marchelina

31.01.2009., subota

chaos always wins, because it's better organized

Od predugog čekanja
posivjele mi vjeđe
Od uzaludnih nadanja
dani se nastavljaju
kao nikom potrebne,
patetične štafete.
Odšapći mi priču za male bebe
ja vjerujem i u nemoguće
ja vjerujem
u sva sunca i,
hvala na pitanju
također
i u mjesece.
Ja sam tako plodno tlo
za
prodavače magle
pristojna do bola
sve sam svoje vriskove
pretvorila u
šale.




.....

Znam da ću izgoriti
od vlastite iskre
neće me spriječiti
niti začuđujuća spoznaja
o tome kako
jako volim živjeti...
Znam da ću prhnuti
sa ovoga dlana
nasmijana, daleka
i sama.
Znam da će se moja
sretna olovka
jednog dana
slomiti
utješena mišlju
kako se nikad
ali nikad nije dala
otupiti....





Ženama stijenama

One znaju koliko vrijedi prpošnost
pred pogledom onoga kojeg vole
Dušu izvrću naopako
ponekad i liježu olako
ako treba
malo su i infantilne
te mudre, mudre starice.
One mogu biti četvrti zid u kući
i karika koja nedostaje
One podmeću svoje bijelo rame
samo da bi mogle
povremenom nježnošću
nasmijati svoje dane.
I sve razumiju, i u sebi
potiho plaču
One dočekuju, prate, i ostaju
ako baš moraju
One strpljivo popravljaju plahte
one su mame, ljubavnice
i prijatelji
i tate.


Nisam bila baš dobro zadnjih dana...jutros sam još uvijek umorna od tugovanja, ali...ima nekih ljudi koji čitaju ovaj blog, privučeni smijehom, međutim, kad su osjetili da mi je smijeh zastao u grlu...
Neki koje poznajem osobno, i neki koje nisam nikad upoznala...slali su mi mailove, nazivali me...i onda sam ja tako odgovorila na jedan mail, ovdje vam ga u cijelosti prenosim, taj moj odgovor...


zadnjih dana sam se obraćala Bogu naglas, prelazeći uvijek isti put od kuhinje do sobe od sobe do kupatila, po stanu koji je tako jednostavan, onako...podstanarski jednostavan...a ja se ipak u njemu osjećam izgubljena kao u labirintu....obraćala sam se Bogu jer sam došla do točke na kojoj su bol, strah, usamljenost i nemoć postali , pretvorili se u čistu fizičku bol, i dokazali mi kako jako, kako intezivno duša postoji, jer da ne postoji, kako bi mogla tako životinjski boljeti....

...i naravno, iako sam proklamirani ateista, čudo u koje potajno vjerujem a u javnosti mu se cinično smijem, se počelo događati...naime, najednom, tako, iz čista mira, ljudi koje jedva poznajem, oni koje uopće ne poznajem, i oni koje poznajem predobro, počeli su u moj labirint ubacivati male kamenčiće pokazujući mi put...izlaz...u početku sam mazohistički odbijala njihove pokušaje da me spase od mene same, jer moj najrealniji problem u životu sam ja sama...međutim, Dobrota zna ponekad biti tako bezobrazno, iritantno uporna, potpuno imuna na moj cinizam...

to su oni trenuci kada ti ljudi pokažu da te vole usprkos tebi samoj...a ateista u meni pogleda put neba i bezobrazno se cerekajući kaže "Ma daj, zar misliš da mi je ovo dovoljno da povjerujem u Te?"
shvatit ćete, moram tako, ne vjerujem u prekonoćna prosvijetljenja...
ali u duši mi se već začelo zrnce topline koje onda, kao zakotrljana gruda snijega raste natopljena mojim nejasnim osjećajem zahvalnosti ...kome, kome....?
Ljudima, što su mi dokazali da ima Boga, ili Bogu, što mi je dokazao da ima...Ljudi...?










Traume

Ja ne znan šta su se svi okomili na naše političare. To dokazuje koliko sebični i bešćutni možemo ponekad biti. Najvažnije nam je šta mi radimo, kako mi živimo, kako se mi osjećamo.

Napadamo ih da su in velike plaće, dok in pučanstvo obilazi kontejnere, naprimjer.
Je li ikad iko pomislija kako je političarima kad ugledaju takve scene? Kako to djeluje na njihovu psihu? Da li se ikad iko zapita zašto našim političarima u stvari tribaju onako velike plaće?

Ne, nije to iz nikakvog sebičnog hira, kako ste, sigurna san, bili uvjereni svih ovih godina.

Njima te velike plaće tribaju zato da bi mogli plaćat ...psihijatre. E, da, dobro ste pročitali. Psihijatre.

Naime, njih tako duboko uznemire prizori staraca koji zaigrano prčkaju po kontejnerima, da im to izaziva duboke psihičke traume. Zbog kojih onda moraju kod psihijatra, da bi se uopće mogli povratiti od šoka i normalno obavljati svoje odgovorne funkcije.

Nemojte misliti da oni nisu prvo napravili sve, sve što je u njihovoj moći da se oporave sami, bez pomoći skupih psihijatrijskih seansi.

Probali su sa ležernim večericama u najboljim hrvatskim restoranima. Probali su sa skupim putovanjima i šopingima u Austriji i ostalim stranjskim zemljama. Pokušali su bol utažiti najskupljim vinima. Najelitnijim skijalištima. Najsjajnijim ručnim satovima. Lažnim magisterijima. Najimpozantnijim vikendicama na Jadranu. Neki čak i sa nekoliko takvih vikendica. Ali, ništa im nije pomoglo zaboraviti one strašne prizore. One kontejnere.

Koje vi tako olako obilazite umisto da malo poradite na svojoj disciplini, stisnete želudac i naučite se da se može živjeti i bez da se jede tri puta dnevno.

I onda se pitate čemu onako velike plaće i penzije sabornicima?
Da vi ne čačkate po kontejnerima, političari ne bi imali duševnih boli, pa im ne bi tribali psihijatri, a samim tim ni velike plaće.

Shvatite već jednom, ako želite veće plaće sebi, a manje političarima, počnite se napokon ponašati onako kako se od vas i očekuje. Kao da vam je dobro.

I ako već ne možete bez tih kontejnera, bogamu, sačekajte noć, da vas se ne vidi.

Inače će jadničci iz svojih saborskih fotelja morati na psihijatrijske kauče. Ili na daleke plaže egzotičnih, vrućih zemalja, pržiti se na suncu, traumatizirani. U znoj, u znoj, za narod svoj.




30.01.2009., petak

Pobijeđen u prijevodu

Nešto ću vam priznat. Ja uopće ne pratin svjetsko rukometno prvenstvo. A to je zbog Božića i Nove godine. Misec dana prije tih naših bezrazložno i olako financijski opterećenih blagdana, ja san bila u stanju blage emotivne distance.

Nije da nisan guštala u božićnim svitlima i veselju novogodišnjeg vatrometa. Jesan. Ali, pod dojmom opće svjetske krize, zabrinutih lica radnika, i svakodnevnog upozoravanja moje mame priko telefona da „Opet dolaze gladna vrimena“, ja san se sva nekako stisnila u se, iščekujući najgore.

Moja mama je prošla gladne godine iza onoga rata, i nikada ih nije zaboravila. U mojih četrd..u mojih toliko i toliko godina života, bar sam jedno dvadeset puta od nje čula “Dolaze opet gladne godine“.

