1. Prst koji pokazuje i prokazuje sve i svašte, i ono što a još bolje ono što ne vidi. Kad nema drame, postoji plan F i dramaturzi svih zemalja internacionalno se ujedinite and show must go on! - e to tek nikako ne volim.
2. Ne volim kad ne volim (jednom sam htjela započeti rečenicu u komunikaciji sa jednom osobom i to rječju "Mrzim". I tada sam dobila jednu lijepu, i duboko i iskreno sam zahvalna za tu packu - lekciju, poduku iz značenja te riječi. Od tada riječ mrzim mogu iskoristiti jednu kao riječ koja ide u otpad.) jer to drugi traže od mene, ili me unaprijed žele uvjeriiti u nešto njima samo znano. U to što je njihova istina, koja bi ujedno trebala biti i moja istina. E, tada ja tvrdoglavo (onako kako znam i želim) kažem da istinu uvijek uzimam svoju u saznanju da ne volim ili volim to što ne volim ili volim.
3. Lice bez osmijeha, čak i bez krinke, samo lice kao ogoljeno do mesa, bez kože i samo s nekom čudnom grimasom, znanom pod imenom ili nazvanom imenom koje ne priliči ni tom licu a još manje grimasi. Kako svašta pod riječi ide, riječi upijaju i poprimaju oblik vlasnika. U izgovoru tražimo istinu riječi. Što kad izgovora uzlaznih, kratkosilaznih, palatala, sve-vremenskih metafora i onomatopeja dragih malih šumskih bića i ljudskih likova (puko nabrajanje tek u brzom ritmu prisjećanja nekih učeničkih petica osnovne škole). Lice bez osmijeha je lice koje u procjepu vremena ispred i iza nas, u vremenu života i življenja preživljava sva oluje i neverine, sve gromove i munje bez ožiljka. Bez onog kojeg vidimo i bez onog kojeg ne vidimo. Uvijek i sudac i izvršitelj osude nikad osuđenik na stupu srama, pod giljotinom koja krikom ispušta ne-jecaj tek kratak silazni uzdah.
4.Oprosti bez razloga, ispričavam se u ime svih, žao mi je zbog tebe i svega učinjenog. Ne volim riječi koje u pokušaju umanjivanja učinjenog presjecaju površinu kao pravci koji stati i kad bi htjeli ne bi mogli. Kocke i romboidi a nikad trokut istostranični. Što umanjujemo? Ništa, doli pokušaj da nečiju povrijeđenu svijest još više uzburkanim valovima prelijemo i bez zraka prodremo dublje u poništavanju podsvijesti za život košmara.
Kao da umjesto upotrebe psovke riječima još okrutnijim kroz privid umilnosti i blagosti glasa dok izgovara riječi opraštanja. Oprost u opraštanju tako svetom i tek u neznano rijetkim trenucima korišteni, postadoše komercijalizirani u civilizacijsko diplomatskom okruženju svakodnevice.
5. Iako tek pri dnu, najvažnije je i zato ostavljeno kao šlag na dnu kolača ili kolač kojeg treba okrenuti da bi bio pravi. Ne volim kad mi netko tuče po zdravom i neiskvarenom razumu, svojim slatkoćama šipka, trešnje i soka od naranče. Sitnim bobicama kupina, u većoj čaši pod pritiskom ruke bez šećera tek iscijeđenog soka. Ostavite ga, kao što ostavljam blato na otiraču pred vratima, vratima koje vode u moj dom i blato čak i kad opet izaći moram, i otići negdje drugdje. Prvo, blato na otirač pred moja vrata i onda čistih cipela krenuti u svijet..........
Kad mi se dogodi da na pitanje što bih htjela, voljela ili što želim i ne znam odgovor! Kad to ne mogu uobličiti u jednostavne pitke riječi, čak i tada odgovor mogu dati. Odgovor, ne u maniri klasika: otresitog Bacha, neponovljivog Wagnera, proljetnog Vivaldija i riječnog Smetane. Taj odgovor nikad nije bio moj. Moj odgovor je ponekad, riječ sjetan mogla bi biti, ipak najbolje bi bilo reći da odgovor moj je u maniri društvo neprilagođenog, rođenog izvan vremena shvaćanja kao suncokreti na polju u blagom savijanju tek tijela neprilagođenog glavi jednog mudraca. Odgovor kroz uvijek znam što ne želim, što ne bih htjela i što je to što ne volim.
Bez riječi zamjenice ja biti svoja, neprilagođena i čak ekskomunicirana zbog nepočinjenih zločina i grešaka.....
Post je objavljen 18.07.2014. u 23:23 sati.