pišem što osjećam i mislim, možda volim

petak, 30.05.2014.

Na povratku nigdje..........

Koračajući malim koracima, polako se udaljavala o kuće, ali zvukovi smijeha pomiješani sa glasovima svih koji su ostali u kući još uvijek je dopirao do nje. Čeznutljivo se okrenula da pogledom isprati prizor koji joj je ostao u mislima. Prizor dragih ljudi koji su se bez previše pozivanja i organiziranja, okupili da se druže, da ispričaju jedni drugima svatko svoje novosti. I tako dok su joj te misli prolazile glavom, smiješak se pojavio i na njenoj lijepoj žutoj glavici okruženoj bijelim šeširićem koji je podsjećao na vjenčić. Poželi zastati i okrenuti se natrag, vratiti se tom veselom društvu ljudi, toliko različitih izgledom, različitih razmišljanja i priča, a opet tako bliskih da je bio dovoljan samo trenutak da se okupe. Ali odagna te misli i produži dalje, ubrzavši korak jer je postala svjesna da neće stići na vrijeme na autobus koji je ubrzo trebao doći. Sretna i sujetna u isto vrijeme, stigla je do autobusne stanice i posegne za torbicom kako bi pripremila novac za kartu, ali ruka padne u prazno. Torbice nigdje. Samo male zelene latice na kojima se ništa drugo nije nalazilo. Pa gdje je, što sada?
Naravno, ostala je u kući veselih ljudi. Zaboravila je u svom skrivenom bijegu od smijeha i veselih priča, uzeti je sa sobom. I opet i opet, pitanja i pitanja! Da li se vratiti po torbicu ili krenuti laganim hodom dalje naprijed, prema svom domu u kojem je nitko ne čeka. Kad bi bar i na trenutak mogla pomisliti da je možda tamo traže i čekaju da se vrati, ne bi dvojila ni trenutak. Kako joj tu misao ubaciti u njenu malu (ponekad često tvrdoglavu glavu) žutu glavicu, kad je tako duboko u njoj usađena misao da je ostala sama i da bajke žive samo na papiru? Bajke koje je oduvijek voljela i koje voli, bajke koje pokušava živjeti, ako ne u javi a ono u snovima...........
Jer jednom davno je povjerovala riječima lijepog i slatkorječivog leptira, leptira laganih krila. Leptira koji je brzo mogao biti s njom ali i brzo odletjeti od nje. Tratinčice mala, zastani na tren i okreni pogled prema kući. Osluhni malo bolje. Čuješ li one vesele glasove, čuješ li možda onako iz daljine svoje ime?!

četvrtak, 29.05.2014.

Tratinčica i još ponešto

Javila mi se Tratinčica, ne više tako mala ni mlada, i ne više tako zaštićena.
Pomalo čudno pričljiva, nevjerojatno odgovorna i kao da se uozbiljila. Sama je u srcu i duši, priča mi. Ima tu leptirića, i pčela, čak i poneki bumbar zgodan i dobro oblikovanog tijela. Rado bi kažu nektare probali, ponekad i neku pametnu rečenicu možda složili. Sve dok sunca i dugog dana ima, sve dok im zima ne zabrani doći. Došli bi oni naravno i ne bi me zaboravili, prepričava mi Tratinčica njihove riječi. Kaže, ima i ljubavi da bi dali. Ali sve to nekako tako lažno i kapitalistički zvuči, da ni sama ne zna koliko puta se glasnim grohotom smijala i njima i sebi.
I dok ona sve mi to priča, ni sama ne znam savjete da li da dijelim ili pričati da je pustim. Rado bi otišla negdje drugdje, negdje gdje nitko je ne zna. Ali ne može još uvijek, a poslije će vjerojatno biti kasno. I tako živi životom koji je ide, a sniva snove i ne ponekad samo već uvijek. Što tako pametno a da ne zvuči savjetodavno psihološki, dragoj Tratinčici reći, još uvijek slušajući je glavom mi se pitanje mota? Njoj, koja je tako lijepo i uvijek znala slušati, pa i probleme ako je trebalo riješiti. Razmišljajući tako, osjetim kako se glas joj smiruje, kao da se približava onoj završnoj točki koja će značiti da je priči došao kraj. Što rekla je rekla, potom uzdah kao da svjesna je količine riječi i značenja u njima, glas se izgubio, pogled odlutao. Trenutak namijenjen zvuku komaraca, trenutak u kojem je točka krenula na put.
E (za sve koji ne znate, je uobičajen početak rečenice u dalmaciji, isto tako i potvrdan odgovor a i ponekad samo još ponešto), za kraj barba Bepo i barba Zorzi bi sad na svoj jedinstveni način odgovorili, jer dok je trajao onaj trenutak „zvuka komaraca“ stigli su i njih dvojica, na čašicu piva i na par novih ćakula. Jedino se još nismo dogovorili tko će ispričati nove ćakule a tko će slušati. I nije puno trebalo da njih dvojica „informiranih“ počnu sa najnovijim pričama i pričicama, posebice sa još više oduševljenja kad im je pogled uperen malo lijevo od buketa žutih tulipana ugledao kako nam pristižu Mayday (sa svojim tako dragim i toplim širokim osmijehom koji jednostavno razoružava) s rukom pod ruku sa isto tako veselom i nasmijanom Nisom (u pratnji njenog fotoaparata, u što sumnje uopće nije bilo). Približivši se, kada su ugledale svekoliko društvo i Tratinčicu (koju nikako nisu očekivale) oduševljenje je bilo svekoliko, tako da su jedva stigle najaviti dolazak ostalih koji jedva čekaju da čuju novu „TURU TRAČ ĆAKULA SA NEPOVIJESNO VAŽNIH LOKALITETA“ koja će se organizirati naravno čim voditelj navedene ture, njegova dražesnost (ne baš uvijek) Neverin i glavni akter, (bez kojeg ne bi bilo ni produženog posta) cyrano stignu. I zato, e sve ostalo znate gdje ćete saznati………
Tratinčica, samo se neprimjetno u svoj ovoj gužvi izgubila tamo negdje da živi život koji treba, a sniva …..

srijeda, 28.05.2014.

