AnaM

To je malo teže pitanje.
Je li prva ljubav prvo dopadanje, ili je to prvi poljubac ili ono hopa cupa ??
Ovisno o tome biće da je više tih prvih.
Nekako, žensko sam, meni su svi druga ljubav, a ono prvo je neka nesretna ljubav i on je otplovio na kraj svijeta teško bolestan gdje je i umro s mojim imenom na usnama. Neću valjda priznati da se bitanga oženila drugi dan poslije raskida.
Moja prva ljubav je dečko iz susjedstva, koji mi je svoju ljubav dokazao donijevši mi na dar komad torte koju je njegova mama napravila za rodjendan. Nije je otsekao nožem, nego onako odlomio više od pola. Seli smo u parkić iznad gimnazije u Sušaku, a ja sam izjavila da bi torta bila ljepša da se vidi more i da imamo sokić.
Nestao je na trenutak, a onda se pojavio sav važan sa malinovcem i poveo me do zidića na Trsatu odakle se vidi more. Grickali smo onu tortu rukama, pijuckali iz jedne boce obojenu vodicu i bili sretni kao nitko.

Po ideji Dijane...
Možda se dogodilo
možda i nije,
ali moglo je...

Prije nekoliko dana sjedim na kavici s prijateljicom. Ustvari sjedili smo na nekim neudobnim kožnim foteljama iz koje sam se jedva podigla i pile smo kavicu. Bilo bi nezgodno sjediti na kavi.
Priča ona
-Sjećaš li se mog Kreše, kako je to divan čovjek bio, koliko me je volio, obožavao, svirao serenade.
Podignem ja nos iz one minijature od šalice, dobro mi se nije zaglavio unutra od zaprepaštenja.
-Krešo, kažeš? Pobjegla si od njega glavom bez obzira kad ti je pijan polupao prozore, ciglom skoro razbio glavu derući se da si k ...
Ona me uvredjeno prekide
-Odakle ti takva ideja. Mi smo morali prekinuti iz viših raloga ali voljeli smo se neizmjerno, još ga sanjam.
-Mora da sam nešto pobrkala ... Ušuti se ja i počeh neku neutralnu temu, most na Savi i Dunavu.
-Meco, kad reče most, ti uvijek rušiš mostove za sobom, sjećam se onog divnog čovjeka koji te je ludo volio na Krku.
-Krčki Most stoji čvrst kao stjena, gundjam i opet bi da skrenem temu, ali se ona ne da.
-Kako ste bili krasan par, on ti je pjevao, donosio cvijeće, pa kao dva golupčića.Tako ste naglo prekinuli, a on i danas pati za tobom.Ti si sigurno bila kriva.
Sjetih se ja tog golupčića i svega. Nije bilo loše, onako više morsko zaljubljivanje, na sunce, more, špricanje u vodi, veslanje mu nije išlo od ruke, ali što je umeo da složi priču, tri romana da napišeš. Šetali smo mi često obalom, i ono u sadašnjem stilu, volili sve što vole, mladi. More je tad bilo drugačije, kupali smo se na nekim grotama, voda je bila svuda duboka, a pjeska je bilo samo na Slatini u Opatiji sa basnoslovno skupom ulaznicom, ali se moglo provući besplatno, i druga pjeskovita plaža je bila u Baški, i to samo u vodi. Sad je taj pijesak došao na sve plaže, pričam ja višeda skrenem s nezgodnog golupčeta. I onako zanesena mislim se, baš je nezgodan taj pijesak. Sjedneš na njega u tangama i kad se podigneš, onaj pijesak se obično prilijepi za pozadinu sa tendencijom dubljeg zauzimanja terena. Jednom sam na Slatini, svi su mislili da je to neki novi trbušni ples, a ja samo htjela skinuti pijesak.

