Od predugog čekanja
posivjele mi vjeđe
Od uzaludnih nadanja
dani se nastavljaju
kao nikom potrebne,
patetične štafete.
Odšapći mi priču za male bebe
ja vjerujem i u nemoguće
ja vjerujem
u sva sunca i,
hvala na pitanju
također
i u mjesece.
Ja sam tako plodno tlo
za
prodavače magle
pristojna do bola
sve sam svoje vriskove
pretvorila u
šale.
.....
Znam da ću izgoriti
od vlastite iskre
neće me spriječiti
niti začuđujuća spoznaja
o tome kako
jako volim živjeti...
Znam da ću prhnuti
sa ovoga dlana
nasmijana, daleka
i sama.
Znam da će se moja
sretna olovka
jednog dana
slomiti
utješena mišlju
kako se nikad
ali nikad nije dala
otupiti....
Ženama stijenama
One znaju koliko vrijedi prpošnost
pred pogledom onoga kojeg vole
Dušu izvrću naopako
ponekad i liježu olako
ako treba
malo su i infantilne
te mudre, mudre starice.
One mogu biti četvrti zid u kući
i karika koja nedostaje
One podmeću svoje bijelo rame
samo da bi mogle
povremenom nježnošću
nasmijati svoje dane.
I sve razumiju, i u sebi
potiho plaču
One dočekuju, prate, i ostaju
ako baš moraju
One strpljivo popravljaju plahte
one su mame, ljubavnice
i prijatelji
i tate.
Nisam bila baš dobro zadnjih dana...jutros sam još uvijek umorna od tugovanja, ali...ima nekih ljudi koji čitaju ovaj blog, privučeni smijehom, međutim, kad su osjetili da mi je smijeh zastao u grlu...
Neki koje poznajem osobno, i neki koje nisam nikad upoznala...slali su mi mailove, nazivali me...i onda sam ja tako odgovorila na jedan mail, ovdje vam ga u cijelosti prenosim, taj moj odgovor...
zadnjih dana sam se obraćala Bogu naglas, prelazeći uvijek isti put od kuhinje do sobe od sobe do kupatila, po stanu koji je tako jednostavan, onako...podstanarski jednostavan...a ja se ipak u njemu osjećam izgubljena kao u labirintu....obraćala sam se Bogu jer sam došla do točke na kojoj su bol, strah, usamljenost i nemoć postali , pretvorili se u čistu fizičku bol, i dokazali mi kako jako, kako intezivno duša postoji, jer da ne postoji, kako bi mogla tako životinjski boljeti....
...i naravno, iako sam proklamirani ateista, čudo u koje potajno vjerujem a u javnosti mu se cinično smijem, se počelo događati...naime, najednom, tako, iz čista mira, ljudi koje jedva poznajem, oni koje uopće ne poznajem, i oni koje poznajem predobro, počeli su u moj labirint ubacivati male kamenčiće pokazujući mi put...izlaz...u početku sam mazohistički odbijala njihove pokušaje da me spase od mene same, jer moj najrealniji problem u životu sam ja sama...međutim, Dobrota zna ponekad biti tako bezobrazno, iritantno uporna, potpuno imuna na moj cinizam...
to su oni trenuci kada ti ljudi pokažu da te vole usprkos tebi samoj...a ateista u meni pogleda put neba i bezobrazno se cerekajući kaže "Ma daj, zar misliš da mi je ovo dovoljno da povjerujem u Te?"
shvatit ćete, moram tako, ne vjerujem u prekonoćna prosvijetljenja...
ali u duši mi se već začelo zrnce topline koje onda, kao zakotrljana gruda snijega raste natopljena mojim nejasnim osjećajem zahvalnosti ...kome, kome....?
Ljudima, što su mi dokazali da ima Boga, ili Bogu, što mi je dokazao da ima...Ljudi...?
Post je objavljen 31.01.2009. u 21:22 sati.