Marketing
Voljela je svoj mali otok, ni zeleni ni plavi. S pregršt sitnih dobroćudnih tajni. Lijanama spremnim na ples, sa svakim naslućenim zvukom vjetrića. Voljela je svoj mali otok, bez zločestih i zlih, bez oluja i nevera, smijeha od jutra do mraka.
Voljela je život na svom malom mirnom otoku ali svijet je zvao. Upisali su je u školu, u jednu od onih gdje su samo djevojčice boravile. I plave i crne, i niske i nešto malo više. Starije i one mlađe od nje. Jedan od onih internata u kojima se s pravilima budiš i s pravilima ideš na spavanje. Mjesto toliko zatvoreno samo za sebe, da ni kod proslava nisi mogao ugledati neko nepoznato lice, uvijek u onoj uštirkanoj i do grla zakopčanoj školskoj odori.
Dani, mjeseci, čak i godine su prolazile, neumitno, bez pamćenja bez iscrtanih boja i tetovaža. Imala je sve što je novac mogao kupiti. Novca je bilo i u ničem potrebitom oskudijevala nije. Odjeću, hranu, knjige krevet za spavanje, bez mora i plavo zelenog otoka. Bila je prijateljica rame za plakanje u noćima suza za izgubljene ljubavi, s razumijevanjem teksta slušala ispovijedi dnevnika jedne tinejdžerice, pružena ruka za poruku u boci sve potrebno i nepotrebno, za vrijeme u kojem sati nema, za prijelaz dana u noć, iz tjedna u mjesec. Nije bilo ništa ni teško ni nemoguće, sve za trenutak adio i zbogom jednom, evo me opet zelenilo moje, smiraju plavi.
Vijest nesreća nema voljenog otoka, plavetnilo je zamijenila crvena boja, zelenilo prešlo u crno crniju nijansu slijepih boja. Opustošene duše i oskvrnjena tijela, u dubinama i širinama, da se ne sretnu da se ne pronađu. Očima otvorenim prije svitanja dana, izgubljenim u svjetlosti sunca i mirisu naranče negdje pred samo poniranje sunca u dolinu plesa u kojoj noge više ne caruju i ruke ne grle. Ni suze nisu htjele dok uši su slušale, mozgom nisu prolazile njihove riječi samo je pogled negdje daleko krenuo da se nikad više ne vrati, negdje tamo gdje kući koje više nema bi htio poći.
Nijedna vijest ne putuje sama, u vlaku s kupeom s mjestom do prozora i upaljenim svjetlom, pospremi tek toliko da preživjeti može u društvu svojih tenisica i krene u svijet nazvan bijeli. Ni misli ni boli, ni tugu ni jal ne ponese u ruksak budućeg vremena. Nastane se tik pored srca da disati može, pumpati zrak i snagu do dana i jutra kad vratiti će se ona.
Stanica nepoznati ljudi galama zvukovi zvižduk sirene oči širom otvorene na prelijepom licu mlade žene. Život je tu ispred nje tek dohvatiti ga mora ispruženih ruku kao pripravnik prvi posao.
Dan na izmaku svjetlost tek upaljene rasvjete na ulicama grada koji je trebao biti njen dom, privremena luka do povratka. Trebala je potražiti neki smještaj, tek ležaj jeftinog motela kako bi mršavi smotuljak novčanica sačuvanih slučajnošću kišom zalivenog dana za izlazak iz internata. Pogledom obuhvatih ulice ispred sebe ne bih li ugledala natpis ne blještav već dovoljno prljav izvana, kako bih odmah znala da je to mjesto koje tražim. Uličicu jednu, dvije i slabo osvijetljeni ulaz s vrećicama smeća na ulazu, neobrijani s podočnjacima do usana čovjek za pultom koji bi trebao se zvati recepcija, riječi upućene meni bez uobičajenog pozdrava za dobro veče:
- Koliko ostajete?
- Molim vas sobičak ležaj jedan, kolika je cijena boravka?
- Sitnih 50$, bez posteljine i bez doručka naravno. Plaćanje unaprijed. Primamo samo gotovinu! –uzvratio je odgovor na pitanje od cigareta tvrd i hrapav muški glas.
- Molim vas onda, uzela bih sobu na tri noći. Izvolite novac i dokumente. – odgovorih skoro sretna što ću napokon moći negdje pronaći mir i biti sama.
- Dokumente ne trebam, izvoli ključ. I bez podvođenja i muškaraca u sobi. – uzvraća grubi glas.
Uzimam ključ ruksak je na ramenu i stepenicama do novog doma pa bilo to i nekoliko dana. Ne očekujući ništa, znajući da lijepo ne može biti, ipak…………..
Ni u najmračnijim mislima zamisliti nisam mogla užas prljavštine i smrada koji osjetih i ugledah nakon otvaranja vrata doma svog. Pobjeći nazad u uličicu mračnu, u nemoć noći koja bi me obgrlila ili zaustaviti pogled i vratiti ga u plavo i zeleno, na moj mali otok koji sam voljela. Prevladah nemoć zadržah dah i brzinom pređoh preko sobe do prozora do zraka mogućeg za ponuditi plućima koje život znače. Ni takav zrak ne bih birala ali od goreg izabereš nešto bolje.