Cijeli dan mi se misli isprepleću i nikako da se razjasne, poput vremena u dalmaciji. Od velikih vrućina i isparavanja povremeno poput sumaglica i naoblaka sunce kao da nestane. Zrak postane onako vlažan kao ljeti kad maestral poslije 6 popodne zakaže i onda najradije poželiš, samo mali komadić mora, izvaljena u plićak i ništa ne misliš (kako to prava dalmatinka zna).
Ali ničim izazvan, ili već sigurno je to znanost već odradila, pa i onako nema smisla da ja ovako neuka se s tim zamaram (jer imamo ionako već dovoljno nestručnih i nesposobnih na svim mogućima položajima, radnim mjestima koji tako zgodno i olako svakog 6-tog u mjesecu sa sigurnošću velikog znalca staju ispred bankomata da preuzmu svoju teško zarađenu plaću), maestral je onako kako to samo on zna (slučajnošću nekom nazvan imenicom u muškom rodu, što nužno ne znači da mi zbog toga tako dobro paše), raščistio je svu onu prašumsku isprepletenost misli u mojoj glavi. I još jednom sreća da je, jer kako sam krenula u opisu i pisanju, u potpunosti bih skrenula i ne bih napisala ono što upravo sada tako jako i jako želim napisati.
Dok me je mučila zadnjih par dana ona i groznica i vrućica, i ona čudna nedoumica oko brojki, bol u očima nakon što bih pokušala podignuti kapke u želji da ugledam svoj mali crni prozor u svijet; toliko sam još više se opet i opet bojala onog osjećaja kojeg ću doživjeti kad se vratim tu među svoje, među drage ljude koje čitam dok me pitaju, i koji mi odgovaraju dok me čitaju.
Osjećaj kako nitko neće ni shvatiti da me nema, i da ću opet i opet osjetiti to.
Ali vjerujte mi, čuda se uvijek događaju. Ponekad im možda treba samo malo više vremena. Čuda u obliku dvije drage riječi, dalmatinca u Zagrebu: "di si ti?"
I osjetih nešto što već jako dugo nisam, ili nisam htjela, osjetih osmijeh na svom licu, osmijeh koji još uvijek traje, potaknut, izazvan imenima i riječima ljudi. May (mayday), kri (križar), čuvarica (čuvarica pinkleca), svih drugih i naravno meni najdražeg (bez ljutnje jer ipak je to moj dalmatinac) cy. A smijati se volim jako, i zato sav svoj osmijeh ovog zadovoljstva šaljem svim dragim ljudima u slavoniji koji trebaju puno više i zato dajem najdraži dio sebe. I ne zamjerite ako ponekad pobrkam muško-ženski rod jer vas još ne poznajem na taj način, ali znam ono važnije a to je duša...........

utorak, 27.05.2014.

37 s mogućnošću 39

Sve je krenulo kao mala šala, sa brojem 36. I za početak je bilo dobro, ne tako umorno, ne tako teško. Ali već nakon nekoliko sati osjećaj kako nije dobro, predosjećaj da bi možda bilo bolje pomaknuti se s brojkom gore. Veće mogućnosti, više opuštenosti i manje potrebe za prisebnošću. I onda uvijek ono slavo "ali". Što ako to bude malo više od opuštenosti? Da li se pomaknuti s brojkom +1 ili malo više? Puno pitanja a malo vremena za odlučivanje. Ni vremena ni ikoga s kim bih mogla razmijeniti dileme!! I onda se nekako samo po sebi nametne +3 i zaustavim se na brojci 39.
Odjednom počinjem osjećati blagi osjećaj vrućine, pogled pomalo zamagljen a ruke i noge opušteno kao da lebde pored tijela. Odavno se nisam ovako dobro osjećala. Uvijek sam vjerovala da je pravi doživljaj negdje oko brojke 42 ali prevarila sam se. I sad mi je drago da ovaj put nisam poslušala sebe i neka svoja nepokolebljiva mišljenja, i prepustila se sad to već mogu reći sa velikom sigurnošću ZLATNOJ 39!!!!!
Istina je da neće dugo trajati, jer kao i svaki puta do sada prepala se brojka. I kako da onda za sebe onako figurativno da ne kažem "Srce kameno".
Ipak moram priznati da sam ovaj put imala malu pomoć, nekoliko tableta aspirina.

Jer temperatura zna biti dosadna..........

subota, 24.05.2014.

Korak očima

Počinjem tamo negdje daleko, toliko davno da više ni u vremenskom trezoru nije sačuvano. Malenim koracima ali s velikim očima koje su odmah gledale u daljinu, tamo gdje još dugo malene nožice neće stići.
Očima proživljavam svijet, unaprijed prije vremena. Očima upijam boje, prije nego srce osjeti. Noge tapkaju u mjestu i kao da se pitaju zašto uopće krenuti u život viđen ali ne proživljen. I čemu dalje, vrijeme je stalo!? I noge i oči, zarobljene ili oslobođene, lutanja i traženja.

Samo sam htjela "moj kažun", polje maslačka i svjetlost krijesnica.

četvrtak, 22.05.2014.

Ponekad, samo ponekad

Ponekad, samo ponekad ja osjetim i primijetim da je previše licemjera među ljudima oko mene. Ljudima koji imaju iste boli i patnje kao ja i većina drugih oko mene; ljudima koji proživljavaju iste noćne more neplaćenih računa i praznih frižidera; ljudima koji će izaći na izbore bilo koje vrste samo da bi dali glas nekome kome za mjesec dana mogu onda licemjerno i mirne duše „j…. m…..“.
Ponekad, samo ponekad i osjetim potrebu da to i kažem i napišem, o tom istom licemjerju za koje krivimo druge, i pri tome naravno ni sebe ne isključujem iz toga. Trenutno ono što proživljavaju ljudi pogođeni prestrašnim poplavama, onima koje su im odnijele živote. Život kojeg su svojim radom i svojim rukama gradili. Sve je to odjednom u nekom neprimjetnom trenutku nestalo i ostala je samo voda koja je okružila cijele njihove živote, njihove male i velike stvari koje su im obilježavale njihove živote. Nestali su oni mali papirići na kojima su bile zapisane porukice, koja sada izgledaju tako beznačajno i nevažno; ali tada je bilo jako bitno da ih se zapiše i pročita. U trenucima u kojima ljudi ostaju bez svega, onog materijalnog stjecanog cijeli život pa do najstrašnijeg do čega ta katastrofa može dovesti, do gubitka života dragog bića; svi mi ostali pošteđeni te kataklizme postajemo svjesni dara govora, svi pričamo o tome, puštamo suze i na sav glas vičemo u pomoć u njihovo ime. Onda počinjemo s grubim riječima prema nekim odgovornima, pa sa uvredama pa onda i psovkama. Ponekad, samo ponekad previše mi to stvara osjećaj licemjerja. Onda se međusobno preispitujemo koliko je tko pomogao, koliko je tko dao ovog ili onoga. Ponekad, samo ponekad se dogodi da se čak u tom nadglasavanju tko je bio bolji u pomaganju, izgubi i početni smisao.
Pomažemo jer želimo pomoći ljudima kojima to treba, a ne zbog medalje; ustajemo da pružimo ruku onome tko ne može sam ustati, ali ne kako bi to netko fotografirao.
Pomognimo onoliko koliko možemo, bez suvišnih riječi i upita; pružimo ruku s pogledom povjerenja ljudima kojima ruka treba bez da glasno objavljujemo svoju nakanu.
Svi ljudi koji pomoć daju bez riječi razumjet će, nadam se što sam htjela reći.
Ponekad, samo ponekad ne izdržim i napišem…………….

