tek potrebnim zbog novog udisaja. Mirisi beskrajne ljubavi nekog i nekih, neznano znanih i bližih, leptirima krilima u preletu nad travama i cvijećem, kao družica bumbara i bubamara. Slobodna letim nogama visoko u zrak, rukama čvrsto stisnutih oko ljuljačke, živim. Sjećanja, slutim li ih? Osjećam li povratak? Ništa doli nas dvije u letu nad zelenim poljima i livadama.
Jane, koga si vidjela? – glas izvan glazbe dopire do svijesti. Gdje si, što vidiš? – pitanja jedno za drugim se nižu. Podsjetnik u mojoj glavi, i riječi počinju teći. Kao voda potoka, brze rijeke prelivene preko kamenja u smiraju ulaska u jezero. Jednom nekad davno, ili mi se to tek tako čini, bila sam sretna djevojčica. Rođena na predivnom otoku, prepunom zelenom lišća na visokim stablima, livadama zelenih trava prošaranih cvijećem duginih boja. Vesela i omiljena, voljena od roditelja, i čuvana od sestrica. Slobodna kao što ptica leti beskrajem divnog neba, nošena zrakom i vjetrom koje miluje lice. Očima s pogledom daljina u stalnom traženju otkrivala mali svijet čudesnog otoka. U svakom koraku istraživala glazbu, usnama izgovarala osjećaje, snovima ispisivala nova jutra i dahom upijala noć. Sreću dijelila u drugima, pjesmom bez rime i stiha upijala znanja. S cvrkutom ptica, kreketom žaba, šuljanjem ježeva budila se, bosonoga trčala kamenom stazom u zagrljaj najdražeg prijatelja. More, vidim ga i osjećam ga, vraćam mu se. I ono je tu i čeka me, da ga opet zagrlim i ono zagrli mene. Moj najdraži prijatelj. To je moje plavo, veliko i duboko upravo toliko koliko mi je ljubavi dalo. Prerasla sam otok i nešto drugo me je zvalo, da ga vidim, da ga saznam i upoznam. Učiti sam htjela, upoznavati sam htjela. Nekamo ići ali ne otići. Suzama skrivenim u krajičku oka, na valovima prijatelja otplovila sam u svijet neznan. Kao ubrani cvijet u vazi, s rokom trajanja produženim zbog potrebe drugih s kojima sam živjela, u internatu ženskog društva. Kao ispovjednik, iscjeljitelj slomljenih srca, maramica za uplakane oči. Dobri duh školskih zadaća i zabavljač rođendanskih zabava. I život, i gorak i sladak, otpratio me na kolodvor, otrgnuo iz sigurnog svijeta kamenih zidova zgrade i izbacio na prvoj stanici. Tek naučena na život izvan malog otoka gurnuta u ralje samotnog života. Korak nekad razigran i bezbrižan, zamijenila za nesigurni snježni pokrivač, prestrašen jedan po jedan u pokušaju preživljavanja krenuo negdje. U sivilo tuđine, bez zagrljaja i riječi koje vole, u dane koje tek naučiti sam trebala kako se zovu. Iz godišnjeg doba proljeća i ljeta, koje živjela su skladno u sinergiji svojih različitosti, zaljubljeni i pružajući najbolje od sebe, izbačena u jesen i zimu, koje pokazuju samo najgori dio sebe. Kao da je jesen zaboravila topli dio svojih smeđe-crvenih boja, a zima nevinost svoje bijeline. Jedan po jedan, svaki su većem strahu od drugog, korak u preživljavanje usamljenog života. Htjeti, moći i željeti, ili čekati sutra koje dolazi sutra, u novom sutra sutrašnjeg dana. Misliti sutra, ne živjeti danas.
Jane, (to sam bila ja od prvog dolaska u bolnicu) kasno je i trebala bi se odmoriti. - izgovara doktorica.
Ne zovem se Jane, moje ime je Anriet.

27.07.2014. u 03:46 • 32 KomentaraPrint#

četvrtak, 24.07.2014.

