pišem što osjećam i mislim, možda volim

srijeda, 28.05.2014.

Cijeli dan mi se misli isprepleću i nikako da se razjasne, poput vremena u dalmaciji. Od velikih vrućina i isparavanja povremeno poput sumaglica i naoblaka sunce kao da nestane. Zrak postane onako vlažan kao ljeti kad maestral poslije 6 popodne zakaže i onda najradije poželiš, samo mali komadić mora, izvaljena u plićak i ništa ne misliš (kako to prava dalmatinka zna).
Ali ničim izazvan, ili već sigurno je to znanost već odradila, pa i onako nema smisla da ja ovako neuka se s tim zamaram (jer imamo ionako već dovoljno nestručnih i nesposobnih na svim mogućima položajima, radnim mjestima koji tako zgodno i olako svakog 6-tog u mjesecu sa sigurnošću velikog znalca staju ispred bankomata da preuzmu svoju teško zarađenu plaću), maestral je onako kako to samo on zna (slučajnošću nekom nazvan imenicom u muškom rodu, što nužno ne znači da mi zbog toga tako dobro paše), raščistio je svu onu prašumsku isprepletenost misli u mojoj glavi. I još jednom sreća da je, jer kako sam krenula u opisu i pisanju, u potpunosti bih skrenula i ne bih napisala ono što upravo sada tako jako i jako želim napisati.
Dok me je mučila zadnjih par dana ona i groznica i vrućica, i ona čudna nedoumica oko brojki, bol u očima nakon što bih pokušala podignuti kapke u želji da ugledam svoj mali crni prozor u svijet; toliko sam još više se opet i opet bojala onog osjećaja kojeg ću doživjeti kad se vratim tu među svoje, među drage ljude koje čitam dok me pitaju, i koji mi odgovaraju dok me čitaju.
Osjećaj kako nitko neće ni shvatiti da me nema, i da ću opet i opet osjetiti to.
Ali vjerujte mi, čuda se uvijek događaju. Ponekad im možda treba samo malo više vremena. Čuda u obliku dvije drage riječi, dalmatinca u Zagrebu: "di si ti?"
I osjetih nešto što već jako dugo nisam, ili nisam htjela, osjetih osmijeh na svom licu, osmijeh koji još uvijek traje, potaknut, izazvan imenima i riječima ljudi. May (mayday), kri (križar), čuvarica (čuvarica pinkleca), svih drugih i naravno meni najdražeg (bez ljutnje jer ipak je to moj dalmatinac) cy. A smijati se volim jako, i zato sav svoj osmijeh ovog zadovoljstva šaljem svim dragim ljudima u slavoniji koji trebaju puno više i zato dajem najdraži dio sebe. I ne zamjerite ako ponekad pobrkam muško-ženski rod jer vas još ne poznajem na taj način, ali znam ono važnije a to je duša...........

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv