Ponekad, samo ponekad ja osjetim i primijetim da je previše licemjera među ljudima oko mene. Ljudima koji imaju iste boli i patnje kao ja i većina drugih oko mene; ljudima koji proživljavaju iste noćne more neplaćenih računa i praznih frižidera; ljudima koji će izaći na izbore bilo koje vrste samo da bi dali glas nekome kome za mjesec dana mogu onda licemjerno i mirne duše „j…. m…..“.
Ponekad, samo ponekad i osjetim potrebu da to i kažem i napišem, o tom istom licemjerju za koje krivimo druge, i pri tome naravno ni sebe ne isključujem iz toga. Trenutno ono što proživljavaju ljudi pogođeni prestrašnim poplavama, onima koje su im odnijele živote. Život kojeg su svojim radom i svojim rukama gradili. Sve je to odjednom u nekom neprimjetnom trenutku nestalo i ostala je samo voda koja je okružila cijele njihove živote, njihove male i velike stvari koje su im obilježavale njihove živote. Nestali su oni mali papirići na kojima su bile zapisane porukice, koja sada izgledaju tako beznačajno i nevažno; ali tada je bilo jako bitno da ih se zapiše i pročita. U trenucima u kojima ljudi ostaju bez svega, onog materijalnog stjecanog cijeli život pa do najstrašnijeg do čega ta katastrofa može dovesti, do gubitka života dragog bića; svi mi ostali pošteđeni te kataklizme postajemo svjesni dara govora, svi pričamo o tome, puštamo suze i na sav glas vičemo u pomoć u njihovo ime. Onda počinjemo s grubim riječima prema nekim odgovornima, pa sa uvredama pa onda i psovkama. Ponekad, samo ponekad previše mi to stvara osjećaj licemjerja. Onda se međusobno preispitujemo koliko je tko pomogao, koliko je tko dao ovog ili onoga. Ponekad, samo ponekad se dogodi da se čak u tom nadglasavanju tko je bio bolji u pomaganju, izgubi i početni smisao.
Pomažemo jer želimo pomoći ljudima kojima to treba, a ne zbog medalje; ustajemo da pružimo ruku onome tko ne može sam ustati, ali ne kako bi to netko fotografirao.
Pomognimo onoliko koliko možemo, bez suvišnih riječi i upita; pružimo ruku s pogledom povjerenja ljudima kojima ruka treba bez da glasno objavljujemo svoju nakanu.
Svi ljudi koji pomoć daju bez riječi razumjet će, nadam se što sam htjela reći.
Ponekad, samo ponekad ne izdržim i napišem…………….
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što bih poželjeti više mogla
tribute to dorothy of oz
otpustila sam noćas sve moje godine
i one u kojima me srna rodila
i one u kojima me otac napustio
sve moje godine
u kojima sam lobotomiju izvršila
i središte svoga srca
štiklom gnječila
godine
u kojima sam ljubav u navodnike obukla
i bila
i svetica
i grješnica
otpustila sam noćas sve moje godine
u kojima sam sebe crnim akvarelom
slikala
i glumu svojim izborom
nazivala
sve moje godine
na rashodovanje predane
usputnim protuhama
sve godine
praznih nabora haljine u kojima
sam nekad
kupine skupljala
i prečula
majčine molitve
opsjednuta
raspoređivanjem suza vlastitih po
dlanovima – košaricama
(ponedjeljkom)
jer
ustrebati bi mogle
(u petak opet)
sve
baš sve
moje godine
da bih izjutra ponovojavascript:%20void(0);
da dušo
ponovo
u crvenim cipelama
žutom cestom prošetala
nije li to
sasvim dovoljno
da te probudim
i u oči pogledam
moja
malena
dorothy of oz
Ana Maria: poklanjam ovu pjesmu mojoj t.f.-sis i mojem cy-braci - tek da ih podsjetim da ništa nije uzalud, da ih podsjetim (jer znaju oni to) - da ponajprije treba voljeti sebe, da bi mogli voljeti druge, da ponajprije treba oprostiti sebi, da bi mogli oprostiti drugima i da ponajprije treba probuditi dijete u sebi da bi se susreli s dorothy....ili s petrom panom braco, ako hoćeš:)
u prijevodu - da bi se susreli sa samima sobom:)
voli vas vaša sister:) (18.08.2014. 09:48)I
tianaf@net.hr
Datum i vrijeme kreiranja bloga:21.04.2014. (22:36)
JL&JC