Blog i ponešto o njemu i ja u svemu tome

Meni osobno su ova pitanja i zanimljiva i ove igre - pitanja (u jednom komentaru sam napisala da djevojčica u meni još je tu, ne volim „igrice“ jer su dio dijela 7.pitanja, meni nepotrebne i izvlače iz ljudi ono najgore i najzločestije u njima, jer svi imamo pored cijelog opusa dobrog i taj mračni dio sebe) doživljavam na isti način kao i kad sjednem ispred ekrana, bijelo i prsti po tipkovnici ponekad jednostavno krenu. Post se napiše, ne čitam ga, tek poslije nekog vremena pročitam ono što jesam napisala. Pozvana jesam, zahvaljujem blogerici koju sve više uvažavam i kao osobu i kao blogericu, @valcer, i zadatak i poziv za koji znam da je istinski poziv uvijek se potrudim i prihvatim.

1. kako, čemu, zašto ili na koji način ste se prvi puta susreli s blogom i započeli taj čudesni put bloganja?
Pred nekoliko godina čitala sam neke blogove, nikad aktivno komentirala, svidjelo mi kako ljudi pišu o svemu i svačemu što ih interesira, komentiranje drugih ali nisam bila u prilici pisati, jer za sebe uvijek kažem da sam više tipo-usmenjak nego li tipo-pismenjak. Napisala sam i kako su mi pisma i školske zadaće (iz nekih davnih dana ako ih se više i tko sjeća) bili poput noćnih mora jer kako ispuniti jednu stranu, doći do kraja stranice. Pisala ogromno velika slova samo da nekako ono svoje kratko izvještavanje na zadanu temu popunim. Izvlačila se na gramatičku točnost i to je bilo to. Zadnjih godinu dana moj život se nekim okolnostima izmijenio, više vremena za razmišljanje i promišljanje, potreba da negdje izgovorim (iako ne glasom već riječju na bjelini) sve ono što izgovoriti ne mogu (iako i sama tvrdim da ne postoji ništa što živo biće ne može, već samo ne želi). Mogućnost da nešto svoje sa čudnom mogućnošću beskraja riječi ispišem, ponekad samo meni znano što htjedoh izreći sve više i više me uvuklo u čudesnu (to je moje mišljenje i na njega svi imamo pravo prema svom nahođenju) blogosferu.

2. kakve blogove volite pratiti i koje teme su vam najzanimljivije?

Volim poeziju, volim prozu. Lijepo je i sviđa mi se pročitati nešto što sama nikad ne bih otkrila, nešto što ne znam. Volim riječi koje blogeri slažu u predivne stihove, primamljive tekstove. Pratiti putopise uz fotografije iz kojih zrači toplina proživljenog i viđenog. Fotografije koje me fasciniraju razmišljanjem ljepote oka onog koji ih je fotografirao.

3. da li bi prihvatili ulogu urednika bloga i što biste tada prvo napravili?

Na ovo uopće nema smisla da odgovorim, jer ja sam tu tako kratko da ne znam što bih odgovorila. Volim raditi, nikad mi nije bio problem. Sve zadano obavim i više od zadanog, prije zadanog vremena, bez pitanja kako i da li ću moći! I ne bih bila dobra u tome iz razloga što bih sebi bila najveći kritičar, strah od pogrešne odluke.

4. kako birate teme kojima se bavite i što vas sve može inspirirati?

Život oko mene i sam blog me inspiriraju. Ali ono što me najviše i istinski inspirira su ljudi, njihovo ponašanje, razmišljanje, promišljanje, postupci. Uvijek ono zašto, zbog čega, kako, gdje i kada? Inspirativno mi je da ne moram „crtati“ riječima, već više ispisano između redaka jer tako i čitam. Povjerenje i nepovjerenje, sposobnost kritike bez samokritike, izrečene riječi bez razmišljanja, vrijeđanje bez razloga, optuživanje bez dokaza. Ja, kao nekad, kao sada bez sutra iako o svemu ću misliti sutra.

5. kada biste kuhali " večeru za blogere " što bi bilo na meniju?

