subota, 29.10.2011.
Vidjeti ljepotu
Postoje jedinstveni trenuci kada kao da progledam...i vidim onim unutarnjim okom...
Ljepotu u svim njenim predivnim dimenzijama.
Onaj trenutak kada vidim ljepotu cijeloga svijeta u nečijem osmijehu .
i svemir se zavrti...i boje se preljevaju...
I onaj trenutak kada osjetim predivnu nesavršenu ljepotu u svom odrazu...
i sviđa mi se ono što vidim...i smiješim se...
Neopisivo predivni trenuci kada razgovarate mislima...s nekim...ili pogledom...
i kada vidite sve njegove divne vrline..
ali volite i sve njegove mane...i čarobne su...
jer baš zbog njih je to biće posebno...
i prihvaćate...i ne tražite više...jer...
zahvalni ste na svakom trenutku...
i nije potrebna potvrda..niti dokaz...
jer...želite samo biti...prisutni...
i otkriti sve dimenzije njegova postojanja...
Predivni trenuci...
"dođi mama...napravila sam sladoled od oblaka"
ili..."da li mi živimo na zvijezdama?"
jer ja još uvijek želim...taj sladoled od oblaka...i često puta...mislim da živim na zvijezdama...
jer.. baš onaj trenutak kada prestanem vjerovati ...u sladoled od oblaka ili da mogu do zvijezda...
tada ću znati da više ne živim...punim plućima...i da moje misli više nisu moje...
Jer ja još uvijek volim grliti drveće u parkovima...osjetiti energiju i njihov miris...
I ja vidim neopisivu ljepotu..u paleti jeseni...
i u ljudima oko mene...i onda kada to oni ne vide...
i mogu pročitati misli...iz nečijih zjenica...i prstiju...
i vidjeti utjehu u kosi...i divljenje u dodiru...
i grlim duše svih onih koje volim...
I znam da postoje dimenzije koje ne mogu objasniti riječima
ali koje osjećam...kao jasne vibracije nečije duše...
kao impulse ...titraje...u predivnoj tišini...
I divim se...i zahvalna sam...
i ne govorim ništa...jer zaista živjeti znači...
vidjeti i osjetiti ljepotu....
- 14:16 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
srijeda, 26.10.2011.
Sloboda je voljeti
I dok sam tako čvrsto čuvala i držala ju da ju nitko ne uhvati...govorila mi je....šaptom...
Da ona nije nepripadanje...već pripadanje sebi..
i da nije neprepuštanje...već potpuno prepuštanje...nekomu, nečemu...
usuditi se....biti zaista svoj....voljeti sebe, svoje misli, snove, želje..sve svoje jakosti ali i slabosti.
sloboda....prihvatiti i voljeti sve svoje radosti ali i tuge, samoće i ispunjenja...
voljeti se i onda kada padaš na koljena i sakupljaš lomljive i krhke komadiće svog bića...
ali i onda kada stojiš na vrhu svijeta...i osjećaš se nepobjedivo...
I kada voliš....spreman si...usudiš se...ne opireš se...
voljeti cijelim svojim bićem....voljeti do srži...
bez sumnji, strahova, skepse, zadrške...voljeti beskrajno...
I sloboda je kada vjeruješ...beskompromisno vjeruješ...životu
i prihvaćaš sve što ti se događa...
i znaš...da možeš mijenjati...svakoga dana...i u svakom trenutku....
i imaš povjerenja...onog dječjeg i nevinog...kada podigneš pogled u oblake...
i sletiš na njih...
I sloboda je kada ne tražiš potvrdu, niti riječi...jer znaš....da je sve u tebi...i svaki komadić tvoje duše ti govori...
i slušaš ga...pomno i s razumijevanjem...
a najbolje riječi su one neizgovorene, prešućene...
i najbolji trenuci su oni kada ostaješ bez riječi...
i bez daha...
I sloboda je...kada slijediš svoje srce..i otvaraš ga neprestano...a ono je sve veće...i divnije...
i nije ti žao što si ga možda otvorio nekome kome nisi trebao...
jer znaš...
i sloboda je kada slijediš svoje ideale...unatoč i u inat onima koji ti se možda smiju, rugaju i govore da nije tako...
ali...to je tvoj put...
Sloboda je kada imaš hrabrosti ga slijediti...kada padaš i dižeš se ponovno ...
jer...jednostavno si siguran da je on samo tvoj...
a želja je neopisiva...i glad je neutažena...
i rušiš i lomiš...i razbijaš koljena ispočetka...do kraja...