Dobro, prije recimo dvadesetak godina, za trpezom od tri-četri vrste oborite ribe i zeru telećih i svinjskih bržola tek tol'ko da se nađu, takva izjava je zvučala u najmanju ruku pretjerano, ali ja ću, pošto se ipak radi o mojoj mami, reć da je stara izgovarala proročanske riječi.

Moj dida je ima polje, i u polju puno svojih pomidora, pa su u ta gladna vrimena mogli kuvat koliko in duša oće šalše od pomidora. Jedini problem je bija to šta je, za ist šalšu, glavni pribor za jelo bija..kruv.

A njega nije bilo. Pa mi je mama pričala kako je po ladicama di su inače držali kruv kad ga je bilo, skupljala mrvice od kruva, pa bi te dragocjene mrve onako iz svog dičjeg, mršavog dlana, ubacila u pun pijat šalše od pomidora. I to je bilo to. To je bila njena večera, i večera njene mnogobrojne braće i sestara.

U takvim mislima san ja dočekala prošle blagdane. Nikad kao ove godine nisam sa tolikom pažnjom promatrala lica ljudi po ulicama ovog mog, nekada veselog i mediteranski prpošnoga grada. Takvim sam se mislima bavila prolazeći kraj ljudi koji su pretraživali kontejnere, dok su se na njihovim sivim, skamenjenim licima igrale sjene veselih, šarenih božićnih lampiona.

Govorila sam sebi, ove godine Božić i Nova godina su varka u službi države, ove godine Dida Mraz je na državnoj plaći, ove godine čak i neprirodno topla zima patriotski podgrijava atmosferu opće bezbrižnosti, naručene od strane dobro potkoženih, i ISTINSKI bezbrižnih državnih vođa.

Sve te misli nisu mi dopustile da se prepustim euforiji. Dobro, svi ti blagdani oduvik su bili malko prenapuhani, ali prije sam ja dobrovoljno, širom otvorenih očiju, dopuštala da mi se pričaju Božićne bajke, i to u svako doba godine. Ne, ljudi nikad nisu bili ni tako dobri, ni tako plemeniti kao u tim bajkama.
Ne, Dobro baš i ne pobjeđuje Zlo kao u Božićnim bajkama.
Ali...u ta vimena ljudi nisu bili baš ni tako loši, a Dobro je imalo puno manje Zla za pobjeđivati nego danas. Pa sam se prepuštala.

Ove godine nisam uspila u tome. Kroz glavu su mi jurišale košmarne slike ljudi kraj kontejnera, praznih brodogradilišta, perverzno bogatih i još perverznije potravuljenih i pozelenjenih golf terena...i, i mali dlan jedne djevojčice pun mrvica kruva.

Poklopljena takvim slikama, dočekala sam i rukometno prvenstvo. Preneraženo shvatih da je dijete u meni odustalo, da se više ne dam namamiti ni svjetlima, ni slavljem, ni pobjedama. Jer sa strepnjom očekujem onaj trenutak kada će himne utihnuti, a jedini zvuk koji će se čuti biti će zvuk plastičnih boca iz kontejnera...

Tako autistična, tvrda i anemična, ipak nisam izgubila moć uočavanja posebnih trenutaka koji te, svojom čistoćom i vedrinom, nahrane ljekovitom dozom smijeha i one izgubljene dječje zaigranosti.

Takav trenutak san doživila danas u firmi, točnije na odlasku iz firme, koju su inače nedavno kupili stranci, Poljaci.

Jedan mali informatičar je svom šefu, Poljaku, krenuvši kući, u prolazu nabacija:

„Satrat ćemo vas večeras, brale!“

Poljak, koji je uspija u nekoliko miseci svog boravka ovdi savladat zavidnu količinu hrvatskih tojest dalmatinskih riči, zastane i upita:

„ A što znači SATRAT?“

Mali, koji je već krenija doma, preskačući po dvi stepenice na skalama firme, odvrati mu u trku spremno, i vedro:

„Vidit ćete večeras!“


E...mladosti, moja lipa radosti....:)


apd ejt, ap najn, ap ten, ap ileven..

Evo gledan tekmu, čoviče, ne mogu od nervoze, ipak me uvatila groznica. Nego, gledan ove purgere kako navijaju, samo trubu i tu i tamo zapivaju Uboj uboj zanarodsvoj
ma, kad se samo sitim kako smo mi ovdi u Splitu ostavljali glasnice na tribinama
jedna se tribina bila skoro srušila od naših lipih tenora
a ovi gori čoviče, trub trub trub eno in je i pod nacika od trubljenja
zašto purgeri ne zapivaju recimo "Dalmacija u mom oku", "Daaalmaatinaac saaam" ili bar onu "Hajduk živi vječno"?
šta in je teško zapivat vlastitoj reprezentaciji? kakvi su to judi??




a za moju dušu...meni najdraža od Daleke i Bana...


28.01.2009., srijeda

Žena na brodu, udica na dvanaestercu

Nema lipše stvari na svitu nego sist u mali kaić, otisnit se od kraja, i lovit ribu.
Tako je moja mater lipo kad je otišla u penziju, kupila kaić i bacila se u ribare. U početku su joj se svi smijali ka da je najveća redikulica na svitu, ali bome kad su upale prve lignje i trlje u tavu, prestali smo joj se rugat.

Ja san tu njenu novu aktivnost promatrala sa distance i glumeći nezainteresiranost, ali videći kako se ona svaki put sritna vraća iz ribe, odlučin joj se pridružit.

To je, naravno, bija kraj dobrog provoda za mater, i početak neopisivih nedaća i najsmišnijih nezgoda na moru u povijesti hrvatskog pomorstva i ribarstva .

Prvo šta je mojoj materi išlo na živce su bili moji uporni pokušaji da nataknem ješku na udicu bez da šporkan ruke. To je otprilike isto ka da pokušaš bezgrešnim začećem napravit dite. Jedan je, navodno, nekad davno u tome i uspija, ali daleko san ja od njegovih mogućnosti.

Iz brojnih nevolja u koje san upala ribareći, izdvajam dvi koje su mi ostale u neizbrisivoj uspomeni.

Prva je bila kad san ja tako, ljuljuškajući se u kaiću, držeći duvan u jednoj (dok je mater grintala šta pušin), a štap u drugoj ruci, osjetila da san ulovila nešto veliko. Svako ko je ikad lovija ribu, zna kakav je to ushit, kad ti neka morska neman pošalje signal da se uvatila.

Oduševljeno skočin, počnen namotavat tunju, i kad je onako napeta došla prid kraj, iz mora izleti jedina riba koju nisan tila nikad ulovit, debeli pauk od svojih 40 dkg! Ja se pristravin, vrisnen, pa itnen i štap i tunju zajedno sa onon zviri na drugi kraj kaića!
Na kojem je, nesritnin slučajen, sidila moja mater.

Vrisne i ona, ali ne od straja, nego zato šta joj se otrovna paukova bodlja lipo zabila u palac.
Da bi se paukov otrov usporija i barenko malo dematerijalizira, triba ubodeno misto brzo izložit šta većoj temperaturi. Dala san materi upaljač, i ona je, dok san ja panično veslala prema kraju, držala palac nad upaljenim plamenom upaljača sve dok nismo došle doma.

Njena terapija je uspila, nije joj ruka ni natekla, jedino šta joj je palac malo pougljenisa. Poslin je ona svima pričala kako san ja živa nevolja na brodu i kako san je pokušala ubit paukom, a ja san opet svima tumačila kako je materi pomoga moj upaljač i kako pušenje u stvari spašava živote, kako na moru, tako i na kraju.

