petak, 14.10.2011.
S inatom u kosi...
I nekako su kovrče dobile punoću i odlučnost a osmijeh ...pomalo nestašan i luckast...
Osmijeh...usprkos, unatoč, bez obzira...inatljiv.
U inat svim preprekama, krivudanjima, riječima, pogledima.
I dok sam se borila sa sobom....jer me je ona moja druga dimenzija pokušavala poraziti, slomiti, pregaziti...
Gurala me naprijed ona dimenzija dječjeg hihotanja, vedrine, bunta..neke šašavosti...
Ona koja je znala da ću se unatoč, usprkos, bez obzira i sa inatom u kosi...uvijek dočekati na noge.
Poput mačke...lukavo, ponekad mudro, nekada dječje nespretno, uplašeno ili hrabro....ali skočiti ću..pa što bude...
Rugajući se pomalo životu, pitajući se zašto se baš tako voli igrati sa mnom, podsmjehujući mu se bez straha...
I okus i miris suza....i okus i miris smijeha...
Ali hodam....koračam...skačem...
Jer ja moram...inatiti se...da me ne pregaze...
I moram...natjerati svoje kovrče da sjaje...
I jednostavno moram...usprkos, unatoč, bez obzira ...voljeti do srži...
I smijati se do neba...I sanjati i misliti u stihovima...
I stopiti se sa onom mačkom u sebi...koja se uvijek, baš uvijek...dočeka na noge..
- 23:00 -