Klackam se u busu utonula u misli.
U stampedu na ulazu odgurnuše me prvo na šipku, opa, onda na neko prazno mjesto gdje se ja zavalih elegantno kao nilski konj kad udare vrućine a on se dočepa muljevite vode.
Pokušala sam izbjeći vožnju busom i da krenem u prekrasnom daru ti-grice, ali koliko god sam pokušavala učantrati se u virtualni auto, nije mi uspijevalo. Sigurno treba neka šifra, uzdahnuh i nastvaih putešestvije s jednog kraja grada na drugi.
Šuška se da je prasetina na tom drugom kraju organska, prase koje je trčkaralo po dvorištu. Što će mi prase koje nema hrskavu koricu i masnu podlogicu i rebarca za grickanje, a u ustima jabuku. Mogla sam kupiti i u nekoj samousluzi, ali sam se uplašila. Tamo na svakih 3kg praseta dolazi i pola glave, praseće naravno. Prase sa desetak glava mi nije privlačno za blagdansku trpezu, pa tako krenuh u potragu za Jednoglavim.
U mješavini katoličkih, pravoslavnih i ateističkih praznika, koji su se kao prijatelji poredjali jedan za drugim, i euforiji kupovanja i proslava u stilu da se nikom ne zamjeriš, stradali ti jednoglavi prasići.
Najzad cilj. Stampedo se nastavlja. Potencijalni kupci jure do prodavača koji iz gepeka auta vade prasiće, gledajući lijevo desno da ih policija ne ugleda.
-Jesu li pregledani kod veterinara, pita neki naivac.
-Jesu, jesu, onomad ...
Kad je to onomad, ne reče jer praščići ne idu na pregled kod doktora, nego kad se zakolje pregleda se da nisu zaraženi i udari pečat. E taj pečat su svi imali. Malo je bio zabrljan, malo kriv, ali tu je.
Zagrlih ja jedno prasence, pomilovah ga sretna što sam ga se dograbila i sad krenuh kao svaka poštena ženska to pretvoriti u nešto jestivo.

Ostala još neka sitna parica.
Kad trubači. Ne volim tu glazbu, ali oni vole mene pa za tamburaše, zatrubiše, zabubnjaše oko mene. Da se ne brukam izvadih zadnje pare, zalepih im na čelo a oni udarili tuš. Osjećao sam se kao pijani mornar kad se iskrca poslije dva mjeseca plovidbe ...
-Murija…
Neko viknuo i svi se razbežaše.
Da li su jurili trubače ili one koji su prodavali prasiće, ne znam, tek nastade opći kaos. Neki dekica uhvatio prase za rep, pa ga vuče
-Pomagajte, oteše mi prase
Rep i papak mu ostade u rukama, a prase nestade u vrtlogu pijačne gužve.
Opet isto, bus, gužva, ali nema slobodnog mjesta pa se nas dva klackamo u ritmu točkova.
Slušam razgovore kako kritiziraju ove što kupuju po pijacama i klimam odobravajući glavom. Mislim stvarno, toliko prodavaonica, a ljudi kupuju prasiće na pijaci i to prasiće na koje gazde ni porez nisu platile sirotoj državi.
Sram ih bilo mislim u sebi zato sve i propada ... i držim čvrsto ono prase da mi ne isklizne.
Blagdani su, samo veselo, udri brigu na veselje…

Antipatično, tmurno vrijeme, oblaci vise do zemlje, samo čekaju da sruče kišu, rosulju, ili već nešto što su nakupil šetajući po nebu. Čaj provrio, sad petnestak minuta da izvuče iz sebe nešto korisno.
Kao svaka ženska koja nije oprala sudje, niti proletjela kroz kuću na metli s krpom u ruci, bezbrižno učantrah se na blog.
Joj, što je narod svašta napisao. Udubila sam se u postove onih koji ne vole komentare, a baš bih im odgovorila, pa onda onih koji mi se sviđaju, ali nikad ne dodju kod mene. E, neću baš da vide da su mi simpatični, kad ja njima nisam.
Tras bum, klepi me nekoliko puta neki čovjek koji nudi pare ali mnogo davi dok to priča, pa tras bum reklame koje moraš čvrknuti ako hoćeš komentirati. Tako predjoh sve prepreke i udobno zavaljena u starinsku fotelju, jer sam onu stolicu za rad, kao neradnik, izbacila, prepustih se najomiljenijim postovima. Smeškam se ja kao da su tu, klimam glavom s odobravanjem i sve bih nešto da im kažem, kad ... nešto miriše ...Ne marim, divim se prekrasnim slikama idejama, doživljajima, blogera…
Miris…otkida…
To je sigurno ona ispod mene, svaki čas joj neki luk zagori. Njuškam, nije paprikaš, nije ni luk, nešto sladunjavo. Mora da je to ona studentica, odobrili travu, pa se opustila.Miriše mi ta trava, miriše, već pomalo i haluciniram. Šašava sam, gdje to može, kroz zidove. Može ne može, raspravljam se ja sa sobom, i njuškam kao pas onaj sladuunjavi miris. Postaje sve intenzivniji, pa nekako opor. Mirišem sad ruke, jer je na njima neka nova krema sa chamomillom, nije.
Opojan miris me svu obavija, škaklje me po nosu, kišem, i lagano se gubi ... Sve sam umislila, mora da su me neki stihovi romantičara opili ...

