Sreli smo se u podnožju stepenica na drugom katu trgovačkog centra. Koje sreće, naravno s tvoje strane što voljena žena nije bila u blizini, na moju žalost, koja se samo djelomično ocrtavala na mom licu (pomno sređenom upravo onako kako je nalagao plan A). Ovakav susret sam tisuću puta premotala u svojoj glavi dok sam čekala autobus koji kasni, ili u snovima kad sam to još bolje mogla do u najsitnije detalje razraditi.
Ali dobro, ako je već propao plan A i B, mudra žena (naravno poput mene, nadam se da ni na trenutak niste posumnjali u to) uvijek ima do svih potrebnih detalja razrađen plan C.
Iako u sasvim dovoljno potrebitim količinama, moj izgled, moje držanje i osmijeh zadovoljstva na predivnom licu, pokretne stepenice su dodatno pojačale dojam dostojanstveno poželjne žene.
Kao da sam sama izabrala dan susreta nakon povećeg broja godina (koje naravno ni u kom slučaju ne brojim, jer jedino što znam je da prošlo okvirno gledajući, a ni u kom slučaju prema točno provedenoj analizi iz dobro poznatih činjenica; 5 godina 1 mjesec 11 dana). Društvo mu je pravilo jedno predivno djetešce, pretpostavljam njegovo , jer moje pronicavo oko bi reklo da je djetešce za koje sve više, što me stepenice približavaju njemu, mogu potvrditi da se radi o sinu od nekih 5 godina. Kao da bi ovih dana trebao proslaviti svoj rođendan.
Četiri, tri, dvije i posljednja stepenica se skrila u svoje skrovište kako bi opet negdje na vrhu se ukazala, noga jedna a potom druga na čvrstom tlu, pogled očiju uperen u njegove usne (zbog visinske razlike) s udaljenošću za duljinu njegove ruke. Prije nego je uspio izreći previše riječi o tome koliko mu je drago da smo se sreli nakon toliko dugo vremena, preduhitrila sam ga pokretom glave u znak pozdrava, pomilovala djetešce u prolazu i svoj korak usmjerila u pravcu osobe koja me je čekala u dnu pokretnih stepenica u trgovačkom centru i čije usne su šapatom izgovarale mi riječi: volim te.................
Post je objavljen 03.06.2014. u 16:26 sati.