..i u nekim trenucima jesenske sjete, pada zanesenosti, prgavosti i inata u kosi....
...rekao mi je " odvest ću te tamo gdje postoje samo zvijezde"...
Noć...nijanse tuge u mojim sjenama...neka težina u mom koraku dok smo se penjali na mjesto gdje samo zvijezde postoje.
Stara utvrda...koja li je njena priča?
Lišće koje je šuškalo usamljenu pjesmu....
Ovdje je vrijeme stalo...mislila sam..
A ja ne smijem nikako živjeti u prošlosti.
Meni treba trenutak...onaj kada se ostaje bez daha....od kojeg klecaju koljena, od kojega se drhti.
Onaj bez riječi...samo sjaj...
....."budi strpljiva...vidjet ćeš..."
I zaista....mrak i tišina...i samo sjaj...zvjezdani...
I dok sam disala sa njima, dok sam se gubila u njima, dok sam upijala njihov sjaj...jer trebao mi je više od ičega...
netko je znao što meni treba... a trebala sam tu glasnu tišinu...od koje prolaze trnci.
Trenutak gdje tišina boli, reže, liječi... od kojeg se pada na koljena .
Tišina od koje se kleči od poniznosti i uzvišenosti.
Tišina tako glasna da ne čujem više svoje misli....samo osjećam...i znam...
Trenutak savršenog nesavršenstva...blještavila u tisuću mirisa i boja.
I...dok sam ih tražila odgovore..one su postavljale pitanja a vrištuća tišina je odgovarala.
Jer... što sam ja u ovoj tišini koja prodire...tamo gdje niti jedna riječ ne može prodrijeti...
Tišina koja vrišti...pušta svoje noćne krikove šumskim putevima...
A ja sam stajala na vrhu...i kao na vrhu svijeta....gledala u zvjezdano nebo i disala....samo disala.
I one su disale sa mnom...u harmoničnom ritmu noći...u svom raspjevanom plesu...
Sipajući vilinsku prašinu...
A netko je znao kada ne treba ništa reći...nego samo disati...sa mnom i sa zvijezdama...
U trenutku gdje ne postoji ništa drugo....osim savršenog zvjezdanog neba...
Post je objavljen 17.10.2011. u 22:07 sati.