ponedjeljak, 10.10.2011.
Riječi koje ne postoje...
Postoje trenuci kada nema pravih riječi.
Ne postoje ili ih ne možemo naći.
Kada sam sve svoje povjerenje davala riječima najviše su me iznevjerile. Kada sam najviše vjerovala svojim riječima ...izdale su me...
Pobjeđivale su me, poražavale...one riječi...koje ne znam.
Kada sam počela misliti i voljeti u stihovima....uvijek je nedostajala poneka.
Kada sam čeznula ili žudila....nije bilo riječi...samo osjećaj za nešto što nema ime.
Jer...kako imenovati nevjerojatnu povezanost s nekim , tu energiju koja je opipljiva....ili kako nazvati dodir od kojega se drhti...?
Riječi liječe, iscjeljuju, šamaraju, lome...no one ne ostaju. Priznajem...zaboravila sam mnoge. Ali nisam zaboravila nježnost u nečijim očima, hladnoću u pogledu, stotine boja u osmijehu , nježnu odlučnost dodira....Osjećaj...
Ne vjerujem previše riječima...više boji glasa kojom su izrečene. Ne postoje baš one koje mi ponekad najviše trebaju.
Kako nazvati misli koje se dotiču...negdje na granici realnosti i snova...ili naći ime krhkom i lomljivom rasipanju od nečijeg pogleda...?
Kako nazvati blješteći sjaj u stotinama nijansi nečijeg osmijeha ili....želju da se nekoga zna u svim dimenzijama njegovog postojanja?
Riječi su samo riječi...precijenjene su....pouzdajem se više u nečiji pogled...osmijeh...dodir...
Možda ne znam...ali zanima me kako nazvati onaj trenutak kada ostanemo bez daha...bez riječi...samo sjaj....
A to su trenuci koji ostaju...baš oni, bez ijedne riječi, samo divljenje.
Predivni u svojoj iskrenoj rijetkosti, dragocjeniji od bilo kakvih riječi.
a neke riječi se pojave..u snu...
- 23:12 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
