Oči kako prepoznati čije su, stopljene jedne u drugima. Pogled postaje jedan, misli tek da se sretnu, jednake ili različite. Spojene, djevojčica lica prekrivenog osmijehom i usana koje ispuštaju odu radosti, žena odraslih očiju i bez glasa. Srce koje tek što ne iskoči iz tijela kojeg nema, ostalog tamo u sadašnjosti naznačene budućnosti i okrutne prošlosti. Osjećaji koji izriču vriskom nečujnim prepoznatljivo lijepe uspomene sretnog djetinjstva. Dani čudesne ljepote življenja s blagoslovom beskrajnog plavetnila kao da roka trajanja nema, udahom i izdahom, tek potrebnim zbog novog udisaja. Mirisi beskrajne ljubavi nekog i nekih, neznano znanih i bližih, leptirima krilima u preletu nad travama i cvijećem, kao družica bumbara i bubamara. Slobodna letim nogama visoko u zrak, rukama čvrsto stisnutih oko ljuljačke, živim. Sjećanja, slutim li ih? Osjećam li povratak? Ništa doli nas dvije u letu nad zelenim poljima i livadama.
Jane, koga si vidjela? – glas izvan glazbe dopire do svijesti. Gdje si, što vidiš? – pitanja jedno za drugim se nižu. Podsjetnik u mojoj glavi, i riječi počinju teći. Kao voda potoka, brze rijeke prelivene preko kamenja u smiraju ulaska u jezero. Jednom nekad davno, ili mi se to tek tako čini, bila sam sretna djevojčica. Rođena na predivnom otoku, prepunom zelenom lišća na visokim stablima, livadama zelenih trava prošaranih cvijećem duginih boja. Vesela i omiljena, voljena od roditelja, i čuvana od sestrica. Slobodna kao što ptica leti beskrajem divnog neba, nošena zrakom i vjetrom koje miluje lice. Očima s pogledom daljina u stalnom traženju otkrivala mali svijet čudesnog otoka. U svakom koraku istraživala glazbu, usnama izgovarala osjećaje, snovima ispisivala nova jutra i dahom upijala noć. Sreću dijelila u drugima, pjesmom bez rime i stiha upijala znanja. S cvrkutom ptica, kreketom žaba, šuljanjem ježeva budila se, bosonoga trčala kamenom stazom u zagrljaj najdražeg prijatelja. More, vidim ga i osjećam ga, vraćam mu se. I ono je tu i čeka me, da ga opet zagrlim i ono zagrli mene. Moj najdraži prijatelj. To je moje plavo, veliko i duboko upravo toliko koliko mi je ljubavi dalo. Prerasla sam otok i nešto drugo me je zvalo, da ga vidim, da ga saznam i upoznam. Učiti sam htjela, upoznavati sam htjela. Nekamo ići ali ne otići. Suzama skrivenim u krajičku oka, na valovima prijatelja otplovila sam u svijet neznan. Kao ubrani cvijet u vazi, s rokom trajanja produženim zbog potrebe drugih s kojima sam živjela, u internatu ženskog društva. Kao ispovjednik, iscjeljitelj slomljenih srca, maramica za uplakane oči. Dobri duh školskih zadaća i zabavljač rođendanskih zabava. I život, i gorak i sladak, otpratio me na kolodvor, otrgnuo iz sigurnog svijeta kamenih zidova zgrade i izbacio na prvoj stanici. Tek naučena na život izvan malog otoka gurnuta u ralje samotnog života. Korak nekad razigran i bezbrižan, zamijenila za nesigurni snježni pokrivač, prestrašen jedan po jedan u pokušaju preživljavanja krenuo negdje. U sivilo tuđine, bez zagrljaja i riječi koje vole, u dane koje tek naučiti sam trebala kako se zovu. Iz godišnjeg doba proljeća i ljeta, koje živjela su skladno u sinergiji svojih različitosti, zaljubljeni i pružajući najbolje od sebe, izbačena u jesen i zimu, koje pokazuju samo najgori dio sebe. Kao da je jesen zaboravila topli dio svojih smeđe-crvenih boja, a zima nevinost svoje bijeline. Jedan po jedan, svaki su većem strahu od drugog, korak u preživljavanje usamljenog života. Htjeti, moći i željeti, ili čekati sutra koje dolazi sutra, u novom sutra sutrašnjeg dana. Misliti sutra, ne živjeti danas.
Jane, (to sam bila ja od prvog dolaska u bolnicu) kasno je i trebala bi se odmoriti. - izgovara doktorica.
Ne zovem se Jane, moje ime je Anriet.
Post je objavljen 27.07.2014. u 03:46 sati.