Kandidatkinja!?

Ulazeći u neku prostoriju sve glave se okreću prema njoj, (bez obzira da li je izgledom u tom trenutku ponosna nositeljica titule Miss Universe ili niže rangirana u tom istom izboru ljepote) jer karizma i magnetizam koju nosi u sebi ne dozvoljavaju joj da ostane u pozadini zbivanja.
Ogromna količina energije jednostavno izbija van i teško ostaje neprimjećena. Upravo kao takva postupci su joj često na granici ekshibicionizma, s visokim stupnjem ponosa, što poneki krivo zamjenjuju sa arogancijom.
Stav „ja sam centar svemira“ može biti podložan kritikama, ali kad je riječ o prijateljima, granica za pomoć ne postoji. Ponekad lako plane, ali to je najčešće u situacijama koje vrve nepravdom i tada bi cijeli svijet okrenula naglavačke samo da se ta nepravda ispravi Okružena mnogobrojnima koji joj se dive, zbog karizme i ponosnog stava osvaja tuđa srca.
„Originalni ste, samostalni i hrabri. Vi ste kreativni borac i snažan pojedinac. Put će vas odvesti cestom neovisnosti i naučit će vas samodostatnosti. Cilj vam je naučiti kako stati na vlastite noge, bez da se oslanjate na druge. Jednom kada uspješno savladate ovu lekciju, bit ćete spremni za sljedeću razinu životnog puta – vođenje! Rođeni ste vođa, a tu ćete sposobnost imati prilike pokazati puno puta u životu. Snažan duh, hrabrost i odlučnost pomoći će vam na tom putu. Bit ćete uspješni u bilo kojem poslu u kojem ćete moći iskoristiti svoje jedinstvene ideje.“ – riječi jednog od onih koji joj se dive.
„Temperamentna i energična, sklona avanturama i poslovnim rizicima, voli istraživati nova mjesta i nove ideje koje je sposobna dobro unovčiti. Omiljena je u društvu, ima veliki dar zapažanja, brzo i zdravo rasuđivanje. Nestrpljiva je i voli mijenjati životnu sredinu. Simbol je komunikativnosti.“ – odmah nakon prvog javio se i drugi u nizu -inih.

Sve su to riječi koje su dovele je do pobjede na izborima za najvažnije državne institucije. Nakon kratkog razdoblja od tjedan dana i sve početne euforije, počele su prve ružne riječi o našoj pobjednici, koja je vrlo brzo od osobe vrijedne divljenja postala omraženi lik glasača.............

utorak, 20.05.2014.

...netko drugi

Pronašla sam te u nekom drugom,
poželjela te u drugim očima,
sanjala drugim snovima........
Smijala se drugim šalama,
radovala se drugom pogledu,
osjećala zadovoljstvo u drugom zagrljaju.
Živjela neki drugi život,
udisala neki drugi zrak.
Bio je netko drugi nikako kao ti.
Prošlost ostavljala u zaboravu,
živjela u sadašnjosti i
radovala se budućnosti novoj.....
Spavala snovima bez tebe,
s radosnim iščekivanjem novog drugog jutra.
I odjednom vratio si se ti u drugom,
pogledao me pogledom svojim u drugom
i netko drugi otišao bez riječi u tebi...........

subota, 17.05.2014.

Volim te

Danas je jedan u nizu dana, iako onako kako samo mi ljudi znamo sve obilježavati i označavati, tri godine od kada ne gledam više u tvoje oči i u tvoju dušu. Volim te tata i želim ti ovo napisati iako svaki put kad napišem i spomenem tvoje ime suze same od sebe krenu. Volim te, er nikad neću reći da sam te voljela, sve dok budem znala da postojim znam da si i ti sa mnom. Na današnji dan, utorak je bio pred tri godine, probudio si me onako kako si to uvijek radio (da ne bih zakasnila na posao) i pohvalio mi se kako si sve sam uspio obaviti (unatoč svojim bolima i teškoćama), rekao si mi da ideš spavati a ja sam izišla iz kuće. Posljednji put sam čula te kako mi govoriš i posljednji put vidjela te sa još ono malo preostalog sjaja u očima. Nedostaješ mi svaki dan, svaki minut i svaku sekundu koju dišem. Nedostaješ mi u mirisu trešnje koju si ti posadio, nedostaješ mi u cvijetu bugenvileje koju si ti pazio, nedostaješ mi onako kako bi mi nedostajao zrak u zatvorenoj kutiji. Tata, od kada znam da postojim i živim bio si moja vodilja u životu, moj otac koji me je naučio prve korake i prvo nespretno plivanje u moru. Naučio si me voziti bicikl i napravio čudo da nikad ne padnem s njega. Pokazao si i rekao kako da vozim auto, i da samo pazim na sebe. Naučio si me da samostalno razmišljam i da uvijek mislim "svojom glavom". Znam da si oslobođen svake boli koju bi trpio da si mogao ostati uz mene, ali nedostaje mi samo minuta da ti još jednom mogu reći koliko te volim tata. Ostavio si mamu da je čuvam i trudim se iako bez tebe je teško. Nedostaješ nam u svakoj našoj minuti. I koliko puta sam pogriješila nikad nisi dozvolio da me netko povrijedi i uvrijedi. Volim te tata sa svakom suzom u oku ali i svakim osmijehom koji je namjenen tebi.

petak, 16.05.2014.