Kuhanje i kuhinja za mene su nužno zlo, jer do pred godinu-dvije nisam nikad bila odgovorna i obvezna kuhati. Uvijek je netko kuhao za mene. Ali kao i sve ostalo, i ovo bih primila kao zadatak i obavila, uz traženje pomoći kako bih to obavila kako treba. Bila bih dobra domaćica, ako ne toliko sa hranom ponuđenom a ono kao zabavljač (dodatak nakon deserta). I naravno živjeli gotovinski proizvodi. Ali zato mjesto za druženje imam idealno. hahaha

6. jeste li na blogu doživjeli neke neuobičajene, zanimljive trenutke, bilo pozitivne ili negativne?

U kratkom izrazito kratkom vremenu uspjela sam doživjeti sve od navedenog. Izdvajam pozitivne trenutke prošle i one koji još uvijek traju i koji me na neki divan način vezuju uz drage ljude tu. Jednu predivnu osobu sam počela doživljavati bliskom. Divna osoba koja mi je pružila ruku kad su poneki odbili i bila podrška. Ta osoba će znati a to je najvažnije. O onim ružnijim nije potrebno, jer su istinski bile nepotrebne (ja sam „teška“ osoba za ispriku, ali veličina nije u izgovoru „JA“ i stalnom ponavljanju te zamjenice već u onom drugom, ali sve to neka ide na dušu tih istih duša.

7. znaju li vaši bližnji za vaš blog ili je on samo vaše mjesto?

Samo poneki, oni kojima ne pričam već znaju što je to što trebaju pročitati.

8. da na jedan dan možete biti neki drugi bloger kojeg biste odabrali i zašto?

Nema odgovora jer jednom je moj odgovor izazvao pogrešne zaključke.

9. koliko ste najduže izdržali bez bloga i da li ste pokušali prestati?

Jednom u onoj sutra budućnosti možda i budem imala što odgovoriti.

10. ima li života bez bloga, te ima li bloga u svemiru?
Vjerujem da pozitivno zarazna energija bloga ovlada svima koji jednom se iskušaju. Meni pruža dio nepoznate mene, i pruža mi upoznavanje puno toga. Naravno da izvan svega čega nemamo ili čega se moramo odreći mi ili se nas odreknu iz nečega, života nekog drugog ima. Ali kad negdje pronalaziš puno toga zašto se odreći toga. U svemiru, da li ima života, jer blog je isto dio života.

Džoker pitanje: koje vam je najdraže sigurnosno pitanje?
Toliko su osebujna ova džoker pitanja da mi je ovo jedna od težih odluka.
Pa izbor neka padne upravo na ovo koje je sada dok pišem ovaj posta.
Koje je boje trava ...? (pa sad odgovori ako znaš!?)

24.07.2014. u 22:24 • 30 KomentaraPrint#

srijeda, 23.07.2014.

