U kancelariju mi je uletila žena koju ne mogu slušat ni kad san u najbojoj formi, a to danas nisan.
To je žena zbog koje me grize savjest, jer je u svojoj biti dobroćudna, jedino što je nepodnošljivo dosadna. O čemu god ona pričala, mene nakon dvi minute uvati nervoza (u gornji i donji pleksus).
U prvo vrime san se trudila pravit ka da je slušan, šta se pokazalo ka mazohistička metoda, jer nju moje falše slušanje motivira na još i još i još...
Pa san prominila taktiku i počela je otvoreno ne slušat.
Počnen pozorno buljit u vlastite nokte, naprimjer. Pratit muhin let. Proučavat oblik penkale na radnom stolu.
Uz sve to, izbjegavan i najminimalniji kontakt očima, jer samo jedan takav pogled, i ona ti se oduševljeno unese u facu.
Moje ignoriranje je rezultiralo time šta je povisila ton i počela ponavljat dijelove priče, uvjerena da je manjak moje pozornosti izazvan tehničkom nesavršenošću njenog izlaganja.
Iden se ubit.
Post je objavljen 27.01.2009. u 09:55 sati.