Nešto ću vam priznat. Ja uopće ne pratin svjetsko rukometno prvenstvo. A to je zbog Božića i Nove godine. Misec dana prije tih naših bezrazložno i olako financijski opterećenih blagdana, ja san bila u stanju blage emotivne distance.
Nije da nisan guštala u božićnim svitlima i veselju novogodišnjeg vatrometa. Jesan. Ali, pod dojmom opće svjetske krize, zabrinutih lica radnika, i svakodnevnog upozoravanja moje mame priko telefona da „Opet dolaze gladna vrimena“, ja san se sva nekako stisnila u se, iščekujući najgore.
Moja mama je prošla gladne godine iza onoga rata, i nikada ih nije zaboravila. U mojih četrd..u mojih toliko i toliko godina života, bar sam jedno dvadeset puta od nje čula “Dolaze opet gladne godine“.
Dobro, prije recimo dvadesetak godina, za trpezom od tri-četri vrste oborite ribe i zeru telećih i svinjskih bržola tek tol'ko da se nađu, takva izjava je zvučala u najmanju ruku pretjerano, ali ja ću, pošto se ipak radi o mojoj mami, reć da je stara izgovarala proročanske riječi.
Moj dida je ima polje, i u polju puno svojih pomidora, pa su u ta gladna vrimena mogli kuvat koliko in duša oće šalše od pomidora. Jedini problem je bija to šta je, za ist šalšu, glavni pribor za jelo bija..kruv.
A njega nije bilo. Pa mi je mama pričala kako je po ladicama di su inače držali kruv kad ga je bilo, skupljala mrvice od kruva, pa bi te dragocjene mrve onako iz svog dičjeg, mršavog dlana, ubacila u pun pijat šalše od pomidora. I to je bilo to. To je bila njena večera, i večera njene mnogobrojne braće i sestara.
U takvim mislima san ja dočekala prošle blagdane. Nikad kao ove godine nisam sa tolikom pažnjom promatrala lica ljudi po ulicama ovog mog, nekada veselog i mediteranski prpošnoga grada. Takvim sam se mislima bavila prolazeći kraj ljudi koji su pretraživali kontejnere, dok su se na njihovim sivim, skamenjenim licima igrale sjene veselih, šarenih božićnih lampiona.
Govorila sam sebi, ove godine Božić i Nova godina su varka u službi države, ove godine Dida Mraz je na državnoj plaći, ove godine čak i neprirodno topla zima patriotski podgrijava atmosferu opće bezbrižnosti, naručene od strane dobro potkoženih, i ISTINSKI bezbrižnih državnih vođa.
Sve te misli nisu mi dopustile da se prepustim euforiji. Dobro, svi ti blagdani oduvik su bili malko prenapuhani, ali prije sam ja dobrovoljno, širom otvorenih očiju, dopuštala da mi se pričaju Božićne bajke, i to u svako doba godine. Ne, ljudi nikad nisu bili ni tako dobri, ni tako plemeniti kao u tim bajkama.
Ne, Dobro baš i ne pobjeđuje Zlo kao u Božićnim bajkama.
Ali...u ta vimena ljudi nisu bili baš ni tako loši, a Dobro je imalo puno manje Zla za pobjeđivati nego danas. Pa sam se prepuštala.
Ove godine nisam uspila u tome. Kroz glavu su mi jurišale košmarne slike ljudi kraj kontejnera, praznih brodogradilišta, perverzno bogatih i još perverznije potravuljenih i pozelenjenih golf terena...i, i mali dlan jedne djevojčice pun mrvica kruva.
Poklopljena takvim slikama, dočekala sam i rukometno prvenstvo. Preneraženo shvatih da je dijete u meni odustalo, da se više ne dam namamiti ni svjetlima, ni slavljem, ni pobjedama. Jer sa strepnjom očekujem onaj trenutak kada će himne utihnuti, a jedini zvuk koji će se čuti biti će zvuk plastičnih boca iz kontejnera...
Tako autistična, tvrda i anemična, ipak nisam izgubila moć uočavanja posebnih trenutaka koji te, svojom čistoćom i vedrinom, nahrane ljekovitom dozom smijeha i one izgubljene dječje zaigranosti.
Takav trenutak san doživila danas u firmi, točnije na odlasku iz firme, koju su inače nedavno kupili stranci, Poljaci.
Jedan mali informatičar je svom šefu, Poljaku, krenuvši kući, u prolazu nabacija:
„Satrat ćemo vas večeras, brale!“
Poljak, koji je uspija u nekoliko miseci svog boravka ovdi savladat zavidnu količinu hrvatskih tojest dalmatinskih riči, zastane i upita:
„ A što znači SATRAT?“
Mali, koji je već krenija doma, preskačući po dvi stepenice na skalama firme, odvrati mu u trku spremno, i vedro:
„Vidit ćete večeras!“
E...mladosti, moja lipa radosti....:)
apd ejt, ap najn, ap ten, ap ileven..
Evo gledan tekmu, čoviče, ne mogu od nervoze, ipak me uvatila groznica. Nego, gledan ove purgere kako navijaju, samo trubu i tu i tamo zapivaju Uboj uboj zanarodsvoj
ma, kad se samo sitim kako smo mi ovdi u Splitu ostavljali glasnice na tribinama
jedna se tribina bila skoro srušila od naših lipih tenora
a ovi gori čoviče, trub trub trub eno in je i pod nacika od trubljenja
zašto purgeri ne zapivaju recimo "Dalmacija u mom oku", "Daaalmaatinaac saaam" ili bar onu "Hajduk živi vječno"?
šta in je teško zapivat vlastitoj reprezentaciji? kakvi su to judi??
a za moju dušu...meni najdraža od Daleke i Bana...
Post je objavljen 30.01.2009. u 16:32 sati.