petak, 30.09.2011.

Borba s vjetrenjačama ili..centar za socijalnu neskrb

Moj bivši muž alimentaciju nije platio godinu i tri mjeseca.Razvod je dugo trajao i nedavno je prošlo šest mjeseci od pravomoćne presude.Po zakonu tada se može obratiti Centru za socijalnu skrb i zatražiti pravo na privremeno uzdržavanje države a dotičnom gospodinu slijedi tužba državnom odvjetništvu. . U biti to znači, djeca se nikada neće naplatiti, država će uskočiti sa nekom sićom, a dotičnog gospodina će prvo zvati na razgovor. Ako se ne odazove, tada će mu poslati pismeni poziv, pa drugi....a ako se niti tada ne odazove , slijedi mu tužba, tj. prijava policiji za kazneno djelo neplaćanja alimentacije koju će centar podnijeti u roku od 3 mjeseca. Da, dobro ste pročitali, tri mjeseca.I sada neka mi netko molim vas kaže da zakon ne štiti kriminalce.

Kada sam prije mjesec dana došla u Centar za socijalnu skrb u mojem gradu, gospođa socijalna radnica me jedva primila, i rekla da trenutno nemaju zaposlenu pravnicu za takve slučajeve. Na moje pitanje koju dokumentaciju moram predati, rekla je da ne zna. Da....možda ne možete vjerovati...ne znam....bio je njen odgovor.Naravno da sam se i prije odlaska dobro informirala, jer već imam iskustva s našim institucijama, pa sam joj lijepo detaljno objasnila koja je dokumentacija potrebna.Na gotovo svako moje pitanje odgovor je bio...ne znam. Uzela je telefon i zvala svoje kolege i kolegice, no koliko sam shvatila, nitko nije ništa znao.Mom čuđenju nije bilo kraja.Tko to tamo i u čijem interesu radi.Potpuna nezainteresiranost, nemar, neznanje, neosjetljivost. Pobogu ljudi, pa ovdje je riječ o djeci i o njihovoj egzistenciji a ne o stvarima.

Takva inertnost i nebriga me totalno iživcirala, pa sam se uputila sama na policiju i podnijela kaznenu prijavu. Ugodno sam se iznenadila njihovom reakcijom, ljubaznošću, brzinom, zainteresiranošću.

Tri tjedna nakon mog odlaska u centar, nazvala me gospođa pravnica, koju su u međuvremenu zaposlili, i rekla mi da je eto došlo do pogreške, tj. da je moj zahtjev predan dan ranije , tj. 1. 09. a trebao je biti predan 2.09. Jedan dan. Kako mi to gospođa nije rekla, sjedile smo zajedno oko sat vremena, niti me itko kontaktirao u vezi toga tri tjedna.??? Bila sam ljuta, zaista ljuta. Rekla mi je da dođem idući dan da se taj zahtjev poništi i da se napravi drugi. Također sam morala doći na saslušanje, koje sam zapravo obavila prošli put.
Netko je tu očito lud...mislila sam. Nikakvo čudo što nam je država takva kada očito u njoj ništa ne funkcionira kako treba.Nepojmljivo je da se takvim stvarima bave ljudi koji uopće ne znaju raditi svoj posao.

Zaista velika sramota, nepravda,izostanak bilo kakvog oblika brige za ono što smatramo svetinjom-za djecu.Poigravaju se njihovim životima kao da su papiri u fasciklima.Za njih to i jesu...predmeti pod određenim brojem.Plače mi se svaki put kada idem tamo...i zbog svoje, ali i zbog sve druge djece koja su se našla spletom životnih okolnosti u takvoj situaciji.Ima li ikoga da se bori za njih, za ono što im po zakonu pripada kada ih je već iznevjerio onaj koji to nikako nije smio....vlastiti roditelj.

A što je s takvima? Neki na kraju završe u zatvoru, što ne smatram nikakvom kaznom.Bolje bi bilo da ih pošalju na nekakav oblik prisilnog rada, gdje će malo proliti krv, znoj i suze...možda se i zamisle.Možda kažem....jer to su ljudi bez ikakve odgovornosti, savjesti, ljudskosti, tako da do preobrazbe svijesti teško da će doći.

Više ne želim šutjeti. Ne mogu i neću. Mnoge stvari svi znaju ali šute...iz straha, iz sebičnosti, iz nebrige i nezainteresiranosti. Ne želim biti jedna od njih. Želim progovoriti u ime sve te djece, u ime njihovih prava i onog što zaslužuju...razumijevanje, podršku, pomoć, ljubav, dobrotu.
Objavit ću članak u više lokalnih novina, bez straha...i pod cijenu tužbe.