Laku noć i ugodan vikend...

Probudite nekog u noći, šapnite mu
volim te...
Neće se ljutiti, biće oduševljen...

Piše neko mnogo romantičan na internetu

Hm...zavisi ko zove i koga zove.
Ne verujem da bi me svako baš oduševio pozivom u 2 noću...

Meca, savjetuje kako slikati...

Slikarstvo mi nije jača strana. Vrhunac u crtanju mi je čika Gliša, i oni cvjetići koji su veći od kuće. Srećom, izmišljeni foto aparati pa mogu iskazati svoj umjetnički duh.
Sad tih aparata ima čitavo čudo.
Probala sam jedan kupiti sa nekim muškim primjerkom ljudskog roda. Izgleda da sam pogriješila jer je muškić govorio neke brojeve, piksele, miksele puta minus, zumm, bum, pa odustadoh. Lijepo sam otišla s prijateljicom, gledale smo ono najvažnije koje boje je aparat i da li ima futrolu za nositi preko ramena.

Aparat ima neka upute, to sam odmah zanemarila, jer je bilo mnogo dosadno za čitati.
Glavno za slikanje sam imala, dobru volju.
Dvije stvari su osnovne, ili slikaš sebe, ili drugoga. Taj Selfi sam ostavila za dane kad me nitko neće htjeti pa ću sama patiti i slikati se ... Za sad nadje se još koja žrtva.
Izbor fotografa je jako važan, za vlastite fotografije. Napraviti nekoliko probnih snimaka s dotičnom osobom. Ako ispadneš dobro, zadrži ga, taj te vidi u dobrom svijetlu. Ako ispadneš kao karakondjula, šutni ga i traži nekoga tko će te vidjeti kao najljepšu.
Kažu da sve može se napraviti u fotošopu, nije istina, probala sam skuhati ručak, ispeglati rublje, ništa se nije dogodilo.
Pravilo, dati dobru naredbu aparatu, sam odmah odbacila. Kažem ja njemu, slikaj one automobile kako lagano prelaze u starije modele i postaju kočije s četiri konja, a u njima princ i princeza može i neki princić. Aparat nije shvatio. Dobila sam zabrljano sliku automobila. Pametan aparat, ma dajte molim vas, tako nešto obično nije shvatio.
Što se smije, a što ne slikati je varijabilno. Na primjer, slikati tudje dijete na javnom mjestu, službeno je dozvoljeno, ali ako su mu roditelji teškaši kojima se lako oslobodi adrenalin, bolje je izbjegavati tu temu ako niste trkač na duge staze, jer znaju biti vrlo uporni da polome vaš uređaj.

Za kućne ljubimce je sasvim drugačije. Kad se vidi neki pas, pa makar izgledao kao pacovče, i to obučeno u neku staromodnu odjeću, mora se diviti kako je lijep i pametan. Gospodar (ne prstena, psa) će se raspilaviti, oduševiti, dozvoliti slikanje, i na kraju pozvati i na kavicu. Zato je važnije kako izgleda taj pasošetač nego pas.
Sa nekim objektima nikad nećete pogriješiti. Ovisno kome se treba svidjeti slika, može se slikati, planina, rijeka, labud,sunce buć gore dolje, nije bitno, sve bude isto, more, valovići Sad ako je slika za muškiće, snimiti tu neku golu žensku, ali ne potpuno, tek onako da se sve vidi, ali ne i crijeva. Ako je fotografija za žensku populaciju, staviti dva tri srca, može i neki muški, ali bolje da je obučen, ali onako da se vidi sve, samo ne ono jedino što ženske interesira i impresira, jer ijuuuu što vi mislite o nama.
Ja se držim jednog pravila pri izboru aparata, neću da ta kutija bude pametnija od mene i da mi se smije. U zadnje vrijeme izbor mobitela i aparata iz tog razloga se drastično smanjuje ...
Samo čekam da me mobitel primi za ruku, i kaže, hajdemo malo prošetati, dosadno mi je ...