Iako se mater zaklinjala da me više neće pustit da nogon zakoračin u njen kaić, tojest bar ne istovremeno s njom, opet me je nakon nekog vrimena povela sa sobon.
Morala san joj obećat da više neću na nju bacat opasne morske stvorove, da je neću gađat paukovima i štapovima i da neću paničarit za svaku pizdariju.

Obećala san sve šta triba, i da joj pokažen dobru volju i entuzijazam, okanila san se štapa i odlučila san lovit samo onako na tunju. Gušt takvoga lova je bija u tome šta tribaš tunju prvo vrtit ka laso par momenata a onda pustiš da ti klizne iz ruke leteći šta dalje od mista di se nalaziš.

Začudo, bila san u tome prilično spretna, i čak san mogla bacit tunju dalje od matere i od brata.

Sigurna u sebe, i taj dan san lipo sve namistila kako bog zapovida, zavrtila tunju i vrtila je i vrtila i vrtila par značajnih minuta iznad glave, onda elegantnin pokretom pustila da se sve skupa odvrti u fijuku, a završilo je u jauku, jer san, tehnički gledano, nešto zajebala u manevru, i ona udica se svom snagom i u punoj brzini zabila ravno u moj kažiprst!

Reć da je cila vala odzvanjala od moje deračine, malo je reć. Držala san prst visoko isprid sebe u zraku, ka neki histerični Grgur Ninski, a kad je mater doveslala do kraja izteturala san i svejednako se dernjajući otrčala prema doma.

Iskreno govoreći, prst me uopće nije bolija, ali me na deranje tira prizor udice onako neprirodno zataknute u jagodicu mog prsta. Nije bolilo, ali je izgledalo ka da bi tribalo bolit, a to ti je isto ka i da boli, ako ne i gore.

U kuću san uletila plačući i zapomažući na sav glas, i mater reče bratu da je najboje da me vozi odma na Hitnu pomoć jer se tako zabodenu udicu more samo kirurški odstranit.
Ja san počela vikat – Neću anesteziju, neećuuu aaanesteeezijuuuu!-, a brat me iša utješit pa mi je sidajući u auto, reka smireno:

- Ne boj se, neće ti dat anesteziju. Naživo će ti je izvadit.

Kad san čula ono „Naživo“ počela san se još jače dernjat, jer mi je sam izraz „Naživo“ oduvik stvara jezu, i nikad nisan tila da mi bilo šta u životu rade „Naživo“, o čemu god da se radilo.

Tako san i ono kad san išla rodit tražila totalnu anesteziju ali san bila grubo odbijena od strane bešćutnih spodoba u bijelom.

I tako brat vozi prema Hitnoj, ja jaučen i držin i dalje uporno prst u zraku isprid lica, ka da san se bojala, ako iti na trenutak pustin udicu iz vida, da će se dotična uvuć skroz ispod kože i nekin čudnin putevima završit u nekom od mojih unutrašnjih organa.

Već san zamišljala kako odan okolo i judima svečanin glason objavljujen da bolujen od udice na bubrigima, ili, štajaznan, na dvanaestercu.

- Braaleeeeee....
- A?
- A kaakooo ćee miii jeee izdaviiiit?
- Provuć će ti je na drugu stranu, odsić vrh, pa izvuć.
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, neeeću da mi jeee prooovlaaačuuu naaa druuuguuu straanuuuuuuuu!
- Ok, druga mogućnost je da ti je ostavu u prstu, šta je malo nezgodno jer se more zagnojit, dobićeš gangrenu i umrit, a šta je najgore od svega, s tin prston neš više nikad moć kopat nos jer je to zajebancija sa udicon na vrhu prsta.
- Aaaaaaaaaaaa.................!!!!!!!!!!

Sad znate odakle potiče ono drevno virovanje da dvi žene na brodu izazivaju nesriću .......


U prolazu....

IZVOR: e-novine

Politički progon Viktora Ivančića i Marinka Čulića
Objavljeno: Srijeda, 28. 01. 2009. 11:34

NOVI LIST TRENIRA CENZURU


Sloboda između redova: Sve ostalo je cenzura

U ovom slučaju radi se o političkome progonu nepoćudnih novinara i kardinalnom primjeru gušenja medijskih sloboda i slobode javne riječi. Radi se također o pogubnoj praksi da vlasnici novina preuzimaju ingerencije novinskih urednika, u ovom slučaju na krajnje sirov i bahat način, dok formalna uredništva - zbog straha ili nekih drugih razloga - nemaju snagu da se takvom nasilju nad profesijom suprotstavee-novine
Novinari Marinko Čulić i Viktor Ivančić primljeni su, kao kolumnisti, u stalni radni odnos u riječkome Novom listu od 16. kolovoza prošle godine, i to na traženje uredništva lista i tadašnje uprave poduzeća.

Prema dogovoru s uredništvom i upravom, trebali su pisati za Novi list, te kasnije i za planirani tjednik, kada ovaj bude pokrenut. Zapošljavanja su, kao "velika novinarska pojačanja", slavodobitno objavljena na stranicama Novog lista.

Glavni urednik Novog lista Goran Kukić, te izvršna urednica Nela Vlašić dogovorili su s Viktorom Ivančićem kolumnu koja će se objavljivati svakog ponedjeljka, a trebala je startati od 1. rujna prošle godine. Tri dana uoči objavljivanja prve kolumne, međutim, dojavljeno mu je da se "pisanje stornira do daljnjega" - kako za njega, tako i za kolegu Marinka Čulića - i to po nalogu novoga većinskog vlasnika Novog lista.

Većinski vlasnik Novog lista zove se Robert Ježić, u svom posjedu ima tvrtke Dioki i Dina, koje se ne bave novinskim izdavaštvom, i dugogodišnji je član HDZ-a.

"Storniranje do daljnjega" potrajalo je nekoliko mjeseci, da bi u prosincu prošle godine novopostavljena direktorica poduzeća Nataša Mijačika zatražila od Marinka Čulića i Viktora Ivančića da pristanu na sporazumni raskid ugovora o radu. Pod ponuđenim okolnostima, oni na to nisu pristali.

Uslijedilo je maltretiranje, pozivanje u Rijeku na izmišljene "poslovne dogovore" svakih nekoliko dana, i to u vrijeme Božića i Nove godine.

Naposljetku, na sastanku održanom 29. prosinca, glavni urednik Novog lista naručio je od Marinka Čulića i Viktora Ivančića tekstove, s obećanjem da će oni biti objavljeni 5. siječnja. U novogodišnjem broju Novog lista objavljena je i anketa o "događaju godine" po izboru "15 prvih pera Novog lista", a među tih "15 prvih pera" uvršteni su Marinko Čulić i Viktor Ivančić.

Poslani tekstovi 5. siječnja nisu objavljeni u Novom listu, također uz obrazloženje da su "stornirani do daljnjega", i to po nalogu uprave i većinskog vlasnika.

Dva tjedna kasnije, glavni urednik Goran Kukić obavijestio je Marinka Čulića i Viktora Ivančića da se sastao s većinskim vlasnikom Robertom Ježićem, te da se ovaj kategorično protivi objavljivanju njihovih tekstova, čemu se on - premda je po funkciji odgovoran za uređivačku politiku lista - nije u stanju suprotstaviti.




