.............Aerodromsko pristanište Barajas, ispijam kavu i osluškujem najavu mog leta za Split……..
Zašto tako prokleto volim ovaj pogled, zašto mi srce tuče jače nego dok sam trčala ulicama Pamplone (Irunee baskijske) pred bikovima ljutim na sve crveno ispred njih. Zaljev mog rođenja, zaljev mog djetinjstva, prvi nespretni zaveslaji ručicama dok si me ti tata učio plivati prije prvih koraka, čak i ona izgorena brdašca koja mi se ukazuju kroz prozorčić aviona dok se spušta i nadlijeće pistu u svom uobičajenom krugu. Čak i stjuardesa (domaćica u avionu) koja za cijelo vrijeme leta nije stigla obratiti pažnju na mene (preplanuo izraženih bicepsa i tek pokoje dobro razrađenim tricepsom, a kako je napokon i ustao sa svojeg sjedišta ocjenjujem i guzu slatkom u svojoj okrugloj čvrstini nastaloj kao posljedično uzročna veza utega i rastezanja ruku) sad me već pomalo zabrinuto promatrala, moje ubrzano disanje (koje je podsjećalo na one strastvene uzdisaje koji najavljuju skori dolazak njegove uzvišenosti orgazma) a ja sam sve više osjećala nedostatak zraka, toliko da sam u jednom trenutku sa svom svojom zaboravljenom neobzirnošću odgurnula vlasnika slatke guze te zauzela njegovo mjesto bliže vremenu izlaska. Napokon svjetlost dana miris soli u zraku i onaj predivno dobar osjećaj sunca koje prži. Ljeto je tu a ja sam stigla doma. Sada sa već puno više smirenog udisaja i izdisaja, laganim hodom prateći ostale ali blago buntovnički s fjakom u zraku izvan tog reda stvorenog od mojih letećih suputnika, koji ni u ovom razblaženom zraku ne prolaze one vibracije koje su mene zaposjele i kao da ih nikad nisam napustila.
Putovnica, pregled , prtljaga s mojim imenom još nekoliko koraka i nisam više strankinja s početka dana koja pri kupnji kruha pogrešno s uzlaznim „a“ izgovara pan casero, i zbog pogrešno naučenih brojeva nije uspjela izvrštiti rezervaciju za večeru.
Zastadoh na trenutak, okrenem se oko sebe i uputim prema izlaznim vratima opet u nekom nepisanom redu sa ostalim putnicama. Autobusi, taxi vozila tek poneki automobil s posebnim dopuštenjem na ulazu i izlazu, iz i u aerodromsku zgradu, putnici već kreću prema autobusu onim većim poznatim turističkim ritmom i znanjima stečenim sa mnogobrojnih ovakvih putovanja. Gdje da krenem? Kući, osamljenoj koja me vjerojatno ni ne očekuje, rodbini koju dugo nisam vidjela, djeci koja to više nisu bila i neka od njih se uopće ne sjećaju tamo neke zabludjele tete, a poneki ne znaju ni da postoji.
Krenuti prijateljima, koje sam nenamjerno ili svjesno zaboravila nazvati, opravdavajući se skupim telefonskim pozivima, nedostatkom vremena i razmimoilaženjem u ritmici življenja. Iz kratkog razmišljanja prekine me ugodan muški glas, s riječima: Buenos dias senorita! I dok sam osjećala njegovo premišljanje kako da mi se dalje obrati, na vjerojatno ne toliko dobrom španjolskom, olakšah mu uzvraćanjem pozdrava: Dobar dan gospodine! – na i više nego tečnom hrvatskom jeziku, aktivnim i pasivnim znanjem, češćom uporabom književnog jezika u pisanju i onog najbližeg dalmatinskog dijalekta iz mjesta ili gradića po kojem je i zaljev čiji pogled i sve kad bi htjeli ne možete izbjeći je nazvan. Muškarac sad već grlenog i rječitog glasa, skoro pa i nije prestajao nadoknađivati mi tako znane i drage riječi, čiji dobro poznati prizvuk nisam predugo čula, tako da mi njegovo neprekidno „lamatanje jezika“ i nije smetalo. I u tim trenucima odlučih ne javiti se ni kući koja me ne očekuje, ali isto tako ni mojim najbližima a ni prijateljima, ne objavljivati povratak jer ako želim biti u potpunosti iskrena prema sebi, nema se tu što posebno ni reći.