Okreni obrni, pored toliko dobrih domaćica i meca riješila da napiše recept post.
Kako to gordo zvuči.

1kg babure
Začin za paprike punjene
Riže, ni malo, ni puno, pogoditi mjeru
MESO juneće, mljeveno jedanput (paziti da se ne posvadja s onima koji tvrde dva puta je dva puta)
Malo luka, malo papra i za jednu papriku feferon.

Prvo je trebalo kupiti paprike kad im vrijeme nije, pred Božić
U radnji je bilo babura, ali im je cijena kao telećem butu, pa sam digla nos na taj bezobrazluk i izašla van.
Iz Španjolske su, kaže prodavač.
Što me briga odakle su, neću se za njih udavati, nego ih pojesti.
U Zemunu na pijaci je bilo paprika, ali babure su prošle. Ne znam gdje su prošle, ja ih nisam srela.
-Uzmite ove, odlične su.
Kolebam se sve do trenutka dok neki kupac nije stavio šapu na paprike i počeo mi ih uzimati. E, nećeš, umilno, izrazom lica koji ubija, ga pogledam.
Molim vas kilogram.
-Samo vi izaberite
Turnu mi vrećicu u ruke i ja sad biram.
Nemam osjećaj za prostor, a paprika nekako neobične, narandjasta, duguljasta, mesnata, pa sa zelenim crtama.Trpam ja trpam ... i 3kg. Bilo me sram reći da ne držim restoran, nego nam to treba za ručak.
Kupila sam i meso, mljeveno, jer sam s vodenicom za meso pokušala mljemti kukuruz na selu. Nije uspjelo. Umjesto kukuruznog brašna krcnula je mašinica, raritet koji se prenosi iz generacije u generaciju. Moja generacija je prekinula tradiciju mljevenja kod kuće.
U meso se stavi ona brljotina začina gotova, doda riža, i sve se strpa u očišćene paprike.
Da, ali gdje staviti paprike ?? Nemam lonac, šerpu, ili neki tandrmoljak u koje bi stale te slonovske paprike. Ne znam kako svi drugi to imaju, i baš me interesuje gdje drže to. U kuhinji imam sve same minijature od sudja. Jesenas kad je trebalo napraviti 5l otopine za krastavčiće došlo mi da ga stavim u kantu za pranje poda.
Papriku nahranim žličicom sa filom. Jede, ona paprika kao nilski konj, skoro sve potrošila.Trčim dokupiti još mesa jer nezgodno iznijeti na stol jednu i pol papriku.

Cijeli proces se ponavlja, pri tom se grdi GMO, GRRR i ostale zafrkancije. Zaboravila sam kupiti ono gotovo za dodatak jelima ... Nema veze, tko potrefi s dodatkom, pogodi. Bit će to kao igra na lotu.
Dodajem rajčica s origanom, malo vode. To malo je relativan pojam, ovisi o veličini šerpe.
Gore se krčka, pa zapeče u pećnici.
Dok paprike prelaze nadam se u nešto jestivo, tajmer namjestiti da svakih pola sata se otrči u kuhinju, ma kako bio nečiji post zanimljiv.
Primijetila sam da ovisno od posta i jelo u pećnici prelazi iz nepečenog, do karboniziranog pri čemu se gubi i posuda u kojoj se sve to sprema. Ne znam kako se to događa, sigurno neki haker ubacuje virus.
Za svaki slučaj, spremim uz papriku i malo pirea ... ali to je već drugi recept ...
Dobar tek blogeri dragi.
Nadam se da su danas sve dosadni postovi, pa ću imati što pojesti za ručak.

