četvrtak, 20.10.2011.
Ona točka na ramenu...
Postoje ljudi koji zaista vjeruju...
"Znao sam da ćeš uspjeti"
Nije to vidovitost, viša sila ili bilo šta slično....to je kada zaista svim svojim bićem vjerujete...
Jer vidite...ljepotu u nekome.
Netko mi je davno..sada već kao u prošlom životu rekao da sam siva i da oko mene lete sivi demoni..
I otišao je da ga ne uhvate...
Ja sam uvijek sanjala i mislila u bojama. I oko mene su letjele jedino riječi .
Stihovi...koje sam voljela a oni su voljeli mene. Sada to znam.
Oko mene su strujali jedino fluidi želje...nepokolebljive želje.
Razarajuće ...one koja ruši sve pred sobom.
Želje koja reže, lomi, kovitla i diže u zrak sve oko sebe.
Energično i nezaustavljivo.
Postoje ljudi koji se pojave niotkuda.
Spontano i potpuno neočekivano.
I zato su njihovi ulasci predivni.
Prepuni čarobno jake energije koja ne zna za prepreke kao što su prostor i vrijeme.
I kao da se znamo....dugo...oduvijek...
Možda iz prošlih života...u koje nikada nisam vjerovala.
Ali te ljude jednostavno želite poznavati...i volite ih...
U svim dimenzijama njihovih postojanja..
I osjećate ih...iako ih nikada niste niti sreli, dodirnuli, pogledali, osjetili njihov dah.
Nezaustavljiva energija misli...obostrana.
I znam...svaki pogled, osmijeh u nijansama sna, osjećam dodir...ruka u ruci...u dimenzijama koje se ne objašnjavaju riječima.
Postoje ljudi koji su tu...i znaju što treba.
Znaju šutjeti...negdje ispod nekog bajkovitog zvjezdanog neba.
Znaju da ćete uspjeti...jer vjeruju..iz najskrivenijih dijelova srca...
A srce jedino zna...
I prihvaćaju zaista...sve vaše hirove, lude zanesenosti, tuge i divlje žudnje.
Bez puno riječi...bez objašnjavanja, analiza i preispitivanja.
Vole..i vide..ono što treba...
Postoji želja..san..čežnja u stihovima noćnim...sakrivenim u mojoj kosi.
Opipljivim na onoj nekoj točki...negdje na ramenu.
I ta želja postaje opipljiva a stihovi me počinju voljeti.
I gledati me onim pogledom koji govori..."tu smo...idemo dalje"
I vode me nepreglednim prostranstvima duše..
Vode me tišinom..koja me zavodi.
I pogledom kojeg osjećam dok spavam..i sanjam.
Čekaju me na granici jutra i bistre kada posrnem...
Postoji ona tanka linija...negdje na ramenu.
Koja osjeća...više, jače, stvarnije, nestvarnije , strastvenije i nježnije od bilo koje druge.
Tamo se smjestio dodir...tamo se smjestio trenutak...
Onaj...koji ostavlja bez daha...
Ostvarenje sna...otvaranje vrata koja se dugo nisu otvarala..
Tamo spavaju moje misli...
Tamo nastaju moji stihovi...
- 23:33 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
