Pregled posta

Knjiga

Čekajući da se otvore vrata knjižare u centru grada ispred koje se stvorio dugačak red ljudi, zamišljenog pogleda uperenog u daljinu nije ni primjećivala ništa oko sebe. Već jako dugo vremena, misli joj nisu odlutale i poput nemirnog djeteta na stolici stvarale vrtlog u glavi.
Posljednjih godinu dana poput računala sa postavkama, svakodnevno je sjedila ispred ekrana s prstima na tipkovnici i vrijedno unosila riječi i popunjavala prazninu na ekranu. Misli i događaji izmišljenih likova postali su joj dragi prijatelji, čiji život je živjela svaki dan. Proživljavala je njihovu tugu, njihovu radost. Stvarala zajedno s njima neka nova sjećanja, uživala zajedno s njima u njihovom danas i maštala zajedničku budućnost. Napokon je mogla živjeti životom sna, živjeti i uživati u svojoj mašti i pri tome stvarati nove živote. Dani i noći su prolazile, sve više novih riječi i rečenica lijepo oblikovanih u tekst, koji je imao smisao života.
Evo sad je tu, novo ime u spisateljskim krugovima. Odmah nakon objavljivanja knjiga je postala br. 1 po broju prodanih primjeraka ali i priznata u stručnim krugovima. Sve ono čega se bojala (da riječi neće doprijeti do ljudi i da svi oni drugi obožavatelji pisane riječi neće priznati njeno postajanje) jednostavno se rasprsnulo poput kišnog oblaka kojeg je sunce otjeralo daleko svojom toplinom i svjetlošću.
Osjeti blagi dodir ruke na ramenu, podigne pogled i ugleda svoju urednicu i odjednom čuje i njen glas ali i silni žamor oko sebe. Pogleda ispred sebe i ugleda sve te ljude koji su došli kupiti knjigu te se upoznati sa autoricom. Osmijeh na licu i ugodno tonirani glas očaravao je sve te ljude, skoro i više od samog sadržaja knjiga. Svi su imali želju popričati s nekoliko dodatnih rečenica, osim onih uobičajenih koje se postavljaju prilikom potpisivanja: „Na koga da naslovim posvetu?“.
Ni sama više nije mogla reći kad bi je netko pitao, koliko to minuta ili sati traje. Jer ona sama je tu samo tjelesno a sve ostalo je privid njene duševne prisutnosti. Negdje pred sam kraj (jer kao da se nije nazirao) dok je spuštenog pogleda pisala sad već ni broja nije znala, uvijek iznova i iznova neko novo ime i po tko zna koji puta svoje ime, osjeti pogled koji prodire kroz nju. Pogled od kojeg počinje osjećati vrućinu a da ni ne zna da li je uopće netko gleda. Ispruži ruku preda potpisanu knjigu vlasnici, podigne pogled i prije nego uspije izgovoriti one iste i iste riječi, susretne se s očima. Onim istima od kojih je pobjegla pred više od godinu dana. Zagleda se u čovjeka kojeg je voljela, cijenila i uvažavala više od ikoga. Čovjeka zbog kojeg je nestala, i prestala postojati. Pogledom je prelazila po njegovom licu i upijala boju dragih očiju. Trenuci su prolazili ali ona nije mogla odvojiti svoje oči od njegovih, dok do nje nije dopro tihi glasić, dječji glasić koji je zvao svog tatu. I tada ugleda dijete čija je ručica bila u ruci ovog istog čovjeka i kojeg je djetešce zvalo tata.
I u tom istom trenutku dobije odgovor na svoje pitanje koje je uporno tražila, pred nekih više od godinu dana.
Onim istim ugodnim i pristojnim glasom upita pitanje, koje je postavila i svim onim drugim inim ljudima prije njega i na prvoj stranici knjige upiše posvetu, „Za dragu Lenu………..“. Zaklopi knjigu i vrati je vlasniku, pomiluje dječaka po licu i uljudno se oprosti s čovjekom ispred sebe.
Ustane se i oprosti od svih prisutnih, zahvali na gostoprimstvu i krene natrag u svijet od prije nešto više od godinu dana. Svijet sjećanja, svijet iz kojeg je pobjegla ali nikad nije otišla. Svijet u kojem je bila neko drugo ona. Ona koja nikad nije bježala od razgovora, od izraza mišljenja. Ona netko tko više ne postoji.
Odjednom se sve vrati i poput onih usporenih filmskih scena, vraćala se tamo u vrijeme ljubavi, smijeha i sreće. U vrijeme kad je bila osoba koja se traži da popodnevne kave, za ona sunčana izležavanja na plaži, za razgovore o dnevno političkim i inim događanjima u zemlji. Vrijeme kad se nisu slale pozivnice za druženja jer je svatko znao kada i gdje treba doći i tko je dobro došao, a za koga je članstvo u klubu isteklo.
Vrijeme u kojem su prvi jutarnji pogled zelenih očiju i dodir usana bili dobro jutro, i kad je svaka njena sekunda minute i minuta sata žudjela i bila raspoređena da bude s njim. Vrijeme u kojem su bili ljubavnici čija su tijela žudjela za dodirom i bliskošću, prijatelji čije priče nisu imale kraja…..

I dok su se sretne sekunde pretvarale u minute, minute u sate, sati u dane i njena sreća njihovim protekom bivala sve veća tako je i sve bliža bila ona minuta u kojoj će se raspasti njen svijet…minuta u kojoj će samo pogled bez riječi postati noćna mora.
Minuta koja je zauvijek uništila snove i noćna mora koja joj neda da do kraja spusti kapke i spava. Da spava onim snovima od pred nešto malo više od godinu dana.
Otvorenih očiju vrati se u vrijeme bez sna, vrijeme u kojem joj stižu pozivnice za druženja jer vrijeme od pred nešto više od godinu dana se neće vratiti……………….


Post je objavljen 07.05.2014. u 03:04 sati.