U navedenom slučaju radi se o političkome progonu nepoćudnih novinara i kardinalnom primjeru gušenja medijskih sloboda i slobode javne riječi. Radi se također o pogubnoj praksi da vlasnici novina preuzimaju ingerencije novinskih urednika, u ovom slučaju na krajnje sirov i bahat način, dok formalna uredništva - zbog straha ili nekih drugih razloga - nemaju snagu da se takvom nasilju nad profesijom suprotstave. Radi se isto tako o najavi da će neki novinski izdavači, u izravnoj sprezi s političkom vlašću, još nemilosrdnije sijati pustoš na novinarskoj sceni, dokidati elementarne demokratske slobode, te devastirati profesiju koja je ionako u najvećoj mjeri uškopljena i disiplinirana. U konkretnome slučaju postoje snažne indicije da je cijela operacija utišavanja novinara Marinka Čulića i Viktora Ivančića, te onemogućavanja njihova temeljnog prava na rad, dogovorena u kabinetu premijera Ive Sanadera, gdje je većinski vlasnik Novog lista čest i rado viđen gost.

Zanimljivo je da informaciju o ovoj vrsti cenzure odbio objaviti glavni urednik Slobodne Dalmacije, kao i većina hrvatskih medija. Sasvim je neizvjesno hoće li se oglasiti Hrvatsko novinarsko društvo, imajući u vidu da mnogi od funkcionera HND-a rade u riječkom Novom listu.

*Marinko Čulić jedan je od najboljih političkih analitičara u hrvatskome novinarstvu, s više od trideset godina profesionalnog iskustva. Pisao je u Večernjem listu, Danasu i Feral Tribuneu, a autor je knjige "Tuđman - anatomija neprosvijećenog apsolutizma". Nagradu Marija Jurić Zagorka, koju dodjeljuje Hrvatsko novinarsko društvo, dobio je kao najbolji kolumnist 2003. godine.

*Viktor Ivančić radio je kao profesionalni novinar u Slobodnoj Dalmaciji i Feral Tribuneu, gdje je bio i dugogodišnji glavni urednik. Objavio je sedam knjiga, a za svoj novinarski rad dobio je sljedeće međunarodne i domaće nagrade: Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a (1984), Nagrada Veselko Tenžera (1992), Nagrada Međunarodne federacije novinara (1996), Međunarodna nagrada za slobodu tiska koju dodjeljuje Committee to Protect Journalist iz New Yorka (1997), Nagrada Olof Palme, Stockholm (1998), Nagrada Joško Kulušić koju dodjeljuje Hrvatski helsinški odbor (1999), te Nagrada "Zlatna golubica za mir" koju dodjeljuje Archivio Disarmo iz Rima (2007).

Protiv Marinka Čulića i Viktora Ivančića je 1996. godine Državno odvjetništvo RH vodilo čuveni proces zbog "uvreda i kleveta predsjednika Franje Tuđmana". To suđenje zadobilo je široku međunarodnu pozornost i stavilo Hrvatsku na stup srama zbog gaženja medijskih sloboda.


Izvor: e-novine, 28.01.09.










jestel' više pročitali ovo doli?

svrbe me prsti hehe :)))))))))))))))

27.01.2009., utorak

Promet, Slobodna, Dinamo i Hajduk....

Ima nečeg magičnog u splitskim autobusima. Počevši od samog naziva prijevozničke kuće, „Promet“. Naime, ka i svi nazivi nečega u povijesti, taj naziv, koliko god bija banalan, nakon nekog vrimena i česte upotrebe, jednostavno je dobija neku svoju osobnost, počeja živit vlastitim životom.

Odmetnija se sam od sebe, i posta treći, četvrti ili peti ili koji već član, svake splitske familije. Isto ka šta je to postala i „Slobodna Dalmacija“, i „Škver“, i „Trajektna“.

„Slobodna Dalmacija“ je postala tako draga i bliska, da se ono „Dalmacija“ s vrimenom izgubilo i mi smo odavno počeli u trafikama kupovat samo „Slobodnu“. Zna se šta.
Naprimjer:
„Jesi čita jučerašnju Slobodnu, a? Jes' vidija oni članak o Hajduku? Ma bome je čovik lipo napisa, svaka mu zlata vridi!“
„E, jesan, jesan, a di neće čovik lipo napisat kad smo zabili Dinamu dva, onako, sve ka da nećemo!“

Dobro, mogla san uzest za primjer i pobjedu nad nekim drugim klubom, al' ne bi bija takvi gušt. I naravno, pobjede Hajduka, ka i jubav prema Slobodnoj, dok je u njoj još bilo Pometa, Smoje, a poslin našega Ćiće, su stvar nekih drugih vrimena. Slobodna je odselila, a Ćićo piše za neke druge novine, puno slobodnije od Slobodne....

E, da, to su bile godine vedrijih judi.
Vedrijih, toliko vedrijih da je bilo vedro čak i kad bi umisto mi Dinamu, Dinamo zabija nama.
I da nam nije tu i tamo zabija, ne bi bija gušt. Ali, to su bila ona vrimena kad se još navijalo, kad se judski slavilo, i judski tugovalo zbog poraza.
Danas se onaj mali čovik, navijač, osjeća previše poražen sam po sebi, da bi moga onako lipo dilit tugu i sriću toga kluba, tog našeg umornog simbola nekoga sritnijega Splita, a i svita.

Stvar nekih lipših i lakših vrimena će, kako izgleda, uskoro postat i Škver. O tome ne mogu njanci pisat, a da mi se neka balota ne stvori u grlu.

Pa ću prić odma na „Trajektnu“.
Kad čovik to izgovori, misliš da nije ni reka bog zna šta, ali svako ko imalo poznaje Split, zna da se tu radi o onome dilu grada di dolazu veliki bili trajekti da bi nas pokupili i odnili put mira. Ko god oće nać malo mira, ode na neki svoj otok. Neko ima tamo nešto svoje, a neko ima nekog svog, u svakom slučaju, uvik se nađe načina za provest par dana u raju na zemji Brača, Hvara ili Visa.
Oni šta idu na Šoltu, e, oni to nisu izabrali, nego ih je Šolta „dopala“.
Zašto je bidna Šolta morala postat dil stare narodne kletve, ostaje misterija, ali za one koji ne znaju, kad ti se u Splitu neko jako zamiri, za osvetu je dovojno reć mu „Dopala te Šolta!“

Uz sve stvari koje se u Splitu pomalo minjaju i gube, meni se čini da „Promet“ sa svojin autobusima, ostaje ka neka konstanta. Dobro, minjaju se cijene karata, minjaju se i šoferi, ali samo generacijski, a mot in je isti već desetljećima.

Ti šoferi splitskih autobusa uvik izgledaju ka nekako poslovično mrki i grintavi, a kako i neće kad vozaju ovo nesritno pučanstvo doli gori od jutra pa do mraka. E, baš ta njihova namrgođenost mene razgali svaki put, jer san shvatila da postoji neka čudna harmonija između njih i njihovih putnika.

Neki šoferi slušaju muziku, neki puše, neki beštimaju na sav glas, neki se čak znaju i nasmijat, a neki zajebavaju putnike isto ka i putnici njih. E, ti su mi najdraži.

Neki dan se jedan požalija da mu je teško, a baba šta je jedva uspila uć u autobus bez težih fizičkih ozljeda, mu odbrusi:

„Je, teško ti je, a ti jedini u cilomen autobusu uvik imaš sigurno misto za sidit!“

Šofer, koji se prvo tija namrgodit, ka šta od njega i zahtijeva splitska šoferska tradicija, uvati se smijat i drekne za njon priko autobusa:

„Aj lipo kvragu stara, jes' me čula??“

Baba se nasmije sebi u bradu mangupski, a jedan joj se malac odma maka da sidne cerekajući se na sav glas.