VII. dio – prošlost i prošlost koliko god je ima

Jutarnjim svitanjem dozivam i iščekujem dan novi, novo sutra danas. Jednom je i ono moralo doći, nikad to nisam htjela ali za htjeti i krenuti trebam ga dočekati i živjeti, bez odgađanja sutra opet i opet. A krenulo me je baš lijepo, i tako sam dobro naučila i izvježbala i zatvorenih očiju, u snu izgovarala uvijek kao odgovor.
Ljubav je istinska umjetnost, ne svakom dana i ne svakom pružena. Voljeti je potrebno znati, voljeti je čak potrebno htjeti. Uživati u umjetnosti se može naučiti, ali užitak osjećanja umjetnosti je u nama. Oduvijek i zauvijek. Voljeti srcem, voljeti tijelom, voljeti i uživati u ljubavi i zaljubljenosti. Prepustiti se i otvoriti sebe za ljubav, umijeće, znanje ili tek nešto treće ili četvrto? Zar se u ljubavi i zaljubljenosti uopće treba pitati ovako nešto? Iako pitam se, propitujem znam da ne.
Uzimati od ljubavi koliko se nudi, onoliko koliko možeš ili čekati sanjanu ljubav. Umjetnost u bojama, rukama, riječima, notama i koracima. Užitak pogledom dodira, očima glasa, mirisom usana. Nakon upoznavanja sa doktoricom psihijatricom, prvih riječi, stjecanja povjerenja (povjerenje u ljude sam uvijek imala, barem na riječima koje izgovarah svima, nepovjerenje je bilo istinskom mojom zbiljom)mene u sebe, ja da povjerujem da joj mogu ispričati sve bez zadrške, pripovijedati ali ne priče već sebe iskazati u riječima, jednostavnim bez ironije i sarkazma. Prestati pričati dugo i bez suštine, kratko (onako kako notica novinska izgleda, vijest i ništa više) i sa što više bitnosti i detalja. Pričati sjećanja koja imam, pokušaj prisjećanja sjećanja kojih nemam a postoje, prolaziti vremenskim vratima bez ključa i šifre, vratiti život prije u sada kao podsjetnik prošle mene, kako bih bila ja sada i koracima tek naučenim, novim koje nisu upoznale greške, pogreške sigurnije hodala u sutra. Sutra, moje srednje ime krštenjem novog jutra upisano u svitanju zore. Danas, upoznajemo se. Doktorica psihijatar me upoznaje s mogućim metodama psihoanalize, s kojima bismo mogle ostvariti poneka postignuća. Pitanja, sjećam li se nečega, sanjam li snove jutrom neobjašnjive, lica nepoznata?! Kročim li mjestima za koja ne znam da postoje, u kojima se ne sjećam da sam ikada bila? Razgovaram li s ljudima koje nikad nisam upoznala, događaje prije prvog buđenja u ljeto, mog prvog godišnjeg doba novog vremena?! Spoznajem li boje bojama one prošlosti za koju ne znam kakva je bila?! Slušam je, tek poneko pitanje pamtim. Prebirem snove kojih nije bilo u godišnjim dobima ljeta, jeseni, zima i proljeća, pa opet sve ispočetka. Kao da ne vidim izlaz iz kružnog toga. Sjećam li se ičega?! – pitanje koje postavljam sama sebi. Ne, za početak odgovaram. Ne sjećam se, ni snove nisam imala. Gusjenica preobražena u leptir bijele boje, letom tik do duge, od straha vraća se cvijetu sigurnosti.
Da pokušamo s hipnozom, tek jednom? – prekida mi misli glas doktorice.
Strah od otkrivanja, previše rečenog bez mogućnosti samokontrole izrečenih sjećanja. Odgovor negativan izlazi iz mojih usta i prije nego je misao sazrela u mojoj glavi, svijest ustupa mjesto podsvijesti.
Što bi voljela prvo saznati, pokušati se sjetiti? – novo pitanje.
I opet bez razmišljanja, pri samom završetku pitanja doktorice odgovor mog glasa: „Zašto volim zelenu boju, i što je to tako lijepo plavo a nebo nije?“
Zagledana u oči doktorice iščekujem odgovor, kao da mi od toga život ovisi. Tišina pomalo neobična, čudno dugo traje, prolaze minute. Gledamo se a nijedna od nas ne izgovara više riječi, i odjednom u trenutku u kojem htjedoh izreći nešto, odgovor doktorice: Boje života si me pitala! Posao koji već prilično dugi niz godina obavljam, sa jako puno iskustva u raznoraznim oblicima amnezija i ljudima koji su doživjeli raznorazna iskustva zbog kojih je došlo do takovih stanja. Ali nikad do sada prvo pitanje koje su postavili nije bilo tako jednostavno a tako teško za odgovoriti. To su osnovne životne boje. Zelena boja je početak, vlat trave, list na grani, stabljika cvijeta. Plavo lijepo i veliko, a nebo nije?! More i vode, oceani i rijeke, jezera. Život izvan tvrde zemlje na kojom hodimo, na kojom živimo. Sloboda pokreta i izražavanja osjećaja.
Što tebi znače te boje? Što je to tako posebno da želiš znati o njima i što izazivaju one u tebi? – upitala me je doktorica nakon svojih riječi.
Zamišljena s pogledom sad već negdje izvan ove sobe, leptir u meni raširio krila i nosi ne mene tijelom, ali moje misli i moj pogled, moja svijest i podsvijest izdvojeni iz tijela. Krenuli su na put prema bojama života. Osjećam prožimanje s nečim, kao da misao nečemu ide. San na javi, sjećam se. Razdvojena od tijela ali glasom tu, riječi počinju teći. Nesvjesna ili svjesna ne znam, ali pričam jer trenutak prije nego se pogled odvoji od doktorice vidim joj u očima da me sluša.
I odletim, misli krenu, mislim zeleno i vidim stabla, zelena lišća. Maleno cvijeće tek izniklo iz trave, glavica okrenutih prema zrakama sunca. Izvijaju svoje male vratiće i zovu zrake prema sebi. Krošnje stabala kao da se razmeću svojom novosezonskom odjećom i propituju koja je ljepša i koja je sjajnija. Sunce miluje ih, a vjetar lagano iz razmiče za zrake koje će dotaknuti ono malo tek niklo cvijeće. Ali još se nešto čuje, nije to samo priroda, glasovi puni smijeha. Pucketanje grana, dozivanje i odjednom ugledam najprije jednu glavu žutu kao sunce, pa odmah drugu kovrčavo smeđu i treću i četvrtu. Mali ljudi, ni djeca ni odrasli poput mojih pazitelja. Djevojčice i dječaci u igri među zelenim lišćem, na granama tek nešto poviše zemlje pa sve do vrhova stabala. Jedno po jedno lice se pokazuje, i tada ugledam djevojčicu kestenjaste kose sa dvije pletenice zavezane gumicama različite boje, zelene i plave. Lice djevojčice poznato i već viđeno. Otkud bih ja poznavala tu djevojčicu? Sjedi na ljuljački s nogama u zraku, prepušta lice vjetru i suncu. Spuštam se malo niže, zagledati se u lice želim i susrećem se s očima njenim. Pogledi nam se sretnu i shvatih zašto se poznajemo. To lice sretne djevojčice, širom otvorene oči, glas koji pjeva. Stablo i ljuljačka, madež na listu lijeve noge, dvije jamice na obrazima. Sretne noge koje su odgurivale zrak i gurale ljuljačku visoko, kao da su već tada znala da će voljeti ples. To je djevojčica koja voli zeleno i udiše plavo, ta djevojčica jesam ja.