Kuharica

Vrijeme je bilo kao stvoreno za kuhanje. Sve namirnice su se našle na okupu, ja sam bila spremna za pripremu omiljenog jela (u kojem sam stvarno spretna) a svi pozvani i nepozvani gosti su sa oduševljenjem očekivali uživanje u mojoj gastronomiji. I krenulo je da bolje nije moglo, polagano sam sjeckala povrće svježe tek ubrano, slagala ga pažljivo u novom posuđu (nije delimano, dosta reklama), dodavajući mu začine koji će ga lagano omekšavati, vatrica lagana (da ne bi došlo do naglog pregrijavanja). I onda dolazi trenutak kada sve to skupa treba posoliti. I bojažljivo kako se uvijek u tim trenucima osjećam, s velikom pažnjom dodajem samo nekoliko zrnaca soli. Ponosna na sebe kako mi sve do sada dobro ide, prinesem žličicu usnama da probam moje omiljeno jelo, da se okus stopi u ustima i odjednom sav taj ponos se raspline. Opet nije dovoljno slano. Što sad da uradim? Da li da ostavim sve tako kako je, da li mu dodam još malo one divne morske soli? Morska sol, divno čudo prirode. Morska sol bez koje ni jedno jelo ne bi imalo onaj predivni okus u ustima. Ali strah, onaj jako dobro poznati strah svih dosadašnjih neuspjeha (naravno u svakom slučaju se radi o gastronomskim neuspjesima), zaustavlja me u pomisli da dodam još malo morske soli. I sjetim se, zašto ne potražiti malo savjeta! Uzmem s police jednu od inih kuharica koje imam, i prolistam nekoliko stranica, tražeći pomoć. Nezadovoljna dobivenim savjetima, sjetim se internetske tražilice za pitanja o svemu i svačemu. Ali ni to nije bilo od bog zna kakve pomoći.
Vratim se do štednjaka, i pogledom punim straha od ponovnog neuspjeha, od susreta sa gostima koji iščekuju užitke za svoja nepca, i odoljevajući porivu koji mi je govorio:"Ostavi sve tako kako je!", zahvatim žličicom još malo morske soli i dodadam svom omiljenom jelu.
Sekunda, dvije ili možda nekoliko više je bilo dovoljno i bez probanja da znam da sam opet PRESOLILA.................

I....opet

"U buri i oluji, u sjeni svaki dan..........
biti prijazna i nasmijana,
najveća je umjetnost od sviju.......!"

- Što si po zanimanju?
- Umjetnik.........
- Koja grana umjetnosti?
- Umjetnost grimasa koje nazivamo prijaznost i nasmijanost!
- Tražiš li nekoga?
- Tražim, ali mene nitko ne traži.
- Očekuješ li nekog?
- Očekivanje je odavno prešlo u razočarenje.
- Nadaš li se čemu?
- Dotaknuti prst Dioklecijana............

četvrtak, 15.05.2014.

Ti

Divan dan u Zagrebu, ja i ti zajedno. Dobila sam cvijet od tebe, predivan osmijeh na tvom licu bio je samo za mene i poljubac koji ću pamtiti jer je bio posljednji od tebe. Sve je to sada tamo u ladici moje prošlosti. Ja više nisam u Zagrebu, ti i ja više ne postojimo, cvijet odavno više ne znam koji je bio. Jedino što je ostalo si ti u mom srcu, bez obzira što je to srce organ u mom organizmu potrebno da mogu disati i ponekad biti broj u spisku dobrovoljnih davatelja krvi. Još bih te možda i mogla izbaciti iz tog istog srca, ali iz mozga ne mogu. Ne mogu te izbrisati iz svoje podsvijesti, koja se puni svakodnevno mislima svijesti o tebi. Voljela sam te. Pjesnici bi rekli cijelim svojim svjesnim i podsvjesnim bićem. Romantičari bi rekli ljubav koja se dogodi ili ne dogodi samo jednom u životu. Psihijatri ili psiholozi bi mi pokušali svojim pitanjima i pričama pomoći da se osvijestim i iziđem iz prošlosti sa tobom i da te ostavim tamo lijepo posloženog u ladicu.
Što bih ja rekla i napravila? Ništa, jer upravo to i radim. Ostavit ću te tu na sigurnom u mom srcu, a mozgu ću objasniti da pored tvoje ljubavi mogu imati kemiju s nekim drugim. Nekoga čiju ljubav neću dobiti jer je i ne trebam. Imati nekoga za ispuniti trenutke koje si oslobodio kad si me lišio svoje fizičke prisutnosti. Altruista u meni, kojeg bi svaki kršćanin trebao imati je nestao zajedno s tobom. Nema ga i zato neću lažnim altruizmom izricati još veće laže i poželjeti ti sreću s nekim drugim (iako znam da to jesi), jer ja to nisam……….

srijeda, 14.05.2014.

Blog i ja

Jako mlada, nevina i neiskusna (svi ovi divni dječji epiteti su ja i blog u odnosu) u odnosu na većinu vas tu, koji se poneki jako dobro razumijete, poneki poznajete. Pročitala sam veći broj postova jer uživam tu zajedno s vama. Uživam u čitanju vaših misli, uživam u dijeljenju istih, uživam u raznim fotografijama koje označavaju nekog iza njih. Kažem si hvala, što sam se usudila biti dio vas, i kažem hvala vama što ste me tako brzo prihvatili kao dio vas tu. Svaki put kad osjetim da u svijetu u kojem se gledamo očima bez ekrana, u svijetu u kojem je osjet vida iznad svih osjeta ne pronalazim ono nešto što ni sama ne znam reći što je to, primaknem prste tipkovnici i uđem u sada već neki „svoj svijet“ koji dijelim s vama (zbog vašeg poticaja).
Počnem pisati, riječi koje na samom početku ni meni samoj nemaju značenje, riječi koje kao da nikad neće postati rečenice koje imaju smisao. Ali nastavljam i prsti kao da sami prelaze preko slova i slova se spajaju u riječi pretočene u neke rečenice. Odušak meni izvan svijeta gledanog očima, ponekad čak i odušak bijesa koji ne želim izbaciti iz sebe jer bih pri tome sigurno nekog povrijedila (ne zbog toga što bih htjela), i znajući sve to jednostavnije je pričati prstima. U svakom slučaju puno tiše.
I osjećaj je divan. Ponekad uspijevam čak i samu sebe iznenaditi da onu zbrku misli sam pretočila nekim slijedom koji je razumljiv i čitljiv. Otkrila sam onaj dio sebe koji ne mogu izgovoriti, napisala ono što već je već jako dugo htjelo se osloboditi. Zahvaljujući vama divnim pripadnicima svijeta riječi. Nije ulagivanje i nije oda nikome. Želja da podijelim i ovaj mali djelić sebe kao što sam puno puta do sada dijelila u sebi.
Introvertirana ili ekstrovertirana, u suštini sam nositelj i jedne i druge osobnosti. Ljudi nekad davno stvorili su maske od papire kako bi izlazili da ih nitko ne prepozna i da mogu biti na nekom mjestu gdje inače ne bi smjeli biti. Prekrivali su svoja lica tuđim maskama i pružali si trenutke zadovoljstva u stvarima koja su bila skrivena negdje duboku u njihovoj mašti. I vremena su se promijenila, postali smo suvremeno društvo u kojem je puno toga iz granica nedopuštenog prešlo u norme prihvaćenog ponašanja, ipak smo zadržali maske. One papirnate obično izvučemo negdje iz ladice samo u dane maškara, ali smo zato postali pravi umjetnici u maskama koje ne treba oblačiti i koje se ne vide. Maske koje svakodnevno ili barem jako često navlačimo na svoja lica i postajemo onaj netko drugi ili budemo netko tko se očekuje.
Ja svoju masku nosim i ponekad je iako nevidljiva, težak teret.