Ma...ima nešto još uvik tako...splitsko, u tin splitskin autobusima....


'nti jarca

U kancelariju mi je uletila žena koju ne mogu slušat ni kad san u najbojoj formi, a to danas nisan.
To je žena zbog koje me grize savjest, jer je u svojoj biti dobroćudna, jedino što je nepodnošljivo dosadna. O čemu god ona pričala, mene nakon dvi minute uvati nervoza (u gornji i donji pleksus).

U prvo vrime san se trudila pravit ka da je slušan, šta se pokazalo ka mazohistička metoda, jer nju moje falše slušanje motivira na još i još i još...

Pa san prominila taktiku i počela je otvoreno ne slušat.
Počnen pozorno buljit u vlastite nokte, naprimjer. Pratit muhin let. Proučavat oblik penkale na radnom stolu.

Uz sve to, izbjegavan i najminimalniji kontakt očima, jer samo jedan takav pogled, i ona ti se oduševljeno unese u facu.

Moje ignoriranje je rezultiralo time šta je povisila ton i počela ponavljat dijelove priče, uvjerena da je manjak moje pozornosti izazvan tehničkom nesavršenošću njenog izlaganja.

Iden se ubit.

26.01.2009., ponedjeljak

Živili doturi

Mrzin ić kod doktora. Je da moj doktor nije doktor nego jedna skroz simpatična i razgovorljiva doktorica, ali svaki put kad pomislin kako se moran "naručit" za pregled, uvati me neka tjeskoba u donji i gornji pleksus. (Ne razumin se u pleksuse i sigurno san jedan od ova dva izmislila, ali su mi tribala obadva zbog ritma rečenice)
Naime, iskustvo mi govori da "naručivanje" ne znači ništa nego to da će tvoje ime bit nažvrljano u njihovim dnevnim rasporedima, ali te neće spasit dugotrajnog čamljenja u sivoj čekaonici među judima koji izgledaju ka da žive za to da bi bili bolesni.

Prije san inače imala izvrsnu taktiku protiv dugotrajnih čekanja po doturima. Lipo san pratila u koju uru počinju one meksikanske i brazilske sapunice na hateveju, i kad bi bila ura od najgledanije, ja pravac kod dotura. Čekaonica-prazna!
Eventualno ja i još dva-tri dida, a sve one domaćice i bakice naravno da u uru od omiljene serije niti idu kod dotura, niti bi se one u te ure razbolile, nema šanse! Ajme kako san guštala u ta vrimena. Nikada mi ta taktika nije omanila....

I inače se ja za posjete doturima koristin metodon obrnute logike.
Ako naprimjer negdi nisan naručena, onda krenen tamo okolo podne. Mater je uvik govorila da san blesa neodgovorna i lina, umisto da je malo promučkala glavon i naučila nešto od mene.

Evo, jel' svi judi kod dotura idu najranije ujutro? I tako imaš tamo štajaznan, grupu od 50 judi koji su SVI došli u 7 uri. Od tih pedeset, neki će imat sriće, naravno, i bit prvi u redu. Ali najmanje njih 30 će se načekat životinjski, a najnesritniji će dočekat podne! Daklem, 50-i čovik će bit gotov okolo podne, taman kad ja stignem, i, naravno, s obziron da su se svi izredali, ja u podne buden..prva!

I ne razumin zašto bi ja tribala doć tamo u 7 uri ujutro kad znan da nema šanse uć kod dotura prije podne?!? Jel' se to ovdi još uvik radi o onom seoskom strahopoštovanju prema doturima, pa se narodu jednostavno čini neprimjerenim ne načekat se i ne napatit za doć do njih?

Tako san danas popodne tribala, nenaručeno, ić kod svoje drage doturice. I lipo izračunan vako: Radno vrime in je od 13 do 20 sati, znači u 7 ipo navečer već ne primaju više nikoga, a to onda znači da ja triban doć u zadnji čas ka i obično, ako želin izbjeć čekanje.
Kako zamislila, tako napravila. Dođen zadnja, uđen, obavin šta iman, i adijo lipi moji doturi, dabogda vas ne vidila više ove godine!
P.s. potpuno podržavan svoju doturicu u tihome otporu novin mjerama u zdravstvu, jer mi zbog toga otpora nije naplatila participaciju, ma jubin je u joko revolucijonarno!

hoću kući



making love (best version ever...)



šta joj radi majkumu....to ja zovem predigrom hehe
aj viš aj voz hiz gitar khm....:))))

a ovo je već više nego šta normalni ženski stvor može podnit...:)




24.01.2009., subota

Zviri i beštimje

( s obziron da gripa ne pušta, posegnila sam za starom, dobrom arhivom, po metodi "smijehom protiv gripe")


Najmanje pet puta u životu mi je za vrat skočija nečiji pas, koji, naravno, dotad nikad nikog nije ugriza. Onda san ja vajda neki medij za pase, jer čim me dotični vidu, spopadne ih želja baš mene ugrist?

Aj, sa pason se još nekako i moš dogovorit. Ako te ne pojide odma, moš pobić. Ili, ako je baš zagriza, spasu te slučajni prolaznici.

Al' kako objasnit vlasniku da, bez obzira šta imaš laganu averziju prema očnjacima rotvajlera na svom vratu, ipak ne mrziš pase? Nikako. Jer vlasnici ljupkih mezimaca imaju čvrste stavove koji uvik idu u korist pasa. I smatraju da, ako ne voliš da te njihov pas pojide, onda ne voliš ni ljude. Kratko i jasno.

Dok još ležiš onesvišćen i u stanju općega šoka, vlasnik te skoro pa uvriđeno počne uvjeravat da si sam kriv šta te njegov mutant zaskočija, jer si se pripa.

"Dobro jel' vidiš ti kolika je to zvir?? Pari prirušeni telac! Ko ga se ne bi pripa??"

Vlasnik nježnim pogledom odmiri ljubimca, i pomilki ga po glavi, da ga utješi šta me je ugriza.

"Meni uopće ne izgleda za pripast se."

"Jel'? Aj reci pošteno, bil' se ti mene pripa, da me vidiš vako veliku kako slobodno lunjam cestom samo sa bodljikavon lančugom oko vrata? Ha??"

Vlasnik me odmiri, a oči mu se nekako čudno zacakle.

Na brzinu preformuliran pitanje, ali san nakon žestokoga pripetavanja opet na kraju ispala pasomrzac.

E, to je najčešći biser.To da te pas zaskočija zato šta je OSJETIJA da ga se bojiš.
Po toj logici bi ja uskoro mogla očekivat da se neki labud, razjaren mojin strahon od npr. ptičje gripe, stropošta na mene iz vedra neba.

A da ne govorin o kravama. Koje bi me u stampedu mogle počet naganjat kroz splitske kalete jer in je neko dojavija da se bojin onoga njihovoga kravljeg ludila.
S obziron da je prošloga lita bila neka čudna najezda zmija po Splitu, a ja ih se bojin, lako je pogodit ko ih je svojin strajon dozva u grad.

