ponedjeljak, 03.10.2011.
Sve ono što me činilo Ženom...
Svi bjesomučni dani kada sam čvrsto stajala na zemlji, toliko da sam propadala u nju a istovremeno lebdjela pod baldahinom zanosa, snova i čežnja djevojčice. I sve one samoće u nijansama, koje su nizale riječi a riječi su bojale tuge...
I nečije šutnje... koje su izazivale krvoproliće moje duše dok sam se samoranjavala ljubavlju...
I dva puta devet mjeseci...i nakon toga suze...rijetke koje se plaču od divljenja i ganuća...
I sve moje borbe realnosti i razuma kontra zanosu i sanjalačkim neuračunljivostima...
I borbe u realnosti otrežnjenja da preživim...da ne potonem...jer što će onda dva para očiju i gdje će se izgubiti smijeh i sjaj?
I sve moje misli pretvorene u bolno ogoljene stihove koji rasipaju i mene samu...do praha...
I prerane sijede vlasi i bore oko očiju kontra osmijehu krajičkom oka ukradenom u ogledalu duše...
I sve laži, izdaje , prevare i razočaranja...nasuprot iskrenosti, vjeri i snovima...
I nečiji odlazak....i insomnično lelujanje kroz međuprostor izvan vremena pokriven samo magličastim koprenama usamljenosti
I melodiozne samoće otkrivanja sebe, nekih dimenzija za koje sam mislila da ne mogu biti otkrivene...
I sjaj usred spoznaje da ipak...usprkos i bez obzira...mogu...opet voljeti....
I divljenje životu, plavim i smeđim očima koje sanjaju svoje snove...puštam ih...
I borba do kraja, do krvi...sa strahovima ....rugajući im se, podsmijehujući im se.. kada su to najmanje očekivali....ostali su poraženi.
I sve suze koje su se slijevale bez pitanja dok sam pokušavala na koljenima , moleći ..sakupiti komadiće sebe...
sva potonuća i uskrsnuća među žive...
I ona radost kada znaš da živiš...ali zaista..svim svojim bićem.
i žudiš i čezneš...i osjećaš ..i sanjaš...u duginom spletu boja uz preludij strasti za životom...
i bjesomučni ples bez zadrške...i suze bez opiranja...i odgovori koji su se skrivali dok u jednom plesu nisu bili otkriveni...
i sva dječja pitanja na koja nemam odgovor, njihov smijeh i suze...i...
i zaborav, pakiranje prošlosti...odlazak...
I sva moja borba sa najgorim neprijateljem...sobom...borba do iznemoglosti, do smrti...umiranja dijela mene...
i rađanje...bolno, uz krikove oslobađanja pripadanja i ovisnosti...uz priznanje sebi
i svo slatkogorko poigravanje sa odrazima, sjenama ... do slobode....od sebe same...
i sva slabost i krhkost zajedno sa snagom i hrabrošću...
i onaj dan kada odraz u ogledalu postane divan...lepršav i sjajan...
i hrabrost postane način života...
a slabost nešto što nas čini čovjekom...
suze su samo znak da sam živa...i da se divim...
i prihvatiš...znaš...potpuno i iskreno...
da je sve to vrijedilo i s razlogom se dogodilo, jer je to bilo...
sve ono što me učinilo Ženom........
- 23:09 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