Jer...i dalje vjerujem da centar za socijalnu skrb mora nositi to ime zato što on skrbi, brine, razumije, pomaže...
I dalje vjerujem da naš glas bunta nešto vrijedi a da su šutnja i ravnodušnost najveći neprijatelji.
I dalje vjerujem da postoji još uvijek nešto što nazivamo savjest i pravda, odgovornost i zaintersiranost.

I zato nemojmo šutjeti....progovorimo bar tamo gdje možemo....
Ne želim više hodati po institucijama , svodi se na trošenje starki ..Želim progovoriti, pobuniti se....želim djelovati...boriti se.

a suze....suze su ono po čemu znamo da smo živi....

- 22:05 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 27.09.2011.

Vrištuća iluzija

Prsti...koji pletu mrežu
od vrištućih dodira,
ruke...koje su bile nađene
mada nisu znale...
odrazi...sjene...
plešu iluzorni ples...

Bestjelesna igra
moćnog i jakog,
mahnitog i podivljalog...
treperenje plavosjenovitog
drhtaja u nijansama zore,
suze i osmijeh...opipljivi sjaj...

Stakleno rasipanje i krhkost,
uranjanje u blještavilo boja,
snaga dodira koja lomi
riječi, očekivanja , pripadanje...
samo misli...isprepletene
u horizontima...

Trenutak kada čuješ
sve odgovore u vjetru...
i kada dodirneš granicu sna,
rukama ,prstima i očima...
isprepletenim u najstvarnijoj
vrištućoj iluziji.

- 00:32 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.09.2011.

Postelja u tvojim mislima

Napravi mi postelju
u tvojim mislima...
pokrij me dahom svojih zanosa
i ogrni pokrivačem snenih uzdaha...

Strgaj moju haljinu sumnji
i obuci me prepuštanjem,
vjeruj....reflektirat ću se
u sjenama jutra...

Napravi mi ležaj ...
od odgovora vjetra,
beskonačnih fluida mjeseca
šapta i vriska mora...

Obećajem....
čvrsto ću čuvati
tvoje najskrivenije snove,
čežnje i strahove...u tišini noći...

U svakom svom odrazu
naći ćeš fragment mene,
u svakom mom osmijehu
ispreplest će se beskonačnost...

I grlit ću te...
u svim bojama duge...
i voljeti te...
u svim dimenzijama postojanja....

- 07:51 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.09.2011.

Kaleidoskop moje duše

I krajičkom oka
uhvatim svoj osmijeh,
nastao je iz tužnih
insomničnih plesova...

Sada vodim vilinsko kolo
sjajnih i blještavih boja...
nastale su iz bolnih krikova,
iz pepela ništavila.

Moji stihovi su rođeni
iz riječi koje udaraju i lome
iz kamenog lica
i vulkansko razornog pogleda.

Moji zanosi i ushiti životom
rođeni su iz umiranja jednog sna,
koji nije bio san...tek..
fatamorgana zbog žeđi za životom.

Sada vodim leptirov ples...
u posebnim bojama,
melodijama vjetra,
ples...koji se vidi
kaleidoskopom moje duše...

- 00:47 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 14.09.2011.

Časno je biti roditelj

Po struci sam odgojitelj predškolske djece iliti teta u vrtiću. Mada mnogi misle a to jako dobro znam iz vlastitog iskustva ,da je to lagodan i bezbrižan posao gdje teta cijeli dan sjedi i čuva djecu, mogu reći da je to odgovoran, fizički i psihički težak posao, gdje se svakodnevno radi u grupama sa tridesetak ili čak više predškolske djece . Radila sam godinama u takvim grupama gdje sam svaki dan prolijevala krv, znoj i suze...doslovno, bez pretjerivanja. No to je unatoč svemu lijep i nadasve inspirativan posao, ako promijenimo perspektivu i prihvatimo činjenicu da smo tu da usmjerimo djecu, potaknemo ih da budu i pronađu ono najbolje što jesu i mogu biti . Kroz djecu učimo i mi sami, to je dvosmjeran proces preobrazbe i učenja.