I sloboda je kada se prepustiš tom putu...bez previše razmišljanja...prepustiš se cijelim svojim srcem...
i voliš ovaj život i kada boli...i kada suze kapaju kuda se god okreneš...
jer...vidiš sjaj...i boje....
i u tim suzama.
I voliš...i daješ ljubav i primaš...
i smještaš ljude u kosu..u pogled....osmijeh...
i u sve svoje dimenzije...i one neobjašnjive i tajanstvene...
i prepuštaš se ..i zanosiš se...i čezneš...i žudiš...
U neopisivo predivnom vrtlogu života...
- 15:23 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
nedjelja, 23.10.2011.
Popis želja u vrećici čaja
Sve je počelo od jednog čaja...tu vrstu nije imao...
"nabavit ću sve...sve za tebe..."
"napravit ću ti popis...popis želja"- rekla sam uz smijeh.
Moje želje su u onoj istoj točki na ramenu. Skrivam ih i držim čvrsto.
Na najskrivenijem mjestu što postoji.
Sa sjajem zvijezda, leptirovim plesom i luckastim nemirom.
Pod baldahinom zagrljaja duše...sa svim ljudima koje volim.
One spavaju sa mojim mislima i ne budim ih...samo tako.
Probude se ponekad same...zbog nekih riječi, zvijezda, noći kada obučem mjesečevu haljinu.
One sanjaju i bude se sa jutrima prožetim mirisima limuna...
Bude se sa svim pitanjima o trenutku, o opipljivosti ..o dodiru koji ostaje zapamćen..
..jer je u svojoj najvećoj nestvarnosti...ipak tako divno stvaran.
Moje želje nisu lako opisive...nedostaju poneke riječi.
One su nesinhronizirano usklađene u svojoj rasplesanoj igri.
Vrte se i igraju svoju igru...zanesenu, sjetno snenu i propusno staklenastu.
Krhku i fragilnu. Hrabru i strastveno nježnu.
Moje želje nisu opipljive.
Teško ih je staviti u popis...listu.
Nemoguće ih je svrstati u kategorije...zarobiti u okvire... oblikovati u riječi.
Plešu svoj ples u dimenzijama jačim od opisivih...
Znam njihov melodiozno ispunjavajući zvuk.
Poznate su mi njihove boje...nestvarno blješteće i prozirno savršene.
Osjećam njihov dodir...znam njihov okus...
Ali ne...ne pitaj me za želje.
Znam da ih osjećaš...kada dišem...
- 22:28 -
četvrtak, 20.10.2011.
Ona točka na ramenu...
Postoje ljudi koji zaista vjeruju...
"Znao sam da ćeš uspjeti"
Nije to vidovitost, viša sila ili bilo šta slično....to je kada zaista svim svojim bićem vjerujete...
Jer vidite...ljepotu u nekome.
Netko mi je davno..sada već kao u prošlom životu rekao da sam siva i da oko mene lete sivi demoni..
I otišao je da ga ne uhvate...
Ja sam uvijek sanjala i mislila u bojama. I oko mene su letjele jedino riječi .
Stihovi...koje sam voljela a oni su voljeli mene. Sada to znam.
Oko mene su strujali jedino fluidi želje...nepokolebljive želje.
Razarajuće ...one koja ruši sve pred sobom.
Želje koja reže, lomi, kovitla i diže u zrak sve oko sebe.
Energično i nezaustavljivo.
Postoje ljudi koji se pojave niotkuda.
Spontano i potpuno neočekivano.
I zato su njihovi ulasci predivni.
Prepuni čarobno jake energije koja ne zna za prepreke kao što su prostor i vrijeme.
I kao da se znamo....dugo...oduvijek...
Možda iz prošlih života...u koje nikada nisam vjerovala.
Ali te ljude jednostavno želite poznavati...i volite ih...
U svim dimenzijama njihovih postojanja..
I osjećate ih...iako ih nikada niste niti sreli, dodirnuli, pogledali, osjetili njihov dah.
Nezaustavljiva energija misli...obostrana.
I znam...svaki pogled, osmijeh u nijansama sna, osjećam dodir...ruka u ruci...u dimenzijama koje se ne objašnjavaju riječima.
Postoje ljudi koji su tu...i znaju što treba.
Znaju šutjeti...negdje ispod nekog bajkovitog zvjezdanog neba.
