marchelina
12.01.2009., ponedjeljak
bando blogerska :)
|
Pritisnuta svakojakim prijetnjama i ucjenama putem bloga i maila, prikinila san zimski san, prikinila san seks taman kad je bilo najlipše tojest taman kad mi je povirova da me boli glava, prikinila san kontenpliranje taman kad san dosegnila neslućene dubine tojest taman kad san zahrkala, ukratko, odrekla san se svog intimnog života jerbo su me neki izvriđali, popljucali, izgadili, satrali i ispripadali. Ovin puten in želin reć da ih volin :))) p.s. posebni pozdrav teti Ljubi doli u Dubrovačkoj republiki :) i svima ostalima koji su se ponadali da su me se riješili....:))) stvarno ste neljudi :) A kretena. Ima judi koje ništa na svitu ne more izbacit iz takta. Morete im skakat po kičmi, morete in se beljit isprid face, zavrćat im ruke, puštat in tompcona, ili videjo od saborskih nastupa jube ć. rojsa, ma šta god vam padne na pamet, oni će ostat ladni ka špricer. E, takvog jednog stvora iman ja u familiji. Tojest stvoricu, jer je ženskoga roda. Inače je jedan dragi stvor ta moja rodica, i svi je volimo, ali nas zna baš živcirat sa ton svojon hladnokrvnošću. Došla bi obično liti kod nas u goste, i toliko je bila dobra, tiha i mirna, da bi mi često puta skroz zaboravili da nan je u kući. Da je muško, bila bi idealni muž nekome. Ne moš je zbunit, a bogami ni iznenadit. Ja san jeanput pokušala, priznajen. Stavila san priko usta jednu maramicu, i nazvala je. Kad se javila, ja prozborin promuklim, prominjenim glasom seksualnog manijaka: - Alou. Nije se zbunila, nije se užasnila, nije ničim pokazala da je upravo na vezi sa potencijalno opasnim telefonskim nasilnikom. Dapače, u skladu sa svojim prostodušnim stoicizmom, prigušila je glas, i proizvela zvuk identično manijakalan kao i onaj koji ju je nazvao, te prodahtala u slušalicu: - Alou. Da san ja stvarno bila manijak, bila bi vjerovatno pobigla vrišteći. Većina nas u familiji se pomirila s tin da je nju jednostavno nemoguće iznervirat, i prihvatili smo je ka da je skroz normalna. Međutin, mog brata je neopisivo intrigirala ta njena hladnokrvnost, i samo je čeka, i smišlja načine na koje bi je moga izbacit iz kože. Samouvjerenost mu je davala činjenica da mu recimo samnom, uvik uspije. Tako jednog vrućeg litnjeg popodneva sidimo ja i ona na kauču i gledamo TV, kadli on dođe, promotri nas malko iz daljine, pa se približi rodici. Ona njanci trepnit. Staja je tako trenutak, ka da se premišlja, a onda krene izvoditi naum. Stavi dlan na njenu glavu, pa ga lagano spusti preko čela do njenog nosa, a potom do brade. Spori, promišljeni pokret. Onda isponova, dlan na glavu, spust do nosa, pa do brade. Pa onda opet, đir od glave, do nosa, pa do brade. Sporim, upornim, neopisivo i jezovito iritantnim potezom ruke. Pa opet. I opet. I opet. I opet. Svi koji smo pratili tihu torturu, bili smo već naježeni. Počelo je NAS izluđivat. Nismo to više mogli gledat. Ali on ne posustaje. Dlan na glavu, preko čela, do nosa, pa do brade. Đir za đirom. I opet. I opet. Ona gleda u televiziju, nijedan mišić na licu joj se ne miče. Ništa. Ruka na glavi, pa priko čela, do nosa, pa do brade. Po stoti put. Vidin, brat već pomalo umorno ponavlja pokret. Onaj sadistički, slavodobitni osmijeh sa početka mu pomalo blijedi na licu i pretvara se u grč nevjerice. Ali ne odustaje. Očito, ovo je bilo na život i smrt. I ponavlja pokret. Ponovo, i opet. I opet. Kad je, već pomalo rastrojen, ponovija pokret po stodvadeseti osmi put, rodica najednom skrene pogled sa televizije. To!!! Ponadasmo se. Slomija ju je!!! Sad će podivljat! Rodica uputi prema nama jedan mirni