Marketing
Tratinčica
Jednog proljeća, rano jutarnjeg sunčanog i sad već pomalo davnog dana niknula mala tratinčica. Ponos i radost svojih roditelja uz osmijehe sreće svojih sestrica tamo negdje na obali mora.
Svi su došli da se dive maloj tratinčica koja je tek trebala upoznavati i živjeti svoj život.
Najmanja i najmlađa čuvana od svih, sve što je trebala bilo je da kaže molim i svi bi se odmah našli tu da joj pripomognu. Počevši od prvih otvaranja latica pa do okreta male žute glave prema suncu. Slobodna duha i razmišljanja, s dopuštenjem da pita sve što želi znati i naučiti; da se druži s maslačcima i vlatima trave, jer je povjerenje u nju bilo veliko.
Prolazili su dani i tratinčica je rasla i bivala sve više svjesna svijeta oko sebe, drugih tratinčica i maslačaka, predivnih vlati trave koje su tako divno plesale na glazbu blagog poslijepodnevnog maestrala. Svjesna da je dio njih a opet kao da je izrasla na nekom pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme. I tako postala je draga prijateljica kojoj je predivna tratinčica s njene lijeve strane stalno prepričavala svoja druženja s bumbarom sa žutom točkicom, potom maslačak s njene desne strane koji bi je ponekad pitao što da pokloni svojoj novoj curi. Odjednom je shvatila, svi nešto žive i proživljavaju, samo ona je ta koja samo sluša druge.
Na toj predivnoj livadi na kojoj su se prelijevale boje bijela, žuta i zelena, od prvih naznaka sunca doletjele bi pčele, bumbari, leptiri i ptice (te poneki avion na putu prema Braču) rasla je i mala tek niknula tratinčica. Iz dana u dan svi su pronašli svog srodnika, i družili se od rane zore a rastajali tek u kasni sumrak.
Tratinčica pod krinkom vlati trave promatrala je njihova druženja i prve ljubavi, njihove prve svađice i suze koje je poslije ona brisala ih. I sve više bila sigurna da ne želi pomaknuti vlat trave i pokazati da i ona ima i bijele latice i žutu glavicu. Iz nekog nepoznatog straha da bi nešto moglo biti što ni sama nije znala što bi to moglo biti.
Sve do jednog trenutka dok leptir predivnih plavih krila, nije preletio cijelu livadu, prešao bez pogleda sve one lijepe tratinčice i uputio se ravno do nje, do tratinčice. Došao je i skoro bez dodira, bez upita da li smije. Kao da to tako treba biti i kao da je on upravo zbog nje iz gusjenice postao leptir. Njen leptir…..
Očarao je tratinčicu i svi čuvari nisu je mogli sačuvati od leptira koji onako kako je došao odjednom je i nestao. Bez zamaha krila i bez pozdrava je otišao i ostavio samo jedan veliki friž na žutoj glavi tratinčice. Otrgnuo jednu laticu i zauvijek izmijenio je.
Nestade i onaj predivni osmijeh koji je tratinčica imala, nestade i njena draga strana da svakoga sasluša i da savjet. Postade tratinčica koja je čekala da čuje zvuk kosilice i postane suhi cvijetak u herbariju ili negdje na otpadu.
Čekajući i čekajući, i ne želeći ništa ni znati ni čuti nesvjesno su do nje dopirali zvuci lepeta krila sa susjedne livade koji su bivali sve bliži i osjeti lagani dašak nad svojom žutom glavicom. Okrene se prema dašku i ugleda ga, i pomisli vratio se. Ali ne nije to bio on, bio je to neki drugi leptir koji je doletio do nje i pružio se da joj se približi. I osjeti tratinčica neko čudno buđenje života u njoj, i pomisli da bi opet mogla živjeti. I nesvjesno počne širiti krila ali shvati da je to nemoguće. Da je prekasno za nju i da ne smije pružiti si osjećaj nade da bi se opet mogla smijati…..Jer što bi to još ona mogla pružiti leptiru i što je to što bi ona mogla ostaviti u 100 godišnjem trezoru Zagrebačke banke………………………
Post je objavljen 12.05.2014. u 01:18 sati.