Znaju da ćete uspjeti...jer vjeruju..iz najskrivenijih dijelova srca...
A srce jedino zna...
I prihvaćaju zaista...sve vaše hirove, lude zanesenosti, tuge i divlje žudnje.
Bez puno riječi...bez objašnjavanja, analiza i preispitivanja.
Vole..i vide..ono što treba...
Postoji želja..san..čežnja u stihovima noćnim...sakrivenim u mojoj kosi.
Opipljivim na onoj nekoj točki...negdje na ramenu.
I ta želja postaje opipljiva a stihovi me počinju voljeti.
I gledati me onim pogledom koji govori..."tu smo...idemo dalje"
I vode me nepreglednim prostranstvima duše..
Vode me tišinom..koja me zavodi.
I pogledom kojeg osjećam dok spavam..i sanjam.
Čekaju me na granici jutra i bistre kada posrnem...
Postoji ona tanka linija...negdje na ramenu.
Koja osjeća...više, jače, stvarnije, nestvarnije , strastvenije i nježnije od bilo koje druge.
Tamo se smjestio dodir...tamo se smjestio trenutak...
Onaj...koji ostavlja bez daha...
Ostvarenje sna...otvaranje vrata koja se dugo nisu otvarala..
Tamo spavaju moje misli...
Tamo nastaju moji stihovi...
- 23:33 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 17.10.2011.
Noć kada sam disala sa zvijezdama
..i u nekim trenucima jesenske sjete, pada zanesenosti, prgavosti i inata u kosi....
...rekao mi je " odvest ću te tamo gdje postoje samo zvijezde"...
Noć...nijanse tuge u mojim sjenama...neka težina u mom koraku dok smo se penjali na mjesto gdje samo zvijezde postoje.
Stara utvrda...koja li je njena priča?
Lišće koje je šuškalo usamljenu pjesmu....
Ovdje je vrijeme stalo...mislila sam..
A ja ne smijem nikako živjeti u prošlosti.
Meni treba trenutak...onaj kada se ostaje bez daha....od kojeg klecaju koljena, od kojega se drhti.
Onaj bez riječi...samo sjaj...
....."budi strpljiva...vidjet ćeš..."
I zaista....mrak i tišina...i samo sjaj...zvjezdani...
I dok sam disala sa njima, dok sam se gubila u njima, dok sam upijala njihov sjaj...jer trebao mi je više od ičega...
netko je znao što meni treba... a trebala sam tu glasnu tišinu...od koje prolaze trnci.
Trenutak gdje tišina boli, reže, liječi... od kojeg se pada na koljena .
Tišina od koje se kleči od poniznosti i uzvišenosti.
Tišina tako glasna da ne čujem više svoje misli....samo osjećam...i znam...
Trenutak savršenog nesavršenstva...blještavila u tisuću mirisa i boja.
I...dok sam ih tražila odgovore..one su postavljale pitanja a vrištuća tišina je odgovarala.
Jer... što sam ja u ovoj tišini koja prodire...tamo gdje niti jedna riječ ne može prodrijeti...
Tišina koja vrišti...pušta svoje noćne krikove šumskim putevima...
A ja sam stajala na vrhu...i kao na vrhu svijeta....gledala u zvjezdano nebo i disala....samo disala.
I one su disale sa mnom...u harmoničnom ritmu noći...u svom raspjevanom plesu...
Sipajući vilinsku prašinu...
A netko je znao kada ne treba ništa reći...nego samo disati...sa mnom i sa zvijezdama...
U trenutku gdje ne postoji ništa drugo....osim savršenog zvjezdanog neba...
- 22:07 -
petak, 14.10.2011.
S inatom u kosi...
I nekako su kovrče dobile punoću i odlučnost a osmijeh ...pomalo nestašan i luckast...
Osmijeh...usprkos, unatoč, bez obzira...inatljiv.
U inat svim preprekama, krivudanjima, riječima, pogledima.
I dok sam se borila sa sobom....jer me je ona moja druga dimenzija pokušavala poraziti, slomiti, pregaziti...
Gurala me naprijed ona dimenzija dječjeg hihotanja, vedrine, bunta..neke šašavosti...
Ona koja je znala da ću se unatoč, usprkos, bez obzira i sa inatom u kosi...uvijek dočekati na noge.
Poput mačke...lukavo, ponekad mudro, nekada dječje nespretno, uplašeno ili hrabro....ali skočiti ću..pa što bude...