Najboje mi je ubuduće, kad vidin pasa bez brnjice, bez lanca, i bez vlasnika u blizini, počet odma preventivno vikat da ga se ne bojin. I izbeljit mu se, i još ga prokinit nogon.
Tako bi dotična zvir svatila da je se ne bojin, i izabrala bi nekoga ko izgleda ka da je se boji da se zaleti i omasti brk.

Sutra ću, kad sretnen onoga smišnoga, zgodnoga susida, složit facu ka da ga se bojin.

Ne bi li se zaletija.

19.01.2009., ponedjeljak

Mejk ap


U onin američkin filmovima judi se jubu odma ujutro čim otvoru oči, neopranih zubi. Ženske su in odma lipe, nako neumivene, i nenašminkane. Ja kad ujutro dobauljan do ogledala i ugledan se, dobijen pitiespi.

Al' uvik me mučilo i to kako je muškima kad te jubu, a ti pod punom spremom, našminkana uzduž i popriko. Mislin, oni to sve pojidu, jel' tako? I onda se čudimo šta kraće živu, a pri svakon jubjenju ih pomalo trujemo.
Bi li možda zbog njihovoga zdravja prije jubjenja tribalo reć:“Ček' čas“, otrčat u prvi zahod i poskidat šminku sa sebe?
To mi se pari malo riskantno, jer ko zna bi li te onda takvu neukrašenu, još uvik tija pojubit.

A dobar mejkap čuda čini.
Gledan one manekenke, stavu malo rimela priko trepavica, zatrepću, i digne se vitar u par susidnih ulica.

Ja odma zakjučila da i meni taki rimel triba.
Ono, stavin ga, trepnen u Varošu, zapuše vitar na Sućidru. A mogla bi i činit faturete gori onin jedriličarima na Zvončacu.

Kad je bonaca lipo unajmu mene da in sidin na zidiću kraj mora, lamatan nogama, i trepćen. Koji bi to lipi vitrić bija. Jedino šta bi mogla doć ka u sukob interesa jer bi stoposto treptala pinku jače kad bi jedrija koji moj favorit.

Kupila ja dakle isti takvi rimel ka na reklami, nanesen ga i dobijen „Trč' trč' pa trepavica“ efekt.
Naime, iman ritke trepavice, a rimel je to baš lipo istaknija..

Doduše, uspijen ja nekad i dobit na gustoći.
Kad mi se zbog nepreciznog nanošenja slipe gornje i donje trepavice.
Samo šta onda ništa ne vidin.
A štaš' i gledat kad si lip.

hehe

Dobila san ovo na mail maloprije pa reko da podilim s vama...

Napuši se orao na vrhu litice, skroz ušlagiran i
> nabrijan, govori sam sebi
> "Koja sam ja faca,
> e..."
>
> Zatim se sav onak nabrijan spizdi niz liticu; pada, pada i
> na pol metra od
> tla brzo zamahne krilima,
> poleti natrag gore i smjesti se opet na vrh litice, pun
> sebe veli - "Koja
> sam ja faca e, KOJA SAM JA
> FACA!"
>
> Potom dođe drugi orao, pita ga "Kaj to radiš,
> buraz?".
> Veli mu ovaj "A evo, duvam malo, oćeš sa mnom?"
>
> I tak' se njih dva napuše, spizde se niz liticu oba,
> padaju, padaju i na pol
> metra od tla zamahnu
> krilima i vrate se na vrh, ful nabrijani i napušeni, vele
> "Koje smo mi face
> e, KOJE SMO MI FACE!"
>
> Tad dođe medo. Pita on njih "Dečki, kaj se
> radi?"
> "Duvamo malo, buš s nama?"
>
> I sad pak njih trojica napušeni, nabrijavaju se opet, i
> spizde se tak' niz
> liticu i padaju,
> padaju, dva orla i medvjed. I dok su padali, pita jedan
> orao medjveda -
> "Medo, pa jel' ti imaš
> krila?"
>
> "Nemam..."
>
> "Stari.....Koja si ti faca e, KOJA SI TI FACA!!"

18.01.2009., nedjelja

Do koske

Kad grizem jabuku
zagrizem do kraja
pojedem i peteljku
Oj živote
oj sudbo kleta
Da mi je biti kao oni
što prvo skinu koru
ogule pedantno
pa grickaju oprezno
Prvo žvak žvak
pa se proguta
tako je zdravo
Šta ste blenili
ovo je pjesma
o jabuci.






Jednom sam bila i kurva
naime, tako je lako
haljina skliznula
sa mojih ramena
i meni se to svidjelo
poželjeh
da me samo skida
ponovo i ponovo.
On me, naravno,
nije volio
i ja sam to znala
pa mi se učinilo
zabavno.


17.01.2009., subota

tisuću sunaca

Te žene lavice
što čuvaju svoje jazbine
i kada su već odavno
napuštene
Podižu glavu jer
dodir ljudske ruke
ostavi trag
topao poput praha
tisuću sunaca
A udah drugog ljudskog bića
teži više od svemira
Kad
oči dotaknu oči
i zaspeš lako
Jer se netko
nastanio u tebi
Ponoćne vatre
još uvijek bole
razaraju
slatko

Zaboravila sam kako se kaže
laku noć ljubavi
zaustila sam
pa stala
zaustila sam
pa.
Stala.







15.01.2009., četvrtak

Raste li, raste

Ne, krivo ste pomislili, ovo nije još jedna priča o seksu. Tojest, na neki način možda i jest.

Naime, ovaj put pričam o posljedici seksa, onoj najveličanstvenijoj...našim klincima. (Dobro, osim poboljšanog tena, cirkulacije i zagarantirano popravljenog raspoloženja).

Imam dakle tog svog juniora, u najboljim godinama, pubertetskim. To da su najbolje, to on još ne zna, znat će kad bude u našim najboljim godinama, kad će, kao i svi mi, mrmljati sjetno..“Eh, da su mi one godine, i ova pamet..“

Spomenuti junior, bez ikakvog pretjerivanja, naraste najmanje 2cm dnevno. Sjedim npr.s njim za stolom, cjenkamo se oko visine džeparca, zazvoni telefon, ja nakratko okrenem glavu od njega, a kad ga ponovo pogledam, mislim, što je on radio dok sam ja razgovarala na telefon? Rastao je...!

Što je on veći, naša cjenkanja oko džeparca sve kraće traju, jer mislim, ajd' se ti zamjeri nekom tko te nadvisuje za glavu?!?

Broj cipela mu se mijenja iz tjedan u tjedan, a spontani poljupci mami, tojest meni, se, obrnuto proporcionalno njegovom rastu, rapidno smanjuju. E, to je točka gdje se zamislim.

Još malo, pa će mi otići. Zaljubiti se, oženiti, odseliti....i postavim si pitanje..čime sam ga opremila za..put? Kad ode, kad bude sam plivao kroz brzace života, što je ono što sam mu dala, a što će mu pomoći da ostane na površini, da ne potone?

Jesam li mu davala dovoljno..smijeha? Jesam li se dovoljno oduševljavala životom? Ili sam najčešće zaboravljala na to, opterećena svakodnevnom borbom za preživljavanjem? Čemu sam ga naučila?

I obuzme me mali osjećaj krivnje. Jer sam svjesna da sam, brinući se za njega, premalo brinula. Zvuči paradoksalno?

Pa, zar ne provodimo vijek uz našu djecu trudeći se obezbjediti im sve što mislimo da im moramo obezbjediti? Hranu, odjeću, MP3-e, kompjutere, njihove sobe, namještaj, zavjese, krevete i tapete? Neki od nas idu tako daleko da misle da su dužni svojoj djeci osigurati i stan, i posao.