ponedjeljak, 12.05.2014.

Tratinčica

Jednog proljeća, rano jutarnjeg sunčanog i sad već pomalo davnog dana niknula mala tratinčica. Ponos i radost svojih roditelja uz osmijehe sreće svojih sestrica tamo negdje na obali mora.

Svi su došli da se dive maloj tratinčica koja je tek trebala upoznavati i živjeti svoj život.
Najmanja i najmlađa čuvana od svih, sve što je trebala bilo je da kaže molim i svi bi se odmah našli tu da joj pripomognu. Počevši od prvih otvaranja latica pa do okreta male žute glave prema suncu. Slobodna duha i razmišljanja, s dopuštenjem da pita sve što želi znati i naučiti; da se druži s maslačcima i vlatima trave, jer je povjerenje u nju bilo veliko.
Prolazili su dani i tratinčica je rasla i bivala sve više svjesna svijeta oko sebe, drugih tratinčica i maslačaka, predivnih vlati trave koje su tako divno plesale na glazbu blagog poslijepodnevnog maestrala. Svjesna da je dio njih a opet kao da je izrasla na nekom pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme. I tako postala je draga prijateljica kojoj je predivna tratinčica s njene lijeve strane stalno prepričavala svoja druženja s bumbarom sa žutom točkicom, potom maslačak s njene desne strane koji bi je ponekad pitao što da pokloni svojoj novoj curi. Odjednom je shvatila, svi nešto žive i proživljavaju, samo ona je ta koja samo sluša druge.

Na toj predivnoj livadi na kojoj su se prelijevale boje bijela, žuta i zelena, od prvih naznaka sunca doletjele bi pčele, bumbari, leptiri i ptice (te poneki avion na putu prema Braču) rasla je i mala tek niknula tratinčica. Iz dana u dan svi su pronašli svog srodnika, i družili se od rane zore a rastajali tek u kasni sumrak.
Tratinčica pod krinkom vlati trave promatrala je njihova druženja i prve ljubavi, njihove prve svađice i suze koje je poslije ona brisala ih. I sve više bila sigurna da ne želi pomaknuti vlat trave i pokazati da i ona ima i bijele latice i žutu glavicu. Iz nekog nepoznatog straha da bi nešto moglo biti što ni sama nije znala što bi to moglo biti.
Sve do jednog trenutka dok leptir predivnih plavih krila, nije preletio cijelu livadu, prešao bez pogleda sve one lijepe tratinčice i uputio se ravno do nje, do tratinčice. Došao je i skoro bez dodira, bez upita da li smije. Kao da to tako treba biti i kao da je on upravo zbog nje iz gusjenice postao leptir. Njen leptir…..
Očarao je tratinčicu i svi čuvari nisu je mogli sačuvati od leptira koji onako kako je došao odjednom je i nestao. Bez zamaha krila i bez pozdrava je otišao i ostavio samo jedan veliki friž na žutoj glavi tratinčice. Otrgnuo jednu laticu i zauvijek izmijenio je.
Nestade i onaj predivni osmijeh koji je tratinčica imala, nestade i njena draga strana da svakoga sasluša i da savjet. Postade tratinčica koja je čekala da čuje zvuk kosilice i postane suhi cvijetak u herbariju ili negdje na otpadu.
Čekajući i čekajući, i ne želeći ništa ni znati ni čuti nesvjesno su do nje dopirali zvuci lepeta krila sa susjedne livade koji su bivali sve bliži i osjeti lagani dašak nad svojom žutom glavicom. Okrene se prema dašku i ugleda ga, i pomisli vratio se. Ali ne nije to bio on, bio je to neki drugi leptir koji je doletio do nje i pružio se da joj se približi. I osjeti tratinčica neko čudno buđenje života u njoj, i pomisli da bi opet mogla živjeti. I nesvjesno počne širiti krila ali shvati da je to nemoguće. Da je prekasno za nju i da ne smije pružiti si osjećaj nade da bi se opet mogla smijati…..Jer što bi to još ona mogla pružiti leptiru i što je to što bi ona mogla ostaviti u 100 godišnjem trezoru Zagrebačke banke………………………

petak, 09.05.2014.

ODUSTAJANJE

Odustajem od ljubavi, od lijepih riječi, nade u sreću koja će pokucati i na moja vrata. Odustajem od sebe jer od ljudi sam davno odustala. Kad bih rekla da su ljudi odustali od mene, bila bih nepravedna (a to je jedino što ne mogu) prema sebi a onda i prema svima drugima. Sve što sam u odustajanju radila bila je šutnja prema drugima, šutnja u sebi. Sve što je u onom dijelu mene kao organizmu živog bića (naravno funkcija svih organa potrebnih za opstanak je sasvim u redu i nema potrebe za ikakvim kemijsko znanstvenim dodacima) imalo nekog smisla izvan čistog opstanka, bile su male sive stanice koje nas u nekim dijelovima proteka vremena nazvanog život, razlikuje od jednostaničnih i jednostavnih organizama (ne zamjerite biolozi, zoolozi i ini –ozi na nestručnosti, jer ovo je samo moja priča jedna u nizu). Misli svjesne i podsvjesne koje su se kretale takvim brzinama da bi svakom „brodu svemircu“ bilo već i dosadno koliko bi puta u jednom satu uspio proći put od zemlje do mjeseca.
Odustajem od pokušaja da volim, da želim jer što bih još mogla pružiti nekome. Ljubavi nemam, želja je odavno na off a nekom posebnom (onom kojeg sam tražila u drugima; predivan izraz ukraden od drugih) obrisi su odavno iščezli čak i u snovima.