Rugajući se pomalo životu, pitajući se zašto se baš tako voli igrati sa mnom, podsmjehujući mu se bez straha...
I okus i miris suza....i okus i miris smijeha...
Ali hodam....koračam...skačem...
Jer ja moram...inatiti se...da me ne pregaze...
I moram...natjerati svoje kovrče da sjaje...
I jednostavno moram...usprkos, unatoč, bez obzira ...voljeti do srži...
I smijati se do neba...I sanjati i misliti u stihovima...
I stopiti se sa onom mačkom u sebi...koja se uvijek, baš uvijek...dočeka na noge..
- 23:00 -
ponedjeljak, 10.10.2011.
Riječi koje ne postoje...
Postoje trenuci kada nema pravih riječi.
Ne postoje ili ih ne možemo naći.
Kada sam sve svoje povjerenje davala riječima najviše su me iznevjerile. Kada sam najviše vjerovala svojim riječima ...izdale su me...
Pobjeđivale su me, poražavale...one riječi...koje ne znam.
Kada sam počela misliti i voljeti u stihovima....uvijek je nedostajala poneka.
Kada sam čeznula ili žudila....nije bilo riječi...samo osjećaj za nešto što nema ime.
Jer...kako imenovati nevjerojatnu povezanost s nekim , tu energiju koja je opipljiva....ili kako nazvati dodir od kojega se drhti...?
Riječi liječe, iscjeljuju, šamaraju, lome...no one ne ostaju. Priznajem...zaboravila sam mnoge. Ali nisam zaboravila nježnost u nečijim očima, hladnoću u pogledu, stotine boja u osmijehu , nježnu odlučnost dodira....Osjećaj...
Ne vjerujem previše riječima...više boji glasa kojom su izrečene. Ne postoje baš one koje mi ponekad najviše trebaju.
Kako nazvati misli koje se dotiču...negdje na granici realnosti i snova...ili naći ime krhkom i lomljivom rasipanju od nečijeg pogleda...?
Kako nazvati blješteći sjaj u stotinama nijansi nečijeg osmijeha ili....želju da se nekoga zna u svim dimenzijama njegovog postojanja?
Riječi su samo riječi...precijenjene su....pouzdajem se više u nečiji pogled...osmijeh...dodir...
Možda ne znam...ali zanima me kako nazvati onaj trenutak kada ostanemo bez daha...bez riječi...samo sjaj....
A to su trenuci koji ostaju...baš oni, bez ijedne riječi, samo divljenje.
Predivni u svojoj iskrenoj rijetkosti, dragocjeniji od bilo kakvih riječi.
a neke riječi se pojave..u snu...
- 23:12 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
srijeda, 05.10.2011.
Kako sam odrezala tugu
" kosa ti je tužna....kao da se u njoj ogleda sve što si prošla" - rekla mi je moja frizerka neki dan.
Oči su mi se napunile suzama.
Duga kosa je bila moja snaga, moj zanos, lepršavost. Hipi u duši
Igra vjetra u njoj...poput čarobnog plesa.
Slagala sam svoje misli i spremala ih...u kosu. U njoj su nastajali moji stihovi.
Ponekad je divljala, nekada sjajila i plakala a ponekad nježno milovala.
U njoj su bili fragmenti mene...kristalići duše...
Kamo odlaze sve naše tuge, razočaranja i ljubavi koje prestaju biti ljubavi?. Da li postoji mjesto u nama...koje ih skriva i od nas samih...?
Da li se skrivaju u kosi, očima, osmijehu , prstima ili koraku...? Negdje moraju stanovati, jer ako su se ugasila ne znači da su nestala...
Moja kosa je bila kovčeg koji je skupljao suze, tuge , samoće...držala ih je i čuvala od mene same, sakrivala, čuvala poput najveće tajne da ih ne vidim, ne osjetim ponovno...
Čuvala je tu tajnu dostojanstveno i časno, bez ijednog prigovora da joj je teret pretežak.
No...tugu treba odrezati, sasjeći, iščupati...škarama, britvom, nožem...najoštrije...
Gledala sam ju dok je padala...oštro, bez susprezanja, zadrške, divlje...kao da je jedva dočekala.Oprosti mi draga prijateljice što si imala tako tešku zadaću.Srest ćemo se ponovno...u nekom drugom odrazu...
Drugačiji odraz u ogledalu.To sam i dalje ja, moji stihovi i riječi su još tu...zanosi i kristalići duše u očima.
Kovrče sa novim sjajem. Lepršavo sjetne...