Pa u svoj toj jurnjavi, kreditima, kombinacijama, prekovremenim radnim satima, zaboravimo zašto smo u stvari tu. Mi smo tu trebali biti zato da im se radujemo.
Smiješkom, dodirom, pogledom, i riječju. A ono što su najčešće dobivali od nas, bili su automatski poljupci na odlasku u školu, nervozni pokreti, uspaničene, umorne oči, i riječi...riječi kojima smo im se opravdavali zbog istih tih nervoza.

Pa onda danas imamo fenomen djece školske dobi koja pate od glavobolja..i piju kafetine. Mi smo imali više sreće od njih, naše doba je bilo manje ambiciozno, mi smo se..još uvijek ...IGRALI.
I ne sjećam se nijednog mog školskog kolege koji je pio kafetine.

Jer mi, u ono doba, nismo morali kroz jutro u školu, a popodne na tenis, gitaru, violinu, gimnastiku, nogomet, na strane jezike (dodatne, jel'), i sva ostala čuda koja bi našoj djeci kao trebala osigurati sretnu i prosperitetnu budućnost. I onda smo stalno svi u trku, mama i tata razvoze cijelo popodne, mama vozi brata na plivanje, tata seku na balet, i trčimo, trčimo, trčimo...

Radost življenja, koju su samo od nas mogli naučiti, teško da smo im prenijeli upornim ponavljenjem rečenica tipa :“Ako ne završiš fakultet, vidjet ćeš kakav će ti život biti!“, ili „ Pazi s kim se družiš!“.

Prenijeli smo im, mislim, vjerovatno većina nas, naše vlastite tjeskobe, i strahove.
U strahu za bolje sutra, naše DANAS sa klincima, prohujalo je sa vihorom.....prohujalo sa „slobodnim“ aktivnostima....kao da smo zaboravili da je najprirodnija slobodna aktivnost jednog djeteta - igra, igra, i opet...igra.


(dayline 09/08)









12.01.2009., ponedjeljak

bando blogerska :)

Pritisnuta svakojakim prijetnjama i ucjenama putem bloga i maila, prikinila san zimski san, prikinila san seks taman kad je bilo najlipše tojest taman kad mi je povirova da me boli glava, prikinila san kontenpliranje taman kad san dosegnila neslućene dubine tojest taman kad san zahrkala, ukratko, odrekla san se svog intimnog života jerbo su me neki izvriđali, popljucali, izgadili, satrali i ispripadali.
Ovin puten in želin reć da ih volin :)))

p.s. posebni pozdrav teti Ljubi doli u Dubrovačkoj republiki :)
i svima ostalima koji su se ponadali da su me se riješili....:)))

stvarno ste neljudi :)



A kretena.

Ima judi koje ništa na svitu ne more izbacit iz takta. Morete im skakat po kičmi, morete in se beljit isprid face, zavrćat im ruke, puštat in tompcona, ili videjo od saborskih nastupa jube ć. rojsa, ma šta god vam padne na pamet, oni će ostat ladni ka špricer.

E, takvog jednog stvora iman ja u familiji. Tojest stvoricu, jer je ženskoga roda. Inače je jedan dragi stvor ta moja rodica, i svi je volimo, ali nas zna baš živcirat sa ton svojon hladnokrvnošću.
Došla bi obično liti kod nas u goste, i toliko je bila dobra, tiha i mirna, da bi mi često puta skroz zaboravili da nan je u kući. Da je muško, bila bi idealni muž nekome.

Ne moš je zbunit, a bogami ni iznenadit. Ja san jeanput pokušala, priznajen.
Stavila san priko usta jednu maramicu, i nazvala je. Kad se javila, ja prozborin promuklim, prominjenim glasom seksualnog manijaka:

- Alou.

Nije se zbunila, nije se užasnila, nije ničim pokazala da je upravo na vezi sa potencijalno opasnim telefonskim nasilnikom. Dapače, u skladu sa svojim prostodušnim stoicizmom, prigušila je glas, i proizvela zvuk identično manijakalan kao i onaj koji ju je nazvao, te prodahtala u slušalicu:

- Alou.

Da san ja stvarno bila manijak, bila bi vjerovatno pobigla vrišteći.

Većina nas u familiji se pomirila s tin da je nju jednostavno nemoguće iznervirat, i prihvatili smo je ka da je skroz normalna.

Međutin, mog brata je neopisivo intrigirala ta njena hladnokrvnost, i samo je čeka, i smišlja načine na koje bi je moga izbacit iz kože. Samouvjerenost mu je davala činjenica da mu recimo samnom, uvik uspije.

Tako jednog vrućeg litnjeg popodneva sidimo ja i ona na kauču i gledamo TV, kadli on dođe, promotri nas malko iz daljine, pa se približi rodici. Ona njanci trepnit.
Staja je tako trenutak, ka da se premišlja, a onda krene izvoditi naum.

Stavi dlan na njenu glavu, pa ga lagano spusti preko čela do njenog nosa, a potom do brade.
Spori, promišljeni pokret.
Onda isponova, dlan na glavu, spust do nosa, pa do brade.
Pa onda opet, đir od glave, do nosa, pa do brade. Sporim, upornim, neopisivo i jezovito iritantnim potezom ruke.
Pa opet.
I opet.
I opet.
I opet.

Svi koji smo pratili tihu torturu, bili smo već naježeni. Počelo je NAS izluđivat. Nismo to više mogli gledat.

Ali on ne posustaje.
Dlan na glavu, preko čela, do nosa, pa do brade.
Đir za đirom.
I opet.
I opet.

Ona gleda u televiziju, nijedan mišić na licu joj se ne miče. Ništa.
Ruka na glavi, pa priko čela, do nosa, pa do brade.
Po stoti put.
Vidin, brat već pomalo umorno ponavlja pokret. Onaj sadistički, slavodobitni osmijeh sa početka mu pomalo blijedi na licu i pretvara se u grč nevjerice.
Ali ne odustaje.
Očito, ovo je bilo na život i smrt.

I ponavlja pokret. Ponovo, i opet.
I opet.

Kad je, već pomalo rastrojen, ponovija pokret po stodvadeseti osmi put, rodica najednom skrene pogled sa televizije. To!!! Ponadasmo se. Slomija ju je!!! Sad će podivljat!

Rodica uputi prema nama jedan mirni pogled, i izusti:

- A kretena.


I nastavi gledat televiziju....