No, unatoč tome...mislim da nema odgovornije i teže, ali i ljepše i preobražavajuće uloge na svijetu nego što je biti roditeljem. Za to zanimanje nema škole mada mi se često puta čini da bi ju trebalo uvesti.Postoje danas već raznorazne radionice, seminari, knjige o roditeljstvu, no čini mi se da je to nekako in...pa se ide iz tog razloga.
Većina nas bi naravno željala biti kvalitetan, strpljiv, mudar, smiren i usmjeravajući roditelj, uvijek prepun ljubavi.Zbog velike zbrke koja je svugdje oko nas, jurnjave za poslom i svih onih svakodnevnih obaveza, počeli smo sve više koristiti termin kvalitetno vrijeme. To mi je nekako iritantno, jer mi se čini da tada u onih sat ili dva vremena, ljudi žele utrpati toliko toga da se jadna djeca osjećaju izgubljenima.Ili postoje drugi...oni koji po cijele dane razvažaju svoju djecu na mali milion slobodnih aktivnosti , tako da dijete vjerojatno više ne zna kamo ga voze kada ga stave u auto.Takvi roditelji zaboravljaju da se od kvantitete gubi kvaliteta.

Postoje roditelji, a sve ih je više, koji svoju djecu uzdižu u nebesa, jer naravno..njihovo dijete je najpametnije i sve naj, naj....i takvi, bez imalo objektivnosti i realnosti, štiteći beskompromisno svoje naj dijete od svijeta u kojem živimo, čine djetetu naravno veliku štetu. Takvo dijete ne može postati realni promatrač ali i sudionik u stvarnom životu.
Postoje i oni a i njih je užasno puno, na moju veliku žalost, kojima je vlastito dijete jedan veliki problem. Kada govore o svojoj djeci, možete ih čuti....izluđuje me, nemogući su, ne znam šta da radim, poludit ću...itd. itd.Nikada neću zaboraviti kada smo u vrtiću u kojem sam radila uveli popodnevnu, tj. večernju smjenu do deset sati navečer, naravno za djecu čiji roditelji rade popodne. Postalo je jako popularno dovoditi djecu popodne ili navečer da bi se svakodnevno ispijale kave, gledalo kod kuće serije, išlo kozmetičarki, frizerki ili tome slično.To su roditelji kojima vlastita djeca smetaju, ona su za njih teret.

Ne mislim za sebe da sam predobar ili fantastičan roditelj, znam da se trudim i da dajem sve od sebe.
Kada nas je prije godinu i pol, bivši muž napustio, a ubrzo zatim prekinuo svaki kontakt sa mnom i sa moje dvije kćeri, svijet mi se rušio. Kakav se to klik dogodi ljudima da se odreknu vlastite djece, nikada mi neće biti jasno.Mislim da je to nešto najniže što se čovjeku može dogoditi.No, to nije tema ovog posta.
Kako ću dalje, hoću li moći, hoću li uspjeti sama....bila su pitanja koja su mi se neprestano vrtila. Nisam spavala niti jela mjesecima. No....život teče dalje. Odlučila sam živjeti iz dana u dan...korak po korak.Ne razmišljati previše o nekoj daljoj budućnosti.Pokušati naći nešto lijepo u svakom danu...bar jedan osmijeh, radost na licu moje djece, lijepi sunčani dan....odlučila sam živjeti sada i ovdje.Promijenila sam pogled, perspektivu...

Kada ste se zadnji put smijali sa svojom djecom do suza, kada ste s njima skakali do iznemoglosti, plesali dok vas svaki dio tijela nije zabolio? Kada ste im dozvolili da zaista budu ono što jesu, ne namećući im svoja uvjerenja, stavove, mišljenja, kada ste im dozvolili da budu potpuno svoji? Da li im dozvoljavate da uče svojim iskustvom, na svojim greškama, da izabiru svoj put, ali i da otrpe posljedice za svoje loše izbore, te tako uče o odgovornosti?? Da li vas ikada vide da uživate u životu,. da zaista uživate u naoko malim ali divnim sitnicama života....?
Da li im dozvoljavate da vide i drugu stranu života, da li im iskreno kažete da ste tužni ili skrivate suze od njih?
Da li potičete njihovu individualnost ili ih odgajate da budu samo dio mase koja ne razmišlja svojom glavom...?