pogled, i izusti: - A kretena. I nastavi gledat televiziju.... MOJ NAJDRAŽI PLAČ …desio se kad sam onomad išla odnijet papire mog sina jedinca u jednu srednju školu za upis. I tamo mi vrate papire, sa pojašnjenjem da mali nema dovoljno bodova za upis u tu školu i taj smjer. Sjećam se, jedna profka drži te papire u ruci i pruža mi ih. Ja je gledam, i osjećam kako se suze penju, dolje iz nožnog prsta, rastu, rastu, brada mi podrhtava, rubovi usana se neugodno trzaju… kad su suze došle do grla, rekla sam sebi, nećeš se sad valjda tu rasplakati ko nekakvi curetak?? Samo što sam to pomislila, suze su sebi probile put i izbile kao tsunami, s tolikim intenzitetom da sam samu sebe zaprepastila, a zaprepastila sam bogme i žensku koja mi je pokušavala vratit papire, i ravnatelja koji je bio tu prisutan, i još pet-šest profesora, i svog sina, i ostalu pripadajuću publiku... ...stojim ja tako nasred neke učionice prigodno pretvorene u ured za zaprimanje dokumenata, stojim tako i plačem ko kišna godina, nastao je osupnuti tajac među nesretnim gledateljima, plačem i sramim se ko nikad u životu, uopće ne shvaćajući zašto pobogu plačem... Znala sam da je ta situacija bila samo povod a ne i razlog, što me još više zabrinulo jer je pokazalo da mi se već dugo plače a da ja o tom pojma nemam...ona profesorica što mi je htjela vratit papire, nakon prvotnog šoka, skoči sa stolice i krene me tješit kao "Gospođo, pa nemojte tako, pa upisat će se mali, ako ne sad onda na drugom roku..", i, kako to već biva, što me ona više tješila ja sam sve srčanije i strastvenije plakala, naime, tuđa sućut je u meni izazvala još veću sućut prema nesretnoj i kukavnoj meni, i bilo mi je baš milo jadne mene, mada nisam imala blage veze zašto uopće plačem, al' rekoh si, ak' me ova tako zdušno tješi, mora da mi nije lako, što mi je izazvalo još jednu neutješnu provalu, i jecaj čak, i ovi što su me gledali su si garant mislili da imam nekakav grozan i težak jad na duši, ja sam znala da nemam, al' mi je sad bilo glupo da prestanem plakat nakon što sam ih sve natjerala da suosjećaju samnom, pa sam suzama pridodala i tužni, ubijeni pogled stradalnika iscrpljenog brojnim životnim golgotama i misterioznim tragedijama...onda sam polako, teškim korakom krenula prema izlazu iz škole, sveudilj praćena profesoricom koja me tješila i tapšala po ramenu, obećavajući mi i kunući se da će se malac upisati, evo, ona će se osobno založiti, ma, upisat ćemo ga u sve škole u Hrvatskoj ako treba, samo da prestanem plakati... Reportaža: Zoran Predin - sasvim slučajni užitak Najbolje stvari u životu, događaju se slučajno. Tako sam ja prije dva dana sasvim slučajno sjedila na Prokurativama, kontemplirajući, kao i obično kad se nađem na Prokurativama, o ljepoti i savršenosti toga splitskog prostora. Prokurative su gnijezdo, malo, toplo gnijezdo, sa svih strana okruženo..plavim. Plavo je nebo iznad njih, plavo je more na koje s s njih pruža pogled. Ali, nebo iznad Prokurativa nije samo plavo. Ono je, na tom mjestu, i..zaustavljeno. To je taj fenomenalni osjećaj koji me obuzme kad, udobno smještena uz svoj popodnevni kapućino, dignem pogled sa kvadrature Prokurativa put neba. Građevine Prokurativa svojom geometrijskom savršenošću stvaraju zamrznuti kadar neba, zaustavljen da bi trajao do u vječnost. Vječno bi i ja tako ostala pogleda prikovanog u to nebo, da nisam već u onim godinama kad te kičma bolnim signalima upozori da, ako smjesta ne promijeniš pozu za kontemplaciju, postoji realna mogućnost produženog ostanka u toj istoj pozi. Pa se, već opasno bolnog vrata, odlučim prizemljiti i spustiti pogled na obične smrtnike oko mene. To je bio trenutak kad sam, na dva metra od sebe, ugledala Zorana Predina. Prosijede kose, u crnoj kožnoj jakni, i jeansu. Stoji čovjek tako, nehajno čavrljajući sa prijateljima, kao da se rodio na Prokurativama. Potpuno nesvjestan činjenice da je on ipak jedna glazbena zvijezda, i da se glazbenim zvijezdama ne pristoji tako iznebuha pojavljivat u vidokrugu nepripremljenih obožavateljica. Buljim ja zaprepašteno u njega, uživajući u neobičnosti situacije, i perverzno se naslađujući idejom o tome šta bi neke moje frendice dale da im se desi takva slučajnost, na takvom mjestu, sa takvim glazbenikom. Uz takav kapućino. Svim tim ženama koje bi Zoranu rado malko dihale za ovratnik mogu vadit mast najmanje sljedećih godinu dana. Tek sam tad, rastresena kakva već jesam, uočila da nasred Prokurativa stoji postavljena bina, pa, mudro zbrojivši dva i dva, zaključim da Zoran Predin očito baš taj dan, baš na Prokurativama, održava koncert. Naknadno sam saznala da je njegov koncert bio uvod u Dane Slovenskog turizma u Splitu. Ne znam za Slovenski turizam, ali recimo, Slovenski jezik mi postane neobično lijep slušajući Zorana kako pjeva... Baš zgodno, pomislih, ne moram se čak ni premještati... Predin nije od onih koji te dižu na noge i tjeraju na ples i skakanje. On je tako jedan..mirni, uglađeni glazbenik, njega možeš onako, s guštom, poslušati sjedeći uz svoj kapućino... Ali..ipak sam se premjestila, o da, itekako, i ne samo premjestila, nego i plesala, i cupkala, i pjevala i pjevušila...Zoranov glas, i njegov band, digli su moje lijeno dupe sa stolice i natjerali me na bezuvjetnu predaju. Publike je bilo ni previše, ni premalo, taman koliko treba za provesti jednu divnu, divnu glazbenu večer....Publika je bila sastavljena od ljudi zaljubljenih u Zoranovu muziku, njegov glas, i ritam, i bilo je očito da nitko od njih nije tu bio slučajno, osim mene...a ja sam ionako, nakon prvih taktova, djelovala kao da već mjesecima unaprijed znam za taj koncert i da sam došla odmah ujutro zorom ranom uhvatiti mjesto tik uz binu, samo da bi se napila magičnog zvuka... Zaista, Zoran nije galamdžija. On dođe, pristojno pozdravi, i lagano, sve ko' da neće, baci te u trans....kad su krenuli prvi zvuci „Za šaku ljubavi“, mi smo se svi zalelujali kao morske travke, pjevušili prateći pokrete njegove ruke, zaneseni i hipnotizirani kao članovi neke mistične sekte...slijedili su „La vie en rose“, „Čakaj me“... Onda je koncert završio, tojest tako je Zoran mislio, ali mi smo htjeli još, i još...naravno da se vratio, on i njegov samozatajni band, i naravno da smo, svi zajedno, euforično odradili taj Bis pjevajući i uz ovacije Prije odlaska, Zoran nam se zahvalio, i rekao : „Dragi moji splićani, želim biti prvi koji će vam poželjeti sretnu i uspješnu 2009-u godinu...!“ Pozdravili smo ga razdraganim smijehom, kako se pozdravlja dragog prijatelja..... Prokurative su se pomalo ispraznile, ja sam se opet smjestila za svoj omiljeni stol, kapućino zamijenila jednom rokerskom pivicom, i pogledala u sada, noćno nebo iznad Prokurativa. Oko duše mi je bilo toplo, bila sam...zadovoljna. I svjesna jedne neumitne činjenice. Splitskom festivalu, onakvom kakav jest zadnjih godina, već odavno nije mjesto u ovom profinjenom gnijezdu. Trebalo bi ga premjestit..na Žnjan, da, tamo mu je mjesto. Komercijalan, i kičast, savršeno bi se uklopio u betonske okvire Žnjanskih bespuća. Prokurative zaslužuju iskreni, čišći, božanskiji zvuk... Prokurative zaslužuju Zorana Predina, a bogme i on njih... ( Fotografije sa koncerta: Nela Jakić ) |