23.07.2014. u 11:12 • 13 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.07.2014.

Reinkarnacija

Kad bi vjerovala u reinkarnaciju onda bih u sljedećem životu bila muškarac. Ali ne kao razlog jer je to ljepše ili što bih ja to više voljela, već iz čisto praktičnih razloga. Život puno jednostavniji, sa puno manje nepotrebnih pisanih i nepisanih pravila, bez nepotrebnog trčanja u krug. I zbog još jednog razloga. Voljela bih biti četvrti igrač u kartama (naravno da se radi o briškulama i trešetama, napomena da ne bih slučajno bila pozvana za igrati belu ili slično tome), punokrvno muško društvo, zabranjen pristup ženama i poslušati jednom one njihove priče kad ih ženska bića ne mogu čuti.
Proživjeti taj reinkarnirani život muškarca u svoj punini, i sve bih isprobala. Igrala nogomet, tukla se nogama u bazenu, kapi znoja cijedila na teniskom terenu a u igri pod koševima rukama dodirivala zajedno s loptom mrežicu i obruč koša. Ispijala od ljekovitih mađarskih unicuma do domaće orahovice, jeftinog badelovog konjaka krajem mjeseca do u ruci utopljenog francuskog martela i divljezapadnog američkog whiskija s dvije kockice leda nakon uspješno odigrane kladionice u hokeju na ledu. Trošila noći držeći u zagrljaju mlade nevine cure i iskusne slasne žene. Mijenjala njih dok bi mi to dopuštale i koliko bi njima odgovaralo. Sve bih živjela i nijedan užitak u kojem muškarac se budi s osmijehom zadovoljstva ne bih propustila. Jedino što ne bih nikad napravila kao muškarac, a to je da se zaljubim.
Jedino u čemu muškarac, nakon potrošene ljubavi, nakon nestanka ljubavnog žara, u vremenu zbogom i rastanka, pati više od žene je upravo to vrijeme.
Vrijeme nakon. Zbog nedostatka suza, zbog muškog nečeg. Muškarac ostavljen, muškarac koji živi vrijeme nakon ljubavi sam je čovjek koji trpi puno veću i dublju bol od ostavljene žene......

