Divan dan u Zagrebu, ja i ti zajedno. Dobila sam cvijet od tebe, predivan osmijeh na tvom licu bio je samo za mene i poljubac koji ću pamtiti jer je bio posljednji od tebe. Sve je to sada tamo u ladici moje prošlosti. Ja više nisam u Zagrebu, ti i ja više ne postojimo, cvijet odavno više ne znam koji je bio. Jedino što je ostalo si ti u mom srcu, bez obzira što je to srce organ u mom organizmu potrebno da mogu disati i ponekad biti broj u spisku dobrovoljnih davatelja krvi. Još bih te možda i mogla izbaciti iz tog istog srca, ali iz mozga ne mogu. Ne mogu te izbrisati iz svoje podsvijesti, koja se puni svakodnevno mislima svijesti o tebi. Voljela sam te. Pjesnici bi rekli cijelim svojim svjesnim i podsvjesnim bićem. Romantičari bi rekli ljubav koja se dogodi ili ne dogodi samo jednom u životu. Psihijatri ili psiholozi bi mi pokušali svojim pitanjima i pričama pomoći da se osvijestim i iziđem iz prošlosti sa tobom i da te ostavim tamo lijepo posloženog u ladicu.
Što bih ja rekla i napravila? Ništa, jer upravo to i radim. Ostavit ću te tu na sigurnom u mom srcu, a mozgu ću objasniti da pored tvoje ljubavi mogu imati kemiju s nekim drugim. Nekoga čiju ljubav neću dobiti jer je i ne trebam. Imati nekoga za ispuniti trenutke koje si oslobodio kad si me lišio svoje fizičke prisutnosti. Altruista u meni, kojeg bi svaki kršćanin trebao imati je nestao zajedno s tobom. Nema ga i zato neću lažnim altruizmom izricati još veće laže i poželjeti ti sreću s nekim drugim (iako znam da to jesi), jer ja to nisam……….
