Vrijeme je bilo kao stvoreno za kuhanje. Sve namirnice su se našle na okupu, ja sam bila spremna za pripremu omiljenog jela (u kojem sam stvarno spretna) a svi pozvani i nepozvani gosti su sa oduševljenjem očekivali uživanje u mojoj gastronomiji. I krenulo je da bolje nije moglo, polagano sam sjeckala povrće svježe tek ubrano, slagala ga pažljivo u novom posuđu (nije delimano, dosta reklama), dodavajući mu začine koji će ga lagano omekšavati, vatrica lagana (da ne bi došlo do naglog pregrijavanja). I onda dolazi trenutak kada sve to skupa treba posoliti. I bojažljivo kako se uvijek u tim trenucima osjećam, s velikom pažnjom dodajem samo nekoliko zrnaca soli. Ponosna na sebe kako mi sve do sada dobro ide, prinesem žličicu usnama da probam moje omiljeno jelo, da se okus stopi u ustima i odjednom sav taj ponos se raspline. Opet nije dovoljno slano. Što sad da uradim? Da li da ostavim sve tako kako je, da li mu dodam još malo one divne morske soli? Morska sol, divno čudo prirode. Morska sol bez koje ni jedno jelo ne bi imalo onaj predivni okus u ustima. Ali strah, onaj jako dobro poznati strah svih dosadašnjih neuspjeha (naravno u svakom slučaju se radi o gastronomskim neuspjesima), zaustavlja me u pomisli da dodam još malo morske soli. I sjetim se, zašto ne potražiti malo savjeta! Uzmem s police jednu od inih kuharica koje imam, i prolistam nekoliko stranica, tražeći pomoć. Nezadovoljna dobivenim savjetima, sjetim se internetske tražilice za pitanja o svemu i svačemu. Ali ni to nije bilo od bog zna kakve pomoći.
Vratim se do štednjaka, i pogledom punim straha od ponovnog neuspjeha, od susreta sa gostima koji iščekuju užitke za svoja nepca, i odoljevajući porivu koji mi je govorio:"Ostavi sve tako kako je!", zahvatim žličicom još malo morske soli i dodadam svom omiljenom jelu.
Sekunda, dvije ili možda nekoliko više je bilo dovoljno i bez probanja da znam da sam opet PRESOLILA.................
Post je objavljen 16.05.2014. u 22:57 sati.