I ovo je bilo za moj gušt.......

20.07.2014. u 21:33 • 30 KomentaraPrint#

Nama za gušt

Sve osim jednostavnosti bilo bi suludo izreći,
odgovaramo si jedno drugome i gotovo.
Poput neke nevine ovozemaljske čudesnosti
Kao da je svemir i poznati i nepoznati
Ujedinjen i sjedinjen samo sa jednom mišlju
Razbacao sve zvijezde u vidljivost ljudskog oka
Mjesec unajmio sve čistače da mu vrate stari sjaj
Sunce pojačalo grijanje i produljilo zrake svoje
Samo za tebe i mene.
Imali smo mi svojih epizoda i serija s drugima.
Neke su bile u više nastavaka, neke trajale tek
jedno ljeto.
Voljeli te druge, zaljubljeni bili ili tek njima to govorili.
I nikad ni nećemo biti skupa zauvijek
Da ne pokvarimo ovo što imamo
Jer ovo je za više od jednog života.
Ni kavu uvijek ne popijemo do kraja
Neka čeka do nekog sljedećeg ponovnog susreta.
Tako smo si "pasent" da dok šetamo obalom
u suton novog svitanja plima i oseka se poljube
u zanosu našeg pripadanja.
Još u vrtiću dok si me povlačio za kosu,
kad sam ja tebe prolijevala s vodom,
na rođendanima na koje smo uvijek skupa dolazili.
I vrapci na česmini pred školom su već imali pjesmicu za nas.
Onda smo otišli svatko u svoj grad
Na studije koje smo voljeli i htjeli.
Upoznavali druge ljude,
Pričali neke nove priče, ispisivali neka nova imena.
I susreli se opet jednog ljeta,
Rukama ispisivali zalaske sunca
I očima doživljavali jutarnja svitanja.
Tog ljeta sve je bilo moguće
Iako znali da nikad skupa zauvijek biti nećemo.
Vidjela sam i pozivnice za vjenčanje.
Slušala glazbu prvog plesa mladenaca.
Htjela sam negdje u zagrljaju drugom ispisati nešto
Ali nisam mogla a ni željela lagati njemu.
Jednostavno odgovaramo jedno drugome
Sve ostalo samo je pijesak pješčanog sata.



20.07.2014. u 00:40 • 11 KomentaraPrint#

petak, 18.07.2014.

Ne volim 5

1. Prst koji pokazuje i prokazuje sve i svašte, i ono što a još bolje ono što ne vidi. Kad nema drame, postoji plan F i dramaturzi svih zemalja internacionalno se ujedinite and show must go on! - e to tek nikako ne volim.

2. Ne volim kad ne volim (jednom sam htjela započeti rečenicu u komunikaciji sa jednom osobom i to rječju "Mrzim". I tada sam dobila jednu lijepu, i duboko i iskreno sam zahvalna za tu packu - lekciju, poduku iz značenja te riječi. Od tada riječ mrzim mogu iskoristiti jednu kao riječ koja ide u otpad.) jer to drugi traže od mene, ili me unaprijed žele uvjeriiti u nešto njima samo znano. U to što je njihova istina, koja bi ujedno trebala biti i moja istina. E, tada ja tvrdoglavo (onako kako znam i želim) kažem da istinu uvijek uzimam svoju u saznanju da ne volim ili volim to što ne volim ili volim.

3. Lice bez osmijeha, čak i bez krinke, samo lice kao ogoljeno do mesa, bez kože i samo s nekom čudnom grimasom, znanom pod imenom ili nazvanom imenom koje ne priliči ni tom licu a još manje grimasi. Kako svašta pod riječi ide, riječi upijaju i poprimaju oblik vlasnika. U izgovoru tražimo istinu riječi. Što kad izgovora uzlaznih, kratkosilaznih, palatala, sve-vremenskih metafora i onomatopeja dragih malih šumskih bića i ljudskih likova (puko nabrajanje tek u brzom ritmu prisjećanja nekih učeničkih petica osnovne škole). Lice bez osmijeha je lice koje u procjepu vremena ispred i iza nas, u vremenu života i življenja preživljava sva oluje i neverine, sve gromove i munje bez ožiljka. Bez onog kojeg vidimo i bez onog kojeg ne vidimo. Uvijek i sudac i izvršitelj osude nikad osuđenik na stupu srama, pod giljotinom koja krikom ispušta ne-jecaj tek kratak silazni uzdah.

4.Oprosti bez razloga, ispričavam se u ime svih, žao mi je zbog tebe i svega učinjenog. Ne volim riječi koje u pokušaju umanjivanja učinjenog presjecaju površinu kao pravci koji stati i kad bi htjeli ne bi mogli. Kocke i romboidi a nikad trokut istostranični. Što umanjujemo? Ništa, doli pokušaj da nečiju povrijeđenu svijest još više uzburkanim valovima prelijemo i bez zraka prodremo dublje u poništavanju podsvijesti za život košmara.
Kao da umjesto upotrebe psovke riječima još okrutnijim kroz privid umilnosti i blagosti glasa dok izgovara riječi opraštanja. Oprost u opraštanju tako svetom i tek u neznano rijetkim trenucima korišteni, postadoše komercijalizirani u civilizacijsko diplomatskom okruženju svakodnevice.

5. Iako tek pri dnu, najvažnije je i zato ostavljeno kao šlag na dnu kolača ili kolač kojeg treba okrenuti da bi bio pravi. Ne volim kad mi netko tuče po zdravom i neiskvarenom razumu, svojim slatkoćama šipka, trešnje i soka od naranče. Sitnim bobicama kupina, u većoj čaši pod pritiskom ruke bez šećera tek iscijeđenog soka. Ostavite ga, kao što ostavljam blato na otiraču pred vratima, vratima koje vode u moj dom i blato čak i kad opet izaći moram, i otići negdje drugdje. Prvo, blato na otirač pred moja vrata i onda čistih cipela krenuti u svijet..........


Kad mi se dogodi da na pitanje što bih htjela, voljela ili što želim i ne znam odgovor! Kad to ne mogu uobličiti u jednostavne pitke riječi, čak i tada odgovor mogu dati. Odgovor, ne u maniri klasika: otresitog Bacha, neponovljivog Wagnera, proljetnog Vivaldija i riječnog Smetane. Taj odgovor nikad nije bio moj. Moj odgovor je ponekad, riječ sjetan mogla bi biti, ipak najbolje bi bilo reći da odgovor moj je u maniri društvo neprilagođenog, rođenog izvan vremena shvaćanja kao suncokreti na polju u blagom savijanju tek tijela neprilagođenog glavi jednog mudraca. Odgovor kroz uvijek znam što ne želim, što ne bih htjela i što je to što ne volim.
Bez riječi zamjenice ja biti svoja, neprilagođena i čak ekskomunicirana zbog nepočinjenih zločina i grešaka.....

