pišem što osjećam i mislim, možda volim

srijeda, 16.07.2014.

Dio V.

Svakim danom sve ljepše sam izgovarala riječi čitajući sad već neke omiljene pjesnike. Volim pjesme i njihov prizvuk dok ih izgovaram, iz nekog razloga (osim naravno vježbanja i učenja čitanja) svaki put kad primim knjigu u ruku, otvorim prvu stranicu i ugledam riječi nanizane lice mi ozari osmijeh zadovoljstva. Riječi u svom redu, možda meni i drugima neznane, ali prepoznate ruci i mislima pjesnika koji ih je ispisivao. I tako uđem u neki tajnoviti i bajkoviti svijet, ali baš svaki put kad otvorim knjigu i opet i opet očima i usnama prepustim se putovanju. Otvaram knjigu i susret mene i pjesnika započinje i nas dvoje krećemo u svijet njemu znan a meni drag, i on čita glasom mojim:
„U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame
I moja pesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.

I baš me briga i sve me se tiče
jer pesma koja dolazi iz tame
i reči njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.

U ruci koja maše ili preti
u noći kad su zvezde tužno same
u suncu koje nikad neće umreti
u svemu tome ima nešto za me.“
I onda pomilujem zvijezde, upoznam ih sa suncem i promatram ih i radujem se. Kao što se ratari raduju zlatnim poljima pšenice, ribar svjetlucavim odsjajima razigranih ljuski riba, vinogradar slatkim tek dozrelim plodovima žute žlahtine. Ali pjesnici dođu i odu u zalazak u koji ne odlazim još uvijek, u izgovoru posljednjih ponekad sretnih, ponekad sjetnih a ponekad tužnih suzama ispričanih riječi. Perom zlatnih latica pišem i vježbam, tek poneke riječi složene rimom. Uspješno ili neuspješno, jednom u nekom zlaćanom jutru suditi će oči nečije. Pa onda brojkama udaram u glavu, zemljopisnim širinama i duljinama, potezima kista po papiru bijelom. Da li sam nekad ovo znala, da li sam netko ja pisati i čitati znala? Sve to još ne znam ja, ali ni ostali svi. Pitala sam, da li je vrijeme da sjetiti bih se mogla, prije svjećica postavila jesam? Doći će i to, bilo je sve što o tome rekao je moj dr Lente!
Bila sam radoznala, i pitanja sam imala odmah nakon buđenja kao da cijelu noć sam smišljala što je prvo i što je to sve što sutra moram novo naučiti. Često kad ne bi imali vremena da odgovaraju na sva moja pitanja koja ponekad su padala poput ljetne kiše, donijeli bi mi pregršt knjiga i malu crnu knjigu (koja je imala samo jednu stranu i svijetlila je, ali je imala znanja za sve one donesene i puno drugih knjiga). Tek nedavno sam naučila da se zove računalo, a ja sam moje nazvala „nasmiješena i vesela sveznalica tab1“. Upravo zbog te male crne knjige sam imala pojačanu glad za još više novih saznanja. Sve više su me mučile misli o meni, o tome tko sam, otkuda sam stigla? Zašto sam bila i još uvijek jesam u bolnici, tko mi je to nešto (ono o čemu čujem samo šuškanja, ono o čemu ispred mene pričaju) napravio? Što sam ja napravila da izazovem tu neku reakciju, jer tko iole moralan i u redu može poželjeti bez ikakvog razloga i povoda nekome zlo? Negdje u podsvijesti moje svijesti, skriveno ali prisutno, sve više je zaokupljalo moje misli, sve više su zamišljene bore na mom čelu bile tu. Sve češće sam tonula u neka razmišljanja koja kao da su me odvodila dalje od ovog mjesta, koje je moj dom.
Pokušavala sam skrivati moje misli, moja razmišljanja od dragog dr Lentea, ali me je već jako dobro poznavao da je to postalo nemoguće. Nisam htjela biti veći teret od onog koji već jesam, i nisam htjela tražiti ono što nisam smjela ili mogla još uvijek dobiti. I jednog jutra, običnog i uobičajenog jutra kao i sva ostala posljednjih dvije godine, stigao je moj Lente, sjeo pored kreveta, zagledao se u moje oči (koje jesu prozor moje duše, pored svih vježbi i svekolikog truda u očima nikad nisam mogla skriti svoje osjećaje i sve svoje misli) i rekao mi:
- Možda još uvijek nije vrijeme, po liječničkim i znanstvenim pravilima da kreneš u bitku saznanja o sebi i o onome tko si bila, i o onome svemu ostalome što uz tebe dolazi. Ali vjerujem da odgađanje i onako neminovnog procesa koji bi došao ako ne danas, a ono sutra u jutru poput ovog, za tebe bi bilo samo štetno. Reci mi, da li si spremna za sve ono što te čeka?
Prepustila sam se riječima koje sam upravo čula, pogleda zagledanog u njegove oči ali pogledom koji ne vidi. Pogled moj je bio negdje, gdje je ponekad znao odlutati i kad bi se vratio nije znao gdje je to bio. U posljednje vrijeme gubila bih se u trenucima nepoznatih krajeva, nekog zelenila meni tako bliskog i dragog, koje se u krajevima stapalo s plavetnilom koje nikad nisam vidjela. I ne, nije to bilo nebo (ono čudesno plavo, u pogledu oka prema gore, ponekad pomiješano s čudesnim i čudnovatim bijelim bićima koja su mijenjala svoje oblike u pokretu i migu oka) bilo je to neko i nešto drugo plavo. Prislonio mi je ruku na rame, i trgnuh se iz razmišljanja i odlutale misli vratim u pogled očiju njegovih (zelene, meke i prepoznatljive).
- Ne znam da li spremna jesam, kao što ne znam da li to ikada biti ću ponovo?! Ne znam što me čeka, ni što saznati ću?! Možda sam bila neka tmurna i ružna žena, djevojka i možda se tada voljeti neću. Možda sam nekog voljela tko nije mene volio, i zbog toga prolijevala suze!? Možda mi sve to ne treba i možda to što sam sve zaboravila trebam i ostaviti u tom zaboravu!? Sve to skupa ne znam. Ali znam da nikad ni više ni manje neću biti spremna, i znam da želim to i neka bude..!
Sjećanja, nekad draga, nekad i ne baš evo me k vama.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv