srijeda, 05.10.2011.
Kako sam odrezala tugu
" kosa ti je tužna....kao da se u njoj ogleda sve što si prošla" - rekla mi je moja frizerka neki dan.
Oči su mi se napunile suzama.
Duga kosa je bila moja snaga, moj zanos, lepršavost. Hipi u duši
Igra vjetra u njoj...poput čarobnog plesa.
Slagala sam svoje misli i spremala ih...u kosu. U njoj su nastajali moji stihovi.
Ponekad je divljala, nekada sjajila i plakala a ponekad nježno milovala.
U njoj su bili fragmenti mene...kristalići duše...
Kamo odlaze sve naše tuge, razočaranja i ljubavi koje prestaju biti ljubavi?. Da li postoji mjesto u nama...koje ih skriva i od nas samih...?
Da li se skrivaju u kosi, očima, osmijehu , prstima ili koraku...? Negdje moraju stanovati, jer ako su se ugasila ne znači da su nestala...
Moja kosa je bila kovčeg koji je skupljao suze, tuge , samoće...držala ih je i čuvala od mene same, sakrivala, čuvala poput najveće tajne da ih ne vidim, ne osjetim ponovno...
Čuvala je tu tajnu dostojanstveno i časno, bez ijednog prigovora da joj je teret pretežak.
No...tugu treba odrezati, sasjeći, iščupati...škarama, britvom, nožem...najoštrije...
Gledala sam ju dok je padala...oštro, bez susprezanja, zadrške, divlje...kao da je jedva dočekala.Oprosti mi draga prijateljice što si imala tako tešku zadaću.Srest ćemo se ponovno...u nekom drugom odrazu...
Drugačiji odraz u ogledalu.To sam i dalje ja, moji stihovi i riječi su još tu...zanosi i kristalići duše u očima.
Kovrče sa novim sjajem. Lepršavo sjetne...
Dva dana nakon toga netko mi je rekao..." uskoro će godišnjica"
"Čega?"-pitala sam
"godina dana što čekam...tebe"
Bez teksta, pomalo bez daha....
Zar uistinu postoje duše koje strpljivo čekaju, bez riječi, prigovora, koje jednostavno čekaju da odrežemo sve svoje tuge, da pobijedimo sve svoje demone prošlosti i da porazimo strahove?
Jer...čekanje...iako naizgled djeluje kao pasivna radnja uistinu je vještina koja zahtijeva odlučnost, upornost, borbenost i želju.Predivna vještina čekanja...
No..ja nekako ne dajem samo tako svoju slobodu...
I dok sam ja rezala ...škarama, britvom i nožem, sve svoje tuge a strahove trgala zubima i noktima, demone prošlosti rastjerivala mačem koji se zove hrabrost i strast za životom a netko je znao vještinu čekanja...ja sam napokon svoje stihove i snove poslala u svijet ( na jedan natječaj), jer...sreća prati hrabre...tako kažu.
Tuga je otišla u nepovrat a stihovi vjetrom razneseni dobili su napokon svoju adresu......
- 23:59 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
