Jutarnjim svitanjem dozivam i iščekujem dan novi, novo sutra danas. Jednom je i ono moralo doći, nikad to nisam htjela ali za htjeti i krenuti trebam ga dočekati i živjeti, bez odgađanja sutra opet i opet. A krenulo me je baš lijepo, i tako sam dobro naučila i izvježbala i zatvorenih očiju, u snu izgovarala uvijek kao odgovor.
Ljubav je istinska umjetnost, ne svakom dana i ne svakom pružena. Voljeti je potrebno znati, voljeti je čak potrebno htjeti. Uživati u umjetnosti se može naučiti, ali užitak osjećanja umjetnosti je u nama. Oduvijek i zauvijek. Voljeti srcem, voljeti tijelom, voljeti i uživati u ljubavi i zaljubljenosti. Prepustiti se i otvoriti sebe za ljubav, umijeće, znanje ili tek nešto treće ili četvrto? Zar se u ljubavi i zaljubljenosti uopće treba pitati ovako nešto? Iako pitam se, propitujem znam da ne.
Uzimati od ljubavi koliko se nudi, onoliko koliko možeš ili čekati sanjanu ljubav. Umjetnost u bojama, rukama, riječima, notama i koracima. Užitak pogledom dodira, očima glasa, mirisom usana. Nakon upoznavanja sa doktoricom psihijatricom, prvih riječi, stjecanja povjerenja (povjerenje u ljude sam uvijek imala, barem na riječima koje izgovarah svima, nepovjerenje je bilo istinskom mojom zbiljom)mene u sebe, ja da povjerujem da joj mogu ispričati sve bez zadrške, pripovijedati ali ne priče već sebe iskazati u riječima, jednostavnim bez ironije i sarkazma. Prestati pričati dugo i bez suštine, kratko (onako kako notica novinska izgleda, vijest i ništa više) i sa što više bitnosti i detalja. Pričati sjećanja koja imam, pokušaj prisjećanja sjećanja kojih nemam a postoje, prolaziti vremenskim vratima bez ključa i šifre, vratiti život prije u sada kao podsjetnik prošle mene, kako bih bila ja sada i koracima tek naučenim, novim koje nisu upoznale greške, pogreške sigurnije hodala u sutra. Sutra, moje srednje ime krštenjem novog jutra upisano u svitanju zore. Danas, upoznajemo se. Doktorica psihijatar me upoznaje s mogućim metodama psihoanalize, s kojima bismo mogle ostvariti poneka postignuća. Pitanja, sjećam li se nečega, sanjam li snove jutrom neobjašnjive, lica nepoznata?! Kročim li mjestima za koja ne znam da postoje, u kojima se ne sjećam da sam ikada bila? Razgovaram li s ljudima koje nikad nisam upoznala, događaje prije prvog buđenja u ljeto, mog prvog godišnjeg doba novog vremena?! Spoznajem li boje bojama one prošlosti za koju ne znam kakva je bila?! Slušam je, tek poneko pitanje pamtim. Prebirem snove kojih nije bilo u godišnjim dobima ljeta, jeseni, zima i proljeća, pa opet sve ispočetka. Kao da ne vidim izlaz iz kružnog toga. Sjećam li se ičega?! – pitanje koje postavljam sama sebi. Ne, za početak odgovaram. Ne sjećam se, ni snove nisam imala. Gusjenica preobražena u leptir bijele boje, letom tik do duge, od straha vraća se cvijetu sigurnosti.
Da pokušamo s hipnozom, tek jednom? – prekida mi misli glas doktorice.
Strah od otkrivanja, previše rečenog bez mogućnosti samokontrole izrečenih sjećanja. Odgovor negativan izlazi iz mojih usta i prije nego je misao sazrela u mojoj glavi, svijest ustupa mjesto podsvijesti.
Što bi voljela prvo saznati, pokušati se sjetiti? – novo pitanje.
I opet bez razmišljanja, pri samom završetku pitanja doktorice odgovor mog glasa: „Zašto volim zelenu boju, i što je to tako lijepo plavo a nebo nije?“
Zagledana u oči doktorice iščekujem odgovor, kao da mi od toga život ovisi. Tišina pomalo neobična, čudno dugo traje, prolaze minute. Gledamo se a nijedna od nas ne izgovara više riječi, i odjednom u trenutku u kojem htjedoh izreći nešto, odgovor doktorice: Boje života si me pitala! Posao koji već prilično dugi niz godina obavljam, sa jako puno iskustva u raznoraznim oblicima amnezija i ljudima koji su doživjeli raznorazna iskustva zbog kojih je došlo do takovih stanja. Ali nikad do sada prvo pitanje koje su postavili nije bilo tako jednostavno a tako teško za odgovoriti. To su osnovne životne boje. Zelena boja je početak, vlat trave, list na grani, stabljika cvijeta. Plavo lijepo i veliko, a nebo nije?! More i vode, oceani i rijeke, jezera. Život izvan tvrde zemlje na kojom hodimo, na kojom živimo. Sloboda pokreta i izražavanja osjećaja.
Što tebi znače te boje? Što je to tako posebno da želiš znati o njima i što izazivaju one u tebi? – upitala me je doktorica nakon svojih riječi.
Zamišljena s pogledom sad već negdje izvan ove sobe, leptir u meni raširio krila i nosi ne mene tijelom, ali moje misli i moj pogled, moja svijest i podsvijest izdvojeni iz tijela. Krenuli su na put prema bojama života. Osjećam prožimanje s nečim, kao da misao nečemu ide. San na javi, sjećam se. Razdvojena od tijela ali glasom tu, riječi počinju teći. Nesvjesna ili svjesna ne znam, ali pričam jer trenutak prije nego se pogled odvoji od doktorice vidim joj u očima da me sluša.
I odletim, misli krenu, mislim zeleno i vidim stabla, zelena lišća. Maleno cvijeće tek izniklo iz trave, glavica okrenutih prema zrakama sunca. Izvijaju svoje male vratiće i zovu zrake prema sebi. Krošnje stabala kao da se razmeću svojom novosezonskom odjećom i propituju koja je ljepša i koja je sjajnija. Sunce miluje ih, a vjetar lagano iz razmiče za zrake koje će dotaknuti ono malo tek niklo cvijeće. Ali još se nešto čuje, nije to samo priroda, glasovi puni smijeha. Pucketanje grana, dozivanje i odjednom ugledam najprije jednu glavu žutu kao sunce, pa odmah drugu kovrčavo smeđu i treću i četvrtu. Mali ljudi, ni djeca ni odrasli poput mojih pazitelja. Djevojčice i dječaci u igri među zelenim lišćem, na granama tek nešto poviše zemlje pa sve do vrhova stabala. Jedno po jedno lice se pokazuje, i tada ugledam djevojčicu kestenjaste kose sa dvije pletenice zavezane gumicama različite boje, zelene i plave. Lice djevojčice poznato i već viđeno. Otkud bih ja poznavala tu djevojčicu? Sjedi na ljuljački s nogama u zraku, prepušta lice vjetru i suncu. Spuštam se malo niže, zagledati se u lice želim i susrećem se s očima njenim. Pogledi nam se sretnu i shvatih zašto se poznajemo. To lice sretne djevojčice, širom otvorene oči, glas koji pjeva. Stablo i ljuljačka, madež na listu lijeve noge, dvije jamice na obrazima. Sretne noge koje su odgurivale zrak i gurale ljuljačku visoko, kao da su već tada znala da će voljeti ples. To je djevojčica koja voli zeleno i udiše plavo, ta djevojčica jesam ja.
Post je objavljen 23.07.2014. u 11:12 sati.