Kad nešto želite ili maštate, budite jako precizni.
Može se želja ispuniti, a da ne budemo oduševljeni...
Stanujem u soliteru, nažalost na prvom katu, pa dizalo koristim izuzetno, tek kad se natovarim kao magarac, ili kao da će sutra biti smak svijeta, a zalihe koje nakupim će spasiti, baš mene. Vjerojatno mislim da sam ja najvažnija na svijetu, pa se trebam sačuvati kao neki exponat u muzeju.
Uvijek maštam kako bi bilo da se s nekim zaglavim u dizalu. Naravno, to je neki zgodan, šarmantan, ili glumac, ili pjevač, za političare, baš i nemam nekog afiniteta. Možda neki kriminalac, ali oni se ne voze liftom, njih kompanjoni ispaljuju topom na kat gdje idu u akciju. Zaglavljivanje sa plebsom nije u mojoj mašti. Naravno, taj zaglavljeni mora biti mlad. Nije što ja volim mladje, nego sama pomisao dva tri sata (koliko traje odglavljivanje lifta) biti s nekim tko prića o holesterinu, prostati, šećeru i padu eura prema dolaru, gasi svu fantaziju.
I tako ja sanjarim cirka 20 sekundi, i stižem na moj kat.
Tko čeka, taj dočeka
Tko ne dočeka, taj se načeka.
Tako i ja dočekah slavno zaglavljivanje lifta dok sjedim u njemu. Vraga sjedim, stojim kao na dočeku neke važne ličnosti kad blokiraju sve ulice. Što je najbolje, nisam išla iz kupnje, nego istrčala samo baciti smeće, tako da nisam imala zalihe hrane i vode.
Na povratku me neki klinac zamolio da ga vozim do sedmog kata, jer je suviše lagan pa ga dizalo ne registrira.
Ja se ljubazno nasmiješila, klinac ulete u dizalo, ja dostojanstveno za njim, a izmedju nas se progura kućni ljubimac koji je išao na večernju šetnju ... ustvari išao je na nešto drugo, ali ja sam fina pa neću detaljisati.
To nije bio pas, nego tele omanje. Iz usta pola metra visi jezik, a on dahće kao da se penjeo na Triglav. Dvadeset sekundi ću izdržati i sa slonom, a da neću sa dogom. Prije samo mjesec dana maštala sam da nabavim jednog pravog psa, ne čivavu, psa.

Ja mu se ljubazno nasmiješim, što je pas shvatio kao poruku da mi se dopada. Haaaa, lanu, i skoči veselo prednjim šapama na moja ramena. Srećom ono dizalo malo, pa se ja dočekah na zid i ostadoh na nogama gledajući ga iz žablje perspektive. Kiselo se smješkajući, panično sam preklinjala u sebi da dizalo stane. Stade, jer sam otvorila malo vrata laktom. Stade i ne mrda. , Dizalo, pas maše maše repom kao batinom prahistoriskog čovjeka.
Sad dolazi krešendo. Pas zaurla, a ja se ukočih, mališa počne plakati da će ga grdititi, a naravno, mobitel nije imao, ni on, ni ja, čak ni onaj ogromni pas. On je baš i mogao ponijeti oko vrata, kao što bernandinci nose bure ruma, ne, samo je nosio neku glupu ogrlicu s njegovim imenom i adresom. To nam nije mnogo pomoglo.
U to vrijeme je bilo nešto važno na TV, nogomet, ili brat, sestra, farma, parovi, samci, ili tako nešto od životne važnosti, a možda i serija turska, indijska, nisam sigurna. Možda i natječaj za pjevača, toga ima na cijelom Balkanu koliko hoćeš. Svima nam udarila neka dobrota pa pjevamo sve u šesnest. Znam da je bilo nešto jako važno, a nije neka koalicija crnoga i zelenog koji će postati ljubičasto, a nisu se iskrcali ni Marsijanci. Naravno da nas nitko nije čuo.
Poslije dva sata bez vode, hrane kao sirotani u pustinji kapitulirali smo. Ja sjedoh na pod riskirajući da dobijem piškitis, pas sjede meni na noge, a klinac na psa . Ne znam kako ali onaj jezik pola metara dug, završi na mom licu. Nisam ljubitelj ljubljenja sa nepoznatim, i prijateljice pri susretu ljubim onako u zrak, pusica, pusica, ali za pse to ne vrijedi.