Voljela bih voljeti (ali kao što svi ne mogu biti liječnici tako ni ljubav nije svakom dana), željela bih željeti osmijehom na licu kojeg sam nekad imala, osmijeh kojeg sam čak i ja voljela (ni svi arheolozi nisu u prilici istraživati tajne piramida), htjela bih samo jedan biti netko ja (bez maske koju više ni sama ne znam da je imam).

četvrtak, 08.05.2014.

Telenovela

Istina, indiferentna sam na temu o kojoj ću pisati. Kako onda pisati o nečemu, do čega mi nije stalo, što izbjegavam poput ribe koja bježi od udice, poput govornika koji nema glasa, poput mene koja šuti i kad ne treba……
Ali stanje indiferentnosti prema svim dnevno i mjesečno političkim događanjima, prema svemu u tim i inim krugovima, kao i puno toga u životu ne traje vječno. Živimo u ovoj državi i trebalo bi nam biti važno što rade oni kojima smo dali za pravo da nas zastupaju, oni koje smo zaposlili i plaćamo ih uredno i bez zakašnjenja. I nitko od nas ne može reći ni za ove koji u ovom trenutku obnašaju ulogu voditelja države u kojoj živimo, ni za one koji su bili prije njih da su došli silom i da nemaju ili nisu imali pravo biti to što jesu. Živimo u vremenu velikih laži koje su počele od trenutka od kada smo kao narod objavili da smo svoji, na svojoj zemlji. Da imamo i pravo i obvezu zvati se narodom hrvata i živjeti u svojoj državi, koja nosi ponosno ime Hrvatska. Počinju laži i nikako da prestanu. Krenulo je s lažima onih koji nisu htjeli da smo hrvati, onih koji nisu nikad ni čuli da postoji narod i država koja ima svoje ime do laži onih koji su objavili ime Hrvatsko.
Htjela sam samo nešto napisati, moje viđenje i moje mišljenje o onome što se trenutno zbiva, o onom „Kruha i igara“ za narod i ljude, kojima je dosta i laži i gladi i plesa bez glazbe. Ali opet i opet, kao i mnogo puta u prošlosti, kao mnogo puta u svim sadašnjostima (u kojima ti isti ljudi koje su tukli, bičevali, izgladnjivali i uzimali im kamatama - „modernim tlakama“ posljednje zalogaje kruha, svi ini vladari i demokratski izabrani voditelji država) na znak voditelja ceremonije POČINJE FESTA „PANEM et CIRCENSES!!!!!!“, zaboravljamo ono što je važno i zbog čega smo se upravo spremali pobuniti i tražiti ih (isto kao što se i od svih drugih radnika koji za svoj posao dobiju ili ne dobiju plaću ali odrade ono za što su zaduženi) da rade svoj posao ili moraju snositi posljedice. Postajemo robovi vlastite pohlepe, postajemo oni koji im trebaju a oni nas zabavljaju scenarijem nove sapunice. Ponekad je to scenarij pod nazivom „Uhićen bivši gradonačelnik grada xxx“ – prikrivanje rasprodaje dionica hrvatskih telekomunikacija, ili scenarij „Uskok istražuje poslove financijskog magnata yyy“ – prikrivanje rasprodaje dionica INE, i mogućnost takvih nabrajanja je u nedogled. Uvijek i svaki put pod paskom trenutno vladajuće strukture (bilo to one iz prošlih godina ili ove sada) započinje i prikazivanje novo snimljene sapunice kako bi se negdje iza kulisa mogla odvijati predstava „totalne zavjere“ (naziv je potaknut nedavnim postom Kristian's blogera).
Neću vas zamarati (kao što sam to učinila podijelivši s vama ovaj post) raznim linkovima i prikazima glavnih glumaca sapunice koja se upravo odvija pred našim očima, i to na svim državnim programima televizije i radija, kao i na svim ostalim komercijalnim televizijama. I svi imaju nešto za nadodati na tijek događanja televizijske serije koja se prikazuje u nastavcima, poneki svoj jedino ispravan i relevantan komentar.
Mi, ostali mali sitni pripadnici ponosnog naroda u ponosnoj državi isto tako imamo što nadodati na sadržaj televizijske sapunice u prikazivanju. I zabavljamo se, gledajući i čitajući, slušajući razno razna prepucavanja naših vrlih i obrazovanih političara. Onih istih koji su trenutno u poziciji da nas zastupaju kao i onih koji u svemu ovome samo vide svoju priliku da budu uskoro glavni glumci neke nove sapunice.
Što me brige za nekog ministra koji je ostao bez posla, pa zvao se on Linić ili županica Lovrić. Što me briga za njih što imaju i imat će i dovoljno novca da prehrane svoje obitelji, čak i ovo ljeto da sebi priušte skromni turistički aranžman na Maldive od nekih mjesec dana, ili krstarenje svojim brodićem jedrilicom od skromnih 15 metara. Što me briga za njih kad njih isto tako nije bilo briga za sve radnike koji dolaze na posao a ne primaju nikakvu naknadu za svoj rad, a kamoli pristojnu plaću. Što me briga, jer oni su samo glavni glumci u televizijskoj seriji čije će sudjelovanje biti jako dobro honorirano, a čak se „Ni to što su se tresla i tresu brda, mišić neće roditi“.

Možemo ostati tu, kao što ću ja ili negdje plavim morem koje nas spaja s nekom daljinom krenuti u novo, nepoznato i drugo sutra......