Dva dana nakon toga netko mi je rekao..." uskoro će godišnjica"
"Čega?"-pitala sam
"godina dana što čekam...tebe"
Bez teksta, pomalo bez daha....
Zar uistinu postoje duše koje strpljivo čekaju, bez riječi, prigovora, koje jednostavno čekaju da odrežemo sve svoje tuge, da pobijedimo sve svoje demone prošlosti i da porazimo strahove?
Jer...čekanje...iako naizgled djeluje kao pasivna radnja uistinu je vještina koja zahtijeva odlučnost, upornost, borbenost i želju.Predivna vještina čekanja...
No..ja nekako ne dajem samo tako svoju slobodu...
I dok sam ja rezala ...škarama, britvom i nožem, sve svoje tuge a strahove trgala zubima i noktima, demone prošlosti rastjerivala mačem koji se zove hrabrost i strast za životom a netko je znao vještinu čekanja...ja sam napokon svoje stihove i snove poslala u svijet ( na jedan natječaj), jer...sreća prati hrabre...tako kažu.
Tuga je otišla u nepovrat a stihovi vjetrom razneseni dobili su napokon svoju adresu......
- 23:59 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 03.10.2011.
Sve ono što me činilo Ženom...
Svi bjesomučni dani kada sam čvrsto stajala na zemlji, toliko da sam propadala u nju a istovremeno lebdjela pod baldahinom zanosa, snova i čežnja djevojčice. I sve one samoće u nijansama, koje su nizale riječi a riječi su bojale tuge...
I nečije šutnje... koje su izazivale krvoproliće moje duše dok sam se samoranjavala ljubavlju...
I dva puta devet mjeseci...i nakon toga suze...rijetke koje se plaču od divljenja i ganuća...
I sve moje borbe realnosti i razuma kontra zanosu i sanjalačkim neuračunljivostima...
I borbe u realnosti otrežnjenja da preživim...da ne potonem...jer što će onda dva para očiju i gdje će se izgubiti smijeh i sjaj?
I sve moje misli pretvorene u bolno ogoljene stihove koji rasipaju i mene samu...do praha...
I prerane sijede vlasi i bore oko očiju kontra osmijehu krajičkom oka ukradenom u ogledalu duše...
I sve laži, izdaje , prevare i razočaranja...nasuprot iskrenosti, vjeri i snovima...
I nečiji odlazak....i insomnično lelujanje kroz međuprostor izvan vremena pokriven samo magličastim koprenama usamljenosti
I melodiozne samoće otkrivanja sebe, nekih dimenzija za koje sam mislila da ne mogu biti otkrivene...
I sjaj usred spoznaje da ipak...usprkos i bez obzira...mogu...opet voljeti....
I divljenje životu, plavim i smeđim očima koje sanjaju svoje snove...puštam ih...
I borba do kraja, do krvi...sa strahovima ....rugajući im se, podsmijehujući im se.. kada su to najmanje očekivali....ostali su poraženi.
I sve suze koje su se slijevale bez pitanja dok sam pokušavala na koljenima , moleći ..sakupiti komadiće sebe...
sva potonuća i uskrsnuća među žive...
I ona radost kada znaš da živiš...ali zaista..svim svojim bićem.
i žudiš i čezneš...i osjećaš ..i sanjaš...u duginom spletu boja uz preludij strasti za životom...
i bjesomučni ples bez zadrške...i suze bez opiranja...i odgovori koji su se skrivali dok u jednom plesu nisu bili otkriveni...
i sva dječja pitanja na koja nemam odgovor, njihov smijeh i suze...i...
i zaborav, pakiranje prošlosti...odlazak...
I sva moja borba sa najgorim neprijateljem...sobom...borba do iznemoglosti, do smrti...umiranja dijela mene...
i rađanje...bolno, uz krikove oslobađanja pripadanja i ovisnosti...uz priznanje sebi
i svo slatkogorko poigravanje sa odrazima, sjenama ... do slobode....od sebe same...
i sva slabost i krhkost zajedno sa snagom i hrabrošću...
i onaj dan kada odraz u ogledalu postane divan...lepršav i sjajan...
i hrabrost postane način života...
a slabost nešto što nas čini čovjekom...
suze su samo znak da sam živa...i da se divim...
i prihvatiš...znaš...potpuno i iskreno...
da je sve to vrijedilo i s razlogom se dogodilo, jer je to bilo...
sve ono što me učinilo Ženom........
- 23:09 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