Izabrao je mene za osobu koja će ga dovesti do hrane i sigurno je mislio da me treba oprati prije toga.
Poslije tri sata, roditelji klinca se sjetiše da imaju dijete, pa počeše ga tražiti. Kad sam čula ljudske glasove, osjećala sam se kao Robinson kod je vidio katarke broda. Počela sm urlati, mali plakati, a pas lajati. Cirkus pravi.
I oslobodili bi nas odmah, ali ne smije, opasno, da lift krene. Ono vražije dizalo se zaglavio u međukatu, ne smije se izlaziti dok ne dodje službeno lice. Taj službeni se mora zvati telefonom čiji broj nema nitko, ima, ali taj netko otputovao na selo. Nakon još pola sata susjedov susjed iz obližnjeg ulaza nadje broj. Do tada su nam kao pravim brodolomnicima doturali hranu i vodu, pitali su da li nam treba deka, jastuk. Tu me je tek panika uhvatila da ću ostati tri dana dok dužnosnik ne stigne.
Pas je počeo urlati kad god bi se netko približio liftu, pa su mu donijeli komad mesa, rekla bih da je tu bila i butna kost nekog vola. Kad ti pas zgrabi onu komadinu, presiječe je zubima, a kost kao čačkalicu pregrize, ja od straha ostadoh sjediti na podu (piškitis, zagarantiran) .Sad mu je trebalo dati vode. To je lakše reći nego učiniti, jer pas ne zna piti iz plastične boce, a zdjelica pune vode gurnuta kroz otvor lifta završila je meni na glavi.
Nakon skoro 4 sata najzad su nas oslobodili. Koje sreće, ljubljenja, kao da su otkrili naftu u bušotini.
Ne znam zašto, ali više ne maštam o nekom zaglavljivanju liftu ... Potrošila mi se želja.

Noge kao noge, što o tome ima da se piše ?? Nije baš tako.
Prvo, stvorene su kao organi (spadaju li one u organe ??) za hodanje. Nekad je bilo jako važno kad će dijete prohodati. Oko osmog, devetog mjeseca već se očekivalo da ono krene vlastitim nogama u život. Mališa bi se malo gegao, malo padao i najkasnije u desetom, ili ako je bio lijeno dijete, u jedanestom mjesecu krenulo bi sve rušiti po kući i bacati iz ladica izvan. Sad se situacija malo izmjenila, bebironi su dobili neke pelene koje su im noge držale nekako sa strane, pa sad kreću u život negdije poslije 14 mjeseci.

Te su mi noge uvijek muku zadavale.
Čeznula sam za kratkim, debelim, što će se reći temeljnim nogama na kojima bih čvrsto stajala i krenula u budućnost. Nažalost genetika mi je dala duge, tanke noge koje su mi samo nabacile komplekse, poneki savjet da se bavim sportom, ali zavele nisu nikoga.
Sjećam se, Mljet, more, sunce, ja se frigam okrećući se kao prase na ražnju, čitavih deset minuta (poslije tog biježim u hlad jer dobijem opekline drugog stupnja). Dižem se ja onim nogetinama sigurno dvije minute, stajem na svoje krake i čujem

-Kakve noge ...
Okrećem se bijesno i kako sam imala u maski vodu s nekim ježem izronjenim i sačuvanim za ogrlicu, sve sručim drzniku na glavu. Zabezeknuto lice, oči plave kao more pred oluju, ramena kao trokrilni ormar ... i stanem. Neugodno mi, i počnem se ispričavati. On još dodaje ulje na vatru
-Takve noge i zaslužuju takav tepmerament ...
Ljudi moji, mogla sam ga zadaviti, ali ...
Što reći, živio je u kraju gdje su na cijeni baš takve nogate ženske "baskebalice". Ljubav na prvi pogled, i drugi, i mnoga ostala. Kompleksi izliječeni sve dok ne naletim na nekog balkanca koji očekuje kratke debele noge.
Što bi se reklo, tempi pasati ... Uvijek sam mislila da muški trče za nogama, prsima, dugom kosom. Prevarila sam se izgleda ... trče za nečim izmedju ...Da trče trče, a za čim, ko zna...