Obrtnik i partner

Da odmah bude jasno na početku, asocijacija na naslov nije emisija iz programa na hrvatskoj televiziji. Svaka moguća sličnost je čista slučajnost……
Mogući i svemogući odnosi muškarca i žene. Pritom pišem o odnosima u kojima i muškarac i žena imaju interese, u kojima i daju i pružaju. Netko od njih ulaže osjećaje (emotivni dio ljudske duše), netko pokretnu i nepokretnu imovinu, netko svoje usluge. Prijateljstvo, brak, ljubavništvo, prostitucija, politika. I sve dok postoji interes s obje strane traje i poslovna suradnja.
Neki kažu da prijateljstvo između muškarca i žene nije moguće. Nazočnost seksipila onemogućava postojanje prijateljstva. Zašto nužno bi to trebalo biti tako!? Ja vjerujem u takvo prijateljstvo, iako ne u svakom slučaju i uvijek. Kao i u bilo kojem drugom slučaju…Zar su sve žene koje se sretnu nužno odmah i prijateljice. Naravno da nisu. Pitajući i prijatelje, i neke poznanike pa čak i ljude koje ne poznajem, o mogućnosti ovog prijateljstva dobila sam jedan ovakav odgovor. Naveo me je na razmišljanje, na činjenicu da nalazeći se u toj situacije je dobro postaviti takvo pitanje osobi-partneru tog odnosa. Citiram riječi prijatelja, kao rezultat njegovih stavova:

I moje čvrsto i nepobitno mišljenje se zaljuljalo, dobilo neku novu dimenziju. Pogledala sam prijatelja i kao da ga gledam očima koje nisu iste od prije 2 minute. Gledala sam u prijatelja i kao da to nije bio onaj isti od prije 2 minute…….. Kao što bi nedavno stečeni Internet poznanik rekao:



I zbog jednog i zbog drugog ni ja ne mogu više napisati da je moje mišljenje isto kao na početku posta………

srijeda, 07.05.2014.

Knjiga

Čekajući da se otvore vrata knjižare u centru grada ispred koje se stvorio dugačak red ljudi, zamišljenog pogleda uperenog u daljinu nije ni primjećivala ništa oko sebe. Već jako dugo vremena, misli joj nisu odlutale i poput nemirnog djeteta na stolici stvarale vrtlog u glavi.
Posljednjih godinu dana poput računala sa postavkama, svakodnevno je sjedila ispred ekrana s prstima na tipkovnici i vrijedno unosila riječi i popunjavala prazninu na ekranu. Misli i događaji izmišljenih likova postali su joj dragi prijatelji, čiji život je živjela svaki dan. Proživljavala je njihovu tugu, njihovu radost. Stvarala zajedno s njima neka nova sjećanja, uživala zajedno s njima u njihovom danas i maštala zajedničku budućnost. Napokon je mogla živjeti životom sna, živjeti i uživati u svojoj mašti i pri tome stvarati nove živote. Dani i noći su prolazile, sve više novih riječi i rečenica lijepo oblikovanih u tekst, koji je imao smisao života.
Evo sad je tu, novo ime u spisateljskim krugovima. Odmah nakon objavljivanja knjiga je postala br. 1 po broju prodanih primjeraka ali i priznata u stručnim krugovima. Sve ono čega se bojala (da riječi neće doprijeti do ljudi i da svi oni drugi obožavatelji pisane riječi neće priznati njeno postajanje) jednostavno se rasprsnulo poput kišnog oblaka kojeg je sunce otjeralo daleko svojom toplinom i svjetlošću.
Osjeti blagi dodir ruke na ramenu, podigne pogled i ugleda svoju urednicu i odjednom čuje i njen glas ali i silni žamor oko sebe. Pogleda ispred sebe i ugleda sve te ljude koji su došli kupiti knjigu te se upoznati sa autoricom. Osmijeh na licu i ugodno tonirani glas očaravao je sve te ljude, skoro i više od samog sadržaja knjiga. Svi su imali želju popričati s nekoliko dodatnih rečenica, osim onih uobičajenih koje se postavljaju prilikom potpisivanja: „Na koga da naslovim posvetu?“.
Ni sama više nije mogla reći kad bi je netko pitao, koliko to minuta ili sati traje. Jer ona sama je tu samo tjelesno a sve ostalo je privid njene duševne prisutnosti. Negdje pred sam kraj (jer kao da se nije nazirao) dok je spuštenog pogleda pisala sad već ni broja nije znala, uvijek iznova i iznova neko novo ime i po tko zna koji puta svoje ime, osjeti pogled koji prodire kroz nju. Pogled od kojeg počinje osjećati vrućinu a da ni ne zna da li je uopće netko gleda. Ispruži ruku preda potpisanu knjigu vlasnici, podigne pogled i prije nego uspije izgovoriti one iste i iste riječi, susretne se s očima. Onim istima od kojih je pobjegla pred više od godinu dana. Zagleda se u čovjeka kojeg je voljela, cijenila i uvažavala više od ikoga. Čovjeka zbog kojeg je nestala, i prestala postojati. Pogledom je prelazila po njegovom licu i upijala boju dragih očiju. Trenuci su prolazili ali ona nije mogla odvojiti svoje oči od njegovih, dok do nje nije dopro tihi glasić, dječji glasić koji je zvao svog tatu. I tada ugleda dijete čija je ručica bila u ruci ovog istog čovjeka i kojeg je djetešce zvalo tata.
I u tom istom trenutku dobije odgovor na svoje pitanje koje je uporno tražila, pred nekih više od godinu dana.
Onim istim ugodnim i pristojnim glasom upita pitanje, koje je postavila i svim onim drugim inim ljudima prije njega i na prvoj stranici knjige upiše posvetu, „Za dragu Lenu………..“. Zaklopi knjigu i vrati je vlasniku, pomiluje dječaka po licu i uljudno se oprosti s čovjekom ispred sebe.
Ustane se i oprosti od svih prisutnih, zahvali na gostoprimstvu i krene natrag u svijet od prije nešto više od godinu dana. Svijet sjećanja, svijet iz kojeg je pobjegla ali nikad nije otišla. Svijet u kojem je bila neko drugo ona. Ona koja nikad nije bježala od razgovora, od izraza mišljenja. Ona netko tko više ne postoji.
Odjednom se sve vrati i poput onih usporenih filmskih scena, vraćala se tamo u vrijeme ljubavi, smijeha i sreće. U vrijeme kad je bila osoba koja se traži da popodnevne kave, za ona sunčana izležavanja na plaži, za razgovore o dnevno političkim i inim događanjima u zemlji. Vrijeme kad se nisu slale pozivnice za druženja jer je svatko znao kada i gdje treba doći i tko je dobro došao, a za koga je članstvo u klubu isteklo.
Vrijeme u kojem su prvi jutarnji pogled zelenih očiju i dodir usana bili dobro jutro, i kad je svaka njena sekunda minute i minuta sata žudjela i bila raspoređena da bude s njim. Vrijeme u kojem su bili ljubavnici čija su tijela žudjela za dodirom i bliskošću, prijatelji čije priče nisu imale kraja…..