MOJ NAJDRAŽI PLAČ

…desio se kad sam onomad išla odnijet papire mog sina jedinca u jednu srednju školu za upis. I tamo mi vrate papire, sa pojašnjenjem da mali nema dovoljno bodova za upis u tu školu i taj smjer.
Sjećam se, jedna profka drži te papire u ruci i pruža mi ih. Ja je gledam, i osjećam kako se suze penju, dolje iz nožnog prsta, rastu, rastu, brada mi podrhtava, rubovi usana se neugodno trzaju… kad su suze došle do grla, rekla sam sebi, nećeš se sad valjda tu rasplakati ko nekakvi curetak??
Samo što sam to pomislila, suze su sebi probile put i izbile kao tsunami, s tolikim intenzitetom da sam samu sebe zaprepastila, a zaprepastila sam bogme i žensku koja mi je pokušavala vratit papire, i ravnatelja koji je bio tu prisutan, i još pet-šest profesora, i svog sina, i ostalu pripadajuću publiku...
...stojim ja tako nasred neke učionice prigodno pretvorene u ured za zaprimanje dokumenata, stojim tako i plačem ko kišna godina, nastao je osupnuti tajac među nesretnim gledateljima, plačem i sramim se ko nikad u životu, uopće ne shvaćajući zašto pobogu plačem...
Znala sam da je ta situacija bila samo povod a ne i razlog, što me još više zabrinulo jer je pokazalo da mi se već dugo plače a da ja o tom pojma nemam...ona profesorica što mi je htjela vratit papire, nakon prvotnog šoka, skoči sa stolice i krene me tješit kao "Gospođo, pa nemojte tako, pa upisat će se mali, ako ne sad onda na drugom roku..", i, kako to već biva, što me ona više tješila ja sam sve srčanije i strastvenije plakala, naime, tuđa sućut je u meni izazvala još veću sućut prema nesretnoj i kukavnoj meni, i bilo mi je baš milo jadne mene, mada nisam imala blage veze zašto uopće plačem, al' rekoh si, ak' me ova tako zdušno tješi, mora da mi nije lako, što mi je izazvalo još jednu neutješnu provalu, i jecaj čak, i ovi što su me gledali su si garant mislili da imam nekakav grozan i težak jad na duši, ja sam znala da nemam, al' mi je sad bilo glupo da prestanem plakat nakon što sam ih sve natjerala da suosjećaju samnom, pa sam suzama pridodala i tužni, ubijeni pogled stradalnika iscrpljenog brojnim životnim golgotama i misterioznim tragedijama...onda sam polako, teškim korakom krenula prema izlazu iz škole, sveudilj praćena profesoricom koja me tješila i tapšala po ramenu, obećavajući mi i kunući se da će se malac upisati, evo, ona će se osobno založiti, ma, upisat ćemo ga u sve škole u Hrvatskoj ako treba, samo da prestanem plakati...



Reportaža: Zoran Predin - sasvim slučajni užitak

Najbolje stvari u životu, događaju se slučajno.
Tako sam ja prije dva dana sasvim slučajno sjedila na Prokurativama, kontemplirajući, kao i obično kad se nađem na Prokurativama, o ljepoti i savršenosti toga splitskog prostora.
Prokurative su gnijezdo, malo, toplo gnijezdo, sa svih strana okruženo..plavim. Plavo je nebo iznad njih, plavo je more na koje s s njih pruža pogled.

Ali, nebo iznad Prokurativa nije samo plavo. Ono je, na tom mjestu, i..zaustavljeno. To je taj fenomenalni osjećaj koji me obuzme kad, udobno smještena uz svoj popodnevni kapućino, dignem pogled sa kvadrature Prokurativa put neba.

Građevine Prokurativa svojom geometrijskom savršenošću stvaraju zamrznuti kadar neba, zaustavljen da bi trajao do u vječnost.

Vječno bi i ja tako ostala pogleda prikovanog u to nebo, da nisam već u onim godinama kad te kičma bolnim signalima upozori da, ako smjesta ne promijeniš pozu za kontemplaciju, postoji realna mogućnost produženog ostanka u toj istoj pozi. Pa se, već opasno bolnog vrata, odlučim prizemljiti i spustiti pogled na obične smrtnike oko mene.

To je bio trenutak kad sam, na dva metra od sebe, ugledala Zorana Predina.
Prosijede kose, u crnoj kožnoj jakni, i jeansu.
Stoji čovjek tako, nehajno čavrljajući sa prijateljima, kao da se rodio na Prokurativama. Potpuno nesvjestan činjenice da je on ipak jedna glazbena zvijezda, i da se glazbenim zvijezdama ne pristoji tako iznebuha pojavljivat u vidokrugu nepripremljenih obožavateljica.

Buljim ja zaprepašteno u njega, uživajući u neobičnosti situacije, i perverzno se naslađujući idejom o tome šta bi neke moje frendice dale da im se desi takva slučajnost, na takvom mjestu, sa takvim glazbenikom. Uz takav kapućino. Svim tim ženama koje bi Zoranu rado malko dihale za ovratnik mogu vadit mast najmanje sljedećih godinu dana.




Tek sam tad, rastresena kakva već jesam, uočila da nasred Prokurativa stoji postavljena bina, pa, mudro zbrojivši dva i dva, zaključim da Zoran Predin očito baš taj dan, baš na Prokurativama, održava koncert. Naknadno sam saznala da je njegov koncert bio uvod u Dane Slovenskog turizma u Splitu. Ne znam za Slovenski turizam, ali recimo, Slovenski jezik mi postane neobično lijep slušajući Zorana kako pjeva... Baš zgodno, pomislih, ne moram se čak ni premještati...

Predin nije od onih koji te dižu na noge i tjeraju na ples i skakanje. On je tako jedan..mirni, uglađeni glazbenik, njega možeš onako, s guštom, poslušati sjedeći uz svoj kapućino...
Ali..ipak sam se premjestila, o da, itekako, i ne samo premjestila, nego i plesala, i cupkala, i pjevala i pjevušila...Zoranov glas, i njegov band, digli su moje lijeno dupe sa stolice i natjerali me na bezuvjetnu predaju.

Publike je bilo ni previše, ni premalo, taman koliko treba za provesti jednu divnu, divnu glazbenu večer....Publika je bila sastavljena od ljudi zaljubljenih u Zoranovu muziku, njegov glas, i ritam, i bilo je očito da nitko od njih nije tu bio slučajno, osim mene...a ja sam ionako, nakon prvih taktova, djelovala kao da već mjesecima unaprijed znam za taj koncert i da sam došla odmah ujutro zorom ranom uhvatiti mjesto tik uz binu, samo da bi se napila magičnog zvuka...
Zaista, Zoran nije galamdžija. On dođe, pristojno pozdravi, i lagano, sve ko' da neće, baci te u trans....kad su krenuli prvi zvuci „Za šaku ljubavi“, mi smo se svi zalelujali kao morske travke, pjevušili prateći pokrete njegove ruke, zaneseni i hipnotizirani kao članovi neke mistične sekte...slijedili su „La vie en rose“, „Čakaj me“...

Onda je koncert završio, tojest tako je Zoran mislio, ali mi smo htjeli još, i još...naravno da se vratio, on i njegov samozatajni band, i naravno da smo, svi zajedno, euforično odradili taj Bis pjevajući i uz ovacije

Prije odlaska, Zoran nam se zahvalio, i rekao :
„Dragi moji splićani, želim biti prvi koji će vam poželjeti sretnu i uspješnu 2009-u godinu...!“
Pozdravili smo ga razdraganim smijehom, kako se pozdravlja dragog prijatelja.....

Prokurative su se pomalo ispraznile, ja sam se opet smjestila za svoj omiljeni stol, kapućino zamijenila jednom rokerskom pivicom, i pogledala u sada, noćno nebo iznad Prokurativa. Oko duše mi je bilo toplo, bila sam...zadovoljna. I svjesna jedne neumitne činjenice.
Splitskom festivalu, onakvom kakav jest zadnjih godina, već odavno nije mjesto u ovom profinjenom gnijezdu. Trebalo bi ga premjestit..na Žnjan, da, tamo mu je mjesto. Komercijalan, i kičast, savršeno bi se uklopio u betonske okvire Žnjanskih bespuća.

Prokurative zaslužuju iskreni, čišći, božanskiji zvuk...
Prokurative zaslužuju Zorana Predina, a bogme i on njih...

( Fotografije sa koncerta: Nela Jakić )















Sljedeći mjesec >>