Pričati nemam što (kao što nikad i nisam imala, jer čemu izricati istine kad su to ionako samo one istine koje se tiču isključivo i samo dvoje ljudi, kada su to samo misli pronikle iz mojih osjećaja prema drugoj osobi, kada je to život o kojem nisam i neću pričati) a povratak može biti bilo koji dan. Prosuđivanja, osuđivanja, razumijevanja i nerazumijevanja i sva ona ina pažljivo izabrana i probrana osjećanja kojima ću biti promatrana nakon dugo vremena. Znam da je to nužnost svakog povratka, i tek sad u tom jednom trenutku shvatih da sam sama. Opijena svim ovim što me je okružilo, što je zaposjelo sva moja osjetila, od vida do sluha, od mirisa pa sve do okusa sladoleda (možda ne tako dobrog kao one malaga mješavine, ali ipak predivno poznatog okusa ledo korneta).
Zašto je sve tako „fucking“ dobro, čak i osmijeh imam na licu iako sam mislila da se još jako dugo neću nasmijati, da ni na trenutak, ni u nekom dalekom podsvijesnom promišljanju nisam poželjela vratiti se vremenu prije obavljanja carinske kontrole, ostati u onoj istoj čekaonici između dviju država i na prvom sljedećem letu za Madrid biti u tom avionu, na sjedalu do prozora. Niti nakon konačnog shvaćanja da sam tu pred šalterom rent a cara sama i da sve formalnosti moram obaviti ja, Nisam se poželjela vratiti jer ovo je moj dom. Dom je ondje gdje ostavljaš svoje srce, a ja ću svoje ostaviti ovdje, jer mi nismo bili nas dvoje i mi, bili smo ja i ti, ti i ja. Jedino mi u našoj priči bila su naša tijela.
Ljeto je stiglo i ja zajedno s njim, u predvečerje prvog dana u povratku krenut ću ovom novom cestom i na prvom raskršću odlučiti o strani kojom će pokazivač smjera vlasniku automobila u koloni iza mene reći u kojem smjeru idem.
Ljeto je pri samom izmaku, dane još uvijek a ponekad čak samo babljem ljetu znanom jačinom grije sunce i na pocrnjelim tijelima zrakama ispiše poneku crvenu točkicu. Dani prolaze koliko toliko zadovoljavajućom brzinom i događanjima koja tjeraju tmurne misli i osjećaj usamljenosti. Noći, o njima bih mogla pričati i ispisivati beskrajnu dugačke riječi i rečenice. Jer upravo takve su i ova noć večeras koja još ne završava, i ona noć od sinoć i sve one noći koje su započele u onom jutru u kojem smo zadnji put vodili ljubav. Da li je svaka sljedeća dulja ili u svakoj sljedećoj nedostaješ mi sve više i više. Nikad ne pričam o tebi i ne pitam za tebe. Prijatelji mi donose informacije, tek u prolazu ispričane jednostavnim riječima, kao da ih ne izgovaraju jer vide (ne zbog toga što kažem da me boli jer moje usne ne izgovaraju bol, nikad nisu i nikad neće) bolni i prečesto izgubljeni pogled u neku samo mojim očima znanu daljinu. Znam da se čuješ s našim prijateljima, oni to jesu i tebi i meni, i da znaš i kad ne pitaš (a ne pitaš puno, jer možda i tebi boli ili jednostavno ne želiš) o meni sve. Sve od onog prvog slijetanja pa to usputnih seksualnih avantura, s mladićima koji čak i podsjećaju na tebe. U uzimanju dočekujem jutra, u pokušajima davanja započinjem noći. Sve češće odričem želji zadovoljstva pravo na ispunjavanje. Oznojeno tijelo zbog ljeta ili pregrijanih prostora, je sve što od traženog zadovoljstva dobijem. Često odlaziš u Pariz, znam i to. Uvijek sam danju, a noću u društvu mladih i lijepih uvijek drugih djevojaka. Ni s jednom nisi dočekao dvije noći a ni jutra zajedničkog buđenja.
I ljubavi, sad nakon ovog vremena, znam. Ja i ti, ti i ja možda jednom ćemo se sresti u Parizu, gradu zaljubljenih, kada ni meni ni tebi taj grad neće biti ništa više od jedne od mogućih turističkih destinacija, ali Pariz nikad neće biti naš grad.
Post je objavljen 30.06.2014. u 04:11 sati.