I dok su se sretne sekunde pretvarale u minute, minute u sate, sati u dane i njena sreća njihovim protekom bivala sve veća tako je i sve bliža bila ona minuta u kojoj će se raspasti njen svijet…minuta u kojoj će samo pogled bez riječi postati noćna mora.
Minuta koja je zauvijek uništila snove i noćna mora koja joj neda da do kraja spusti kapke i spava. Da spava onim snovima od pred nešto malo više od godinu dana.
Otvorenih očiju vrati se u vrijeme bez sna, vrijeme u kojem joj stižu pozivnice za druženja jer vrijeme od pred nešto više od godinu dana se neće vratiti……………….

petak, 02.05.2014.

NOTICA U DNEVNOM TISKU 24 SATA

Danas se na bogatom hrvatskom novinskom tržištu počinju izdavati nove dnevne novine. Sadržaj kako nam izdavači najavljuju obilovati će najvažnijim događanjima (kako u tuzemstvu tako i u svijetu) na području znanosti, financijskom svijetu, gospodarstvu i inim životnim temama.


Dnevna tiskovina pod nazivom
GRADIĆ MISAO

Broj 1 Godina izdanja 1 Datum 22.04. Petak

NASLOVNA STRANA


IPAK RAZVOD

Novopečeni bračni par bivše ministrice otpadnog okoliša i trenutno najpopularnijeg ravnatelja Zavoda za negospodarenje u subotu u 21.00 nakon dugosatnih šuškanja među prijateljima i poznanicima, objavio je tijekom održavanja svadbene svečanosti vijest o svom razvodu. Par je iako u stisci s vremenom, upravo pred sami odlazak na medeni mjesec pronašao nekoliko trenutaka kako bi i osobno objavio ovu vijest. Naši vrijedni novinari sa terena su svojim istinskim zalaganjem (nakon degustiranja svadbene torte i šampanjca iz vinskih podruma francuske pokrajine) u posljednjim sekundama pred tiskanje prvog broja novih dnevnih novina uskočili na samu naslovnicu; s obzirom na važnost same vijesti.

NAGRADA ZA NAJNEPRODAVANIJU KNJIGU (TVRDO UKORIČENU)

Nakon provedenog prebrojavanja neizdanih računa za najneprodavaniju knjigu objavljen je rezultat natječaja pod nazivom "TEMPERATURA" te naziv knjige i autora. Kao što je bilo i za očekivati prema anketama koje je provodila ovlaštena agencija "Zna se" koja posluje u okviru političke udruge građana "Mi smo ispravni" i kako je cijelo vrijeme i objavljivala rezultate, pobjednik natječaja je knjiga pod nazivom "Svatko tko kupi bit će kažnjen" autora Nikad Kriv.
Nagrada će se dodjeliti u što skorijem vremenu, nakon provedenog postupka pravomoćnosti i to najkasnije do kraja ovog stoljeća.


Upravo pred samo tiskanje novina stigle su još neke vijesti iz zemlje. Iako ne toliko važne za naše buduće čitatelje ipak smo i za njih pronašli ponešto mjesta.

OTKAZI U PUTUJUĆIM VAGONIMA
Na današnjoj sjednici Upravnog odbora Hrvatskih željeznica donešena je odluka da se prema planu koji je detaljno razrađen, a naravno što je može bitno najpovoljnije za poslodavca u razdoblju (nešto duljem nego što je uobičajeno) od 24 sata očekuje uručenje otkaza za nepotvrđenu brojku od
1321 radnika.
HRVATSKI TELEKOM
Svi korisnici telefonskih usluga hrvatskog telekoma (svi vlasnici telefonskih brojeva koje su prije dobijanja istog bili dužni platiti popriličnu svotu novca) s obzirom na činjenicu da su samofinancirali svoje telefonske linije, to je upravo tim saznanjem donešena odluka o plaćanju posebnog poreza na uloženi novac.



Uz prvi broj novina koji će se prodavati po simboličnoj cijeni, koja će biti uvećana za 15% u odnosu na stvarnu cijenu, kako bi vam mogli ponuditi anketni listić za pretplatu.

Čarolija gradića Misao na obali jezera Osjećaj

Ljubav, strast, nježnost, vatrenost. Čarolija trenutka u kojem smo se sreli i nije čarolija.
Ti oženjeni muškarac i ja slobodna žena. Stvoreni da budemo ljubavnici, stvoreni da jedno drugome ispunimo vrijeme. Vrijeme u kojem nema mjesta za previše riječi, to je vrijeme za dodire i strast.
Vrijeme bez televizije. Pristajem li na to......

Što bih ja voljela? Čaroliju srca ili poštovanje? Dodir usana ili razumijevanje? Pogled u oči ili uvažavanje?
Voljela bih poštovanje srce!
Željela bih razumijevanje usana!
Htjela bih oči koje uvažavaju!
Biti ja u očima drugih; glas u srcu nekog; otisak prsta u duši!
Negdje na nekom lijepom zamišljenom mjestu, slušaju pjesmu koja ih prožima oboje, osjećaju dodire iako se ne dodiruju. Dodir usana koje
nisu još. ali tvoje jesu. nemam plave, nemam zelene ali kažu da imam krupne............

I mene je strah vremena.
Voljela bih da je sutra davno bilo neko jučer,
da je danas ono sutra u vremenu koje dolazi, da je noćas noć u vremenu u kojoj si pored mene.
Voljela bih da san onaj koji ću sanjati, stvarnost je u vremenu u kojoj ćeš me ti pomilovati i poljubiti i poželjeti dobro jutro. Bojim se i vremena koje će proći u kojem ću samo vidjeti riječi i zamišljati tvoje prste na ruci koja ih piše. Ja te već sad prije tog vremena želim i trebam.
Trebam sigurnost da znam da sam ja ta koju želiš, da jesam ta koju čitaš i zamišljaš........ista ja.
Da kad prođe vrijeme u vremenu nećeš okrenuti glavu i reći: "NE TO NISI TI....................."

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv