AnaM

Kad nešto želite ili maštate, budite jako precizni.
Može se želja ispuniti, a da ne budemo oduševljeni...
Stanujem u soliteru, nažalost na prvom katu, pa dizalo koristim izuzetno, tek kad se natovarim kao magarac, ili kao da će sutra biti smak svijeta, a zalihe koje nakupim će spasiti, baš mene. Vjerojatno mislim da sam ja najvažnija na svijetu, pa se trebam sačuvati kao neki exponat u muzeju.
Uvijek maštam kako bi bilo da se s nekim zaglavim u dizalu. Naravno, to je neki zgodan, šarmantan, ili glumac, ili pjevač, za političare, baš i nemam nekog afiniteta. Možda neki kriminalac, ali oni se ne voze liftom, njih kompanjoni ispaljuju topom na kat gdje idu u akciju. Zaglavljivanje sa plebsom nije u mojoj mašti. Naravno, taj zaglavljeni mora biti mlad. Nije što ja volim mladje, nego sama pomisao dva tri sata (koliko traje odglavljivanje lifta) biti s nekim tko prića o holesterinu, prostati, šećeru i padu eura prema dolaru, gasi svu fantaziju.
I tako ja sanjarim cirka 20 sekundi, i stižem na moj kat.
Tko čeka, taj dočeka
Tko ne dočeka, taj se načeka.
Tako i ja dočekah slavno zaglavljivanje lifta dok sjedim u njemu. Vraga sjedim, stojim kao na dočeku neke važne ličnosti kad blokiraju sve ulice. Što je najbolje, nisam išla iz kupnje, nego istrčala samo baciti smeće, tako da nisam imala zalihe hrane i vode.
Na povratku me neki klinac zamolio da ga vozim do sedmog kata, jer je suviše lagan pa ga dizalo ne registrira.
Ja se ljubazno nasmiješila, klinac ulete u dizalo, ja dostojanstveno za njim, a izmedju nas se progura kućni ljubimac koji je išao na večernju šetnju ... ustvari išao je na nešto drugo, ali ja sam fina pa neću detaljisati.
To nije bio pas, nego tele omanje. Iz usta pola metra visi jezik, a on dahće kao da se penjeo na Triglav. Dvadeset sekundi ću izdržati i sa slonom, a da neću sa dogom. Prije samo mjesec dana maštala sam da nabavim jednog pravog psa, ne čivavu, psa.

Ja mu se ljubazno nasmiješim, što je pas shvatio kao poruku da mi se dopada. Haaaa, lanu, i skoči veselo prednjim šapama na moja ramena. Srećom ono dizalo malo, pa se ja dočekah na zid i ostadoh na nogama gledajući ga iz žablje perspektive. Kiselo se smješkajući, panično sam preklinjala u sebi da dizalo stane. Stade, jer sam otvorila malo vrata laktom. Stade i ne mrda. , Dizalo, pas maše maše repom kao batinom prahistoriskog čovjeka.
Sad dolazi krešendo. Pas zaurla, a ja se ukočih, mališa počne plakati da će ga grdititi, a naravno, mobitel nije imao, ni on, ni ja, čak ni onaj ogromni pas. On je baš i mogao ponijeti oko vrata, kao što bernandinci nose bure ruma, ne, samo je nosio neku glupu ogrlicu s njegovim imenom i adresom. To nam nije mnogo pomoglo.
U to vrijeme je bilo nešto važno na TV, nogomet, ili brat, sestra, farma, parovi, samci, ili tako nešto od životne važnosti, a možda i serija turska, indijska, nisam sigurna. Možda i natječaj za pjevača, toga ima na cijelom Balkanu koliko hoćeš. Svima nam udarila neka dobrota pa pjevamo sve u šesnest. Znam da je bilo nešto jako važno, a nije neka koalicija crnoga i zelenog koji će postati ljubičasto, a nisu se iskrcali ni Marsijanci. Naravno da nas nitko nije čuo.
Poslije dva sata bez vode, hrane kao sirotani u pustinji kapitulirali smo. Ja sjedoh na pod riskirajući da dobijem piškitis, pas sjede meni na noge, a klinac na psa . Ne znam kako ali onaj jezik pola metara dug, završi na mom licu. Nisam ljubitelj ljubljenja sa nepoznatim, i prijateljice pri susretu ljubim onako u zrak, pusica, pusica, ali za pse to ne vrijedi.

Izabrao je mene za osobu koja će ga dovesti do hrane i sigurno je mislio da me treba oprati prije toga.
Poslije tri sata, roditelji klinca se sjetiše da imaju dijete, pa počeše ga tražiti. Kad sam čula ljudske glasove, osjećala sam se kao Robinson kod je vidio katarke broda. Počela sm urlati, mali plakati, a pas lajati. Cirkus pravi.
I oslobodili bi nas odmah, ali ne smije, opasno, da lift krene. Ono vražije dizalo se zaglavio u međukatu, ne smije se izlaziti dok ne dodje službeno lice. Taj službeni se mora zvati telefonom čiji broj nema nitko, ima, ali taj netko otputovao na selo. Nakon još pola sata susjedov susjed iz obližnjeg ulaza nadje broj. Do tada su nam kao pravim brodolomnicima doturali hranu i vodu, pitali su da li nam treba deka, jastuk. Tu me je tek panika uhvatila da ću ostati tri dana dok dužnosnik ne stigne.
Pas je počeo urlati kad god bi se netko približio liftu, pa su mu donijeli komad mesa, rekla bih da je tu bila i butna kost nekog vola. Kad ti pas zgrabi onu komadinu, presiječe je zubima, a kost kao čačkalicu pregrize, ja od straha ostadoh sjediti na podu (piškitis, zagarantiran) .Sad mu je trebalo dati vode. To je lakše reći nego učiniti, jer pas ne zna piti iz plastične boce, a zdjelica pune vode gurnuta kroz otvor lifta završila je meni na glavi.
Nakon skoro 4 sata najzad su nas oslobodili. Koje sreće, ljubljenja, kao da su otkrili naftu u bušotini.
Ne znam zašto, ali više ne maštam o nekom zaglavljivanju liftu ... Potrošila mi se želja.