marchelina
31.01.2009., subota
chaos always wins, because it's better organized
|
Od predugog čekanja posivjele mi vjeđe Od uzaludnih nadanja dani se nastavljaju kao nikom potrebne, patetične štafete. Odšapći mi priču za male bebe ja vjerujem i u nemoguće ja vjerujem u sva sunca i, hvala na pitanju također i u mjesece. Ja sam tako plodno tlo za prodavače magle pristojna do bola sve sam svoje vriskove pretvorila u šale. ..... Znam da ću izgoriti od vlastite iskre neće me spriječiti niti začuđujuća spoznaja o tome kako jako volim živjeti... Znam da ću prhnuti sa ovoga dlana nasmijana, daleka i sama. Znam da će se moja sretna olovka jednog dana slomiti utješena mišlju kako se nikad ali nikad nije dala otupiti.... Ženama stijenama One znaju koliko vrijedi prpošnost pred pogledom onoga kojeg vole Dušu izvrću naopako ponekad i liježu olako ako treba malo su i infantilne te mudre, mudre starice. One mogu biti četvrti zid u kući i karika koja nedostaje One podmeću svoje bijelo rame samo da bi mogle povremenom nježnošću nasmijati svoje dane. I sve razumiju, i u sebi potiho plaču One dočekuju, prate, i ostaju ako baš moraju One strpljivo popravljaju plahte one su mame, ljubavnice i prijatelji i tate. Nisam bila baš dobro zadnjih dana...jutros sam još uvijek umorna od tugovanja, ali...ima nekih ljudi koji čitaju ovaj blog, privučeni smijehom, međutim, kad su osjetili da mi je smijeh zastao u grlu... Neki koje poznajem osobno, i neki koje nisam nikad upoznala...slali su mi mailove, nazivali me...i onda sam ja tako odgovorila na jedan mail, ovdje vam ga u cijelosti prenosim, taj moj odgovor... zadnjih dana sam se obraćala Bogu naglas, prelazeći uvijek isti put od kuhinje do sobe od sobe do kupatila, po stanu koji je tako jednostavan, onako...podstanarski jednostavan...a ja se ipak u njemu osjećam izgubljena kao u labirintu....obraćala sam se Bogu jer sam došla do točke na kojoj su bol, strah, usamljenost i nemoć postali , pretvorili se u čistu fizičku bol, i dokazali mi kako jako, kako intezivno duša postoji, jer da ne postoji, kako bi mogla tako životinjski boljeti.... ...i naravno, iako sam proklamirani ateista, čudo u koje potajno vjerujem a u javnosti mu se cinično smijem, se počelo događati...naime, najednom, tako, iz čista mira, ljudi koje jedva poznajem, oni koje uopće ne poznajem, i oni koje poznajem predobro, počeli su u moj labirint ubacivati male kamenčiće pokazujući mi put...izlaz...u početku sam mazohistički odbijala njihove pokušaje da me spase od mene same, jer moj najrealniji problem u životu sam ja sama...međutim, Dobrota zna ponekad biti tako bezobrazno, iritantno uporna, potpuno imuna na moj cinizam... to su oni trenuci kada ti ljudi pokažu da te vole usprkos tebi samoj...a ateista u meni pogleda put neba i bezobrazno se cerekajući kaže "Ma daj, zar misliš da mi je ovo dovoljno da povjerujem u Te?" shvatit ćete, moram tako, ne vjerujem u prekonoćna prosvijetljenja... ali u duši mi se već začelo zrnce topline koje onda, kao zakotrljana gruda snijega raste natopljena mojim nejasnim osjećajem zahvalnosti ...kome, kome....? Ljudima, što su mi dokazali da ima Boga, ili Bogu, što mi je dokazao da ima...Ljudi...? |