Danas je jedan u nizu dana, iako onako kako samo mi ljudi znamo sve obilježavati i označavati, tri godine od kada ne gledam više u tvoje oči i u tvoju dušu. Volim te tata i želim ti ovo napisati iako svaki put kad napišem i spomenem tvoje ime suze same od sebe krenu. Volim te, er nikad neću reći da sam te voljela, sve dok budem znala da postojim znam da si i ti sa mnom. Na današnji dan, utorak je bio pred tri godine, probudio si me onako kako si to uvijek radio (da ne bih zakasnila na posao) i pohvalio mi se kako si sve sam uspio obaviti (unatoč svojim bolima i teškoćama), rekao si mi da ideš spavati a ja sam izišla iz kuće. Posljednji put sam čula te kako mi govoriš i posljednji put vidjela te sa još ono malo preostalog sjaja u očima. Nedostaješ mi svaki dan, svaki minut i svaku sekundu koju dišem. Nedostaješ mi u mirisu trešnje koju si ti posadio, nedostaješ mi u cvijetu bugenvileje koju si ti pazio, nedostaješ mi onako kako bi mi nedostajao zrak u zatvorenoj kutiji. Tata, od kada znam da postojim i živim bio si moja vodilja u životu, moj otac koji me je naučio prve korake i prvo nespretno plivanje u moru. Naučio si me voziti bicikl i napravio čudo da nikad ne padnem s njega. Pokazao si i rekao kako da vozim auto, i da samo pazim na sebe. Naučio si me da samostalno razmišljam i da uvijek mislim "svojom glavom". Znam da si oslobođen svake boli koju bi trpio da si mogao ostati uz mene, ali nedostaje mi samo minuta da ti još jednom mogu reći koliko te volim tata. Ostavio si mamu da je čuvam i trudim se iako bez tebe je teško. Nedostaješ nam u svakoj našoj minuti. I koliko puta sam pogriješila nikad nisi dozvolio da me netko povrijedi i uvrijedi. Volim te tata sa svakom suzom u oku ali i svakim osmijehom koji je namjenen tebi.
Post je objavljen 17.05.2014. u 21:48 sati.