Mostovi spajaju ...ako imamo sreće
Preko sedam mora i sedam gora živjela je ljepotica. Prekrasne plave oči, bujno tijelo i vitke noge krasile su je. Imala je dobru dušu, nadala se u mnoge, vjerovala i kome nije trebala.
Glas o njenoj ljepoti i darovima koje joj je priroda dala, privukao je mnoge mladiće, a i one koji više nisu u cvijetu mladosti, da zaprose njenu ruku i stvoriti jednu, vjerovali su stabilnu zajednicu.
Obećavali su joj kule i gradove, nudili i ono što su imali i ono što nisu, samo da je osvoje.
Djevojka nije znala kome da pokloni svoje povjerenje i izgraditi s njim most ljubavi, pa je za savjet upitala majku.
-Drago dijete, izadji sa svakim obožavateljem, prolij na njega nešto što večerate, pa dodji reći što je bilo.
Prvo veče je izašla s prekrasnim, bogatim, plemenitim mladićem. On joj se najviše dopadao. Kad su donijeli juhu, ona ju prevrne na njegove hlače.
Kasno navečer ispriča majci što se dalje dogodilo.
-Vikao Je da su svi dotrčali, derao se da sam nespretna i glupa, da sam ga osramotila.
-Biježi od njega. Taj će svaku tvoju grešku ispričati cijelom svijetu, Nema sreće pored takvog.
Drugo veče izašla je s drugim mladićem. Tih, miran, povučen, gledao ju je zaljubljeno, ali, ipak, dobio je umak na pulover.
-Mama, ovaj je bolji. Pokrio je odmah salvetom fleku, nitko nije ništa primjetio, ali je mene onako šapućući grdio da sam mu upropastila pulover Dolce & Gabbana,

Bilo je to dok sam bila mladi farmaceut.
Morala sam ostaviti posao u laboratoriju i biti onaj obični farmaceut.
Što se mora nije teško.
Iz prekrasne laboratorije dodjoh u seosku apoteku. Na stranu što sam dva mjeseca sanjala one kutijice, što su se one rušile kako god ih ja poredjam, i što je od obilja novih pojmova i tumačenja pacijenata o djelovanju lijeka, u glavi nastao vrtlog. Ušla sam i u knjigovodstvo, i račune i ubacivanje svega u kompjuter, pa sravnjivati svaki dan ulaz izlaz. Sve te cirkuzijade se nauče.
Zamjenila sam biokemiju, pelenama za bebe, rezultate koji život znače, šarenim bonbonice koje manje više ne daju ništa.
Svakog tijedna su svi upravnici ljekarna dolazili na ribanje kod šefa jer im je promet bio mali. Branila sam se kao sam znala tvrdeći da je dobro kad apoteke imaju mali promjet, jer to znači da su ljudi zdravi. Nije vrijedilo.
Onda sam napadala, što si oni zamišljaju, da raširim kugu ili neko takvo čudo, pa da povećam promet. Nije ostavilo neki dojam.
Odvojila sam dio apoteke za veterinu, naučila sve o lijekovima, dozama za svaku malu, veliku životinju, domaću, ljubimce, one što lete i one koje plivaju. Na selu nije bilo baš mnogo ljubimaca, a izliječiti nekom kravu je kao dobiti na lutriji, zdrave životinje ... ili se pojedu čim malo zakunjaju.
Promet je bio jezivo isti ... Nadala sam se u zimske prehlade, ali nije bilo nekih epidemija. Boleštine su izbjegavale moje naselje, na užas mojih pretpostasvljenih. Prošlo bi sve to, da mi nisu počeli spuštati kako za tu plaću što dobivam samo sjedim i vrtim palčeve.Uvredila sam se, ali to nije povećalo promet.
Spas je došao kad sam se najmanje nadala. Imala sam polupismenu spremačicu, koja nije zaobilazila kao mačak oko vruće kaše, nego je sve direkt rekla. I sad to baš ne mogu napisati kako je rekla, a reći na latinskom je glupo, tek, neki čovjek ima mladu ženu, mlada žena ima vrelu krv, a on ... uplašio se da ne ode ona kod nekog susjeda. Nego kad bi bila neki lijek, pa ...

Popila sam kavicu na brod-splavu, ćaskala o vremenu i potrošila 10 EU.