Trudim se živjeti tako sa svojom djecom. Imam kao i svi, predivnih , ali i onih loših dana....to je život.
Nemam slobodnih vikenda , poslijepodneva, slobodno ljeto ili slično kao druge razvedene žene....ali mislim da ništa ne gubim...naprotiv....gubi onaj koji ih ne gleda kako odrastaju. Ja samo dobivam....predivan, ispunjen i bogat život.
Naša djeca su ogledalo nas samih. Biti roditelj je dvosmjeran proces u kojem smo i učitelji i oni koji uče, mijenjaju se....
Kada sam razmišljala zašto mi je starija kćer tako tvrdoglava, shvatila sam da je to zato što se trebam naučiti strpljenju.Isto tako znam da mi je mlađa kćer tako pričljiva, ponekad rekli bi ljudi naporna, zato da naučim slušati i promatrati bez puno riječi.
Razmislimo zato mi ,kojima je dodijeljena ta časna uloga biti roditelj....koliko ju časno ispunjavamo i da li smo dostojni tog imena.I... budimo ponekad djeca...oni su jako dobri učitelji.Smijmo se s njima, skačimo i plešimo između ostalog....život je ipak igra.

Za Luciju i Doru....moje dvije inspiracije....

- 13:38 -

Komentari (35) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.09.2011.

Kako sam pospremila prošlost ili...zatvaranje jednog kruga

Kada sam prije tri tjedna odlazila s mjesta kojeg sam dvanaest godina nazivala domom, mada on to ponekad nije niti zaslužio a ja nisam toga bila svjesna, prožimala me bura osjećaja. Treperila sam od uzbuđenja. Odlazim....zaista. Nepovratno...zauvijek.Pospremila sam prošlost...ponešto ponijela sa sobom, mnogo toga poklonila zaboravu, dosta toga bacila u nepovrat, a nešto pospremila u ladice sjećanja. Uspomene...to su samo fragmenti naših doživljaja stvari koje su se dogodile.

Teško je ipak odlaziti s mjesta gdje svaki komadić tog prostora ima svoju priču.Divnu...obojanu zaljubljenošću, mirisima slatke zanesenosti i mladenačke mahnitosti.Priče sa mirisima i melodijama dječjeg smijeha, igre, suza, prvih koraka, riječi...i svega prvog...
Ali postoji i ona druga priča koju nastojimo smjestiti u zaborav ako on uopće i postoji...priča izdaje, razočaranja, laži, prevare....te buđenja iz polusna.
Zadnja kutija u ruci...i očekivanje suza...no suza nema....vjerojatno za sve stvari u životu postoji određen broj suza.Još jedan pogled unazad...i osmijeh.Koračanje ususret novom početku. Otvaranje novog životnog ciklusa.Katarzično oslobođenje duše.

Nakon toga goli zidovi i prazan prostor. Nova energija.Prostor kojeg tek treba obojati uspomenama, životom, smijehom, radošću i ljubavlju. Dani i tjedni napornog rada da tom prostoru dam jedno posebno značenje, da udahnem život u njega.I na kraju osjećaj neizrecive slobode, osjećaj bezbroj novih mogućnosti, zadovoljstva, neke topline i životne radosti.Veliki osmijeh na licu...

Zahvalna životu na svom divnom kutku, na divnim kćerima koje su zajedno sa mnom predano i sa puno ljubavi udahnule život novim zidovima, razmišljam o tome što je to dom.Onog dana kada sam odlazila sa mnom je bila moja nadraža prijateljica. Napisala mi je čestitku povodom mog preseljenja.Napisala je da je moj istinski dom unutar mene same..Mislim da je to najljepši i najvrijedniji dom kojeg imamo i ako se ne osjećamo ugodno u tom domu, u nama samima, niti jedan nam neće biti dovoljno dobar. U tom domu su sve naše stvari koje trebamo...ljudi koje volimo...osjećaji koji nas pokreću, tješe, inspiriraju...tu su sjećanja bez kojih ne možemo i riječi koje uvijek pamtimo.

I zato...nema tuge.Samo radost i ispunjenost.Novi životni krug...novi izazovi, radosti. Život je igra. Nemamo uvijek dobre karte ali ako znamo igrati, igrat ćemo dobro i sa lošima.
Hvala životu na novim prilikama...hvala na divnim kćerima i prekrasnim roditeljima.Hvala na divnim prijateljima u stvarnom životu i blog prijateljima.Nedostajali ste mi jako, jako.

U ovom odmaku od pisanja shvatih koliko je ono velik dio mene...to sam ja...I ako ove sve riječi jednog dana nestanu sa ovih stranica, ostat će trajno pohranjene u meni...u mom najljepšem domu...