Moj bivši muž alimentaciju nije platio godinu i tri mjeseca.Razvod je dugo trajao i nedavno je prošlo šest mjeseci od pravomoćne presude.Po zakonu tada se može obratiti Centru za socijalnu skrb i zatražiti pravo na privremeno uzdržavanje države a dotičnom gospodinu slijedi tužba državnom odvjetništvu. . U biti to znači, djeca se nikada neće naplatiti, država će uskočiti sa nekom sićom, a dotičnog gospodina će prvo zvati na razgovor. Ako se ne odazove, tada će mu poslati pismeni poziv, pa drugi....a ako se niti tada ne odazove , slijedi mu tužba, tj. prijava policiji za kazneno djelo neplaćanja alimentacije koju će centar podnijeti u roku od 3 mjeseca. Da, dobro ste pročitali, tri mjeseca.I sada neka mi netko molim vas kaže da zakon ne štiti kriminalce.
Kada sam prije mjesec dana došla u Centar za socijalnu skrb u mojem gradu, gospođa socijalna radnica me jedva primila, i rekla da trenutno nemaju zaposlenu pravnicu za takve slučajeve. Na moje pitanje koju dokumentaciju moram predati, rekla je da ne zna. Da....možda ne možete vjerovati...ne znam....bio je njen odgovor.Naravno da sam se i prije odlaska dobro informirala, jer već imam iskustva s našim institucijama, pa sam joj lijepo detaljno objasnila koja je dokumentacija potrebna.Na gotovo svako moje pitanje odgovor je bio...ne znam. Uzela je telefon i zvala svoje kolege i kolegice, no koliko sam shvatila, nitko nije ništa znao.Mom čuđenju nije bilo kraja.Tko to tamo i u čijem interesu radi.Potpuna nezainteresiranost, nemar, neznanje, neosjetljivost. Pobogu ljudi, pa ovdje je riječ o djeci i o njihovoj egzistenciji a ne o stvarima.
Takva inertnost i nebriga me totalno iživcirala, pa sam se uputila sama na policiju i podnijela kaznenu prijavu. Ugodno sam se iznenadila njihovom reakcijom, ljubaznošću, brzinom, zainteresiranošću.
Tri tjedna nakon mog odlaska u centar, nazvala me gospođa pravnica, koju su u međuvremenu zaposlili, i rekla mi da je eto došlo do pogreške, tj. da je moj zahtjev predan dan ranije , tj. 1. 09. a trebao je biti predan 2.09. Jedan dan. Kako mi to gospođa nije rekla, sjedile smo zajedno oko sat vremena, niti me itko kontaktirao u vezi toga tri tjedna.??? Bila sam ljuta, zaista ljuta. Rekla mi je da dođem idući dan da se taj zahtjev poništi i da se napravi drugi. Također sam morala doći na saslušanje, koje sam zapravo obavila prošli put.
Netko je tu očito lud...mislila sam. Nikakvo čudo što nam je država takva kada očito u njoj ništa ne funkcionira kako treba.Nepojmljivo je da se takvim stvarima bave ljudi koji uopće ne znaju raditi svoj posao.
Zaista velika sramota, nepravda,izostanak bilo kakvog oblika brige za ono što smatramo svetinjom-za djecu.Poigravaju se njihovim životima kao da su papiri u fasciklima.Za njih to i jesu...predmeti pod određenim brojem.Plače mi se svaki put kada idem tamo...i zbog svoje, ali i zbog sve druge djece koja su se našla spletom životnih okolnosti u takvoj situaciji.Ima li ikoga da se bori za njih, za ono što im po zakonu pripada kada ih je već iznevjerio onaj koji to nikako nije smio....vlastiti roditelj.
A što je s takvima? Neki na kraju završe u zatvoru, što ne smatram nikakvom kaznom.Bolje bi bilo da ih pošalju na nekakav oblik prisilnog rada, gdje će malo proliti krv, znoj i suze...možda se i zamisle.Možda kažem....jer to su ljudi bez ikakve odgovornosti, savjesti, ljudskosti, tako da do preobrazbe svijesti teško da će doći.
Više ne želim šutjeti. Ne mogu i neću. Mnoge stvari svi znaju ali šute...iz straha, iz sebičnosti, iz nebrige i nezainteresiranosti. Ne želim biti jedna od njih. Želim progovoriti u ime sve te djece, u ime njihovih prava i onog što zaslužuju...razumijevanje, podršku, pomoć, ljubav, dobrotu.
Objavit ću članak u više lokalnih novina, bez straha...i pod cijenu tužbe.
Jer...i dalje vjerujem da centar za socijalnu skrb mora nositi to ime zato što on skrbi, brine, razumije, pomaže...
I dalje vjerujem da naš glas bunta nešto vrijedi a da su šutnja i ravnodušnost najveći neprijatelji.
I dalje vjerujem da postoji još uvijek nešto što nazivamo savjest i pravda, odgovornost i zaintersiranost.
I zato nemojmo šutjeti....progovorimo bar tamo gdje možemo....
Ne želim više hodati po institucijama , svodi se na trošenje starki ..Želim progovoriti, pobuniti se....želim djelovati...boriti se.
a suze....suze su ono po čemu znamo da smo živi....
Post je objavljen 30.09.2011. u 22:05 sati.