Prva noć nepoznati grad neznani ljudi sama bez ikoga i ičega, drugi život. Nema više djeteta izgubljeno nestalo, ustupljeno mjesto ženi bez očekivanja ali s ciljem uvijek samo jednim, zaroniti i pronaći. Ugašeno svjetlo pritajeni mrak izvana i sobičak i nije izgledao tako loše. Zbog one nespretno postavljene reklame na mjesto s kojeg je na pravi način osvjetljavala krevet odluka je pala na stolicu polupristojnog izgleda, kao mjesto na kojem ću dočekati jutro.
Dočekano jutro, čak i sunce novog dana i sve izgleda skoro pa lijepo. Okupati se je bila misao pri buđenju, brzo protjerana kao nemoguća nestvarna, čak i mašta je u tom trenutku stvarnija. Pomak usnica u ritmu glazbe s ulice, nekoliko step by step pokreta prema vratima, ruksak imovine na rame i zagonetni osmijeh, sasma dovoljno i više od potrebnog za uspjeh.
Dobro jutro, ostavljeni ključ sobe na pultu nalik ideji nazvanoj recepcija, nekom novom čovječuljku nalik onom od sinoć, nešto više bora sijedih u kosi s još manje želje za osmijehom. Kao da su zaposleni po nekom istom obrascu.
Prvim korakom s kojim sam ostavljalo to mračno prljavo i otužno predvorje jeftinog motela, zaboravila sam sve ono što će me još iste večeri dočekati na povratku, ali daleko je do tada a ja idem dalje u vrevu gradu u gužvu.
Volim pjevati plešem od salse do fokstrota, vrtim se valcerom na splavi plavog dunava, mišići na trbuhu se uvijaju od bubnjeva trbušnog plesa, prsti na nogama vibriraju ritmom cha i ska, ramena se izvijaju kao opijena soulom.
Ima nešto za mene ljudi će htjeti me slušati i gledati, ponavljala sam misli slijepljene jedna s drugom u plus.
Od jednog do drugog otvarala sam vrata, pitala i molila, za priliku neku za trenutak pokreta i trenutak glasa. Njihov pogled i sluh. Dođite sutra danas šef nije tu, vidjet ćemo ako opet navratite što bi mogli učiniti za vas, iz sata u sat ponavljale su se iste riječi kao da nitko ništa drugo ne zna reći. Umanjih htjenja, traženja i čaše nositi znam, i oprati ih mogu ako trebate. Opet sutra i to ono drugo ne sutra sutra. Suton oglas na vratima, pomalo čudno mračnim odbijajućim crvenim svjetlom koje ulijeva strah, ipak bliže zbog sitnih slova: „Traži se žena mlađa smislom za ples radno vrijeme po dogovoru, plaća dobra!“
Glas neki ga zovu unutarnji spasilački tim, oprezan upozoravajući ali želudac koji je krulio, usne ispucale od žeđi i žulj na umornim stopalima bili su puno jači od glasa, šef vučijih usana očiju deve i usana ribe u akvariju. Mala dobila si posao, počinješ odmah! – odvratno zapovjednički glas koji nije ni mogao biti ništa drugačiji. Zadovoljna da sam dobila posao koji bar u jednom djeliću ima i ono što volim i što radim tako dobro. Oblačim odoru jer to je posao koji zahtjeva nošenje odjeće na zadanu temu, nekoliko sitnih uputa kolegica koje su me prihvatile s kiselim osmijehom dobrodošlice klimanjem glave bez riječi i pokreta usana, vjerojatno zbog velikih nanosa šminke na umorna i istrošena lica. Ohrabrena dodirom ruke na mojoj stražnjici više otkrivenoj nego pokrivenoj rukom šefa ribe skoro sam potrčala na daske koje ples u noći znače, kao da ne mogu dočekati trenutak u kojem ću obnažiti svoje tijelo pijanim i ružnim licima muškaraca koji ni ne znaju u što i koga gledaju, već iz puke navike zvižde pružaju novčanice i ruke kako bi možebitno uspjeli dodirnuti tijelo.
Glazba ritam koji volim gubim se u prostoru i vremenu, sve ovo oko mene nije važno, ne postoji ništa i nitko osim mene i glazbe koja poziva na ples. Pogled u daljinu poznatu plavo zelenu me odvodi i ne osjećam ništa, izvijam tijelo sada već potpuno obnaženo izloženo pogledima zakrvavljenih očiju iz tame, pohotnim uzdasima čak ponekim glasnim uzvicima zbog uzajamnog rada desne ruke i organa kao induktora, uzmičući ispruženim rukama sa samo jednom željom da napokon glazba prestane, da mogu nestati i otići. I dok su mi te misli prolazile glavom čudan nepoznat zvuk u ušima bol u trbuhu kapci pritišću oči pogled zamagljen crvenom bojom. Gubim ritam propadam dodir drveta na tijelu prsti ljepljivi od nečeg neznanog nestvarnog. Opet zvuci nekih sirena galama svijetla čudnih boja svi nešto viču traže kao da se cijeli svijet urotio protiv mene i bacio me u to ludilo. Pokušavam sve to čuti vidjeti oči se bore ipak odjednom mrak i tišina………….
Post je objavljen 18.06.2014. u 01:34 sati.