Zanimljivo mjestašce i zanimljivi ljudi. Na onaj prvi pogled, kratak i još pomalo plah ne bih nikad dala ocjenu koju s protekom nekog vremena (većina bi naravno rekla prekratkog i nedovoljnog, i vjerojatno bi imali i mali djelić prava kada bi to rekli, ali ipak dopustite….) predajem kao konačan odgovor. Preuranjen, to ni u kom slučaju. Uvažila bih poneku recenziju ali ne znam da li bi to promijenilo ovaj ocjenjeni pogled mjestašca i stanovnika koji imaju samo prebivalište a ne i trajno boravište.
Stanovnici s pregršt zanimljivih riječi, pogleda na ovu ili onu sliku, slike pretvorene u priče, priče u bajke, pjesme isprepletenih i nerazumljivih riječi, znanih tek onom tko ih je perom prenosio na papir, a opet u njima pronađeno toliko mnogo istina, misli, prošlosti koju treba inventurno pospremiti, sadašnjost puna razumijevanja i poštovanja. Tek u svemu tome budućnost uglavnom neznana ali čekana sa puno lijepih želja.
Naizgled idilično, predivno mjestašce s još ponekim tek oslobođenim mjestom za prebivanje, dobrosusjedskim osmijesima koji kao da kažu: „Ne razmišljajte, dođite s veseljem kako to samo dolikuje dočeku novog člana ćemo proslaviti vaš ulazak u naše malo skriveno bajkovito mjesto!“
Upravo tako, pred tek nekih točno dva mjeseca i ja sam ušla kroz širom otvorena vrata s ispruženim rukama koje su mi susjedskom ljubaznošću olakšale otvaranje prvih uredno zapakiranih kutijica, na iznenađenje kako svoje tako i ponekih starosjedilaca, brzinom dostojnom nestanka space shuttle iz dosega oka gledatelja. I tako kao kad bi bogati englezi odlazili na ladanje ili rusi u ono vrijeme careva i prinčeva, u svoje ladanjske kućice (velike kao naše manje stambene zgrade, ali naravno male prema njihovim dvorcima) na neko vrijeme, kad bi se sav društveni život preseljavao iz gradova u mirna mjestašca stvorena za uživanje, tako sam i ja počela se opuštati polako otvarajući svoje kutijice koje su bile sljepljene vrpcom i papirom kako iz njih ne bi izletjele uredno složene ili tek samo pobacane stvarčice u jednom od onih poslije plesnih večeri.
Udisala zrak punim plućima, oživljavala neka sjećanja više ili manje ugodna, ponirala u prošlost davnu ili tek proživljenu, sadašnjost prihvaćala a budućnost skoro pa očekivala.
Ali kao što ni Ivan Krstitelj nije očekivao da samo par pokreta ženskih nogu, nekoliko okretaja bokova i blago doziranih titraja ramena će ga koštati glave, tako ni ja u svojoj uljuljkanosti i od silne dnevne kakafonije koja ti glavu puni kao šušur splitskog pazara i sportski povici sa bačvica, tako ni ja nisam spremno dočekala neočekivanu navalu interesa za riječima ispisanim na mojim stranicama u književnom izričaju nazvanim „jezikoplet umolomnih misli u beskraju kraja“. I odjednom se, ne želeći na takav način našla u nekom centru zbivanja, bez posebnih zasluga. Okružena svim silnim susjedima (do jučer prekrivenih osmijesima dobrosusjedske dobrodošlice), za koje počeh bez potrebe da to znam otkrivati njihovo porijeklo, zemlje iz kojih dolaze. Ni na trenutak prije toga ne pomislih da je mjestašce prepuno dragih i neutralnih švicaraca (onih istih ljudi koji pojma nemaju što se oko njihove male državice događa), veliki broj starosjedilaca koji su svoja prebivališta zamijenili sa boravištem i osnovali klub starosjedilaca, do onih koji su htjeli mi reći čime zaslužih tolike silne pohvale.
Glavna glumica (iako s predznakom negativke, koju do tada nikad nisam dobila te su male šanse da budem kandidirana za oscara) a ponajmanje upoznata sa scenarijem i stvarnim događanjem. Na kraju svi su poprilično toga imali za reći, svi su dobili nagrade za obiman istraživačko novinarski rad, za otkrivanje neke prave istine u kojoj su kao što to i priliči dobrim i pravim naivcima bili uvučeni u zakulisne igrice vlastitog scenarija, a neki tapšaj po ramenu kao izraz podrške za isprike ne znam kome i zašto upućene.
Ladanjsko mjestašce na radost svojih koloritnih stanovnika, utonulo u ljetni smiraj poslijepodnevne omare, noći osvjetljenje mjesecom uz glazbu plime i oseke u iščekivanju srpanjskih glazbenih predvečerja i kolovoških plesnih noći sniva miran san pravednika.
Post je objavljen 22.06.2014. u 02:42 sati.