18.07.2014. u 23:23 • 11 KomentaraPrint#

Više od 5 mojih omiljenih i izvan kategorije

Vrijeme je uvijek ono što nas oblikuje. Imati vremena i posjetiti svoje prijatelje, družiti se, popričati, sjetiti se nečeg ili jednostavno izmjenjivati riječi u ovom vremenu u kojem se sada družimo. Nikad nećemo moći reći zašto nisam onaj dan otišao/la da se vidimo, jer to smo napravili. Vrijeme za posjet roditeljima da se ne osjećaju sami i napušteni, a onda poslije plačemo (ustvari žalimo sami sebe a ne vrijeme koje nismo iskoristili) jer nismo to i to, i ono i ono. Izreći riječi u vremenu ispravne ili neispravne, ali izreći ih. Vrijeme prije starosti i vrijeme poslije. Vrijeme za i vrijeme za, obilježavamo svoje življenje s riječju "vrijeme za" ili "u vrijeme". Živimo vrijeme bio bi zaključak prema onom pitagorinom poučku (i ovo je jednako ovom pa je ovom jednako onom onda kažu stari filozofi logičnom slijedu je da je ovo jednako onom). I naravno toliko jesam zapamtila da je sve to izraženo za strane trokuta i obilježene stranice sa malim slovima a, b i c; ali meni je bilo puno poetičnije izraziti se ovim riječima kojima jesam. I kako bi meni dragi (ne uvijek ali većim dijelom) pjesnik, a počesto i prozaist rekao: Moj blog, moja pravila (a ne zadiru u ničija prava i ne remete ih), moje slobodno prozaično izražavanje (i opet kao osnovna misao vodilja i života i vremena u kojem živim život ne na štetu ili uštrb nečijeg života ili vremena njegovog življenja) i onda to i koristim. Lijepo, ne-čitljivo, ne-poželjno ili sve ono ne-moguće za nabrojati ne bih unaprijed pod paskom svoje pretpostavljačke sposobnosti ovaj put upotrijebila. Kao što jutarnje sunčane zrake u presjeku se izvuku da podare životni sjaj, tako ovaj trenutak želja se pojavi (bljesak, splash ili flush ili tek nešto obično) potaknuta putovanjima i presjecima prošlih i lijepih i možda manje lijepih vremena blogerice @valcer i odlučih si ovaj put udovoljiti toj (vjerojatno ću za nekih dva sata shvatiti ili pomisliti da to i nije trebalo) želji i ne zaustavljam se razumom uvijek sveprisutnim, čak i onda kad bi trebao ostati kao tihi pozadinski igrač......
I k tome slijede, ne bistre i ne jasne slike jer skener - nije u posjedu, fotografije su još kad riječi nisam ni poznavala, poneke dok učila sam plivati ali takve su. Najbolje dah od sebe.......
Pet najboljih:
1. Moja štrada i moji roditelji, mladi i život i vrijeme je bilo ispred njih a ja tek malo veća od štruce:


2.More naravno i moj otac i sestra i ja, i plivanje i kupanje:

3. Kad sam bila samo nasmiješena, igrala se, imala pletenice i još nisam išla u školu:

4. E sad sam skoro pa curetak, malo manja ili malo veća ali teta prvi put:

5. Logičnim slijedom trebala bi biti neka sada ja ili tu negdje tek u bliskom vremenu prije ovog, ali ima jedna i šteta što je ne mogu prikazati onakvu kakva je, meni najdraža ja i moja čokolada:

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nisu to samo riječi, to je osjećaj i misao

Što bih poželjeti više mogla
tribute to dorothy of oz

otpustila sam noćas sve moje godine
i one u kojima me srna rodila
i one u kojima me otac napustio

sve moje godine
u kojima sam lobotomiju izvršila
i središte svoga srca
štiklom gnječila

godine
u kojima sam ljubav u navodnike obukla
i bila
i svetica
i grješnica

otpustila sam noćas sve moje godine
u kojima sam sebe crnim akvarelom
slikala
i glumu svojim izborom
nazivala

sve moje godine
na rashodovanje predane
usputnim protuhama

sve godine
praznih nabora haljine u kojima
sam nekad
kupine skupljala

i prečula
majčine molitve
opsjednuta
raspoređivanjem suza vlastitih po
dlanovima – košaricama
(ponedjeljkom)
jer
ustrebati bi mogle
(u petak opet)

sve
baš sve
moje godine

da bih izjutra ponovojavascript:%20void(0);
da dušo
ponovo
u crvenim cipelama
žutom cestom prošetala

nije li to
sasvim dovoljno
da te probudim
i u oči pogledam
moja
malena
dorothy of oz

Ana Maria: poklanjam ovu pjesmu mojoj t.f.-sis i mojem cy-braci - tek da ih podsjetim da ništa nije uzalud, da ih podsjetim (jer znaju oni to) - da ponajprije treba voljeti sebe, da bi mogli voljeti druge, da ponajprije treba oprostiti sebi, da bi mogli oprostiti drugima i da ponajprije treba probuditi dijete u sebi da bi se susreli s dorothy....ili s petrom panom braco, ako hoćeš:)
u prijevodu - da bi se susreli sa samima sobom:)
voli vas vaša sister:) (18.08.2014. 09:48)I



u dobroj namjeri - uvijek odgovorim

tianaf@net.hr

link, link .....i link

Kada sam rekla da!!!!!!

Datum i vrijeme kreiranja bloga:21.04.2014. (22:36)

JL&JC