pišem što osjećam i mislim, možda volim

petak, 18.07.2014.

Više od 5 mojih omiljenih i izvan kategorije

Vrijeme je uvijek ono što nas oblikuje. Imati vremena i posjetiti svoje prijatelje, družiti se, popričati, sjetiti se nečeg ili jednostavno izmjenjivati riječi u ovom vremenu u kojem se sada družimo. Nikad nećemo moći reći zašto nisam onaj dan otišao/la da se vidimo, jer to smo napravili. Vrijeme za posjet roditeljima da se ne osjećaju sami i napušteni, a onda poslije plačemo (ustvari žalimo sami sebe a ne vrijeme koje nismo iskoristili) jer nismo to i to, i ono i ono. Izreći riječi u vremenu ispravne ili neispravne, ali izreći ih. Vrijeme prije starosti i vrijeme poslije. Vrijeme za i vrijeme za, obilježavamo svoje življenje s riječju "vrijeme za" ili "u vrijeme". Živimo vrijeme bio bi zaključak prema onom pitagorinom poučku (i ovo je jednako ovom pa je ovom jednako onom onda kažu stari filozofi logičnom slijedu je da je ovo jednako onom). I naravno toliko jesam zapamtila da je sve to izraženo za strane trokuta i obilježene stranice sa malim slovima a, b i c; ali meni je bilo puno poetičnije izraziti se ovim riječima kojima jesam. I kako bi meni dragi (ne uvijek ali većim dijelom) pjesnik, a počesto i prozaist rekao: Moj blog, moja pravila (a ne zadiru u ničija prava i ne remete ih), moje slobodno prozaično izražavanje (i opet kao osnovna misao vodilja i života i vremena u kojem živim život ne na štetu ili uštrb nečijeg života ili vremena njegovog življenja) i onda to i koristim. Lijepo, ne-čitljivo, ne-poželjno ili sve ono ne-moguće za nabrojati ne bih unaprijed pod paskom svoje pretpostavljačke sposobnosti ovaj put upotrijebila. Kao što jutarnje sunčane zrake u presjeku se izvuku da podare životni sjaj, tako ovaj trenutak želja se pojavi (bljesak, splash ili flush ili tek nešto obično) potaknuta putovanjima i presjecima prošlih i lijepih i možda manje lijepih vremena blogerice @valcer i odlučih si ovaj put udovoljiti toj (vjerojatno ću za nekih dva sata shvatiti ili pomisliti da to i nije trebalo) želji i ne zaustavljam se razumom uvijek sveprisutnim, čak i onda kad bi trebao ostati kao tihi pozadinski igrač......
I k tome slijede, ne bistre i ne jasne slike jer skener - nije u posjedu, fotografije su još kad riječi nisam ni poznavala, poneke dok učila sam plivati ali takve su. Najbolje dah od sebe.......
Pet najboljih:
1. Moja štrada i moji roditelji, mladi i život i vrijeme je bilo ispred njih a ja tek malo veća od štruce:

2.More naravno i moj otac i sestra i ja, i plivanje i kupanje:

3. Kad sam bila samo nasmiješena, igrala se, imala pletenice i još nisam išla u školu:

4. E sad sam skoro pa curetak, malo manja ili malo veća ali teta prvi put:

5. Logičnim slijedom trebala bi biti neka sada ja ili tu negdje tek u bliskom vremenu prije ovog, ali ima jedna i šteta što je ne mogu prikazati onakvu kakva je, meni najdraža ja i moja čokolada: