Baš kad sam pomislila kako su svi likovi u trakavici seriji nazvanoj "Progon" (i naravno automatizmom postavljeno pitanje tko, koga, zašto, čega, ili da li uopće) preživjeli i zadovoljno odmaraju svoja umorna i bljedunjava lica u uvalama nikakvim pravom na samoodređenja prisvojena, kad vidi ti to ipak kraj još uvijek nije moguć, Pred nekoliko sati sam već jednom napisala ove riječi ali ću ih sad i ponoviti, i kad ostali misle da znaju da nije potrebno nešto izreći ili napisati, a druga strana to ipak napravi. Prihvatite da je to sebična potreba ove druge strane. A mi smo ipak uvijek i prvo mi, pa onda svi ostali. I upravo zbog toga sebi sam dužna ovo napisati. I ovo nije post napisan za potrebe čitanja drugih. Ovo je samo jedna strana dnevnika kojeg smo "once upon a time" svi imali u ladicama radnog stolića, tamo negdje među udžbenicima iz povijesti i matematike.
Ni ovom prilikom neću ispisivati rečenice svoje obrane (iako optužena lažima, kako bi neki blogeri rekli pod kojim imenom i koga bi vi to optužili, i koji samozadovoljno trljaju svoje prstiće u pripremi novih samodopadnih tekstova koje ispisuju po raznoraznim blogovima, i čekaju strpljivo u zasjedi tko će se zgodno uhvatiti na bačeni mamac). Ne želim i neću imenovati blogericu koja me je optužila za progon njene osobnosti, za višegodišnje uporno i dosljedno praćenje njenih skuta. Čak je pri tome sebi i dozvolila poneke uvredljive riječi, ali to sad već spada u neke druge analize, i nesebičnu pomoć mi je ponudila u dobivanju liječničke pomoći jer ja sam bolesna osoba i spremna za liječenje. Draga i samodopadna blogerice, dozvolili ste sebi i preslik najistinskije istine ikad objavljene na stranicama bloga od kada je osnovan. Istinu znam ja i ne sramim je se, ali je upitno da li vi znate istinu o sebi. Ponavljati vaše riječi koje se polako kao bumerang okreću prema vama, ne žeim ali kao što rekoh bumerang je čudna i čudesna sprava. Uvijek se spretno vrati rukama iz kojih je otišao. Poput vlastitih riječi koje odjekuju u ušima.
Htjela sam isprikom zaključiti sapunicu, ali to nije bilo moguće. Da čitate s malo više razumijevanja onda bi vjerojatno i znali pronaći prave riječi. Ali nije za čuđenje (poljubac predivnim očima milog djeteta). Ovako u samosvijetu vlastite nadmoćnosti i superiornosti, s glavom visoko podignutom gdje pogled koji bi išao niže od pijedestala na kojem ste se postavili, nije dozvoljen. Zaustavite se..
Svjesni ste i znate da ste prvi pokrenuli ovu farsu, ove pričice koje mogu zadovoljavati samo duše koje imaju potrebu živjeti u laži.
Vaš problem. Nitko ništa što si prisvajate ne želi niti vam se dira u ono što mislite da je vaše. "Hugo bi rekao, izaberite jedan broj i sigurno ćete pogriješiti." Samo što je to rečenica za nekog drugog koji je pogriješio i žao mi je zbog toga.
.........i contemplated an awful thing,
i hate to admit
i just thought those would be such
appropriate last word
but i'm still here!..........
sorry, never been too good at happy endings.!.......
Post je objavljen 23.06.2014. u 03:35 sati.