AnaM

Mostovi spajaju ...ako imamo sreće
Preko sedam mora i sedam gora živjela je ljepotica. Prekrasne plave oči, bujno tijelo i vitke noge krasile su je. Imala je dobru dušu, nadala se u mnoge, vjerovala i kome nije trebala.
Glas o njenoj ljepoti i darovima koje joj je priroda dala, privukao je mnoge mladiće, a i one koji više nisu u cvijetu mladosti, da zaprose njenu ruku i stvoriti jednu, vjerovali su stabilnu zajednicu.
Obećavali su joj kule i gradove, nudili i ono što su imali i ono što nisu, samo da je osvoje.
Djevojka nije znala kome da pokloni svoje povjerenje i izgraditi s njim most ljubavi, pa je za savjet upitala majku.
-Drago dijete, izadji sa svakim obožavateljem, prolij na njega nešto što večerate, pa dodji reći što je bilo.
Prvo veče je izašla s prekrasnim, bogatim, plemenitim mladićem. On joj se najviše dopadao. Kad su donijeli juhu, ona ju prevrne na njegove hlače.
Kasno navečer ispriča majci što se dalje dogodilo.
-Vikao Je da su svi dotrčali, derao se da sam nespretna i glupa, da sam ga osramotila.
-Biježi od njega. Taj će svaku tvoju grešku ispričati cijelom svijetu, Nema sreće pored takvog.
Drugo veče izašla je s drugim mladićem. Tih, miran, povučen, gledao ju je zaljubljeno, ali, ipak, dobio je umak na pulover.
-Mama, ovaj je bolji. Pokrio je odmah salvetom fleku, nitko nije ništa primjetio, ali je mene onako šapućući grdio da sam mu upropastila pulover Dolce & Gabbana,