Kada sam prije tri tjedna odlazila s mjesta kojeg sam dvanaest godina nazivala domom, mada on to ponekad nije niti zaslužio a ja nisam toga bila svjesna, prožimala me bura osjećaja. Treperila sam od uzbuđenja. Odlazim....zaista. Nepovratno...zauvijek.Pospremila sam prošlost...ponešto ponijela sa sobom, mnogo toga poklonila zaboravu, dosta toga bacila u nepovrat, a nešto pospremila u ladice sjećanja. Uspomene...to su samo fragmenti naših doživljaja stvari koje su se dogodile.
Teško je ipak odlaziti s mjesta gdje svaki komadić tog prostora ima svoju priču.Divnu...obojanu zaljubljenošću, mirisima slatke zanesenosti i mladenačke mahnitosti.Priče sa mirisima i melodijama dječjeg smijeha, igre, suza, prvih koraka, riječi...i svega prvog...
Ali postoji i ona druga priča koju nastojimo smjestiti u zaborav ako on uopće i postoji...priča izdaje, razočaranja, laži, prevare....te buđenja iz polusna.
Zadnja kutija u ruci...i očekivanje suza...no suza nema....vjerojatno za sve stvari u životu postoji određen broj suza.Još jedan pogled unazad...i osmijeh.Koračanje ususret novom početku. Otvaranje novog životnog ciklusa.Katarzično oslobođenje duše.
Nakon toga goli zidovi i prazan prostor. Nova energija.Prostor kojeg tek treba obojati uspomenama, životom, smijehom, radošću i ljubavlju. Dani i tjedni napornog rada da tom prostoru dam jedno posebno značenje, da udahnem život u njega.I na kraju osjećaj neizrecive slobode, osjećaj bezbroj novih mogućnosti, zadovoljstva, neke topline i životne radosti.Veliki osmijeh na licu...
Zahvalna životu na svom divnom kutku, na divnim kćerima koje su zajedno sa mnom predano i sa puno ljubavi udahnule život novim zidovima, razmišljam o tome što je to dom.Onog dana kada sam odlazila sa mnom je bila moja nadraža prijateljica. Napisala mi je čestitku povodom mog preseljenja.Napisala je da je moj istinski dom unutar mene same..Mislim da je to najljepši i najvrijedniji dom kojeg imamo i ako se ne osjećamo ugodno u tom domu, u nama samima, niti jedan nam neće biti dovoljno dobar. U tom domu su sve naše stvari koje trebamo...ljudi koje volimo...osjećaji koji nas pokreću, tješe, inspiriraju...tu su sjećanja bez kojih ne možemo i riječi koje uvijek pamtimo.
I zato...nema tuge.Samo radost i ispunjenost.Novi životni krug...novi izazovi, radosti. Život je igra. Nemamo uvijek dobre karte ali ako znamo igrati, igrat ćemo dobro i sa lošima.
Hvala životu na novim prilikama...hvala na divnim kćerima i prekrasnim roditeljima.Hvala na divnim prijateljima u stvarnom životu i blog prijateljima.Nedostajali ste mi jako, jako.
U ovom odmaku od pisanja shvatih koliko je ono velik dio mene...to sam ja...I ako ove sve riječi jednog dana nestanu sa ovih stranica, ostat će trajno pohranjene u meni...u mom najljepšem domu...
Post je objavljen 11.09.2011. u 00:55 sati.